Sv.Jovan Zlatousti stvari oko snova pojednostavljuje i kaže da san, nije drugo, do samo pokret našeg uma tokom spavanja (Ljestvica 3, 22).
No naravno, nije sve tako jednostvano u našim dušama, taj unutrašnji život Sveti Dijadoh Fotički, pokušava da jasno razobliči i on govori o razlikovanju snova: „Snovi koje Božije čovekoljublje šalje duši jesu neobmanjujuća svjedočenja jedne zdrave duše. Zato se oni ne pretvaraju iz jednog lika u drugi, niti izazivaju užas, niti donose smijeh i plač u isto vrijeme, nego se približuju duši sa svom duhovnom krotošću. Pa i nakon što se tijelo probudi iz sna, duša nastavlja da traži sa mnogo čežnje da produži u javu ono djelanje u snu.
A u utvarama koje đavoli donose sve se događa nasuprot. One ne ostaju ni u istom liku, niti se duže pokazuju u kakvom nesmutljivom obliku. Jer što đavoli nemaju po slobodnoj volji, pozajmljuju samo iz želje da obmanu, i ovo ne može da ih zadovolji na duže vrijeme. Zbog toga oni govore velike stvari i užasno prijete, uzimajući često na sebe likove vojnika. A ponekad se i raduju što si spoznao njihovo lukavstvo.
Sv. Dijadoh na ovu temu dodaje: „Pokazao sam, na osnovu onoga što sam čuo od onih koji su iskusili, razliku između dobrih i zlih snova. Svakako da je to razlikovanje tačno. Ali se dešava da duša, oskvrnivši se neosjetno, iz razloga što je pokrade kakva pomisao (čega mislim da niko nije pošteđen), ne može više tačno da razaznaje i vjeruje onome što nije dobro“ (Dobrotoljublje, tom I). A pošto postoje snovi koji ne dolaze čovjeku ni od Boga ni od đavola, nego se rađaju iz zle obmane duše i od neuzdržanja od jela i pića, o ovoj vrsti snova Sv. Dijadoh veli: „Kada naš um pliva u talasima pića, ne samo da strasno vidi u snu likove koje đavoli oslikavaju, nego i smišlja u sebi određena lijepa viđenja i vatreno prigrljuje svoje utvare kao kakve ljubavnice. Jer, pošto se njegovi udovi koji služe tjelesnom sjedinjavanju razjare od toplote sna, um je primoran da predstavi sebi neku sijenku strasti (Dobrotoljublje, tom I).
To jasno govori prepodobni otac Nikita Stitat i Studit: „Nemoguće je marljivcu /revnitelju/ da pojmi iz snova pokrete i svoje duševno stanje i da se stara o svom stanju, zato što su pokreti tijela i viđenja uma po njegovom unutarnjem stanju i njegovim staranjima“. Dakle, ako ko ima dušu koja je ljubitelj materije i slasti, njegov um zamišlja i vidi neke predstave u mislima, koje su isključivo usmjerene na sticanja stvari i strastvena spoticanja, od kojih, pošto se oskvrni, dolazi i skrnavljenje tela. Ako je lakom i srebroljubiv, vidi samo zlato koje ga omamljuje i koje umnožava kamatama i polaže ga u hranilnice a ove ga osuđuju kao nemilostivog.
Ako je čovjek nastran i zloban, vidi kako ga u snu prate zvijeri i otrovni gmizavci i obuhvaćen je strahom i bojazni. Ako je nadmen i slavoljubiv stremi samo ka dobrim stanjima sreće, ka visokim prijestolima vlasti, i smatra stvarnim ono što još nije. Ako je gord i kočoperan, vidi sebe da je vožen sjajnim kočijama, da ima krila i leti po vazduhu, i da svi trepte od njegove vlasti.
Isto tako i bogoljubiv, budući ljubitelj tvorenja dobrog djela i pravedan u podvizima blagoslova, i imajući dušu čistu od materije, vidi u snovima ispunjavanje onoga što će biti i otkrovenje strašnih viđenja, i svagda se moleći, ima mirno stanje duše i tijela, a probudivši se iz sna, zapaža da na svom licu ima suze, a u ustima obraćanje Bogu.
Sv. otac Maksim Ispovjednik, koji, pokazujući da čovjek može da spozna svoj napredak i rast u bestrašću kroz pokret svojih snova, veli: „Kada duša započinje i osjeća svoje sopstveno zdravlje, počinje da vidi i svoje utvare (priviđenja) iz snova kao kakve taštine, koje je više ne smućuju“.
Zatim, kazuje i o strastima i o spoznanju njihovog rasta kroz snove: „Kada raste pohota, um zamišlja sebi materiju svojih zadovoljstava u vrijeme spavanja, a kada raste ljutnja, vidi stvari koje prouzrokuju strah. A nečisti duhovi čine da rastu strasti, uzimajući za oslonac našu nebrigu i sve što ih podstiče. Ali smanjuju ih sveti anđeli, pokrećući nas na djelanje vrlina“.
Sveti Jovan Ljestvičnik govori o snovima koji bivaju početnicima u manastirima. „Kada mi – veli – napuštamo svoje domove i srodnike radi Gospoda i otpočinjemo tuđinovanje iz ljubavi prema Bogu, tada se đavoli trude da nas uznemire snovima, predstavljajući nam naše srodnike kako plaču ili se nalaze u zatvoru zbog nas ili trpe druge nevolje. Stoga, onaj koji vjeruje tim snovima liči na čovjeka koji trči za svojom sijenkom i trudi se da je uhvati!“ Zatim dodaje: „Demoni tašte slave jesu proroci u snovima; budući prepredeni, oni po okolnostima zaključuju šta će se desiti i zatim javljaju nama da će se to ispuniti, da bismo se mi divili i uznosili mišlju kao da smo dostigli dar bestrašća i prodiranja u ono što je buduće. Ko veruje đavolima veruje o sebi da je prorok, međutim ko ih prezire takve stvari shvata da je đavo uvijek lažljivac! Kao duh on jeste i vidi što se zbiva u podnebesju, i primjećujući, na primer, da kogod umire, predskazuje to kroz san lakovjernima. Svojom silom đavoli nemaju nikakvo spoznanje budućih događaja, ali se zna da pokatkad i đavoli mogu predskazati smrt“ (Lestvica 3, 23).
Imajući u vidu ove umne riječi svetih otaca, jasno je da samo mudar i sabran čovjek, može da razlikuje koji je san od Boga, koje od đavola a koje je djelo njegove duševnosti, odnosno tjelesnosti, da bi u konačnom mogao da spozna stanje svoje duše iz tih snova koje ima tokom spavanja.
Коментари
Постави коментар