Пређи на главни садржај

Zašto nas ne tretiraju lijepo?

Uzalud je ljudima objašnjavati, značajna većina zapravo voli da ih se ne tretira lijepo. 
Taj nemili tretman i poniženja ih uspokojavaju i daje neku lažnu sigurnost. Vjerovatno zato što misle i vjeruju da i ne zaslužuju bolje, jer tu infomaciju primaju skoro cijeli život od onih koji ih "vole najviše na svijetu.", koju su je vjerovatno primili od prethodnih generacija, kao neko prokletstvo. 
A možda i zato što negdje smatraju da onaj koji ih "ne tretira" uopšte ili kao sebi ravne je veoma kvalitetna osoba, vrijedna poštovanja i pažnje. Zato smatraju da je bolje i vrednije biti sa takvima za malo naklonosti, smiješka i pogleda sa visine, po cijenu čestih prezira i poniženja su spremni odbiti desetina drugih, jer vjeruju u taj sistem vrijednosti i hijerarhiju ovog svijeta.
Pazite sad, bilo da većina takav tretman mazohistički prihvata ili mu se protivi i sadistički sveti, prije ili kasnije biće opet zavedeni, zavisni ili zaljubljeni u iste takve koji ih tretiraju kao manje vrijedne ili korisne budale. 
Tek kada se vratimo onom unutrašnjem čovjeku, kada spoznamo, obnovimo i izgradimo onaj primarno kreirani Božji lik u nama, onaj lik kći i sina svoga Oca, koji je Kralj nad kraljevima, koji gospodari nad gospodarima, koji nas bezuslovno prihvata i voli, ljubavlju kojoj kraja nema i milosti koja se svaki dan obnavlja, tek tada ćemo naći mir dušama svojim i biti oslobođeni ovog sistema vrednovanja koji vlada u svijetu i nad svijetom. Tek tada ćemo moći oprostiti sebi (prihvatiti sebe) i oprostiti svima (prihvatiti druge) koji su nas tako tretirali kao su nas tretirali, jer oni "nijesu znali što čine." 
Tada ćemo ispuniti sav zakon i proroke, moći voljeti bližnjeg svog kao sebe sama, ljubavlju koja se ne nadima i ne traži svoje, ljubavlju koja oslobađa koja je i nas oslobodila.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski