Пређи на главни садржај

"Dođoše divlji, oćeraše pitome"

Ne treba se boriti sa ostrašćenima, sa ljudima koji ne vladaju sobom, koji divljaju na sve koji im se nađu na putu zadovoljenja njihovih prohjeteva. 
Pa i Gospod je bježao pred nasilnicama, bježala je cijela porodica u Misir, pred gnijevom Irodovim. Tome odlaženju je učio 70oricu, da u kojoj kući izgube mir, da otresu prah sa svojih nogu, i mir će se njihov na njih vratiti. Kad navrnu divlji, idi dalje. Jer rat nije naš, no Gospodnji. Bježi ako moraš bježati, kao uostalom svi od Avelja do danas, što bježe pred kainovskom "revnošću za Boga", uz ohrabrenje "da gonjena životinja nađe bolje utočištve od negonjene", tako i nas Gospod poziva u dubine kroz talase, do koji oni divlji ne znaju niti mogu doplivati.
Hodajmo po vodi, dok Irod ne umre, utonimo na skrovita mjesta duše, ispod uzburkanih i ustalasanih mora, gdje je voda mirna i pitka, tamo će nam biti objavljenje tajne, za koje ovaj divlji svijet u svojoj ostrašćenosti nikad neće saznati.

Jer čuh od jednog Božjeg sluge, da se luda đeca ne izbacuju iz kuće, nego čovjek mora da ide iz kuće da ide dalje, da bi ta đeca mogla rasti i sazrijeti sama. Čovjek mora da nađe drugo utičište, odakle će pomoći sebi, da bi u konačnom mogao i pomoći drugima. Pa i ta đeca da bi mogla imati gdje doći, jer taj odlazak je Opomena, Znak i Put kojim ona mogu ići u pokajanje, i postati pitoma, naravno, ako požele dom. Jer dom je ono mjesto gdje Otac ne ubija bludnog sina, nego ga čeka da mu se promjenjen vrati i da bi mu mogao pomoći, kad se nanovo rodi.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski