Пређи на главни садржај

Sin si, i to je dovoljno za sve

Pročitah na portalu jednu potresnu prošlogošinju vijest iz našeg okruženja, o jednom ocu koji se žrtvovao za svoje dijete koje je našlo eksplozivnu napravu. U pokušaju da otme bombu iz dječijih ruku, došlo je do njenog aktiviranja, i taj otac da bi zaštitio svog malog dječaka, bacio se na minu, prekrio je cijelim svojim tijelom i poginuo. Zaista, dječak je ostao skoro nepovrijeđen. 

Razmišljajući o ovom događaju, stavio sam se u ulogu ovog dječaka, koji će da poraste sa tom tragedijom, sa sjećanjem da otac umjesto njega položio život. 

Da li će u teškim životnim trenucima, kada zamrzi sebe zbog nečeg što je uradio, kada mu bude dosta svega pomisliti: ma ja sam kriv za sve, bezvrijedan i nesrećan, eto kriv sam i za smrt svog plemenitog oca. Bolje bi bilo da mene nema, on je bio mnogo bolji čovjek od mene, njegov život je bio vredniji, i imao je mnogo toga više ovom svijetu da da, nego ja. Eh, da me nema!

Ali da li je zaista požrtvovnost jednog oca besmislena? Pa zar nije tako i sa našim Gospodom Isusom Hristom bilo, koji je na Golgoti stradao za nas. Pa i On se cijelim svojim tijelom "bacio" na Krst, da prokletstvo krsta, kao šrapneli one bombe, ne dođe na nas, nego da njegovo tijelo probodu. 

Je li sve besmisleno? Zar nije svojim stradanjem, da smisao i vrijednost životu, a ne smrti. Zar nije porazio smrt svojim bezuslovnim i potpunim davanjem. Zar nije ovaj dječak, primio jasnu poruku ljubavi od svoga oca, za cijeli njegov život. Poruka koja bi mogla glasiti - Živi sine moj! Izaberi život, a ne smrt! Jer i ja sam to izabrao za tebe. 

Da li onda ima pravo ovaj sin da odustane od života, ako je njegov otac dao svoj za njegov. Da li mi imamo pravo da prezremo sebe i svoj život ako je Gospod postradao i bio pogreben za nas?

Čujem sebe kako mi dolaze oni stihovi apostola "Ne, neću umrijeti, nego ću živ biti i govoriti djela Gospodnja". Jer ovaj sin će ne samo svojim ustima, nego svakim svojim danom, svojim postojanjem, svojim životom, svjedočiti šta je uradio njegov otac onaj dan kad je krenuo u smrt. I to bez sekunde premišljanja, bez ikakve dileme, bez imalo straha. Jer ga je volio. Volio više nego što je sebe volio, više od od života, a takva ljubav izgoni svaki strah. 

Dao mu je život, po drugi put. Da mu je šansu, koju taj otac možda nije nikad ni imao. I time je dao smisao svemu, dao smisao i svome životu i životu svoga sinu. Dao mu motiv da uvjek izabira da živi, dao mu pokretačku unutrašnju snagu i volju koja izvire iz nepresušne ljubavi Očeve. 

Da shvati, da onaj koji je volio, da je već pobijedio, pobijedio svaku silu ništavila i besmisla, i time napravilo jedan kamen, nevidljivi spomenik koji stoji na mjestu kratera koju je ta granata napravila u zemlji, ali i u tijelu oca. Da razumije da u tom procjepu koji je nastao, nastalo je skrovito mjesto, topli dom, kuća u kome njegov sin i svaki drugi sin može uvjek naći ljubav, prihvaćenost, sigurnost i radovati se životu iznova i iznova.

Jer što je otac bez sina. Tek u sinu on postoji kao otac, i traje. Svojim požrtvovanim davanjem, on je svoje postojanje produžio u vremenu pa i u prostoru. Zato njegov sin, nema pravo na malodušnost, nema pravo na odustajanje, nema pravo na gorčinu i samoubistvo, nema pravo na lijenost, nema pravo na baznađe, nevjeru i neljubav.

Kažem sebi i svakom: Ustani, bori se i živi, smrt Gospoda Isusa Hrista je i tebe i mene učinila neprocjenjivim blagom. Ocu smo bili vrijedni! I šta te onda briga što ovaj svijet za tebe kaže, sine moj! Sin si! Sin si itekakvog Oca! I to je dovoljno za sve. 

To saznanje i taj novi identitet grije dušu kroz ova hladna naselja i krivudave drumove, do ponovnog susreta u vječnosti, do povratka Domu, gdje nas čeka On, u onom procjepu koji je nastao ispod Njegovih rebara, između zemlje i neba, između svjetolosti i tame, između vremana i vječnosti, kroz kojeg možemo ući. Već danas.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski