Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за 2020

PRODUHOVLJEN ČOVJEK

Produhovljen čovjek vidi sve jasno, osim sebe. Kad krene služiti ljudima, razdire ga nepravda koja vlada, saosjeća sa nevoljom bližnjih, ali ga muči posrnuće i surovost života njegovog naroda, osjeća bol, brigu i žalost u duši zbog svega što uviđa, i to ga razdire. A kada vidi sebe shvata koliko je nemoćan da išta uradi i vidi koliko i sam odstupa od Božjih standarda i da je nedostojan nazvati se Njegovim slugom. Sva osjećajnost i svjesnost mu dođe kao krst na kome strada i koja ga uvodi u mrak.  Međutim, ljudi koji ga sretnu i čuju, ugledaju plemenitost, dobrotu ili mudar proročki savjet za svoj život tog Božjeg čovjeka, koji im najednom vrati vjeru u Boga i ljude, olakša muku ili iscijeli ranu na duši, pa najednom osjete radost življenja, obasja ih neka svjetlost i dobiju volju za suštinske promjene u životu. I onda se pitaš, ko zaista vidi istinu od ove dvije strane? Ne kažu slučajno sveti apostoli, da kada kane činiti dobro i služiti ljudima: "....smrt deluje u nam

Sklanjao sam pogled

Znao sam sklanjati pogled u razgovoru, ne da bi sakrio svoje misli ili osjećanja, nego da ne bih gledao kako me naočigled ali potajno lažu, kako se gase moje nade i uvjerenja, i kako gubim te drage osobe koje su ustima mi blizu, ali srcem daleko.  Kao da sam se stidio u njihovo ime, jer ja nikad ne bih imao snage za takve laži. A možda sam se i pomalo sebe stidio, što nijesam imao tada snage da ih suočim sa njihovim pretvaranjima, pa sam odlučio sumnjati u svoju prozorljivost, sebe utišavoa ne bi li još malo zadržao kraj sebe, u toj samoobmani, i ne bi li kako vrijeme opovrglo moje uvide, i reklo mi kojim slučajem: Ne boj se, samo ti se učinilo.

UGLJEN LJUDI

Postoje ti neki ljudi, poput uglja, koji djeluju tako krhko, lomljivo i sagorjelo. Reklo bi se dok ih gledaš kako su slabi, odnosu na nas, koji smo jaki poput gvoždja.  Međutim, tek kada dodju nevolje i vatre klete, zajedništvo sa njima, od nas napravi čelik, kao u kovačnicama starih čeličana, mi se lijemo u nešto novo i nijesmo više ono gvožđe koje, iako jako, bilo sklono savijanju, rđanju i drobljenju, nego postojamo blistavi i nesalomljivi čelik, od kojeg onaj Nebeski Kovač može napraviti moćno oružje za svoje duhovne ratove, samo ako mu se predamo u ruke, da nas kali i kuje.  Danas, kao nikad prije, razumijem da za taj Mač Duha, o kome govori Pismo, nije uvjek dovoljna naša odluka da se kalimo i ta Ruka Kovača, nego i ti neki Ugljen-ljudi, koji su spremni sa nama proći kroz oganj, podijeliti sudbinu i postati nova tvar-čelik.

Dvije molitve

Kako jednostavno a tako silno svjedočanstvo mi je ispričao danas jedan stariji poznanik. ♡ To je zapravo njegova životna priča i pouka majke koju je rano izgubio i čije riječi drži skoro 50 godina.  Ona koja je prošla pakao nacističkih logora iz kojih je izaşla sa 28kg, svome sinu nekoliko mjeseci prije smrti , sa malo majčinskog prijekora jer se nasmijao tetki koja se znala moliti Bogu za sve njih, rekla je ovaj jednostavni nauk za cijeli život:  - Zapamti sine dvije stvari. Kada ti je najteze samo se pomoli Bogu i reci: "Bože pomozi mi.". Ja sam uz takvu molitvu 5 puta uspjela da se izvučem iz reda za gasnu komoru u red koji je vodio na rad. Nakon molitve bi tacno uhvatila trenutak nepaznje jedne cuvarke koja je strazarila da neka od nas ne izadje iz reda. - I druga stvar, kada ti je najljepse u zivotu, kazi Mu: "Hvala ti Boze.". Pokazi zahvalnost za blagoslove i sve dobro koje dobijas od Boga." A ja razmisljam, koliko je samo mudrosti u ovim dvij

Veliki graditelj

Gospod jeste Veliki graditelj ☦  Ne samo da zna šta smo sve uradili i kakvi smo ustvari, nego i šta možemo postati! On vjeruju u nas, vidi naše potencije, pa i onda kada mi želimo da dignemo ruke od svega. Njegov životni plan za nas je poput Projekta grandioznog Arhitekte za kvalitetnu, savršenu i stabilnu kulu, koju želi da izgradi na Stijeni, zajedno sa nama, da se učimo graditeljstvu na sebi, da bi i druge uputili na Njega. A da li ćemo nastaviti da mi glumimo arhitekte, gradimo na divlje naše živote "na pijesku" i postati ruševine pri prvoj većoj bujici ili poplavi, to je naš izbor. Ili ćemo se pak u punoj vjeri predati u Njegove ruke, i reći Gospode, budi moj Graditelj, Ti si početak i svršetak moga života, neka bude volja Tvoja,  Utemelji me,  Gradi me, Pokrij me, Ogradi me. <3 Želim da budem Tebi sličan, da kada se vratim Kući, ugledam poznato, blago i familijarno lice na vratima raja, Oca koji je čekao svog bludnog sina. Budi moj Gospod i moj Bog! Samo

PROSTOR

 Mihailo Lalić je jednom rekao: "Čovjek u nemogućnosti da svoje bivstvovanje produži u vremenu, želi da ga proširi u prostoru, i zato ratuje." Prostor je jedna nevjerovatno važna dimenizija Duha, o kojoj se malo zna i propovjeda, a svakodnevno se suočavamo sa tim pitanjem.  Što je Crkva Hristova, nego jedan Prostor, koji se ima ispuniti, ispuniti Duhom Isusa Hrista. Jer nema ispunjenja bez praznine prostora. I taj Prostor nije samo neki trodimenzionalni kordinatni sistem, on je i onaj "bezdan koji bezdana doziva", ona unutrašnja dinamika Svetog Trojstva, ali itekako predstavlja i ona "Velika vrata" koja su se otvorila apostolu Pavlu za djelovanje, teritorija koju neka crkva treba da "osvoji" za Boga.  Ne piše li na početku Biblije "množite se i napunite zemlju", a na kraju "idite do kraja zemlje, i učinite sve narode učenicima mojim".  Znači Bog je zainteresovan kao i svaki Car, da svoje Carstvo Nebesko prošiti u p

IZVOR U NAMA

Uvjek sam bio u onome u šta sebe dajem. Što je i logično, nema onog u čemu tebe nema bez obzira koliko možda mozeš dobiti od druge strane. Kakav je to odnos koji nije sagrađen od tvog tkiva, koji nije meso tvoga mesa, i kost tvojih kostiju.  Jeste važno da nam je uzvraćeno, i da imamo zahvalnost druge strane za naša davanja, ali primanje u konačnom ne određuje odnose vjerujućeg čovejka, pa bilo oni porodični, crkveni ili poslovni.  Međutim sada razumijem, da zapravo svi odnosi zavise od Izvora, koji je u meni, da On određuje moje odnose, pa i moja uvjerenja, u čemu ću biti i čemu ću se davati.  Jer u meni nema više volje za jalove i besplodne stvari, pregorjelo je sve što se moglo zapaliti, tako da jedino što On probudi u meni, za što mi da motiviciju i snagu, u tom nečem mogu da budem i ostanem. Gdje imam da dam u tome me bude, a šta mogu dati osim ono što sam od Njega primio. To primanje nema veze sa onim primanjem od druge strane, neee ono je povezano sa Izvorom u meni.

Ljudi - lješnici

Ove godine je lješnik rodio više nego ikad prije, valjda zbog neuobičajnog hladnog proljeća i kišnog ljeta. Razgranao se, nabujao, postao poput ogromnog žbuna. Donio je i dosta krupnog ploda. I danas dok skupljam dio ovih koštunjavih plodova, koje je na zemlju oborila prošlonedjeljna oluja razmišljam: kako je Tvorac stvorio takvu biljku? čije je sjeme obavijeno malim drvenastim oklopom, koje ne puca lako. Oluja je možda uništila mnoge mekane i sladunjave voćke u našem dvorištu, ali ne i ove lješnike, koji imaju te svoje oklope.  Pomislim, kako ima i takvih ljudi, koji su kao ovaj lješnik, kruti, učaureni i zatvoreni. Možda djeluju povučeno, hladno i tvrdo, ali to ima svoju svrhu, nije to loše kako često mislimo. To se tek vidi u olujnim danima, danima nevremena i tuče, kada mnogo toga pada i propada, ali ne i ljudi-lješnici. Ako su i oboreni, oni nijesu uništeni. Oni prkose i čekaju svoje drugo vrijeme, oni čekaju svoje vrijeme, čekaju one prave za kojima će pući, pred koji

OTAC

Neću i ne trebam, svojoj djeci govoriti "istinu" o ovom svijetu i ljudima, da su njihovi snovi nerealni, da su njihove želje nemoguće ili pusto maštanje o sreći, sanak o zivotu koji ne postoji. Bio bih svakako i zasigurno u krivu i kada bih rekao, jer i ne znam pravu istinu, jer sam povjerovao mojim neuspjesima, ranama i strahovima, jer samo Bog i njihovo nevino srce istinu mogu naslutiti i vidjeti, ono što sam ja prestao da tražim. Pa i da sam sve u pravu, nije moje da im govorim, već će im ovaj surovi život to reći i gorki ljudi sve to bez pardona sasuti u lice. Ja biram kao otac samo da sam tu i da ih volim, da jedini budem na njihovoj strani mašte ona neralna luda potpora da posljednji izdam njihove snove, maštu i napore i onda kada bi i sami od njih željeli odustati ja ne smijem, jer jednog će dana znati ovo što ja znam da je život bio vrijedan svih pokušaja i padova da je put, ljubav i podrška bliznjih, bila važnija i srećnija od bilo kakvog u

Nikad više

Pismo Crne Gore Srbiji (poslije razvoda, oko imovine i djece) Pisao sam pjesme o našoj ljubavi, veličao ono što nas spaja, čeznuo za zajedništvom, sanjao o zajedničkim poduhvatima, slobodi, ravnopravnosti i jedinstvu. U toj borbi sam otvorio svoj dom, dao svega sebe, po cijenu pogibije i nestanka, sjećaš se one Badnje večeri 1916. Nesebično i naivno stao u tvoju odbranu i zaštitu, rekao u pismima iz bolnice: hej, ne boj se, sve je moje i tvoje, sve ću dati i uraditi za nas.  Nijesam slušao taj nemir u svom srcu, nijesam mario za one koji su me upozoravali na tebe i tvoje proračunato srce. Valjda su sve iznevjerene ljubavi iste.  Svega me je koštala ta borba za tebe, iscrpljen, ranjen i bolestan pa sam i morao da nadjem spas i utočište, da bih preživio. I onda, desilo se sve čega sam se bojao, ti si draga moja iskoristila trenutak moje slabosti, i okrenula sve moje protiv mene. Vješto si napravila tajne dogovor sa nekim moćnim ljudima da bi sačuvala i obezbjedila svoju pozic

Starac i more, jedno su

Plivao sam i grabio, želio mirne luke i dubine da dosegnem, a samo su se širile nove pučine i horizonti gdje više nije bilo ničeg, ničeg za što bih se uhvatio, a ispod mene bi se otvarali bezdani bez oslonca i počinka.  Dok ne shvatih da je počinak uvijek bio tu u meni, odmor i dubine u trenucima potpunog predanja i tišine. Jer more i starac su jedno.