Пређи на главни садржај

Pravoslavno učenje o vizijama


Sveti oci naše pravoslavne crkve na veoma delikatan način pristupaju ovim temama, jer su ljudi veoma skloni zastranjenju, samoobmanjivanju i okultnom. U pravoslavnoj teologiji prave se mnoge suštinske podjele i određena razlikovanja među ovakvim pojavama u svakodnevnom životu, koje zato dobijaju i svoje različita terminološka određenja. Pa se tako odvajaju utvare i razna viđenja, od pojmova uvid, prozorljivost, otkrovenje, prorokovanje i dr.

Osnovna razlika između vizije i sna – vizija se dobija kada si "budan" dok se san daje osobi dok "spava". Tumačeći Sv.Pismo, vjerujemo da nema sumnje da Bog može da daje vizije i danas? Prorok Joil, prorekao izlivanje vizija: "Mladići vaši će imati viđenja... " i ovo je potvrdio Apostol Petar u Delima Apostolskim. Kao što je zapisano u Bibliji, Bog je govorio mnogo puta ljudima kroz vizije: Josif sin Jakovljev, Josif Marijin muž, Solomon, Isaija, Jezekija, Danilo, Petar, Pavle i mnogi drugi.

Međutim, treba razumjeti, da Bog ako daje vizije i snove, to čini sa razlogom. Njegova je volja objavljena u Riječi Božjoj, i reklo bi se da nema razloga da Bog koristi druge načine da ljudima progovara, međutim, nažalost, i poslije 2000 godina postojanja Crkve, istina Božje Riječi i dalje se ne čuje. Pa iako je Sv.Pismo dostupno na preko hiljadu svjetskih jezika, i to sve dostupno na internetu, da svako može do njega dođe, ipak smo daleko o objave.

U mnogim djelovima svijeta, pa i kod nas, Bog mora da koristi snove i vizije, jer nema ko drugi da prenese, sakriveno je od "Božjih slugu" koji "niti ulaze na vrata raja niti druge puštaju." 

Bog zato svoju poruku donosi ljudima direktno. Ovo se u potpunosti slaže sa Biblijskim primjerima u ranim danima hrišćanstva, gdje je Bog često koristio vizije da bi otkrio ljudima istinu o Sebi (vidi Djela Apostolska). Ako Bog želi da komunicira svoju poruku nekoj osobi, On to može da uradi na bilo koji način koji za koji On misli da je neophodan – kroz misionara, anđela, viziju, san, itd. Bog naravno daje vizije i tamo gdje je poruka Jevanđelja već uveliko dostupna. Jer On je suveren u svome djelovanju, i ne postoje granice onoga što Bog može da uradi, jer On čini i više od onog što smo kadri moliti ili vjerovati.

U isto vrijeme, moramo da budemo vrlo pažljivi kada se radi o vizijama i njihovom tumačenju. Moramo da imamo na umu da je Biblija cjelovita poruka Boga čovjeku, da nam je u njoj rečeno sve što je potrebno da znamo. To je ključno razumijevanje, čemu je posvećen i podložan ovaj svojevrsni Vodič, da ako Bog želi nekom da da viziju, vizija ima određenu svrhu i smisao koji će u potpunosti biti u saglasnosti sa onim što je već otkrio u Svojoj Riječi. Vodič, što i sama riječ govori, služi da nas vodi ka Bogu i uputi na tumačenje koje je već dalo Sv.Pismo, a ne da samo daje tumačenje ili izmišlja nešto novo, jer bi onda bilo bezvrijedno, kao i mnoga slična štiva što su.

No, da se vratimo temi, za razliku od snova, kojima smo se bavili u prethodnom poglavlju, rekli smo da viđenja se dešavaju na javi, mada često su slična snovima po sadržaju i emocijalama koje proizvode. Sveti oci uče da to jesu neka stvarna pokazivanja, ali koja prima oko uma u stanju normalnog funkcionisanja organizma, kako ono što se dešavalo u potpunom snu ili samo u polusnu, tako i ona u stanju uznošenja ili zanosa. Jer "Utvare, nijesi ništa do samoobmana očiju nečega što ne postoji" (Ljestvica 3, 23).
Svetim Duhom ispunjen i sabran čovjek, može da razlikuje što je koje viđenje. Da li je od Boga ili od đavola ili je djelo njegove duševnosti, odnosno tjelesnosti, da bi u konačnom mogao da jedne odbaci a druge prihvati kao spoznanje stanja svoje duše, bez obzira kad i na koji način one dolaze u naš um u različim situacijama. Jer i ako neke dolaze tokom molitve i tihovanja, ne moraju da znače da su od Gospoda, nego češće kao neka vrste duhovne opstrukcije i opozicije ulasku molioca u Božju prisutnost i objavu. Za to je potrebno dosta duhovnog iskustva i zato ove stvari nijesu za svakog.

Za razliku od ovih samoobmanjujućih utvara i viđenja, postoje otkrovenja od Boga u vidu različitih vizija i simbola, kao sto su opisana u Svetom Pismu ili žitijama svetih otaca. Otkrovenje je nešto više od viđenja (utvare), pošto viđenje pokazuje čovjeku nekakvu tajnu, dok otkrovenje Božje pokazuje čovjeku stvari dublje od onoga što se vidi. Tako vidimo da Sv. Jovan Bogoslov naziva čudesima ono što vidi u Apokalipsi (Otkrovenja) i ne znajući šta je; otkriva mu ih anđeo, koji mu pokazuje otkrovenje: "Zašto se čudiš? Ja ću ti kazati Tajnu žene i zvjeri što je nosi i ima sedam glava i deset rogova" (Otk 17, 7). 
Sv. Makarije u tom smislu veli: „Jedno je viđenje, a drugo – ozarenje i otkrovenje; i postoji osjećanje, i postoji viđenje, i postoji ozarenje; i ko ima ozarenje veći je od onog ko ima osjećanje (to jest od onog koji vidi štogod na čulan način), pošto se ozario um njegov, i primio je nešto više od onog ko ima samo osjećanje, zato što mu se dao dar ne samo da vidi, nego i da pojmi šta je vidio“. I opet, pokazujući da je otkrovenje veće od viđenja, veli: “Ali drugo je otkrovenje, jer se njime otkrivaju duši velike stvari i tajne Božije“.

Da bi još terminološki objasnili slojevitost ovih duhovnih manifestacija, postoji nešto što zovemo "Prozorljivost". Starac Kleopa pravi rangiranje ovih vizija, i kaže: Prozorljivost je veća od viđenja, ali mnogo manja od otkrovenja i proroštva. Ko ima dar prozorljivosti vidi, kao da je prisutan, stvari koje se zbivaju daleko, to jest zna šta se dešava veoma daleko od njega, na primjer: da li dolazi kogod k njemu ili da li kakvi zločinci ubijaju nekog čovjeka negde daleko, i tome slično. Takođe, ko ima dar prozorljivosti može spoznati tajne skrivene u dubini srca drugog čovjeka. Dakle, veći je ovaj dar od onoga koji ima viđenje, jer u viđenju se ništa ne poima, ali je manji od onoga koji ima dar proroštva i otkrovenja. Jer ko prorokuje ne samo da zna šta se u tom času zbiva negde daleko, nego vidi i šta slijedi u budućnosti, nakon stotina i hiljada godina. A ko ima otkrovenje, opet vidi i poima velike božanske tajne. Jer predviđanje je „ogranak“ proroštva, ali samo o onome što je bliže, slično prozorljivosti. Zato ko ima ovaj dar kazuje samo ono što će se desiti uskoro.

Ipak, ma koliko bila silno otkrovenje, proroštvo i uvid u buduće događaje, nikada ne smije da se da isti, ili veći autoritet nego Njegovoj Riječi. Božija Riječ je naš vrhovni autoritet za hrišćansku vjeru i praksu. Ako vjerujemo da smo imali viziju i osjećamo da nam ju je Bog vjerovatno dao, u molitvi ili sa nekim duhovno iskusnijim ispitajte je u svjetlu Božije Riječi, da bismo se uvjerili da li je naša vizija u skladu sa Pismom. 

Zatim, ako vizija je jeste u skladu sa Pismom, u molitvi se zapitajmo još jednom i razmotrimo šta je to što bi Bog želeo da uradimo u vezi sa vizijom (Jakov 1:5). Bog nikad ne daje neki uvid osobi a da onda značenje te vizije drži skriveno. U Pismu, kad god osoba traži od Boga značenje otkrovenja, Bog se postara da toj osobi i objasni (vidi Danilo 8:15-17), jer Bog je Bog reda, a ne konfuzije.

I na kraju, ta objava je uvjek u skladu sa svim onim što nam je Bog već govorio. Ne može da bude da je dvije različite stvari govorio nekad i sad, jer On je isti juče, danas i dovijeka. On govori iz Vječnosti u ovo naše vrijeme, i to govori tako da to što govori afektuje ne samo na ovo naše danas, nego i na svu našu budućnost, pa čak i na prošlost. To je nama teško shvatiti, ali jedno je sigurno, Gospod daje jasno razumjevanje i ne zbunjuje onog kojeg vodi.

Zato ako vam ko dođe sa nekom "porukom od Boga", pa makar to bio i sam anđeo, a donese nešto što nije u skladu sa objavom Sv.Pisma i onom što vam je Bog već govorio, neka je proklet, i ne primajte takve poruke i tumačenja. To su iskušenja đavolska.



Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski