субота, 24. децембар 2011.

U PRIPREMI JE KNJIGA

OBAVJEŠTAVAM SVE POSJETIOCE BLOGA DA JE U PRIPREMI KNJIGA SA TEKSTOVIMA BLOGA. I DA SAM PRIVREMENO OBUSTAVIO PISANJE ZBOG AKTIVNOSTI OKO TOGA.

O SVEMU ĆU VAS NAKNADNO OBAVIJESTITI

недеља, 04. децембар 2011.

ČOPOR

Danas kolima krenuh ka gradu vidjeh poveću grupu momaka, koja je hodala skoro kao neki formacijski vod, ide trotoarom puni nekog adrenalina na prstima gaze da skoro poskakuju. Vidi se da djeluju kao neka cjelina, sa nekim istim ciljem. Kao da su pjevali neku pjesmu. A nedaleko odatle još dvije grupe su se sjedinjavale. Pretpostavljam da su to neki navijači ili tako nešto, i da će svi zajednički nastaviti negdje dalje, kao čopor vukova.
Definitivno ima to nešto u muškom rodu, posebno, da voli da je dio tako nekog čopora. Kao da se sve probudi u njima, hormoni počinju da rade, neobično su veseli i glasni. Primjećuje se neka bliskost, koja budi dobar osjećaj neke snage i sigurnosti. Kao da ih čujem "Mnogo smo jaki!"
Ovakvih "Čopora" je sve više ne samo kod nas u Croj Gori, već čitav svijet vrvi, usljed krize, od velikog broja okupljanja, protesta, štrajkova, aktivista. Sa manje ili više artikulasnim ciljevima.
I baš čitam nešto o čoporima, koji su karakteristični za grupisanje vukova. I ima neke sličnosti, jer čopor čine dva ili više vukova, bude ih do šest ali može i više. Predvodi ih alfa mužijak, ili čak alfa par (mužijak i ženka). Posmatrali su da alfa mužijak ne mora uvjek da bude i najači vuk, već onaj sa najačim karakterom. Jer najčešće borba za primat u čoporu, se dešava na tom psihičkom planu, ne nekim borbama.
Ali zašto se vukovi ili psi tako grupišu. Kao prvo, ako su sami teško mogu da prežive, a kao drugo i možda još interesantnije je to što kao čopor mogu doći do krupnog plena koji je nedostižan za jedinku.
I to me je zamislilo, jer ima neki socijološki važan aspekt i za ljude, ta pripadnost nekoj grupi. Prvenstveno grupi istomišljenika, koju predvodi neki alfa mužijak, odnosno guru. Ali čopor ne čine alfa mužijaci, već oni "omega mužijaci, odnosno ženke". Tako da mi se čini da da svi imaju neki razlog, osim onog što se spolja artikuliše kao plen, ali na ličnom nivou, omega jedinka dobija osjećaj pripadnosti, osjećaj zaštite, pronalazi sebe u nečemu i dobija osjećaj neke
samovrijednosti. A alfa mužijaci oni imaju drugačije aspiracije, jer oni imaju čvrst karakter, i nije im primaran taj osjećaj sigurnosti, već su usmjereni na krupan plen, koji ne mogu da dohvate kao jedinke. I tu se krije ono što sam danas htio da osvjestim, taj efekat čopora, koji ima nekog egzistencijalnog i socijološkog opravdanja, ali koji neki mogu da zloupotrebe za osvarenje svojim prljavih ciljeva.
Isus je u onoj čuvenoj propovjedi koju neki zovu "7 jao", uputio veoma opasnu prijetnju ovim alfa mužijacima, vukovima obučenim u jagnjećim kožama. Parafraziraću: Jao vama licemjeri, filozofi i ideolozi koji ste spremni da prodjete cijelom zemljom uzduž i poptijeko, ne bili dobili jednog slijedbenika, pa od njega pravite sina pakla dvostruko gorim od sebe.
Nevjerovatna je strast i revnost koji neki "alfa mužijaci" ulažu da bi došli do jednog svog istomišljenika, a zapravo sljedbenika koji bi im pomogao da ostvari svoje ambicije, neke "više ciljeve". Pa koriste ove sljedbenike "prozelite" kao moćno oružje u njihovim rukama, za krvava djela. Seks i ostala zadovoljstva, novac i vlast su plen koji motiviše mnoge alfa do omega jedinki da se grupiju u čopore. Što školovaniji, što inteligentniji, što perfidniji alfa užijaci, to je veći "zalogaj" to je veći "čopor".
Hvatam i sebe da kad god imam snažne porive i veliku želju za nekim "krupnim plijenom" da počinjem da idem od jednog do drugog čovjeka, i u tome se ispoljava nevjerovatna i neumoljiva snaga da se prevrne čitav svijet, ne bili ga zadobio za sebe i da se priključi ostvarenju tog krupnog plana!
Ako je ko bio istinski vodja jednog naroda, to je bio Isus Hrist. Pokazao je kakav je on "alfa mužijak".Kada je bio na vrhuncu popularnosti, nahranivši pet hiljada ljudi u jednom danu. Kad je vidio da su ga kanili proglasiti carem, počeo ima je pričati "tvrdu besjedu" o tome da je Njegovo tijelo dobra hrana, i Njegova krv dobro piće. Ko ne jede te "duhovne krane" ne će ući u Njegovo carscto. Oni su ga svi prezreli i razišli se. Do kraja dana nije ostalo sem njih 12 apostola, kojima je rekao i da oni idu. Ali oni su ostali do kraja sa njim, jer su shvatili da su to riječi vječnoga života. On nije želio "čopor" da bi ostvario svoj veliki plan. On je svoj plen zgrabi sam samcat na krstu Golgote. On nije stvarao sljedbenike, koji će za njega učiniti neko prljavo djelo, te neke slabašne "omega jedinke", on je stvarao istinske vodje, nove učenike, nove "alfa mužijake", koji će stvarati sebi slične.
Što kaže jedan moja prijatelj, gotovo sve velike vodje ovoga vremena, govorile su da su morali bar jednog da dovedu do nivoa na kojem su oni, da bi mogli oni dalje napredovati. I u tome je velika razlika izmedju istinskog zajedništva i učeništva i mentaliteta čopora sa jasnom socijalnom hijerarhijom radi pogrešne svhre i plena.
Ovo vrijeme je vrijeme pravljenja čopora, i jao onima koji ovu narodnu muku iskoriste, odnonso zloupotrebe za ostvarivanje nekih svojih ambicija, kako bi dograbili plijen koji ne bi mogli da su sami.

субота, 03. децембар 2011.

PRVINA

Kad bi pitali mog mladjeg brata koga su roditelji, posebno majka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. I to uopšte nije tačno, mislim da je majka mnogo više bila naklonjena prema njemu, npr sa njim je bila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domundjavali, jer sa njom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila "bolećiva" prema meni, pa me nikad nije ni viknula, niti me izgrdila, mislim da je to što je pravila neku vrstu ravnoteže. Jer je moja baba favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, a sa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovj strani, pa je majka nekako uvjek htjela da izravnjava tudje nepravde i bila je na mojoj strani. A onda kad je baba umrla, onda me je otac nekoliko puta istukao samog, a do tada uvjek smo dobijali batine zajedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro, držalo nas je godinu dana.
Mada moram priznati da je biti prvjena teško i nosi neke odgovornosti više, koje te učine starijim prije nego ostariš, ali je ipak privilegija. I to prvorodstvo vodi duboke korjene u našoj kulturi a ima i odredjeno duhovno značenje o kojem sam nešto pisao.
Ne znam da li ko zna, za jedan starozavjetni praznik, odnosno običaj prvih snopova. To je dobio kao zakon Mojsije još dok su bili u pustini, ali ovo je bio običaj za držati ga, kad narod udje u svoju obećanu zemlju. Na taj dan je trebao da se uzme prvi otkos od žetve i taj bi se snop dao prvosvešteniku koji bi ga podigao i obrtao iznad glave. I taj bi snop bio žrtva Bogu za tu žetvu tj za cijeli narod. Interesanto je da se ovaj praznik praznovao u nedjelju i to onu odmah poslije pashe.
Taj praznik i mi danas poslije 3 i po hiljade godina slavimo, ali pod drugim nazivom. Taj praznik je Uskrs. Jer baš na taj dan, veoma simbolično, bio uzdignut "prvi od svih usnulih" tj pokošenih. Isus je prvjenac od sve braće i prvi u svemu.
Imao bih mnogo toga o toj fantastičnoj simbolici reći, ali danas neću pisati o prvorodstvu, već o kvalitetu davanja.
Kada dajemo nešto ljudima, da li im dajemo na poklon neke naše iznošene stvari ili pak odemo pa kupimo nov poklon odabran specijalno za tu osobu. Kako bi bilo nama da nam neko da nešto što je bio kupio za sebe, pa mu se nije svidjelo i onda ajde da se ne baci, i nama to pokloni.
Ili kako bi bilo da mladencima, donesu tortu, i da donesu neku načetu tortu, gdje je "strina juče pojela nekoliko parčadi, ali nema veze, veoma je ukusna, a vi mladenci sječite zajedničko parče sa drugog kraja torte!?".
Kad jedeš hamburger, zar nećeš svome djetetu ponuditi prvi zalogaj, a ne kad se ti najedeš, da mu onaj okrajak što ne možeš pojesti, ponuditi njemu. Ili mu kad otvoriš flašu soka, prvo ponuditi da ono popije, a ti poslije njega, zbog higijenskih i drugih razloga.
Dati prvinu ljudima i Bogu od vajkada je bio jedan od fundamentalnih duhovnih principa. Kome dajemo prvi i najbolji dio dana do toga nam je stalo? Dali smo to mi, da li je to posao ili nešto nama veoma važno što nas preokupira. Žalosno je ako porodici ostavljamo one otpatke dana. Ako bi porodici donosili samo dio plate koji prostane, nakon što ostvarimo sve naše prohtjeve.
Tako je i sa Bogom, zar mislimo da su mu važni oni naši otpadci od dana, kada mu se molimo samo pred spavanje, umorni iscrpljeni, uz zevanje nešto promrljamo, okrenemo se na drugu stranu i zahrčemo. Kada dajemo neke novčane priloge, da uzmemo nešto sitniša iz što nam dodje pod ruku i bacimo kao prosjaku.
A to nije ono što su razumjeli naši stari, kada se slavila ta pasha, svi prvjenci u Egiptu su izgubili živote, osim onih na čijim vratima je bila namazana krv Jagnjeta. A to pashalno jagnje je moralo da bude potpuno zdravo, staro godinu dana, bez ikakve mane ni izgledom niti zdravstveno. Moralo je biti savršeno, da bi se prinjelo na žrtvu. Kao što je je i Isus, slika tog bezgrešnog jagnjeta, koji je otkupio, spasio i posvetio sve prvjence na koje je prizvana krv Njegova.
Zato kad dajemo neka bude od prvine, najprije odredimo koliko ćemo dati za Boga, pa od ostatka nećemo oskudijevati. Kada dajemo vrijeme svojim supružnicima i svojoj djeci, neka to bude kvalitetno vrijeme, ne kada se potrošimo na sve ostale.
Ne bacajmo uludo svoju mladost, na razne besposlice, smaranja, poroke, već dajmo tu snagu i "prvine života" za ono što vjerujemo i što je vrijedne. Ne ostavljajmo to za neku starost, da ćemo onda raditi te dobre stvari i projekte i ići u crkvu, pomagati ljudima. Jer možda ta starost nikad ne dodje ili bude kasno za prave stvari.
To su prvine.
To je ono rano voće, koje kupujemo za velike novce i dajemo najmilijima.
To je ona svježina ranog jutra, proljećne rose, toplog peciva tek izvadjenog iz pećnice od kojeg miriše čitava ulica.
To je onaj osmjeh iz čista srca djeteta koje se raduje životu!
To je prva ljubav, koja zaborava nema.
To je ona nevjestina nevinost koja se čuvala i koja se daje samo jednom Ženiku.
To su prvine i one se broje!

петак, 02. децембар 2011.

RITUALI

Kad smo dobili bebu, čitali smo u nekim stručnim časopisima, a to se pokazalo i u praksi, da djeca vole rituale! To ih umiruje i daje im osjećaj sigurnosti. Djeci je važno da mogu predvidjeti šta će da se dešava, i to ih čini spokojnim.
Zaista Emilija je bila školski primjer za to, inače je bila vrlo temperamentno djete, koje su jednoino ritauli smirivali. Znalo se tačno kada treba da jede, ne daj Bože da je Ceca poranila ili još gore zakasnila sa obrokom. Ili bi izmrljavila ako je rano, ili bi se bacala po kući od plača ako bi se zakasnilo i odbijala da jede. Dalje, moralo ju je izvesti u jutarnju šetnju u tačno 11h i popodne u 18h ili bi bio šou po kući od nervoze. Znalo bi se svako veče pred spavanje morao sam da je okupam u jednoj kadici i radio bi neke vježbice i masažu, e onda bi bila smirena i mogla da zaspe.
Taj ritam dnevnih dogadjanja je činilo Emiliju sigurnom u svijetu koji je onim pametnim okicama upoznavala. Imala je pogled nevjerovatan, da dijete od 30 dana te posmatra direktno u oči dok je presvlačiš, pa ne daj Bože da se nešto spetljaš, da pogriješiš u nečemu ili da je cimneš nevješto, odmah bi pala u dreku. Kažem Ceci, nevjerovatno, kako sam se frčio od bebe od nepuno mjesec dana. Dupe nam je pomjerala, hahaha.
Kako je sa djecom tako je i sa starim ljudima, vole ritaule, oni to zovu dobre navike, jutarnja kafa, cigareta i čitanje novina, čaj u 5, popodnevna šetnja.... Svako ima neke svoje rituale, manje ili više, dobre ili čak nezdrave navike. Ali koje ga čine sigurnim, spokojnijim, kojim hvata onaj lagani dnevni ritam koji ga čini onim što jeste.
Sjećam se one stare slijepe Babe iz romana "Sto godina samoće", koja je jedina znala da nadje izgubljene stvari u kući. Jer je u svojem hendikepu, razvila druga čula, pa je mogla tačno da prepozna ustaljena kretanja i putanje nenih ukućana. I ukapirala je da ljudi zaborave gdje su nešto ostavili samo kad ispadnu iz tih ustaljenih putanja. Ona je mogla da registruje te njiho ispade i da ih vrati na to mjesto, gdje bi se obično krila "izgubljena" stvar.
Ali danas sam htio da govorim o opasnosti koju kriju rituali. Opasnost? Da, da. Jer oni nose neku silu u sebi, koja može biti korisna ako ti služi, a destruktivnu ako ti njoj služiš. Jer rituali imaju svrhu samo onda ako je to tvoj slobodan izbor da pokažeš svoj identitet, svoje vjerovanje, svoju ljubav. Ali ako oni postanu svrha sama sebi, da ti njima poćinješ da služiš zbog nekog ili nečeg, onda si se zarobio, onda oni postaju neki matrix, neki zakon... A svaki zakon nosi kaznu. Pa ritual, umjesto da prestavlja zadovoljstvo i neku vrstu utjehe, postaje neki teret koji se obdržava.
Posebno težak oblik rituala su vjerski rituali i procesije, koji su u vrijeme nastanka bili jedan divan i spontan način slavljenja i obožavanja, ali kad je to iz nekog razloga postlo ritual, tradicija i obaveza, ona gubi svoju prvobitnu svrhu, i postaje kao neka opasnost za onog koji je drži, a još više za onog koji to ne želi da drži. Kod pravoslavaca su tkz "crvena slova" u crkvenog kalendau, a u vrijeme dok je Isus živio, to su bili jevrejski šabat i drugi praznici. Isus je tada nailazio na žestoko protivljenje religijskih vodja onog vremena, a ni danas se ne bi bolje proveo, zato što se nije pridržavao tih rituala. Ukazivao je na svrhu, a ne na spoljnu manifestaciju tih rituala. Jer ako neki ritual izgubi prvobitnu svrhu, i postaje sam sebi svrha, to se zove religioznost, u nekom negativnom smislu.
Zaista ako i najgora vjerska služba, procesija, liturgija ili misa ima za svrhu proslavljanje Boga, ona je itekako dobro došla i njeno praktikovanje donosi ono spokojstvo sa početka ove priče. Ali ako to postane sama sebi svrha,neki kao zakon, skup nekih pravila, riječi, pokreta, u kojem učestvuju i najspretniji akteri i virtuzi, ona nema neku starnu duhovnu vrijednost, a posebno ne Bogu, jer po značaju je slična cirkuskoj ili pozorišnoj predstavi.
Ali lakše je održavati rituale, i poštovati "crvena slova" tako što ne raditi tih dana, nego od srca poštovati te praznike i slaviti Boga, kroz to da tih dana učinimo neko dobro djelo, da priskočimo u pomoć pa makar ta pomoć podrazumjevala da da prekršimo pravila i tim da pomognemo sirotome kroz humani gest. Da se razumijemo, apsolutno sam i protiv ovog što je sada praksa da privatnici, ne daju ljudima ni jedan dan u nedelji slobodan, niti za vrijeme vjerskih praznika, da imaju vrijeme da se posvete sebi i Bogu. Da time dožive obnovu, i za dušu i za tijelo, što je prava svrha praznika.
Ali pretežno se rituali sprovode iz neke tradicije, postali su odredbe zakona o praznicima, što u principu i nije svrha tog, zar će kažnjavati onoga koji to neće da drži. Isusa su htjeli kamenovati jer je isceljivao bolesne na Šabat, braća su mu se rugala što nije išao na neke vjerske svjetkovine i narodna veselja. On je jednom došao tek na kraj praznika kada su polivali vodu ispred hrama, a On je došao i vikao, "Dodjite k meni vi koji ste žedni, da pijete. Pa će iz vaših srca poteći rijeke žive vode, na kojima će se drugi napojiti". Neki su ga osudjivali, a neki su ga podržavali. Zašto ?
Pa ja vjerujem da je ukazivao i opominjao za jednu veoma važnu stvar -lažni osjećaj sigurnosti koji donose ti praznici. Ljudi koji ih drže revnosno, misle da su zadovoljili Boga time i umiruju sopstvenu savjest. A nisu doživjeli ono što je prava srvha, a i tema ovog mog bloga, a to je obnova uma, metanoja, preumljenje... Jer ako ritaulima prilazimo tako da iz njega izadjemo isti kao što smo ušli, da se ne desi promjena u nama, promjena u odnosu prema drugim, promjena u našem odnosu prema Bogu, malo je koristi od svega toga. Pa ako se i umiri za trenutak naša savjest pa možemo zaspati lakše, malo koristi ako nismo se promjenili i da će iz naših srca poteći rijeke žive vode, na kojima bi se i drugi mogli napojiti.

четвртак, 01. децембар 2011.

KAD MAGARAC PROGOVORI

Možda ova priča ne bude razumljiva onima koji ne razumiju ili nisu iskusili šta je pravi glas Božiji, proročki uvid i riječ i šta je vodjstvo od strane Svetoga Duha. Ali rizikovaću i prepričati priču o Valamu, kontroverznom, ili čak lažnom proroku, koji je da bi udovoljio svojemu caru, a neprijatelju božijeg naroda, za pare trebao da prokune Božiji narod.
Ali ovo je i pričao o meni i svakom onom koji zaveden nekim svojim ličnim interesima upada u samoobmanu vjerujući da radi veoma važan posao, koji je dobar i po njega, i po cara i po boga, a zapravo vrši jednu prljavu rabotu uperenu protiv pravednog naroda. Koji upadaju sve dublje i dublje u laž, uvjereni da vrše Božiju volju, a zapravo vjeruju u nekim glasovima u sebi koji im se čine razumnim i dobrim, a vode ih u propast i nemaju veze ni sa Bogom ni sa pravdom.
Poznata je ovo priča, i pamti se po tome što je neki magarac progovorio ne bi li sprečio proroka da izvrši ne milo djelo. Dugo nijesam razumio ovu kontradiktornu priču ali mislim da sam uhvatio sakriveni biser ove priče koja je jedno veliko otkrovenje.
Elem, kada su došli stražari carevi da povedu Valama. On se kao odupirao, nećkao i molio se Bogu za vodjstvo, "da li da ide ili ne?". A bilo je više nego očigledno šta je volja Božija, pa se nije imalo šta moliti. To je kao kad bi se molio, banalizovaću: "O Bože ako je tvoja volja, ja ću sad ukrasti ove pare, a ako nije ti me spriječi!" ili da neki oženjen muškarac, polako se zbližava sa nekom koleginicom, da pravi neke korake ka njoj da bi ostvario vezu sa njom i da se moli Bogu "ako je tvoja volja neka bude nešto, a ako nije neke ne bude!" Kakve su to molitve? Šta očekujemo čuti? Kao Valam "Idi ti kod nje kući, lezi u krevet, pa ću ti ja dati dalja upustva!".
I onda je čuo glas "idi, ali ne čini ništa dok ti ne kažem". I tako Valam je krenuo sve bliže i bliže izvoru svoje sablazni. Primicao se Caru i njegovoj obećanoj nagradi. Vjerovatno uz kalkulaciju, da će možda nešto ispasti, pa da ostane u ljubavi carevoj i njegovoj nagradi, a da opet ne pogriješi ni prema Bogu.
Ali to ne ide tako. Jedno NE je bilo dovoljno. Ali ne, Valam zajaše magaricu, i krenu ka svojoj "veoma mudroj božijoj riječi" ka potencijanoj nagradi, na svojemu iskušenju.
Kao ona stara studentska laž " lezi pored mene, neću ti ništa!". Primicao se. I kad je došao u jedan tjesnac, susreo se sa velikim Božijim gnijevom, na putu im je stajao Andjeo sa isukanim mačem, da presudi ovom "samoobmanutom" proroku. Ni njega u svojem sljepilu Valam nije vidio, dok jeste sirota njegova magarica. Stade ukopana od straha. Valam je počeo da bije sirotu životinju da se krene. To bi bila sigurna pogibija za oboje.
E dotle je došlo, sa ovim prorokom, da je Gospod progovorio kroz magaricu da bi ga zaustavio. Kad je vidio da magarica priča, tek tada je shvatio da je pravi Bog na djelu.
Bog u svojoj milosti šalje i ovakve signale, ne bi li odvratio neke od svojih suludih planova, skovanih u svojoj samoobmani. Jer ono što je čuo prorok kao neki unutarnji glas, nije imalo veze sa životom, ni sa onim na šta ga je magare upozorilo.
Kako je to moguće? Pa moguće je onda kada se mi otvaramo za obmanu. I to sam nažalost kod mnogo, mnogo ljudi sreo, a i sam se borim sa tim. Da zbog nekih svojih bolesnih ambicija i interesa, ljudi su spremni da povjeruju u obmanu. Da vjeruju u nju, nazivajući je intuicijom, neki nutarnjim glasoom, iako je sumanuta i izraz njihovog sebičnog ega.
Ja sve više provjeravam te unutarnje glasove. Postoji Sveto Pismo, kojim se treba baždariti svaka ova "proročka objava" dolazilo to od nas samih, bilo proizvod klasičnog sujevjerja ili nekih profesionalnih vidioca. Pa su u stanju da npr založe sve svoje bogastvo na neku kocku neki broj koji im se sa neba objavio, gledajući neke holivudske filmove. I onda zaludu ih neko urazumljuje, jedino im kroz magaricu Bog može progovriti, da bi se olavertili i čuli i opomenuli se od svojih suludih planova!
Stara zapovjest kaže "Ne kušaj Gospoda boga svojega!". Ni Isus nije eksperimentisao skakjući sa najviše crkve, da bi se ispunilo "da će zapovjediti andjelima svojim da nas čuvaju na svim našim putevima!". On nije prihvatio ponudu Sotoninu te vrste, da bi pokazao svoju vjeru i fascinirao bilo koga!
Tako i mi ne bi trebali raznima "molitvama" da tražimo vodjstvo i da se mic po mic primičemo nekim iskušenjima, misleći da smo jaki, da smo karakteri, i da ćemo kao Valam što je mislio kada dodje na mjesto te "nepristojne ponude"
biti jak da kaže Ne! Naprotiv, samo na početku, dok je izazov u povoju, kao ona medvedica o kojoj sam pisao, mi smo kadri je ukrotiti i reći Ne onom što je opštepoznato da je grijeh. Ne treba ti za to velika duhovnost, prorštva, vizije i "prosvećenost". Treba izgovoritii tu jednu najblagosloveniju riječ a to je "Ne, neću!", da ne bi magaricu morao bog slati da nam "prorukuje"!