Vladimir Lajović Blog

Znam mnogo ljudi i mnogi imaju umijeće davanja (ljubavi, poklona, pažnje i lijepe riječi) ali odista malo je onih koji znaju to i primati. To sam vidio i kod sebe, da sam mnogo vještiji u davanju nego u primanju. A posljedice nijesu beznačajne. Jer i od jednog i od drugog zavisi koliko ćemo imati, odnosno što volimo reći, biti bogati. Pisao sam puno o principu sjetve i žetve, da ako obilato sijemo obilato ćemo i žnjeti. Pisao sam i o onom životnom principu "Daj i daće ti se'", jer oni koji su otvoreni za davanje ti će stostruko i primiti. Ali nisam pisao o umijeću primanja vjerovatno što i sam sa time kuburim i što sam malo znao. A od primanja zavisi šta i koliko ćemo posjedovati. Da li nas primanje čini oholima ili nas ponižava? Po ovome kako reagujemo na primanje možemo vidjeti da li znamo primati. I prvo i drugo nije dobro. Jer ako te primanje uzvisuje ili ponižava onda znači da imaš problem sa sopstvenom vrijednošću i nizak nivo samopoštovanja. Jadan je onaj čovjek

Ako mogu biti objektivan pa da govorim o svojim manama mislim da je rasejanost definitivno u samom vrhu mojih mana. Najprije za mene je stetna, a i za moju okolinu. Znalo se da kad me otac kao malog slao po pivo, da bezglavo odem u prodavnicu, pa se sjetim da sam zaboravio onaj ceger sa praznim staklenim flašama, pa kad se vratim po njih odem opet u prodavnicu pa tek na kasi shvatim da nisam ponio majkin novčanik. Pa od posla od pet minuta, napravim veliko polusatno mrcvarenje. A bilo je još masu nekih primjera kad sam zaboravljao nemoguće stvari, da i danas moj brat i žena mogu zabavljati društvo satima prepričavajući (ne)zgode sa mojom rasijanošću. Sramota me je da nabrojim neke drastičnije primjere. Rasejanost je neko stanje kada razmišljaš o jednome, a dešava ti se drugo, a ti radiš nešto treće. Neka vrsta nesklada izmedju misli, osjećanja, riječi i volje. Kao u onim komičnim filmovima kada Mister Binu sve ispada iz ruku, a on pokušava da popravi, pa ono samo još više i više se z

Počinje Olimpijada! A ja evo u sebi tražim onu nekadašnju tremu kojom sam iščekivao spektakularna otvaranja olimpijskih igara. Pomislim, jesam li se ja toliko promjenio da to ne mogu opet doživjeti ili se ovaj svijet izokrenuo pa nema više onog treperavog uzbudjenja koje su donosila velika borilišta Olimpijade. Nema onog viteštva sportskih igara, nekako je sve postalo goli biznis i turistička atrakcija. Pa umjesto da se bore veliki sportski titani kao što je bio Karl Lujs, Sergej Bubka, Martina Navratilova i td. sada je palu u sijenku brutalna tržišne utakmice i lobiranje olimpijskih komiteta za dobijanje spozora i prava na organizaciju Olimpijskih igara. Ali nije samo to van borilišta, tako je i unutar njega. Kao da nije više bitka za medalju, za obaranje rekorda i slavu svoje nacije, već ogromne svote novčanih nagrada i premija. Više se ne biju istočni i zapadni blok oko političkog prestiža, što je takodje bilo za prezir ali su ipak bili neki ideali i ideologije. Ne, sad je to sve

Primijetio sam da kad čovjek krene prema svojim uvjerenjima da nešto čini i da radi da izaziva podsmjeh i podozrenje okoline. A čini mi se da nema gore stvari koja nekog može snaći od tog podsmjeha njegove okoline. Taj podsmjeh je nesnošljiv, ponižavajuć i vrlo destruktivan, jer mu je cilj da posrami i da sputa onog drugog, pa da ga na taj način obeshrabri i onemogući da postigne nešto što podsmjevač sam i ne usuđuju ni da pokuša. Podrugljivci su duboko zastrašene i zarobljene osobe, koje žele da to preslikaju na druge, sami se ne usuđuju poduhvaiti bilo čega ukoliko nijesu unaprijed uvjereni da će u tome uspeti. A takvih zicera nema baš puno u životu. Oni bi da one koji po nečemu odskaču i koji su drugačiji da svojim podsmehom utjeraju natrag u svoje šablone kojih se sami grčevito i uspaničeno drže. Polaze od toga da je život sastavljen isključivo od nekakvih pobjeda i poraza. Tako opčinjeni pobjedama a užasnuti mogućim porazima, oni se rugaju drugima koji pokušavaju da žive svoj ži

Prije nekoliko godina pozvao me je jedan veoma dobar prijatelj, dok sam sjedeo sa porodicom u dječijoj igraonici u Njegoševom parku. Bio je negdje u Beranama kod rodbine. Ne znam šta mu je najednom bilo, to je bio neko ko je oduvjek tražio iskreno Boga, ali nekim očajnim glasom punim nekog prkosa, reče mi naprasno u slušalicu: "Laki, sve ovo sa Bogom je obični placebo efekat! Kao kod onih eksperimenata sa ljekovima, pa ozdravljaju i oni koji su pili najobičniji prašak." Iznenadila me njegov ton i glas, vjerovatno je to bio period njegove "borbe" sa Bogom. Dugo smo pričali, napustio sam lokal da bi mogao da mu posvetim odredjeno vrijeme. Znao sam da to što govori nema veze sa mnom, ali čitav razgovor je bio polemičan jer je znao da sam neko ko vjeruje u Boga i njegova čuda koja čini i danas. Lično sam doživio Božija čuda, a neke i vidio svojim očima, kako su ljudi vjerom bili isceljeni od "neizlečivih" bolesti i uvidio sam razliku izmedju Boga i placeba. D

Za svoga života vidio sam mnoge zamke u koje ljudi zapadaju, ali najveća od svih je njihov trud, što je veći veća je i zamka. Zato što istovremeno, nema ni važnije a ni besmislenije stvari od ljudskoga truda. Važna jer nema tog uspjeha i dobra koje u životu možemo steći bez odricanja i truda. Besmisleni jer sam po sebi ništa ne znači, niti je garant društvenog priznanja niti slave, već je samo uzrok prazne taštine i gordosti. To mi je otkrila čuvena Knjiga Propovjednikova. To je jedna od knjiga koja mi je možda i najviše pomogla na mom putu uspjeha, da ga tako nazovem. Priča o taštini trruda je najvažnijih lekcija koju sam učio, ali sa kojom se i dalje svaki dan susrećem. Od najranijih dana mnogo sam se trudio misleći da će mi to obezbjediti uspjeh i društveno priznanje. A ispalo je kao da mi je samo probleme i muku donijelo. Sve oko čega se trudih, bilo je razlog zavisti prijatelja i kolega i uzrok mnogih nevolja i svadja. Još poraznije shvatanje je da ono oko čega sam se toliko muči

Mnogo sam volio da slušam Džonija Štulića. Pamtim odlično taj album "Balegari ne vjeruju sreći". Mislim da je bio jedan mojih omiljenih.Džoni je razobličavao ljudsku glupost i predrasude kolektivizma. Upirao je prstom u licemjerje i uvjek pjevao o onom što je ispod površine "kože". Ipak neću pisati o njemu, već o tim ljudima o kojima je, vjerujem, i on pjevao. Možda prvi put razumijem ko su zapravo ti balegari, koji ne vjeruju sreći? Balegar je mala buba tvrdog oklopa, koja se isključivo hrani balegom i osopom. To joj je i iće i piće. Pravi velike lopte balege koje višestruko prevazulaze njene gabarite i gura do nekog skrovišta u koju te lopte zakopava i kasnije se njima hrani. Dosta često neki balegari postave svoja jajašca u te kugle iz kojih se kasnije izrode male larve koje se hrane tom balegom dok ne izrastu i krenu u samostalan život. Stari egipćani su balegare izdigli na nivo božanstva. Po njihovom predanju balegari su simbolizuju nastanak svijeta. U toj pr

Ne znam gdje sam to i kad pročitao, ali često sam znao reći, apropo ovog moga bloga i knjige koju sam napisao: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, odlazimo u metafiziku!". To bi bio pomalo šaljivi odgovar onim iznanadjenim koji mi dolaze sa pitanjem otkud da ja ovakvo nešto napišem o Bogu, o životu itd. Ipak mislim da ima istine u ovoj izreci. Jer uvjek kada dodju krizna vremena, kao što je ovo sad, tek tada ljudi počnu da traže istinske odgovore na realne probleme. Tek onda shvate da je u životu potrebno nešto više od španskih serija, ćaskanja uz kafu, ljetnjih šema i lakih štiva. Shvataju da je potrebno nešto ili neko da nas podigne, u vrijeme kad taj "udar" stvarnosti kao cunami zapljusne naše obale, da nas sve to ne preplavilo i da se ne potonemo u svom ovom metežu. Tek kad svakodnevica postane nesnošljiva onda shvatmo da nam je oduvjek bio potreban Bog. Dok razmišljam o tome i novoj priči. Ispred mene sam ugledao "odgovor". Upravo smo se vraćal

Uvjek sam bio vrlo naivan. Kad premotam film mog prethodnog života, prosto me strah uhvati kako sam slijepo vjerovao nekim ljudima. Kako sam samo zbog naivnosti mogao da nastradam, radio na svoju štetu, otvarao sam se onima koji su mi bili direktni konkurenti. Sam Bog me je sačuvao, da je čudo gdje sam uopšte i dospio sa takvom lakovjernošću. Sjetih se prvog velikog prijateljstva iz tinejdžerskih dana. Vjeravao sam tom momku i računao ga za najboljeg prijatelja u vojnoj školi. Sve sam sa njim djelio, sve novce koje sam dobijao i garderobu, sve. Bio je siroče i zbog toga sam mu još više dobra činio. A kasnije se ispostavilo da je godinama radio za vojnu obavještajnu službu, da je zloupotrebaljavao te informacije što je dobijao od mene. Svi su ga izbjegavali, a ja sam mu i dalje vjerovao. Mnogo godina kasnije, kod svih novih poznanstava mene je prvi utisak o ljudima skoro uvjek varao. Smatrao sam za ljubazne i fine osobe one koji su bili najveći licemjeri. A držao za negativce one koj

Sjećam se one stare dobre dječije igre koju smo igrali u našem djetinjstvo. Pjevali smo držaći se u krug "Okolo salata i okolo salata, na veliki zbor. Poklanjam se na tebe. Poklanjam se na tebe i tebe uzimam. Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada.". Dječak bi bio u krugu, dok bi "cijeli zbor" išao okolo, i onome kome se on pokloni tri puta, to bi bila izabranica njegovog srca. Čime bi pokazao svoju naklonost i ljubav. Onda bi svi to pjeval: "Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada!". Kako je malo danas takvih dječijih igri, koje su pune radosti, spontane ljubavi i simapatija. Nekako je sve postalo komplikovano, preozbiljno, izgubilo onaj predznak dječijeg prostog simapatisanja. Ali u ovoj lijepoj dječijoj igri krije se jedna duboka životna istina, koju je taj koji ju je osmislio sigurno razumio. Za najvažnije životne odluke mi treba da smo izabrani. To je ono što često spominjem u svojim pričama, kako je Bog izabrao jedan narod ili čovjeka, a sada j

Juče sam proveo divnih sat vremena u razgovoru sa jednom uspješnom crnogorskom rediteljkom. Pričali smo o mnogo čemu ali ostala mi je u sjećanju jedna njena misao. Govorila je o našem zaokupljevinju problemima i negativnim ljudima. Da se toliko bavimo njima da su oni čak favorizovani u našem društvu. Reče: "Razmisli, kao to da u školama organizujemo posebne dopunske časove za loše djake, umjesto da to vrijeme se posveti vrijeme za one najbolje u vidu neke dodatne nastave. Važnije je da kao društvo odnjegujemo i dobijemo ljude spremne na izvanredna dostignuća svjetskih razmjera koja bi nas povela naprijed, nego da se bavimo onima koji su lijeni, nezainteresovani i dekadentni. To je negdje u ljudskoj prirodi da drži fokus na onom što je loše i da popravlja stvari. Zar nas ne nervira i najmanja flekica na snijeg bijeloj i čistoj košulji. Trčimo da to nekako odmah maknemo. Nigdje kao u Podgorici nijesam sreo ljude koji toliko odmjeravaju druge kako su se obukli. Detaljno te skenir

Jedan od osnovnih lekcija koju učim iznova je da ne može doći novo dok staro ne ostavimo iza sebe. Tek kad se jedna vrata našeg života zatvore, druga se otvare. To je princip. To mi se mnogo puta desilo. Nije bivalo da sam ušao u nešto novo dok sa sa starim stvarima nisam raskrstio. Tačnije, bilo je ponuda, bilo je i mojih pokušaja da u "prelaznom" periodu sjednem na dvije stolice, ali najčešće se sve završavalo "ispaljivanjem" tako da sam oboje izgubio, a ne dobio. Po sistemu ne može i jjare i pare. Držao sam se onog "pravila" - ne napuštaj jedne jasle dok ne dodješ na druge. Ali nažalost tog filma nisam gledao. Koliko god to pravilo lijepo i dubokoumno zvučalo, meni se nikad nije ostvarilo. Ono što je moje iskustvo da se jedno najprije završilo, pa je nastala jedna vrlo kratka (teško podnošljiva) pauza, onda su mi se tek otvorila druga vrata. Ali nije to sam moje iskustvo, jer Sveto Pismo to mnogo mjesta@pominje. Isus je veoma često morao da naglašav

Malo je ljudi sa kojim mogu pričati o Bogu, ali ih ima i oni su mi veoma dragocjeni. To je moja supruga i još nekoliko prijatelja. Ali kad sam i pričao, pričali smo o tome kako smo se nekako otudjili od Boga. Mnogo radimo i trošimo se, a tako je malo prave duhovnosti. Guramo naše planine od problema i iscrpljujemo se, a tako se malo molimo i tražimo Boga i Njegovu zaštitu pomoć. A mi se pitamo: Zašto stoje stvari kao da je neko podigao ručnu kočnicu, na sva četiri točka? Sve ispravno i pošteno radimo a ipak nema napretka, naprotiv. Ceca je juče iz sličnog razloga postila i molila se. I odgovor je već danas stigao. Od prošle subote naš sin Danilo je otišao na sedmodnevnu Školu košarke sa svojim klubom u Čanj. To je bukvalno prvi put za njegovih 9 godina da je toliko odsutan od kuće. Oduševljen sam kako je on to odvajanje prihvatio, jer nam je veoma privržen. Mada moram da kažem da kažem da njegova majka i sestra su to teže podnjeli. Emilija je cijeli dan plakala a Ceca je krizirala. Po

Divnu mi je misao ispričala jedna moja prijateljica danas na kafi. Pričali smo o hrišćanstvu u ovom našem savremenom crnogorskom društvu. Koliko zapravo malo razumijemo te temeljne istine i vrijednosti, pa iz te svoje ograničenosti postajemo isključivi. Djelimo se po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. A hrišćanstvo je daleko univerzalnije. Ono prevazilazi I obesmišljava naše podjele. Ona je magistrirala pravo na jednom američkom koledžu, koji je zapravo katolički. Na njemu je pored redovnih predmeta, imala i predmet Religija i ljudska prava. Sjeća se jedne polemike i rečenice kada joj je profesor tog predmeta, katolički Monsinjor, mudro odgovorio. Kada je ustala da debatuje na neku od tema koji su obradjivali, onako mlada, sa odredjenim buntom pitala je nešto profesora, a zapravo iznosila svoj kritički stav. I dok je izlagala svoju tezu nekoliko puta je u istoj rečenici ponovila - "Ali po mom mišljenju...". Na to joj je ljubazno Monsinjor rekao nešto što je kasnije te

Ako hoćeš da vidiš kakav je ko čovjek, onda takni malo u nešto njegovo pa ćeš da vidiš. Meni se deilo nekoliko puta sa ljudima koje sam zaposlio ili stavio ga na neku funkciju ili povećao mu platu da kad sam vidio da sam pogriješio da sam doživio mnogo neprijatnosti. Dok ima daješ šansu i hvališ ih, onda je sve u redu i bajkovito, ali reci im da ne rade kako treba, smanji ima platu dobićeš ljutog neprijatelja. Pa od prijatelja prije zaposljenja dobiješ neprijatelja poslije. Tako je i sa komšijama, sve je dobro dok se pozdravljate, ili dajete nešto. Ali desili se da tvoja stoka udju na njihovu livadu ili tvoja ćerka povuče za kosu njihovu i eto ti rata. Dobiješ krvnog neprijatelja od prvog komšije. Koliko li se samo porodica raspalo zbog nasljedstva nakon smrti oca. Udarilo brat na brata ili tetka na bratanića, jer su "taknuli" u nešto onog drugog, što ovaj misli da je njegovo. Od tog povišenog osjećaja za "pravdu" meni se gadi i diže kosa na glavi. Pa gdje je tu

Zadnja dva mjeseca preduzimam aktivnosti na otpočinjanju jednog značajnog projekta. Značajan je za moj život, a vjerujem da će imati i širi društveni značaj. Ne bih pominjao o čemu se radi, jer ne želim da pišem o ptrojektu, već želim da ukažem na jedan duhovni princip koji sam spoznao radeći na svemu ovome. Svaki korak je bio tako težak. Osjećao sam veliki napor i pri najmanjem koraku koji je vodio u tom pravcu. Noge bile tako teške, kao da imaju tonu ili kao kad se gazi onaj duboki snijeg. Pa svaki sljedeci korak, moram nogu najprije da čupam kao iz tijesta da bih zakoračio dalje. Ali tako je kad se pravi prtina u dubokom snijegu. Za one koji ne znaju, prtina je uska utabana staza u snijegu. Ove zime kad je bilo ono veliko nevrijeme, spasilačke ekipe su išle sa prtačnjama i prvila te prtine u snijegu kako bi spasili seljane u zabačenim zaseocima. To je izuzetno težak i mukotrpan posao, kao samo veoma spremni i obučeni spasioci mogu iznijeti. Kada oni naprave prtinu, onda seljani ka