понедељак, 30. јул 2012.

UMIJEĆE PRIMANJA

Znam mnogo ljudi i mnogi imaju umijeće davanja (ljubavi, poklona, pažnje i lijepe riječi) ali odista malo je onih koji znaju to i primati. To sam vidio i kod sebe, da sam mnogo vještiji u davanju nego u primanju. A posljedice nijesu beznačajne. Jer i od jednog i od drugog zavisi koliko ćemo imati, odnosno što volimo reći, biti bogati. Pisao sam puno o principu sjetve i žetve, da ako obilato sijemo obilato ćemo i žnjeti. Pisao sam i o onom životnom principu "Daj i daće ti se'", jer oni koji su otvoreni za davanje ti će stostruko i primiti. Ali nisam pisao o umijeću primanja vjerovatno što i sam sa time kuburim i što sam malo znao.
A od primanja zavisi šta i koliko ćemo posjedovati. Da li nas primanje čini oholima ili nas ponižava? Po ovome kako reagujemo na primanje možemo vidjeti da li znamo primati. I prvo i drugo nije dobro. Jer ako te primanje uzvisuje ili ponižava onda znači da imaš problem sa sopstvenom vrijednošću i nizak nivo samopoštovanja. Jadan je onaj čovjek koga neko posjedovanje čini vrednijim u sopstvenim očima, jer će biti zarobljenik tih stvari i gubitak će ga opasno uzdrmati. Takvi se prave važni, šepure i uzvisuju nad drugima. Misle da im dar koji su primli dodaje vrijednost i čini ih posebnima. Pa onda postaju posesivci, jer bez onog što su primili ne mogu da zamisle svoj život, nesigurni su i nepovjerljivi. Zato su veoma agresivni i skloni manipulacijama i kontroli da bi za sebe izdejstvovali te stvari koje im vraćaju osjećaj samopoštovanja ili da ih zadrža po svaku cijenu ako su ih primili.
Još jadniji je onaj koga primanje ponižava, pa se osjeća kao prosjak koji zavisi od milostinje, jer svako primanje ga posjeća na njegovu unutrašnju i svekoliku bijedu. Primanje je za njih skopano sa nekim lošim osjećanjem, pa umjesto da sa radošću primaju kod njih se stvara osjećaj obaveza da to nečim vrate. A može i da izazove i neki drugi ružan osjećaj uvrede, jer ima takvih jadnih primaoca koji misle da im pripada nešto drugo i bolje. U svojoj lažnoj poniznosti, tj prikrivenom ponosu njima je sve malo što mu se nudi i odbacuje ga sa prezirom kao neadekvatnog. Takve ljude užasava činjenica da su im drugi ljudi potrebni, jer nismo projktovani kao pusta ostrva, već smo upućeni jedni na druge, da u medjusobno davanju ispunimo svrhu svojega života.
Umijeće primanja nemaju oni što ništa ne očekuju i što ne znaju šta žele, po sistemu ako ništa ne očekujem sve što dobijem biće plus i razlog za slavlje. Tako misle neki hrišćani, koji guše svoje želje i posipaju ih pepelom. Ne, umijeće primanja je u tome očekivati mnogo od života. To su oni koji se svemu nadaju i svemu raduju, koji stalno proširuju i svoj um i svoje srce da primi velike stvari. Koji se otvaraju i okreću kao suncokreti prema suncu da prime što više svjetlosti i toplote. Oni su kao prosjeci i sluge ljubavi, uvjek spremni da se ponize u ime Ljubavi i za Ljubav. A opet samosvjesni kao prinčevi koji znaju ko su i da im pripada carstvo u naslijedje.
Sjetih se one divne priče o Aksi, djevojci čiju je ruku obećao njen veliki otac Kaleb, za pobjedu u odlučujućoj bitci. Kaleb kao vodja plemena udario je na najjače utvdjenje neprijatelje, koji su bili veliki kao divovi i koji su bili strah i trepet. Onom generalu svoje vojske koji osvoji to utvrdjenje pored ruke svoje ćerke obećao je i veliku dolinu Negeb. Ontijel sin Kenaza brata Kalebova bijaše zaljubljen u Aksu, hrabro se borio i pobjedio divovsku vojsku i osvojio grad Kirjat Sefer. I onda u dan kad je trebao primiti nagradu, lijepa Aksa, samouvjereno sidje sa konja kojim su je svatovi trebali povesti, i hrabro pridje svome ocu Kalebu, uvjerena u njegovu očinsku ljubav i zamoli ga nešto što je bila potajna želja njenog mladoženja i reče: "Oče kad si mi dao ovu pustu zemlju, daj nam i izvore Gornje i Donje!". Za ono vrijeme to je bila drskost. Ali ona je bila vodjena ljubavlju, jer je htjela da ispuni želje svoga muža, da "usavrši" oČevu veliku nagradu. Ali znala je čija je kći i znala je Očevu ljubav. I tako je bilo, Otac njen je ispunio zahtjev svoje ćeri. Dao joj je što je tražila. Mi vidimo kroz knjigu Sudija da je ovaj njen muž stekao veliki ugled u čitavom društvu i postao je prvi vodja čitavog naroda u obećanoj zemlji. Ja vjerujem da je postigao uspjeh jer su on i njegova žena znali da primaju. Bili su otvoreni za najbolje, za savršeno, nijesu se zadovoljavali sa polovičnim stvarima, iako su djelovale kao velika nagrada. To umjeće traženja izvora Gornjih i Donjih, je ono što mislim da je presudno za blagoslovljen i uspješan život. Trebali bi i mi pred Ocem našim nebeskim imati taj "drski" Aksin stav, koji kaže: Jeste, Oče, hvala za ovaj život koji smo primili kao nasledje, ali to je samo pusta zemlje bez tvojih Izvora. I danas ti tražim sve ono što je potrebno za "navodnjavanje" ove puste zemlje. I to nijesu samo neka duhovna bogastva, a svakako i prije svega to su, već su mi potrebni i ovi Donji izvori. Nije mi dovoljno samo ova svježa vizija koju si mi dao i razumjevanje kako da do tog cilja dodjem, danas su mi potrebni i ljudi i sredstva za njegovo ispunjenje. Ne tražim ti malo i ne tražim ti puno, tražim ti Oče SVE!"
Siguran sam da nijedno očinsko srce ne ostaje tvrdo na ovo sinovsko pouzdanje i sigurnost da Otac ima sve i može sve i da hoće sve!
Ali ne kao da bi to što primimo učinilo nas boljim ili lošijim, ne da bi se uzoholili ili bi se ponizili, na kao da je nešto prigrabljeno ili prevarom zadržano. Ne, to je stav otvorenog srca i otvorenog uma za beskončano za nemoguće a opet ono što nam je obećano i ostavljeno u amanet. Zato raširimo svoja srca kao suncokret svoju glavu, i pratimo izvor Svjetlosti i toplote, da bi se ispunili onim mnoštvom roda ukusnog sjemena i prepunog dragocjenog ulja. Primamo darove i nagradu kao da je to već bilo naše i kao da samo zadovoljavamo nebesku pravdu, bez ikakve griže savjesti i potrebe da se nečim odužimo kao da smo krivci. Ne, otvorimo se radosno, kao da uspostavljamo duhovnu ravnotežu primanja i davanja,jer tamo gdje je Veliki Darodavac tu mora biti i Radosnog Primaoca, koji je otvoren da primi punu mjeru blagoslova, nabijenu i natrešenu vreću. Koja se nabija svakim dobrom do prelivanja, i ne ostavlja nikakvu prazninu, nikakvu nedostatnost, nikakvu zadršku i ogradu. Mi moramo imati takvo umijeće neograničenog primanja, koje ne zna za strah, za limite i predrasude svoje sredine, da bi natopili do kraja suvu zemlju naših duša ali i ispunili Očevu volju za svoj život.

среда, 25. јул 2012.

RASEJANOST

Ako mogu biti objektivan pa da govorim o svojim manama
mislim da je rasejanost definitivno u samom vrhu mojih mana. Najprije za mene je stetna, a i za moju okolinu. Znalo se da kad me otac kao malog slao po pivo, da bezglavo odem u prodavnicu, pa se sjetim da sam zaboravio onaj ceger sa praznim staklenim flašama, pa kad se vratim po njih odem opet u prodavnicu pa tek na kasi shvatim da nisam ponio majkin novčanik. Pa od posla od pet minuta, napravim veliko polusatno mrcvarenje. A bilo je još masu nekih primjera kad sam zaboravljao nemoguće stvari, da i danas moj brat i žena mogu zabavljati društvo satima prepričavajući (ne)zgode sa mojom rasijanošću. Sramota me je da nabrojim neke drastičnije primjere.
Rasejanost je neko stanje kada razmišljaš o jednome, a dešava ti se drugo, a ti radiš nešto treće. Neka vrsta nesklada izmedju misli, osjećanja, riječi i volje. Kao u onim komičnim filmovima kada Mister Binu sve ispada iz ruku, a on pokušava da popravi, pa ono samo još više i više se zapetljava. E čini mi se da sam takav, posebno kad se zamislim. Moj otac je upozoravao Cecu, kad se udavala na tu moju rasejanost, rijčima: "Znaš, on ti je malo kao pjesnik." Na početku se malo čudila o čemu to priča njen svekar, ali nije dugo trajalo, pa je uvidjela. Kako umijem da odlutam mislima dok nešto radim, da se potpuno izgubim i ne čujem ništa. Mora po nekoliko puta da me podsjeća na neke bitne obaveze da ih ne bih zaboravio. Strašno!
Sjećam se kada smo, kao djeca, lupom ili dnom od tegle palili hartiju. Bilo mi je interesantno kako ono sočivo moćno usmjerava zrake tako da kad pogodič pravu razdaljinu lupe od papira, on počne da crni i pojavljuje se plamen. Kažu da neki požari tako izbijaju, zbog slomljenih staklenih flaša. Pa sunce kada dodje pod dobrim uglom, ono dno od flaše poput lupe umije da zapali sasušenu travu, pa da se proširi i izgori čitava gora.
To samo pokazuje koliku silu i energiju može da oslobodi fokusiranje. Svjetlost dana je bezazlena i slabašna da zapali bilo šta, ali kada se one zrake prelome kroz sočivo, i usmjere u jednu tačku mogu veliku silu da oslobode. Tako funkcionišu laseri, koji do te mjere izvrše koncentraciju energije na jednu malu tačku, da je kadar ogromne metalne blokove da sječe kao sir. I upravo ta riječ koncentracija je ono što je ključno. Kada uspješ da se koncentrišeš da napraviš sklad izmedju svoga srca i svojega uma, dešava se efekat lupe. Dešavaju se čuda. Tada sva ona tvoja i moja energija koja se rasipala na sve strane skuplja u onaj laserskog snop koji može presjeći i najtvrdje barijere. U karateu smo učili tu koncentraciju i kako da se usresredimo na udarac. Vježbali smo se da sve svoje snage od pete, pa preko kuka, ramena, lakta do šake uskladimo i povežemo. I onda je udarac snažan. Ne udara samo šaka, već čitavo tijelo se pretvori u jednu pesnicu. Ali nije to samo tjelesna vježba, to je podrazumjevalo da se usresrede i misli i pogled. Puna koncentracija.
Dešavale su mi se ti periodi u životu kada sam napravio sklad, izmedju onog što mislim, osjećam i želim, tada je dolazilo do erupcije snage iz mene. Tada sam postizao najveće rezultate. Uspjevao sam da položim 13 ispita za 9 mjeseci, da uradim ogromne projekte za 24 sata, pa evo i ovu knjigu METANOJA od 330 strana sam napisao za 150 dana itd.
Zato rasejanost je jedno nezdravo stanje duha. Dešava se kad izgubimo taj unutarnji mir i sklad, usred nekih teških životnih situacija, briga i problema. Nespokoj donosi odsutnost i rasejanost, kao što sam riječ kaže, neko razbacivanje sjemena na sve strane. Zato sva duhovna mudrost i vještina molitve i meditacije, je da čovjek ostvari i održi svoj un utarnji sklad. Da ništa ne preduzima stihijski, da se ne rasplinjava jer to donosi umor i duševnu iscrpljenost. A ta iscrpljenost donosi depresiju i tjeskobu.
Uspjeti se koncentrisati da ovdje i sada, a opet umiriti um da bi se moglo čuti srce, pa kada dodje mir sa njim dolazi i razumjevanje. A kada dodje objava, onda se mora čovjek usresrediti da to i realizuju. I tada je umjeće, ne ići lijevo i desno, ne gubiti fokus sa onog što je objava i glas. To uhvatiti kao što ona lupa usmjeri zrake. I tada se čuda dogadjaju. Tada se gore pomjeraju, pred vatrom i snagom Duha koji se oslobodio, jer smo usmjerili sve svoje misli, sve svoje snage, svu svoju volju u jedan jasan smjer. Ko će tome odoljeti. Niko, čak ni Bog.

уторак, 24. јул 2012.

NEKA IGRE POČNU!

Počinje Olimpijada!
A ja evo u sebi tražim onu nekadašnju tremu kojom sam iščekivao spektakularna otvaranja olimpijskih igara. Pomislim, jesam li se ja toliko promjenio da to ne mogu opet doživjeti ili se ovaj svijet izokrenuo pa nema više onog treperavog uzbudjenja koje su donosila velika borilišta Olimpijade. Nema onog viteštva sportskih igara, nekako je sve postalo goli biznis i turistička atrakcija. Pa umjesto da se bore veliki sportski titani kao što je bio Karl Lujs, Sergej Bubka, Martina Navratilova i td. sada je palu u sijenku brutalna tržišne utakmice i lobiranje olimpijskih komiteta za dobijanje spozora i prava na organizaciju Olimpijskih igara. Ali nije samo to van borilišta, tako je i unutar njega. Kao da nije više bitka za medalju, za obaranje rekorda i slavu svoje nacije, već ogromne svote novčanih nagrada i premija. Više se ne biju istočni i zapadni blok oko političkog prestiža, što je takodje bilo za prezir ali su ipak bili neki ideali i ideologije. Ne, sad je to sve izraženo u čvrstoj valuti, a borba se bije svim (ne)dozvoljenim sredstvima dopinga.
I zato me je donekle iznenadila rečenica koju sam ovih dana čuo i pročitao u novinama koju je izrekao jedan predsjednik olimpijskog komiteta povodom početka igara u Londonu: Tokom Olimpijade ratovi staju a mržnja izumire.
Gdje to staju, i gdje izumire? Vidi li to neko, ja nažalost ne. Naprotiv, oko sebe vidim samo teške riječi, uvrede i netrpeljivosti. To je nekad bilo i staroj grčkoj, barem o tome govore legende. Da su vojske stavljale oružje na jednu gomilu, skidali oklope i ulazili u arenu. Ljudi su bar tih dana mogli da odahnu i osjete radost igre i mira u njihovom okruženju. To su bili dani slavlja i svetkovine. To olimpijsko primirje bilo je simbol organizovanja svih olipijskih igara od Kubertena pa do danas. Ali nažalost od kraja 19og vijeka do današnjih dana desila su se dva svjetska i više balkanskih ratova. Mir nikad nije izgledao nedostižniji kao što je sada. Umjesto da su Igre počinjale a ratovi stajali, mi smo mogli vidjeti da je 1916 u Berlinu i 1940 u Londonu (nebilo primjenjeno na ove današnje) da su ratovi počinjali a olipijske igre su stajale.
Pomislim, Bože, kako bi to bilo divno da Crna Gora bar na kratko se ostavi svojih podjela, na mlade i stare, na zelene i bijele, na partizane i četnike, na crnogorce i srbe, na ove ili one pravoslavce, na vlast i opoziciju, na sjever i jug, na mlade i stare, na bogate i siromašne. Da bar dok traju olipijske igre, možemo položiti oružja na jednu gomilu i skinuti svoje oklope i maske. Da budemo učesnici fer i poštene utakmice. Gdje su junaci svi koji učestvuju i koji se bore, bez obzira je li trenutno pao ili ustao, je li na tronu ili ispod njega.
Možda sam ja samo još jedan naivni, koji će vjerovati, da postoje stvari koje su vječne i za koje vrijedi živjeti i boriti se. Vječne, kao što je ona vječna vatra olimpijska. Da postoje Igre, Vatre i Pobjede koje mogu donijeti mir ovom svijetu, koje će nadvladati i nadživjeti svaku podjelu našu i svako isključivost i netrpeljivost. Da ne vjerujem i da ne vjeruju još neki koji biju pravednu i plemenitu bitku, vjerovatno bi se davno ugasila ova vatra o kojoj pišem i ne bi bilo Olimpijada i nade za nas. Zato sad opet osjećam da nešto treperi u mojoj utrobi, kako ona pozitivna trema od nečeg predivnog što dolazi. Neka Igre počnu! Da se iznova igramo i osjetimo radost življenja!

понедељак, 23. јул 2012.

ZBOG PODSMJEHA OSTATI BEZ OSMJEHA?

Primijetio sam da kad čovjek krene prema svojim uvjerenjima da nešto čini i da radi da izaziva podsmjeh i podozrenje okoline. A čini mi se da nema gore stvari koja nekog može snaći od tog podsmjeha njegove okoline. Taj podsmjeh je nesnošljiv, ponižavajuć i vrlo destruktivan, jer mu je cilj da posrami i da sputa onog drugog, pa da ga na taj način obeshrabri i onemogući da postigne nešto što podsmjevač sam i ne usuđuju ni da pokuša.
Podrugljivci su duboko zastrašene i zarobljene osobe, koje žele da to preslikaju na druge, sami se ne usuđuju poduhvaiti bilo čega ukoliko nijesu unaprijed uvjereni da će u tome uspeti. A takvih zicera nema baš puno u životu. Oni bi da one koji po nečemu odskaču i koji su drugačiji da svojim podsmehom utjeraju natrag u svoje šablone kojih se sami grčevito i uspaničeno drže. Polaze od toga da je život sastavljen isključivo od nekakvih pobjeda i poraza. Tako opčinjeni pobjedama a užasnuti mogućim porazima, oni se rugaju drugima koji pokušavaju da žive svoj život prema svojim uvjerenjima. Ne znaju da uspijeh nikom nije zagarantovan i da je ono što činimo uvijek važnije od ishoda i da je uvijek bolje pokušati i omanuti nego ništa ne činiti iz straha da će nam se poduhvati izjaloviti.
Ipak silu podsmjeha ne smijemo pocjenjivati, jer mnogo, mnogo dobrih ljudi je odustalo u svome životu zbog straha od podsmjeha okoline. A time su odustali od života, koji je postao opšte prihvatljiv, ali za njih duboko monoton i stran, pa su izgubili spokoj i radost življenja. Zbog podsmjeha ostali su bez osmijeha, da tako kažem.
A zašto? Ja mislim zato što nijesu vjerovali u Boga i u ono što čine. Pročitah skoro onu čuvenu priču o Avraamu i Sari. Njegov životni cilj je bio da dobiju nasljednika. To je bilo veliki test za njihovu vjeru da je Bog kadar dati im naslednika u poodmakloj njihovoj dobi. Kad je Avram napunio sto godina a Saraja svojih devedeset, zavapili su, i Bog im se objavio. Obećao im je sina ali istovremeno i promjenio ime. Avrama je prezvao u Avraama što znači "otac mnogih naroda", a Saraja je dobila ime Sara što znači "majka kralja". Oni su to sa vjerom prihvatili, ali su primili i podsmjeh čitavog svojeg plemena. Na šta su ličili ovo dvoje staraca koji su svima morali da kažu da ih počnu drugačije zvati. Postali su podsmjeh svima kad su njih dvoje samaca bez poroda su počeli jedno druge dozivati: Oče mnogih naroda ili Majko kralja!
I tako je uvjek ako hoćemo da uradimo nešto shodno svojoj vjeri, moramo se početi ponašati i govoriti kao da to već imamo. Ne možeš da kažeš da vjeruješ da ako i dalje kukaš i izražavaš svoje sumnje ili ako se ponašaš nestabilno i nesigurno u pogledu ishoda. Promjenjen govor, misli i djela (metanoja), rezultat su vjere koja se desila u srcu. Ali kad počneš da živiš ono što vjeruješ, eto ti zla. Ljudi smatraju da si skrenuo sam uma, da se tripuješ i eto ti poruge i podsmjeha. Ako zbog toga odustaneš, nikad nećeš vidjeti rezultata, jer Bog nagradjuje samo vjeru. Ne pomjeraju ga potrebe ljudi, već isključivo njihova vjera.
Tako se desilo i sa Avraamom. Koji je nastavio da vjeruje bez obzira na svoje ostarjelo tijelo i jalovu matericu Sarinu. Čak se i Sara podsmjehnula kad je andjeo rekao da će za godinu dana dobiti sina. Ipak, zbog vjere Avraamove stigao je blagoslov. Dobili su sina Isaka. Dobili su svoj životni san. Dobili su razlog za smijeh u svojoj starosti. Ime Isak to i znači: SMIJEH.
Da su se uplašli podsmjeha, ne bi poslušali Gospoda, ne bi dobili Isaka. Zato i kažem ko istraje u svojoj vjeri taj će da promjeni svoje ime tj. karakter. A ko počne da živi u skladu sa tim novim karakterom taj će promijeniti svoje misli, riječi i svoje ponašanje. A ko promjeni svoje djelovanje u skladu sa svojim uvjerenjima, taj može da računa na podmjeh onih podrugljivaca. Ali ako stane zbog tih podsmjeha i zbog toga odustane od Života taj će uskoro ostati bez osmijeha.

петак, 13. јул 2012.

PLACEBO

Prije nekoliko godina pozvao me je jedan veoma dobar prijatelj, dok sam sjedeo sa porodicom u dječijoj igraonici u Njegoševom parku. Bio je negdje u Beranama kod rodbine. Ne znam šta mu je najednom bilo, to je bio neko ko je oduvjek tražio iskreno Boga, ali nekim očajnim glasom punim nekog prkosa, reče mi naprasno u slušalicu: "Laki, sve ovo sa Bogom je obični placebo efekat! Kao kod onih eksperimenata sa ljekovima, pa ozdravljaju i oni koji su pili najobičniji prašak." Iznenadila me njegov ton i glas, vjerovatno je to bio period njegove "borbe" sa Bogom. Dugo smo pričali, napustio sam lokal da bi mogao da mu posvetim odredjeno vrijeme. Znao sam da to što govori nema veze sa mnom, ali čitav razgovor je bio polemičan jer je znao da sam neko ko vjeruje u Boga i njegova čuda koja čini i danas. Lično sam doživio Božija čuda, a neke i vidio svojim očima, kako su ljudi vjerom bili isceljeni od "neizlečivih" bolesti i uvidio sam razliku izmedju Boga i placeba.
Da pojasnim onima koji ne znaju, placebo efekat je kao pojava poznat u medicini. Kada se isprobava neki novi farmaceutski preparat pa se pacijenti podjele u dvije kontrolne grupe. Jednoj se daju pravi preparati a drugoj se daje potpuno neutralan preparat. Ali ni jedna grupa ne zna da li pije pravi ili lažni lijek. Istraživanja su konstatovala poboljšanje zdravstvenog stanja (placebo efekat) i kod ove grupe koja je praktično uzimala običan šećer. Tako da su došli do zaključka da pozitovan stav i vjera pacijenta prema lijeku i liječenju umnogome utiče na ozdravljenje.
Neki ljudi su tu činjenicu iskoristili kao argument protiv Boga, jer tom obrnutom nakaradnom logikom zaključuju da je to što veliki broj ljudi doživjava čudo i fantastičnu promjenu svojih živote zbog vjere u Boga zapravo običan placebo efekat. Drugim riječima žele da kažu: iako Boga nema, zbog njihove autosugestije biva im bolje. To je slično onom što su nas komunisti učili, da je vjera buržoaska izmišljotina i "opijum za narod".
Istina je da postoje samo jedna zajednička stvar kod Božijeg djela i placebo efekta - to je vjera. A vjera je ono čvrsto pouzdanje u pozitivan ishod prije nego što smo ga ugledali.
Pa iako ima ta sličnost, kako je smiješno uporedjivati ono što Bog čini sa placebo efektom. Bog čini daleko više nego smo i kadri i pomisliti i moliti. Nije ograničen čak ni našom vjerovom i molitvom u svom djelovanj. Dešavaju nam se stvari koje nijesmo smjeli ni pomisliti u najsmjelijim snovima. A sa druge strane nikad nijesmo ugledali ono u šta smo tripovali i "nadali" se godinama.
Ali da ne bih širio, jednu stvar želim da naglasim pišući na ovom mom blogu, a to je proces metanoje tj. pokajanja kod Božijeg djela, po kojem se ono razlikuje i nadvisuje svaki oblik placebo efekta.
Postoji ta predivna stara priča koju uzgred pominje i starac Pajsije Svetogorac u jednom od razgovora koji su zabilježeni u njegovim knjigama. Priča je o jednom razbojniku sa svojom bandom odlučio da opljačka jedan bolje snabdjeveni ženski manastir. Presvukao se u Oca i uspio da kao takav udje u manastir. Mada da li ih je baš prevario, o tome starac Pajsije polemiše, što čitavoj ovoj priči daje još jedan dublji smisao. Ali, da bi Igumanija i ostale sestre uzele blagoslov od njega,opraše mu noge. Jedan od prisutnih sestara koja je bila oduzeta prohoda da bi uzela blagoslov za sebe. Svi se iznenadiše od tog čuda koje se desilo. Kad je to vidio razbojnik, postidi se u sebi i pokaja se vrlo (metanoja). Priznade pred svima ko je on zapravo. I priča kaže da razbojnik i čitava banda odlučili da potpuno promjene svoj život, da se zamonašio i odlučio da služi Bogu.
Mislim da ova priča najbolje objašnja šta je placebo efekat a šta djelo Božije. Ako je i bilo takvog efekta kod ove vjerne bolesne sestre koja je čudesno prohodala vjerujući da prima blagoslov od sveštenika a ne obićnog maskiranog razbojnika, to nikako ne može da objasni sve ono što se kasnije desilo. Ono što je Bog uradio je dovelo do metanoje kod rezbojnika i čitave bande. Njihovi promjenjeni životi, taj individualni preobražaj da od razbojnika postane monah, to može samo Bog. Samo njegova milost koja se očitovala kroz ovo nogopranje, nije ograničena ničijom vjerom ili nevjerom, ona djeluje u svim smjerovima i iscjeljuje, obnavlja i preobražava. To je metanoja koju proživljavam i zbog koje znam da Božije čudo prevazilazi svaki placebo efekat. Jer On je uzeo i ono čega nema da iz toga stvori sve. Uzeo ono slabo i bijedno da posrami mudre, ohole i silne. Ne bi li i njih kako dosegao i uhvatio za srce i približio sebi.

среда, 11. јул 2012.

ČEMU TRUD?

Za svoga života vidio sam mnoge zamke u koje ljudi zapadaju, ali najveća od svih je njihov trud, što je veći veća je i zamka. Zato što istovremeno, nema ni važnije a ni besmislenije stvari od ljudskoga truda. Važna jer nema tog uspjeha i dobra koje u životu možemo steći bez odricanja i truda. Besmisleni jer sam po sebi ništa ne znači, niti je garant društvenog priznanja niti slave, već je samo uzrok prazne taštine i gordosti.
To mi je otkrila čuvena Knjiga Propovjednikova. To je jedna od knjiga koja mi je možda i najviše pomogla na mom putu uspjeha, da ga tako nazovem. Priča o taštini trruda je najvažnijih lekcija koju sam učio, ali sa kojom se i dalje svaki dan susrećem. Od najranijih dana mnogo sam se trudio misleći da će mi to obezbjediti uspjeh i društveno priznanje. A ispalo je kao da mi je samo probleme i muku donijelo. Sve oko čega se trudih, bilo je razlog zavisti prijatelja i kolega i uzrok mnogih nevolja i svadja. Još poraznije shvatanje je da ono oko čega sam se toliko mučio je pripalo nekom ko ni prstom nije makao oko toga, ko i ne zna šta će sa svim tim što mu je nezasluženo došlo u "nasljedstvo". Doživio slavu i hlave, a niko nije znao da sam zapravo ja zaslužan za sve to. Pa onda i nije čudo što sam se oduvjek pitao:"Čemu sav trud?"
Mudri Solomon koji je došao do najvišeg vrha i slave koju jedan čovjek može da dosegne za života, dao mi je odgovor koji u najkraćem znači ovo. Sve što napravimo uz ogromne napore i trud, velike gradove, štale, njive i jezera za nalivanje, proširimo područje uticaja i dobijemo mnogo novaca i dragocjenosti treba da nam bude velika životna radost. Ali ne i više od toga. I Solomon kad je sve to stekao vidio je da mu to za drugo nije koristilo i da je to bila taština života. Da je svojim bogastvom izazvao veliku zavist i mnogo neprijatelja, i da će njegovi nasljedici koji nijesu prstom mrdnuli sve to dobiti, rasparčati, popiti, pojesti i prokurvati. Onda je vidio i svu ispraznost njegovoga truda i mučenja.
I to sam u svom životu uvidio i kod sebe dok sam bio običan službenik a i sada kad sam direktor firme od 250 radnika, da mnogo jada biva od nas koji se trudimo. Smatramo da to što se trudimo više od ostalih (ili bar tako mislimo za sebe) daje nam veća prava od ostalih. Daje nam pravo da se žalimo na tretman u firmi, da se bunimo za platu, da upiremo prstom u druge kolege koje se "manje trude" i u njihove zarade. Zar nije to taština nad taštinama. A Propovjednik kaže: "Ako se trudiš sebi se trudiš!". Drugim riječima, ako se zalažeš više od drugih i postižeš odredjene rezultate, zar ne shvataš da to činiš zbog sebe! Da tvoji motivi nijesu baš mnogo plemeniti. Pa nije li ti to dosta što si vrsniji u svemu i postižaš visoke rezultate, nego očekuješ da te još i tapkaju po ramenu, da svaki dan govore kako su uspješan i velik, da ti se povećava plata iz mjeseca u mjesec, da kad nekog promovišu da to mora da si ti, jer ti "zaslužuješ" te visoke pozicije i niko drugi. Nije li ti dosta rad i plod rada kao lična satisfakcija, već se gordiš i oholiš zbog visokog mišljenja o sebi i upadaš u egoizam. E od takvih ljudi, medju kojima sam i ja nekad bio, mnogo sam jada doživio, više nego od neradnika.
Al Paćino u ulozi djavola u onom filnu "Djavolji advokat" na kraju govori tu rečenicu uz kvaran osmjeh: "Taština, je definitivno moj omiljeni grijeh!". Jer ono što je kod nje specifično to je što taština zasljepljuje. Čini ti se da sve ispravno radiš, da si odgovoran, da si pošten i pravedan, i samo jednog dana shvataš da ostaješ sam, da se okreću drugi od tebe, da te niko ne želi za saradnika jer si negativan. E tad si već debelo zabasao u mrak taštine. Vidiš li mračna, ponosna i tašta čovjeka, znaj da je nekad bio veliki pregalac i vrsniji od svih. A onda mu je to postala zamka u koju je upao, jer je očekivao i slavu.
Ni Bog ne voli taštinu. Na nekoliko mjesta Pismo kaže: Ako si uspješno završio svoj posao, dodji i reci evo Tvog besposlenog i bezvrijedog sluge! Kaži Šta još da činim. gospodaru. Ko traži slavu i hvalu za trud, tačnije za ono što je bila njegova dužnost to je najbjedniji čovjek na ovom svijetu. Takvom se i sva zemlja i svo nebo oštro protive.
Ovo ne znači da se ne treba truditi, kao što mnogi u gorčini umiju da kažu kad drugi oko njih napreduju i primaju bolje plate. Ne, Pismo kaže da "niti jedan trud za gospoda nije uzaludan!" Da ća svaki trud biti nagradjen i donjeti plod. Problem je što ne smijemo očekivati lovorike, hvalu i priznanje zbog tog. Možda da kažem ovako: Trud je najdivniji začin života, pa čak i ljubavi, ali nije glavno jelo. On je blagoslovljeno sredstvo ako je za ličnu sreću i slavu Božiju, a razarajuće oruzje ako ga koristimo za taštu slavu i ličnu promociju.

уторак, 10. јул 2012.

BALEGARI NE VJERUJU SREĆI

Mnogo sam volio da slušam Džonija Štulića. Pamtim odlično taj album "Balegari ne vjeruju sreći". Mislim da je bio jedan mojih omiljenih.Džoni je razobličavao ljudsku glupost i predrasude kolektivizma. Upirao je prstom u licemjerje i uvjek pjevao o onom što je ispod površine "kože". Ipak neću pisati o njemu, već o tim ljudima o kojima je, vjerujem, i on pjevao. Možda prvi put razumijem ko su zapravo ti balegari, koji ne vjeruju sreći?
Balegar je mala buba tvrdog oklopa, koja se isključivo hrani balegom i osopom. To joj je i iće i piće. Pravi velike lopte balege koje višestruko prevazulaze njene gabarite i gura do nekog skrovišta u koju te lopte zakopava i kasnije se njima hrani. Dosta često neki balegari postave svoja jajašca u te kugle iz kojih se kasnije izrode male larve koje se hrane tom balegom dok ne izrastu i krenu u samostalan život.
Stari egipćani su balegare izdigli na nivo božanstva. Po njihovom predanju balegari su simbolizuju nastanak svijeta. U toj priči o nastanku neki balegar je kotrljao svoju loptu balege od istoka ka zapadu i zakopao ju je u zemlju, i onda su nakon 28 dana iz te balege izašli drugi balegari. To je njima otkrilo nastanak sveg živog stvorenja iz sunca. Bog sunca Ra im je bio vrhunski bog. Koincidencija sa pričom je što i Sunce ide od istoka ka zapadu, gdje se "zakopa u zemlju", a mjesec dana traje oko 28 dana, pa su to lijepo povezali i napravili priču kako je iz sunceve lopte, kao iz one balege sve nastalo. Toliko su vjeroavli u tu priču, da su za veliki praznik posvećen Bogu sunca nosili neke kipove u obliku balegara, raznih boja koje su svaka nosila po neke poruku.
I to je to, čovjek ako se potrudi u svakoj gluposti može da pronadje neki "smisao", i da napravi teoriju i filozodiju. Kao što su i Egipćani u balegarima,"otkrili" tajnu nastanka svijeta, jer im se to uklapalo u njihov koncept. Nije to samo nekada davno bilo, mnogo je "balegara" i danas, koji iz raznih "ljudskih balega" hoće da stvori velike teorije o nastanku svijeta i nove životne filozofije.
Posljednja velika teorija je i ovonedjeljna "senzacija" da su naučnici u Cernu, u koje su uložene milijarde dolara, pronašli Higsov bozon iliti "Božiju česticu". Hoće posmatranjem kretanja u onom velikom akcelatoru, da otkriju nastanak univerzuma. Pokušavaju da potkrijepe neku teoriju Velikog praska i da tom novootkrivenom "Božijom česticom" dokažu zapravo nepostojanje Boga. Gledao sam stotine naučnika pred čitavim svjetskim auditorijumom koji plaču i skaču od radosti. To su ti savremeni balegari koji ne vjeruju sreći. Koji su spremni da vjeruju u stotine nevjerovatnih stvari, kako je sve nastalo iz ničega, pa je onda iz nežive materije stvorena živa, pa je od amebe nekom evolucijom stvoreno stotine huljada nevjerovatnih oblika života. I ljudi su spremni da za to daju ogromne pare i vjeruju u razne priče i čudesa samo da ne žele povjeruju u jedno jedino - da je Bog stvori svijet!
Ovi "balegari" smatraju da posmatranjem i proučavanjem nekih takvih "balega" mogu da objasne Boga, odnosno da ga ponište. Oduvjek su pokušavali da se bave alhemijom ili da nadju "Božije čestice" da bi stvorili neku novu "vrijednost" i velike teorije, a zapravo sve da bi vladali svijetom.
Iako je njihova balega je toliko mnogostruko veća od njih, da je jedva kotrljaju, oni u svakom slučaju su uspjevali da je prodaju za Nobelove nagrade i da kao i nekada u praistoriji, i danas, da na tu foru zgnu milijarde.
Eto zašto im ne vjerujem da je sve nastalo iz balege!

KRILA LEPTIRA

Ne znam gdje sam to i kad pročitao, ali često sam znao reći, apropo ovog moga bloga i knjige koju sam napisao: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, odlazimo u metafiziku!". To bi bio pomalo šaljivi odgovar onim iznanadjenim koji mi dolaze sa pitanjem otkud da ja ovakvo nešto napišem o Bogu, o životu itd.
Ipak mislim da ima istine u ovoj izreci. Jer uvjek kada dodju krizna vremena, kao što je ovo sad, tek tada ljudi počnu da traže istinske odgovore na realne probleme. Tek onda shvate da je u životu potrebno nešto više od španskih serija, ćaskanja uz kafu, ljetnjih šema i lakih štiva. Shvataju da je potrebno nešto ili neko da nas podigne, u vrijeme kad taj "udar" stvarnosti kao cunami zapljusne naše obale, da nas sve to ne preplavilo i da se ne potonemo u svom ovom metežu. Tek kad svakodnevica postane nesnošljiva onda shvatmo da nam je oduvjek bio potreban Bog.
Dok razmišljam o tome i novoj priči. Ispred mene sam ugledao "odgovor". Upravo smo se vraćali kćerka i ja sa kupanja na Cijevni.Šta nam drugo ostaje kad je ovakva nesnosna vrućina u Podgorici, kao što je ovih dana. Kada živa u termometru dostiže rekorde ikad izmjerene, mora se negdje otići i rashladiti se. Tačnije ona se kupala, jer ja u hladnu vodu ne ulazim baš tako lako. Ovaj put za osvježenje bila mi je dovoljna hladovina jedne vrbe ispod koje sam čitao i pisao. Elem, dok smo se u povratku vozili smo autom, naletjeh na velikog leptira. Taman kad sam pomislio da cu ga udarom kola ubiti, zapade mi za oko kako je lako izbjegao direktan udar. Kad se činilio da ga sigurno raznijeti da će postati obična fleka, nešto ga je podiglo i samo je preleteo šoferšajbnu i odleteo nekud.
Pošto sam svojevremeno izučavo aerodinamiku, znam da auta kao i druga tijela trpe otpor vazduha. Dolazi do zgušnjavanja vazduha na površini haube i stvara se povišen pritisk koji uzrokuje nastajanje potisne silu i vertikalna strujanja. Tako se desilo da su te vazdušne struje udarile u velika krila leptira i podigla ga u visinu. U isto vrijeme mnogo sitnijih insekata i tvrdokrilaca se razbijalo o prednju masku auta i pravilo fleku. Njihova tvrda i mala krila nijesu bila dovoljno velika da ih podignu iznad. Oni su od brzine i siline auta u pokretu udarali i ginuli.
Tako je i sa nama kada dodju problemi i krize poput ovog jakog auta u pokretu. Svi oni koji imaju razvijena duhovna čula, poput predivnih leptirovih krila, naučeni da se izdižu visoko iznad zemlje moći će da izbjegnu direktan udar. Duh Sveti poput ovog vazduha koji se gomila na udarnim mjestima i pravi otpor problemima koji dolaze, stvara potisnu silu koja nas može podići iznad svega. Ako uspijemo da razvijemo i raširimo svoja krila, tako da ne ostanemo "sitni tvrdokrilci" koji su sredstvo za let pretvarili u veliki oklop, moćićemo da odolimo. Jer sav taj oklop koji su stvarali je besmisleno slab naspram siline udara koji donosi probleme. samo oni koji očuvaju tananost svojih krila etike i estetike mogu na problemima da polete. Mogu da prežive nenadnu strahotu i da nesreću pretvore u momenat pobjede, u talas koji ih je podigao ka Nebu. Jer su razvili svoja duhovna krila, poput leptira koji je zbog njih danas izbjegao gotovo siguran udes.

RAZOTKRIVANJE LJUDI

Uvjek sam bio vrlo naivan. Kad premotam film mog prethodnog života, prosto me strah uhvati kako sam slijepo vjerovao nekim ljudima. Kako sam samo zbog naivnosti mogao da nastradam, radio na svoju štetu, otvarao sam se onima koji su mi bili direktni konkurenti. Sam Bog me je sačuvao, da je čudo gdje sam uopšte i dospio sa takvom lakovjernošću.
Sjetih se prvog velikog prijateljstva iz tinejdžerskih dana. Vjeravao sam tom momku i računao ga za najboljeg prijatelja u vojnoj školi. Sve sam sa njim djelio, sve novce koje sam dobijao i garderobu, sve. Bio je siroče i zbog toga sam mu još više dobra činio. A kasnije se ispostavilo da je godinama radio za vojnu obavještajnu službu, da je zloupotrebaljavao te informacije što je dobijao od mene. Svi su ga izbjegavali, a ja sam mu i dalje vjerovao.
Mnogo godina kasnije, kod svih novih poznanstava mene je prvi utisak o ljudima skoro uvjek varao. Smatrao sam za ljubazne i fine osobe one koji su bili najveći licemjeri. A držao za negativce one koji su bili istinoljubivi.
Toliko sam bio naivan i toliko puta pogriješio u procjeni da sam izgubio povjerenja u svoj "instinkt". Naprimjer, djevojke koje su me plenile bile su prave negativke i obrnuto. Sve je otišlo dotle da sam nekako u mozgu morao da zauzimam kontra stavove svojim osjećanjima koje su budili ljudi u meni. Bio sam prosto konfuzan. Govorio sam: "Neću zauzimati stav o ljudima dok ne prodje neko vrijeme!" Odbijao sam prve inpulse kao lažne.
Ono što je još opasnije od ove naivnosti, je smatrati da je to neka vrsta plemenitosti i dobroćudnosti. Da su dobri ljudi naivni, a loši da su više promućurni. To sam Razmišljanje negdje kod sebe gajio čak, i nijesam želio da ga mijenjam.
Ali danas su se promjenile potpuno stvari. Kroz mnoštvo primjera u Biibliji shvatio sam da je naivnost jedna velika mana i da nema opravdanja za lakovjernost. Istinoljubivost, hrabrost i poštenje su osobine koje isključuju naivnost.
Ali najbolji primjer za to je Isus. Što sam više upoznavao Isusa kroz čitanje Jevandjelja, mogao sam vidjeti kako je on uvjek znao da raspozna šta je ispravno a šta ne u nečijem ponašanju. Kod njega nije bilo vrdanja, laskanja i nekih priča koje su prolazile. Bio je Vrlo promućuran i direktan ali sa pravom mjerom.
I onda sam shvatio da Isus Hristos nije samo otkrio karakter Oca Nebeskog, što se često čuje u crkvama. Nije on objavio samo Boga, On je razotkrio i čovjeka i njegovu pravu prirodu. U Jevandjeljima se može vidjeti kako je On kao Svjetlo išao i razobličavao ljudsku dvoličnost. lažno dobročinstvo i njihove prave motive. Na toliko mjesta pisalo je kako je On mogao da "čuje" tudje misli i pomisli, Kada su dolazili da ga pitaju, odnosno provociraju ne bi li ga ponizili i natjerali da u nečem pogriješi da ga optuže, nijesu uspjevali. On je uvjek znao šta im je na umu i vrlo ih je prozreo. Nije on bi samo inteligentan i imao neko posebno "šesto" čulo, kako neki misle. Nije to sam talenat ili neki duhovni dar (iako je svakako to), ne to može imati svaki običan čovjek sa Duhom Svetim u sebi. Isus je bio to veliko Ogledalo u kojem je svijet mogao da pogleda kakav je zaista. Zato su ga i razbili, jer svaka njegova riječ, čak pokret i gest bacalo je svjetlo na ljude oko Njega i ono što se moglo vidjeti bilo je nepodnošljivo ogoljavanje sebičnih motiva koji su se krila iza "dobrih djela" tadašnjih vjerskih vodja.
To je kao ono, o čemu sam pisao, kad eksperti u bankama proučavaju do detalja originalne novčanice i kad naidje falsifikat lako ga uoče. Oni ne provode mjesece i godine proučavajući falsifikate kakvi sve mogu da budu, oni se isključivo bave izučavanjem originalne novčanice i matrice, da bi razlikovali original od falša.
Zato svako ko ne proučava Original čovjeka, ne može da se pravda naivnošću: "Šta ću ja mlada i naivna, kad sam neiskusna!".
Naivnost je duhovna tupost i neznanje koje veoma škodi. Zato nam je Bog dao Riječ Boćiju i Duha Svetoga da razobličavamo neistine, da prodremo do u sam srž stvari, da razdvojimi misli od pomisli, istine od poluistina kao mišiće od zglavaka. Jer onome kome je stalo do istine i suštine, taj neće dozvoliti luksuz da ga farbaju, već će kao Apostoli da reaguju veoma oštro na takve pokušaje, da su neki padali mrtvi, te je strah zavladao u cijelom narodu, pa su slavili Isusa i poštovali Njegove sveštenike.
Jer On je svjetlo koje nije samo razotkrilo Boga ljudima, već prije svega razotkrio je samog čovjeka i ono što je u njemu. Skinuo je onaj smokvin list koji je Adam stavio na sebe ne bi li prikrio svoj grijeh i golotinju.

недеља, 08. јул 2012.

OKOLO SALATA

Sjećam se one stare dobre dječije igre koju smo igrali u našem djetinjstvo. Pjevali smo držaći se u krug "Okolo salata i okolo salata, na veliki zbor. Poklanjam se na tebe. Poklanjam se na tebe i tebe uzimam. Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada.". Dječak bi bio u krugu, dok bi "cijeli zbor" išao okolo, i onome kome se on pokloni tri puta, to bi bila izabranica njegovog srca. Čime bi pokazao svoju naklonost i ljubav. Onda bi svi to pjeval: "Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada!".
Kako je malo danas takvih dječijih igri, koje su pune radosti, spontane ljubavi i simapatija. Nekako je sve postalo komplikovano, preozbiljno, izgubilo onaj predznak dječijeg prostog simapatisanja.
Ali u ovoj lijepoj dječijoj igri krije se jedna duboka životna istina, koju je taj koji ju je osmislio sigurno razumio. Za najvažnije životne odluke mi treba da smo izabrani.
To je ono što često spominjem u svojim pričama, kako je Bog izabrao jedan narod ili čovjeka, a sada je došlo vrijeme i da o tome napišemo nešto.

Mnogo je pozvanih ali je malo izabranih, to čEsto čujemo u nekim poslovicama. Filozofi i teolozi su čitave studije napisali o toj predestinaciji. I nije nevažno pitanje, naprotiv, mada se mnoga koplja lome oko toga. Da li Bog ima neke svoje favorite tako da se samo "izabrani" mogu spasiti. Oni ostali su "okolo salata" i osudjeni su na propast.
Daleko bilo da je to istina. Istina je sakrivena u ovoj prostojoj dječijoj igri. Čitav svijet je "na veliki zbor" i kruži oko Onog koji izabira. Ali taj izbor nije jednostran. To znamo u životu, kao i u ljubav. Za najvažnije pozicije u državi Mandatar poklanja mandat. Poziva ga na konsultacije i pita: "Da li želiš da budeš moj ministar". I onda tek kad ovaj Izabranik prihvati, Skupština većinog glasova to prihvata čime saopštava kao u ovoj dječijoj igri:"Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada!". Mi za najvažnije zadatke u životu moramo najprije biti Izabrani, i moramo reći "Da" onome koji nam je ukazao naklonost. I tek onda imamo vlast da mu poslužimo. Pa i "ministar" je izraz za onog koji vrši službu, koji je sluga. On je ovlašćen da u ime vrhovnog autoriteta služi narodu i otadćbini.
A posebno ovo važi u ljubavi. Ljubavni odnosi najpribližnije mogu objasniti odnos Isusa i Njegove Crkve. U mom životu, mnogim djevojkama sam se "poklonio" čime sam ukazao svoju naklonost, ali je samo jedna, moja sadašnja supruga rekla to sudbonosno "Da" pred Bogom i matičarem. Ljubavi je dvosmjerna ulica, pa ipak kažemo; ona je Izabranica moga srca. Mi sa naklonom pružamo ruku svoje ljubavi, ali za Izbor je potrebno da i druga strana prihvati tu ruku i postane naša Izabranica.
Crkva je Izabranica Božija, i u Nju se ne ulazi rodjenjem, porodičnim zaslugama, nacionalnom ili etničkom pripadnošću. Ne! crkvu čine oni koji su odgovorili ljubavlju na Božiji nakolon. Jer On je najprije zavolio nas, pa je dao svoga jedinorodjenoga Sina da umre za umjesto nas na krstu, za naše grijehove, da svaki koji Ga uzvjeruje, ne pogine i propadne veća da dobije vječni život.
Jedan od najvećih proproka starog zavjeta, prorok Isajia je zapisao prvi svoj susret sa Bogomm kada je postao Njegov izabranik da prenese Njegovu Riječ čitavom narodu. U velikoj krizi, kad je iznenada umro veliki kralj jevrejskog naroda, on se molio Bogu za svoj narod, da ne nastane bezvašće i haos. I čuo je glas"Koga da pošaljem? Ko će ići mom narodu?". Isajia je viknuo: "Evo mene Bože, Pošalji mene!". I to je to, to su Izabranici. to su ministri, poslanici, sveštenici Božiji, jednom riječju Crkva. To je Izabranica Njegova, po koju Mladoženja dolazi na bijelom konju. Za tu Nevjestu koja je rekla sudbonosno "Da" sprema se velika gozba, ona će biti sa Njim u svu vječnost. Očišćenja, nevina, sveta jer nije prezrela Njegovu naklonost. I čitav svjet kao veliki zbor će vidjeti, da je Ona Njegova Izabranica, kad se On pojavi u svojoj slavi svako koljeno će klekntuti i priznati: "Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada!"
A nažalost, okolo je salata!

субота, 07. јул 2012.

DOPUNSKA I DODATNA NASTAVA

Juče sam proveo divnih sat vremena u razgovoru sa jednom uspješnom crnogorskom rediteljkom. Pričali smo o mnogo čemu ali ostala mi je u sjećanju jedna njena misao. Govorila je o našem zaokupljevinju problemima i negativnim ljudima. Da se toliko bavimo njima da su oni čak favorizovani u našem društvu. Reče: "Razmisli, kao to da u školama organizujemo posebne dopunske časove za loše djake, umjesto da to vrijeme se posveti vrijeme za one najbolje u vidu neke dodatne nastave.
Važnije je da kao društvo odnjegujemo i dobijemo ljude spremne na izvanredna dostignuća svjetskih razmjera koja bi nas povela naprijed, nego da se bavimo onima koji su lijeni, nezainteresovani i dekadentni.

To je negdje u ljudskoj prirodi da drži fokus na onom što je loše i da popravlja stvari. Zar nas ne nervira i najmanja flekica na snijeg bijeloj i čistoj košulji. Trčimo da to nekako odmah maknemo. Nigdje kao u Podgorici nijesam sreo ljude koji toliko odmjeravaju druge kako su se obukli. Detaljno te skenira od glave do pete dok ti ne nadje neku manu i odmah ti je bez uvijanja saspe u lice: "Kako si se to obuka!( Dje stavi tu kravatu, seljaku!?" itd
A uvidio sam to i kod nas na poslu da se stalno bavimo nekim neradnicima i njihovim glupostima. Raspravljamo kako i šta da učinimo. Razgovaramo sa njima. A one najbolje tek uzgred pogledamo i ne sjetimo se ni da ih pohvalimo, a kamo li da im damo još odredjenih mogućnosti i obuke kako bi napredovali što više.
Pa zar se i u društvu ne bavimo više nekim gubitašima, štrajkačima, marginalnim grupama ili huliganima, nego uspješnima i programima i metodama podrške njima a ne onim najgorima. Jer oni najbolji su snaga koja može povesti napred naše društvo. Oni su čak možda i najugroženija "vrsta" koja izumire pod pritiskom krize, prosječnosti i populizma. A to ćemo uspjeti samo ako promjenimo naš pogled na stvarnost. Ne da gledamo gdje su fleke, mane i nedostaci, već da gledamo pažljivo vrline, talente i mogućnosti, pa kad ih uočimo da učinimo napor ne da organizujemo dopunsku nastavu za najlošije već da uradimo dodatne časove za one najbolje. Tako ćemo podizati ljestvice naših kolektiva i društva naviše. Uvjek treba izmicati onu najdonju gdje stoje ladoleži, koji remete pozitivnu i radnu atmosferu i postavljati tu ljestvicu na stepen izviše za sve one koji su spremni da zakorače na nju i napreduju ka vrhunskim rezultatima. To nas može vinuti ka nebu!

NE STARO I NOVO

Jedan od osnovnih lekcija koju učim iznova je da ne može doći novo dok staro ne ostavimo iza sebe. Tek kad se jedna vrata našeg života zatvore, druga se otvare. To je princip. To mi se mnogo puta desilo. Nije bivalo da sam ušao u nešto novo dok sa sa starim stvarima nisam raskrstio. Tačnije, bilo je ponuda, bilo je i mojih pokušaja da u "prelaznom" periodu sjednem na dvije stolice, ali najčešće se sve završavalo "ispaljivanjem" tako da sam oboje izgubio, a ne dobio. Po sistemu ne može i jjare i pare.
Držao sam se onog "pravila" - ne napuštaj jedne jasle dok ne dodješ na druge. Ali nažalost tog filma nisam gledao. Koliko god to pravilo lijepo i dubokoumno zvučalo, meni se nikad nije ostvarilo. Ono što je moje iskustvo da se jedno najprije završilo, pa je nastala jedna vrlo kratka (teško podnošljiva) pauza, onda su mi se tek otvorila druga vrata.
Ali nije to sam moje iskustvo, jer Sveto Pismo to mnogo mjesta@pominje. Isus je veoma često morao da naglašava da se ne može ostati u starom a primiti novo. Govorio bi: Ne meće se nova zakrpa na staru haljinu, jer se haljina poderu i još veća rupa nastane ili ne sipa se novo vino u stare mjehove, jer stari mjehovu puknu pa se vino prolije. Novo vino se sipa u nove mjehove, pa se oboje sačuva.
Ova priča ima još simbolike o kojoj sam govorio ranije. Prevashodno znači da ne možemo ući u novo a održavati stare metode rada, mišljenja i govorenja. Ne možemo primiti hrišćanstvo a zadržati dotadašnji način života i navike.
Ipak danas želim potencirati činjenicu da ne možemo započinjati neke odnose u životu,ljubavi i poslu, a da sa starim nijesmo raskrstili potpuno. Održavati neke "rezervne" varijante i odnose, a na drugoj strani graditi novo!?
To bi bila prevara. Na šta bi to ličilo? Kao kad bi htjeli u polupraznu čašu piva sipati vino zato što nam se pripilo najednom. Ne, dobili bi obični bućkuriš, a takav bi nam i život ispao. Odvratno neukusan da bi ga rado izbljuvali, Potrebno je zato isprazniti potpuno čašu. Onda je zatim dobro isprati. Pa tek onda u nju sipati nešto sasvim novo, i okusiti pravi ukus toga novoga. Jer čak neznatni ostaci i mirisi onog starog pokvarili bi ukus novome, a kamo li miks.
Naročito je ovako u ljubavi, uvjek. Sve dok ne raskrstimo sa starim, i to potpuno, nijesmo spremni za nove odnose i pravu ljubav. Potrebno je čak napraviti neku bolnu pauzu "pročišćenja" pa tek onda razmišljati o novom, sa više mudrosti.
Zašto mislimo da je kod Boga drugačije? Ne možemo napraviti Novi zavjet sa Njim, ako se ne odreknemo starog. Tek kad zaista u srcu raščistimo sa svojim "starim" životom, spremni smo da na On očisti svojom dragocjenom krvlju pročišćenja, kao zlatni pehar. Tek tada smo spremni da primimo to novo, da živimo jedan bolji i dostajanstveniji život. Tek tada će On izliti novo vino ljubavi u naše srce, koje se "ispraznilo" od starih ljubavi i strasti. Tek tada smo spremni osjetiti pravi ukus novog života: čist, rafiniran, delikatan i jedinstven. To novo očišćeno srce, je onaj mijeh o kome je Isus govorio. Ono može primiti novo vino. I oboje će se sačuvati, jer ako želimo da primimo to novo, a da zadržimo staro, oboje ćemo izgubiti. I Boga i sebe.
Zato bolje dobro razmislimo u šta ulazimo kad kažemo: ja želim novo vino istine Božije, o kojem pišeš, jer je fenomenalno! Ono razumijem te zašto to želiš, jer istini za volju ono je nešto što tako opija dušu kao najstrastvenija ljubav. Ali znajmo da ako hoćemo prave stvari i prave ljubavi da dodju u naš život prethodno se moramo odreći starih "ljubavi". Jer Bog je ljubomoran Bog, on svoje ne želi da djeli ni sa kim, kao što ni mi ne želimo.
Dobro se preračunajmo u svome srcu šta zaista želimo, jer ako ima bilo kakve dileme i nekih nezavršenih "poslove" i stvari koje bi još htjeli pokušati, onda bolje nemojmo "degustirati" novo vino. Bolje ne tražimo i jare i pare, jer lako možem izgubiti sve.
Ali ako dileme nemamo da odbacimo stare haljine i žudimo nepodjeljena srca za tim novim što ima Život da nam da. Onda će se naša srca ispuniti nečim nedoživljenim, nesvakidašnjim što nije dolazilo ni u naš um, ni na oči, ni u dušu. To će biti najveća avantura našeg života. Tada ćemo ići samo naprijed u nove pobjede, jer "mostove" iza sebe smo porušili.

четвртак, 05. јул 2012.

MAMA, ZABORAVIO SAM TI LICE

Malo je ljudi sa kojim mogu pričati o Bogu, ali ih ima i oni su mi veoma dragocjeni. To je moja supruga i još nekoliko prijatelja. Ali kad sam i pričao, pričali smo o tome kako smo se nekako otudjili od Boga. Mnogo radimo i trošimo se, a tako je malo prave duhovnosti. Guramo naše planine od problema i iscrpljujemo se, a tako se malo molimo i tražimo Boga i Njegovu zaštitu pomoć. A mi se pitamo: Zašto stoje stvari kao da je neko podigao ručnu kočnicu, na sva četiri točka? Sve ispravno i pošteno radimo a ipak nema napretka, naprotiv.
Ceca je juče iz sličnog razloga postila i molila se. I odgovor je već danas stigao. Od prošle subote naš sin Danilo je otišao na sedmodnevnu Školu košarke sa svojim klubom u Čanj. To je bukvalno prvi put za njegovih 9 godina da je toliko odsutan od kuće. Oduševljen sam kako je on to odvajanje prihvatio, jer nam je veoma privržen. Mada moram da kažem da kažem da njegova majka i sestra su to teže podnjeli. Emilija je cijeli dan plakala a Ceca je krizirala. Po dvadeset poziva su imali u toku dana, da vide kako se smjestio? Kako je jeo? šta je obukao? Da li je plivao u dubinu i td... Iako smo vrlo ponosni na njegovu samostalnost kao roditelji, majki je negdje u dnu srca ipak bilo krivo što je nije zvao da dodje u Čanj. To mi je večeras priznala kad smo se vraćali iz posjete. A posjetili smo ga danas nakon 5 dana boravka, jer joj je jutros u razgovoru rekao, onako kako on samo umije: "Mama, naedostaješ mi, zaboravio sam kako ti je lice!". Ceca je obećala svom miljeniku da će vidjeti samnom da dodjemo da ga obidjemo. Ipak poslije razgovora je zaplakala. I onda kao da je mogla čuti Boga: "Eto, sad vidiš..."
U sekundi je mogla razumjeti koliko je naš Bog, Otac Nebeski, žalostan i čežnjiv za tom izjavom od nas: "Oče, zaboravih ti lice!". Koliko je radostan zbog naših uspjeha, radosti, slobode i samostalnosti. Toliko i Njegovo srce trne za svojim miljenikom i pita se: "Eh, je li me zaboravio, kada će me pozvati, kada će mi reći da mu nedostajem i da mi želi vidjeti lice! Ko može razumjeti bolje srce jednog Oca, ako ne majka koja izgara za svojim djetetom. Zato se pomolih večeras kao psalmista. Tražite lice moje. Tražim lice Tvoje, Gospode! Zaboravih kako izgledaš, Oče moj,kako je krasno tvoje ozareno lice. Koliko je Ljubavi u tvojem iščekivanju, koliko strpljenja za moje ludosti. Ne želim da samo radim i radim nešto "ispravno", već želim Tebe i tvoju ljubav. Ti si mi potreban i tvoja utjeha. Pred licem Tvojim i najdublja tama nestaje i svaki nemir prestaje. Dodji mi u posjetu večeras i večeraj samnom. Želim da čujem Tvoj topao glas i da utihne ova buka ljudi oko mene. Ne časi časa, nedostaješ mi, zaboravih tvoje lice, Oče moj.

среда, 04. јул 2012.

LAMPA

Divnu mi je misao ispričala jedna moja prijateljica danas na kafi. Pričali smo o hrišćanstvu u ovom našem savremenom crnogorskom društvu. Koliko zapravo malo razumijemo te temeljne istine i vrijednosti, pa iz te svoje ograničenosti postajemo isključivi. Djelimo se po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. A hrišćanstvo je daleko univerzalnije. Ono prevazilazi I obesmišljava naše podjele.
Ona je magistrirala pravo na jednom američkom koledžu, koji je zapravo katolički. Na njemu je pored redovnih predmeta, imala i predmet Religija i ljudska prava. Sjeća se jedne polemike i rečenice kada joj je profesor tog predmeta, katolički Monsinjor, mudro odgovorio. Kada je ustala da debatuje na neku od tema koji su obradjivali, onako mlada, sa odredjenim buntom pitala je nešto profesora, a zapravo iznosila svoj kritički stav. I dok je izlagala svoju tezu nekoliko puta je u istoj rečenici ponovila - "Ali po mom mišljenju...". Na to joj je ljubazno Monsinjor rekao nešto što je kasnije tek razumjela. Ispričao joj je da je to njeno mišljenje kao onaj snop baterijske lampe, koji u mračnoj sobi osvjetli samo onoliko koliko taj snop može da obuhvati. Nije joj naravno rekao da griješi, ali joj je rekao da to obasjava istinu samo sa jedne strane...
To me je posjetilo na jednu priču koju sam čuo o Vladici Nikolaju, kada je na nekom bogoslovskom fakutletu u inostranstvu, odgovorio na pitanje studenata o razlici izmedju Starog i Novog Zavjeta. Pitali su ga da li je Novi Zavjet ukinuo Stari Zavjet, odnosno da li su kontradiktorni. Na to im vladika reče: Stari zavjet je bio kao ručna lampa u tami staroga svijeta... Osvetljavala je put. Ali kad je došao Novi Zavjet u krvi Isusa Hrista, svanuo je dan. Pa je i lampa izgubila svrhu. Ono naravno da dnevna svjetlost nije ugasila svjetlo lampe. Lampa i dalje baca odredjeno svjetlo, ali to je nemjerljivo sa svjetlošću Isusove milosti koja je objavljena na krstu.
To sam želio da kažem. Da sva ova "naša mišljenja" kojima se prepucavamo i medjusovno se isključujemo su kao svjetlo lampe. Oni objavljuju samo dio istine kao baterisjka lampa u mračnoj sobi. Vide se samo odredjene konture, ništa nije jasno, osvjetljava se samo dio po dio prostorije, ali stvarno stanje stvari i pun uvid dolazi sa svanućem dana. Tek kad dodje puna svjetlost, ono podnevno sunce Božije neograničene milosti, koja prevazilazi svako umovanje, svako razumjevanje i filozofiranje može se vidjeti cjelina i prava istina.
Svakako da naše uperene lampe bacaju odredjeno svjetlo i nijesu same po sebi netačne i u suprotnosti sa Božijom istinom. One su toliko limitirane da kada dodje dan, postaju nepotrebne i tako beznačajne da će svaki odbaciti svoju lampu i izaći na svjetlo dana. Pa nećemo vaditi trunje iz oka brata svojega, već ćemo najprije moći izvaditi balvane iz svojih očiju.

понедељак, 02. јул 2012.

TAKNI NJEGOVO, VIDJEĆEŠ

Ako hoćeš da vidiš kakav je ko čovjek, onda takni malo u nešto njegovo pa ćeš da vidiš. Meni se deilo nekoliko puta sa ljudima koje sam zaposlio ili stavio ga na neku funkciju ili povećao mu platu da kad sam vidio da sam pogriješio da sam doživio mnogo neprijatnosti. Dok ima daješ šansu i hvališ ih, onda je sve u redu i bajkovito, ali reci im da ne rade kako treba, smanji ima platu dobićeš ljutog neprijatelja. Pa od prijatelja prije zaposljenja dobiješ neprijatelja poslije.
Tako je i sa komšijama, sve je dobro dok se pozdravljate, ili dajete nešto. Ali desili se da tvoja stoka udju na njihovu livadu ili tvoja ćerka povuče za kosu njihovu i eto ti rata. Dobiješ krvnog neprijatelja od prvog komšije.
Koliko li se samo porodica raspalo zbog nasljedstva nakon smrti oca. Udarilo brat na brata ili tetka na bratanića, jer su "taknuli" u nešto onog drugog, što ovaj misli da je njegovo.
Od tog povišenog osjećaja za "pravdu" meni se gadi i diže kosa na glavi. Pa gdje je tu ljubav, gdje su tu ljudski odnosi? Ta neka ljudska "pravdnost" se sastoji od svega onoga što brani njihov goli lični interes. Naslušao sam se raznih advokata i predstavnika sindikata, poslodavaca i dr branioca ljudskih prava koji su beskrupulozno branili svoje interese, po cijenu da dezavuišu i unište onog drugog ko je "taknuo" u njihovo.
Postoji priča o Jovu, koju sto više čitam više mi govori, ali i sve više shvatam koliko je ne razumijem. Kada je na zboru svih andjela došao sotona koji je obilazio svu zemlju a Bog ga upita: "Jesi li vidio i jednog pravednika kao što je moj ljubljeni sluga Jov. Nema takvog!". A sotona mu rekao: "To je zato što si ga zaštitio i blagoslovio. Ajde, takni u njega i sve njegovo, pa ćeš vidjeti kako će otvoreno ustati na tebe!"
Desilo se kasnije da je sve izgubio, svoju djecu, ogromno imanje, prijatelje... I kada mu je poslije mjeseci tugovanja i žena okrenula ledja i rekla: "Prokuni Boga i umri" on je izrekao tu poznatu rečenicu "Muči ženo, kao lada brbljaš. Kad smo dobro primali od Boga, a zla zašto da ne primimo? Go izadjoh iz utrobe svoje majke, go ću se opet onamo vratiti. Gospod dade, Gospod uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.". I pored svega što ga snadje Jov nije sagriješio riječima svojim prema Bogu. Kasnije je svoju stvar iznio pred Boga, sve je dobio dvostruko nazad i djece i imanja i govoda i prijatelja.
Koliko je to čudesna priča o stradenja pravednog čovjeka, da iznova obara sve naše predrasude i preispituje naše poimanje vjere, ljubavi i univerzalne pravde. To je prije svega knjiga o jednom dobrom čovjeku koji je poštovao sve moralne standarde ali nije upoznao lično Boga i Njegovu ljubav. Tek kroz stradanje i stravično iskušenje upoznao je pravu Božiju ljubav, koja nije zasnovana na nekom interes, već ona "Ljubav uprkos svemu". Ima još mnogo pouka ove knjige, ali sada sam želio da naglasim taj dio koji se odnosio na izazov Jovove odanosti.
Često smo iskušani u životu da nepravedno budemo kažnjeni da pretrpimo neku štetu da ljudi. Ali pitanje je šta ćemo tada uraditi i kako ćemo se ponijeti. Upravo na tome se prokušava ono u šta vjerujemo. A na tom testu bojim se da mnogo nas pada. Vidi se na čemu je zasnovana naja "ljubav". Da li na interesu ili na ličnom odnosu. Pitanje pravde je potpuno u drugom planu, to je po meni i temeljna poruka Knjige o Jovu. Jer su Jovovi prijatelji stalno potencirali pitanje pravde, tražili od njega da prizna neki grijeh i da se pokaje. I poslije su bili oštro prekoreni o Gospoda. Izvodili su tezu da neko mora da je nepravedan, da li Jov ili Bog. Pa su Jovu koji se pravdao i objašnjavao da je bez krivice dospio u to stanje, spočitavali bogohuljenje jer su držali da time krivi Boga za nepravdu koja mu se desila.
I to mi svi činimo, stalno tražimo krivicu, optužujemo ili druge ili Boga tj. svoju zlu sudbinu. A ne shvatamo da su upravo ta stradanja prilika da se pokaže istinska ljubav prema ljudima i prema Bogu. Pa šta ako mi je neko uzeo fotelju, ili me prevario za novac, ili mi uradio nešto iza ledja, neću dozvoliti da uzmem sud u svoje ruke, da kunem i da dijelim lekcije o poštenju. To je prilika da u ljubavi oprostimo onom koji je zlo ućinio. Tek u toj "nepravdi" useljava se ljubav Božija koja postoji u nama, pa se nepravedni dobitak za one koji su to stekli pretvara u mogućnost da vide da smo istinski hrišćani i da oni mogu da vide Ljubav Boćiju na djelu. Tek kroz to možemo dokazati da im je Isus oprostio i da smo im mi oprostili. Jedino kroz našu reakciju oni jednog dana mogu doći do spoznaje o Bogu i pokaju se (dožive metanoju).
E ovaj test neki meni dragi ljudi nijesu položili. Ne ljutim se na njih i nema u meni gorčine, ovo pišem iz sažaljenja, pred Bogom. Dok su primali dobro od mene bili su fini i ljubazni, a kad je došla neka neprijatnost pa čak i nepravda razgoropadili su se i okrenuli ledja. Pozovali su se na pravdu, na neke članove zakona, na ono što su zaslužili, i sve su bili u pravu osim u jednom - nikakve ljubavi nije bilo u njima, nikakvog oproštenja. Razgolitio se interes! To je ono čega sam sve više svjestan. I Žalostan sam.
Pa zar je suština našeg hrišćanskog života u isterivanju pravde i upiranju prsta u tudje greške. Zar nije upravo opraštanje i strpljenje sa onima koji grabe nemilosrdo stvari za sebe. Čekanje na njih i na Boga, da bi se kroz to našee ponašanje pokazale rane Hristove, koji je umro i za njih. Nebili jednog dana došli do prave spoznaje, da su pogriješili i pokajali se i vratili Bogu i nama.
Zato ako hoćeš da vidiš ko te zaista voli iskreno, to su ove situacije kada se desi nešto na štetu onog drugog. Tada možeš vidjeti prave prijatelje i hrišćanine po onome šta izlazi iz njihovih usta. Da li kada "takneš u nešto njihovo", izalze li kletve i gnijev ili izlaze blage riječi i blagoslovi kao kod pravednog Jova.

PRTINA

Zadnja dva mjeseca preduzimam aktivnosti na otpočinjanju jednog značajnog projekta. Značajan je za moj život, a vjerujem da će imati i širi društveni značaj. Ne bih pominjao o čemu se radi, jer ne želim da pišem o ptrojektu, već želim da ukažem na jedan duhovni princip koji sam spoznao radeći na svemu ovome.
Svaki korak je bio tako težak. Osjećao sam veliki napor i pri najmanjem koraku koji je vodio u tom pravcu. Noge bile tako teške, kao da imaju tonu ili kao kad se gazi onaj duboki snijeg. Pa svaki sljedeci korak, moram nogu najprije da čupam kao iz tijesta da bih zakoračio dalje.
Ali tako je kad se pravi prtina u dubokom snijegu. Za one koji ne znaju, prtina je uska utabana staza u snijegu. Ove zime kad je bilo ono veliko nevrijeme, spasilačke ekipe su išle sa prtačnjama i prvila te prtine u snijegu kako bi spasili seljane u zabačenim zaseocima. To je izuzetno težak i mukotrpan posao, kao samo veoma spremni i obučeni spasioci mogu iznijeti. Kada oni naprave prtinu, onda seljani kasnije mogu ići lako utabanim stazama i nalaziti izlaz iz svojih bestragija.
Tako je i u duhovnim stvarima. Samo ljudi koji imaju viziju i koji imaju hrabrosti da krenu nešto što je potpuno novo, da naprave pionirski poduhvat znaju kako je teško nalaziti prave puteve i kako je teško gaziti prtinu.
Ali nije ni jedan čovjek zagazio tamo gdje je Isus otišao. On je prvi prošao duhovne dubine, prošao kroz smrt i otišao do dna pakla. Proprtio je stazu, kao spasioc o kojima govorim i izbavio sve zarobljene duše. Svojim vaskrsenjem pokazao je put kojim trebamo ići da bi se izbavili iz bestragije.
Tako je i sa svakim koji slijedi Njega na Njegovom uskom putu. Njemu se svidjelo da nas vodi tim prtinama i uskim stazama, kojim većina ljudi nikad ne ide. Valjda zato što na tim usjecima ne možemo lako zalutati i ne možemo ga mimoići kad nam dolazi u susret. Željan da nas susretne u našim zaseocima i nedodjijama, i da nas izbavi svojim izbavljenjem. I danas to čini preko ljudi koji su spremni spašavati druge, koji su spremni prtiti staze u ovim zavejanim predjelima u kojima se ne nazire izlaz. Ljude - Pionire koji su spremni ići tamo kuda niko ranije nije gazio, po velikom kijametu, prtiti staze teškim i sporim koracima. Koji ne gledaju na mećavu, na bespuća oko njih, već nalaze put isključivo osluškujući svoje srce. Da čuju glas Onog koji je prije dvije hiljade godina prošao tuda ostavljajući tragove svoje pravedne krvi da bi Ga mogli opet naći i utrti put za one koji će za nama krenuti.
Zato se ohrabrujem i skupljam snagu da dignem svoje "teške" noge i zakoračim dalje stazom jer znam da je PRTINA.