недеља, 31. јул 2011.

IZBORNI ZAKON

Sad sam čuo da nije usvojen Izborni zakon. Poražavajuće. Čuo sam jednom jednog velikog političara i pravnika, koji je izborni zakon, nazvao ZAKON O DEMOKRATIJI. Kada ne usvojite izborni zakon, onda niste za demokratiju. Ne okrivljujem one koji su glasali protiv, niti pravdam one koji su glasali za. Već govorim o stepenu demokratizacije društva u Crnoj Gori. Nevjerovatno je što uvjek kada treba donijeti neke važne odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina, mi sami nismo sposobni da se dogovorimo. Zar su nam opet potrebni neki inostrani posmatrači ili posrednici iz EU ili UN, da bi se mi izmedju sebe sjeli za sto i donijeli odluku koja je u našem interesu.
Naša negativna odluka o izbornom zakonu se podudarila vremenski sa negativnom odlukom Kongresa SAD-a oko zaduživanja. Čulo se puno opomena, upozorenja, ultimatuma, pozivanja na kompromis, ali izvlačim zaključak da demokratija kakvu mi danas poznajemo ima svoja ograničenja. Da svi oni koji misle napredno i koji su spremni za odredjene promjene, moraju da čekaju da dovoljna većina prihvati tu volju.
I to je ona rečenica koju citira Predsjendik Skupštine Ranko Krivokapić, a koju repriziraju na TV emisija, koja kaže U POLITICI MOŽEŠ DA BUDEŠ SVETAC ALI ODLUKU DONOSI VEĆINA. Pisao sam o ovome u postu pod nazivom DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI, kada je jedan čitava jedna generacija morala da pomre u pustinji, da bi se izrodila jedna nova generacija, koja nije više gledala u prošlost, već je bila spremna da udje u svoju OBEĆANU ZEMLJU. Samo su dvoje ljudi preživjeli iz stare generacije, to su bila dvojica najhrabrijih izvidjača koji su vidjeli Obećanu zemlju i koji su se vratili i obavjestili narod da može da je osvoji, ostali izvidjači su vidjeli divove i probleme i obeshrabrili su narod, tako da se nijesu odvažili. Ta dvojica izvidjaša od imenom Isus Navin i Kaleb, iako u poodmakloj dobi, su ostali u istoj onoj snazi kao prije 40 godina, dočekali su promjenu generacije i postali vodje te nove generacije, koja je hrabro ušla i osvojila ono što im pripada. Oni su bili neustrašivi borci koji su jurišali na „divove“.
Slična mi je slika, kupine koju ovih dana berem, ima puno onih nedozrelih plodova, gdje je još dosta onih crvenkastih bobica , medju onim crnim koje su zrele. I takve šareni plodovi se ne beru, dok i ona posljednja bobica ne pocrni. E tek je onda sladak plod.
Veliko je strpljenje potrebno da za one prave odluke zadobijete potrebnu većiinu. Godine su potrebne. Ko nema taj divni plod strpljenja, nije da se bavi ovim „sportom“ kao što je vodjenje naroda. Žao mi je što neki koji su mojeg godišta, čekamo od dana svog punoljetsva, ovo gledajamo više od 20 godina, i čini se da nam život prodje u strpljenju i čekanju. To što grizemo jezik i što čekamo da se i oni drugi dozovu pameti. Ali tješe mi pomisao da kad se sve ovo završi, kad se navrše dani čekanja, kada plod bude zreo i ukusan, generacija onih koji su strpljivi neće izumreti, već će voditi dalje svoj narod u Obećanju zemlju, i ispuniti sve (ne samo 7) uslove da budu demokratski dio svijeta.

SAMOPOUZDANJE BEZ OSNOVA

Samopouzdanje nije loše samo po sebi, problem je što smo veoma subjektivni I što vrlo lako precenujemo sebe I svoje snage i uticaj koji imamo. Svoje pouzdanje baziramo na našem položaju, pripadnost nekoj partiji možda, pripadnost odredjenoj poznatoj porodici, možda se uzdamo u naše diploma, debeo bankovni račun, fenomenalno sročen CV. Možda se pouzdajemo u neka naša poznanstva i veze, a možda se pouzdamo u naše fizičke sposobnosti ili atraktivan izgled kojim mislimo da otvorimo sva vrata. I onda dodju neke strašne okolnosti, hapšenja i nevolje, gubitak voljenih, dezorjentacija, bolest i šta onda biva. Da li se sve rapuhne i nestane, da li propadnemo!?
Prepričaću poznatu priču u stradanju Isusovom. Priča uporedjuje dva čovjeka i kako su oni reagovali na iste negativne okolnosti. Priča se dešava na Maslinskoj gori noć uoči raspeća. Isus svoje učenike upozorava, kaže im šta će se desiti rapeće jer je napisano: »Udariću pastira, i ovce će se razbeći«, i da će ga se svi napustiti i odreći. Ali Petar ga skoro prekida i “teši”, “ako se i svi sablazne o tebe Isuse, ja neću. Isus, ga još jednom upozorava “kažem ti Petre da ćeš me se ti tri puta odreći danas I to ove noći - pre no što petao dva puta zapjeva”. Ali Petar govoraše još upornije: ako bi trebalo da umrem s tobom, neću se odreći tebe. A isto tako govorahu i svi ostali.


I šta se dalje dešava. Dođoše na jedan vrt koje se zove Getsimanija i reče svojim učenicima: sedite ovde dok se pomolim. I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, te poče strepiti i tužiti, i reče im Isus: pretužna je moja duša do smrti; ostanite ovde i bdite. I otišavši malo dalje, padaše na zemlju i moljaše se, ako je moguće da ga mimoiđe ovaj čas, i govoraše: Ava, Oče, tebi je sve moguće, pronesi ovu čašu mimo mene; ali ne što ja hoću, nego što ti hoćeš. Tada dođe i nađe ih kako spavaju, pa reče Petru: Simone, spavaš? zar ne mogade probditi jedan čas? Bdite i molite se da ne dođete u iskušenje; duh je srčan, ali je telo slabo. I tako I drugi I treći put ode da moli I nadje ih da spavaju i reče im: stalno spavate i počivate; dosta je, dođe čas, evo, predaju Sina čovečijeg u ruke grešnika. Ustanite, hajdemo; evo, približio se moj izdajnik.
A šta se desilo kad su počela sva stradanja, koja smo vrlo slikovito mogli gledati u filmu “Pasion”, takav je strah I panika zavladala, da su se svi razbježali, a Petar ga se odrekao tri puta do jutra.Bojao se I one žene koja ga je prepoznala da je Galilejac I da je Isusovo sljedbenik i htjela da zove stražare. Jedino je Isus bio potpuno miran u svim onim isitivanjima, mučenjima, ponižavanjim, stradanjima i respeću.
Vidimo dva čovjeka jednog samouvjerenog (Petar) koji spava I ne haje na upozorenja Isusova. A vidimo i drugog čovjeka (Isusa) koji strepi I tuži, ispovjeda svoje strahove bez uvijanja i lažne pobožnosti i ponosa, nije ga sramota da moli svog Oca nebeskog da ga mimoidje čaša. A Petar kaže SA TOBOM I U SMRT. Rećićemo možda, kako je Isus znao šta će se desiti pa je svjestan opasnosti. I jeste, ali vidimo da je i svima drugima to rekao više puta.A posebno Petru je rekao da će ga se tri puta odreći I da moli zajedno sa njim. I umjesto da Petar bdije kao Isus, on samouvjereno, spava i govori kako je spreman da ide na krst sa Isusom ako treba. I da će položiti život za njega ako bi se I svi drugi ga odrekli.
O tome sam htio da pišem. Često sebe vidim u ulozi Petra, suviše samouvjerenog dok mi je dobro I dok sve ide po kao po loju, ali kad nastane frka, nastaje bježanija, sumnje i dezorjentacija. Umjesto da molimo I da ispovjedamo pred Bogom sve naše sumnje i potajne strahove. Mi mislimo da je to za slabiće. Jer gledamo oko sebe kako neki bahati i samouvjereni tipovi rastu, kao VELIKO DRVO, u čijem hladu ni trava ne niče.
I onda, umjesto da trezveno i iskreno pogledamo u sebe i da priznamo naše slabosti pred Bogom i pred nama bliskim ljudima, da molimo za pomoć i savjet kao što je Isus molio od svojih prijatelja da ga podrže. Mi samouvjereno spavamo kao Petar, misleći da nam se takve stvari ne mogu desiti.
Ali tek kad postaneomo svjesni svojih slabosti, tada dobijamo unutrašnju snagu i mir da prodjemo odredjena stradanja koja neminovno donosi život. Jer, nagledao sam se mnogo nekih VELIKIH STABALA koja su širila krošnju na sve strane, te ih je veliki vjetar srušio. A vidio sam mnogo skromnih i poniznih ljudi, koji su kao ono mlado drvo, uvjek gipko I zeleno, koje taj isti vjetar je samo zanjihao, ali ih nije slamio već su imali mir i snagu da pomognu ne samo sebi već i drugima koji su to prolazili.

субота, 30. јул 2011.

REHOVOT

Nastavicu sa pričom o Isaku. Jednom od mojih omiljenih, gotovo autobiogrfskom pričama. Jer sam kao i on, za mnoge stvari u životu, morao da se izborim, i ta borba je bila dugotrajna ali slatka. Ali da prepricam tu pricu:
Zavladala je velika suša u Hananu, ali Isak nije napustio svoju zemlju, kao što je to njegov otac učinio u sličnoj situaciji. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, na istom mjestu gdje ih je njegov otac bio iskopao, a koje su njihovi neprijatelji (Filistejci) bili zatrpali zemljom. I onda, kad je iskopao jedan bunar, krenulo mu je, i dok su svi u njegovoj okolini trpjeli zbog suše, Isak je napredovao, njegova se stoka brzo množila. Ljubomorni Kralj Filisteja, poslao je svoje sluge i oni su došli i ponovo zatrpali bunar, i protjerali Isaka. On je otišao malo dalje, do drugog zatrpanog bunara koji je takodje njegov otac nekad iskopao, i ponovo počeo da otkopava. Opet su se pojavili Filistejci, i počeli da zatrpavaju i da ga teraju dalje. On je kopao je i kopao, dok su Filistejci uzimali te studence, oko kojih su se sporili i svadjali njihovi pastiri.. Taj mirni, krotki Isak, je ponovo otišao dalje do sljedećeg zatrpanog bunara i opet uporno kopao na mjestu gdje je njegov otac kopao. Držao se onog što mu je otac ostavio u amanet. Znao je da je to njihova obećana zemlja, i nije htio da je napusta. I onda iskopa novi studenac, oko koga više nije bilo svadje i prepirke i dade mu ime REHOVOT jer reče „Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji“. Onda dodje kralj Filistejski i reče mu: „Vidimo da je Bog s tobom, da si postao moćniji i bogatiji od svih nas, možemo li da sklopimo savez i da živimo u miru, jedan pored drugog“. I onda napraviše veliko veselje.
Od svog oca Isak je učio i iz pozivitnih i negativnih njegovih životnih lekcija. Nije otišao u Egipat u vrijeme suše, gdje je njegov otac neslavno završio. Ali je i nastavio tradiciju, pastirskog zanata od svog oca, kopao na istim dobrim mjestima, gdje je njegov otac uspjevao. Išao je utabanim stazama. I desilo se da je doživio fantastičan uspjeh. Istorija i tradicija su dobre, ako učimo iz onih dobrih lekcija i dobrih primjera, kao što ne treba mijenjati dobre navike, ali iz nje bi trebali učiti kako da ne ponovimo greške svojih očeva.
Isak nije imao neke velike vrline i o njemu je zapisana skoro samo ova mala prica, ali se iz nje može vidjeti da je imao jednu, rekao bih najvažniju, vrlinu a to je UPORNOST. Bio je uporan do neukusa, nije odustajao, nije se premišljao, nastavljao je da ide putem provjerenim. Nije odustajao nakon prvih neuspjeha i progona. Možda se i povlačio pred nasrtajima neprijatelja, ali kopati nije prestajao. Kada su uništavali ono oko čega se mučio, nije očajavao, već je išao dalje. Evo jednog recepta za uspjeh „POKUŠAJ IZNOVA!“. Koliko će trebati puta da uradiš iznova istu stvar da bi uspio, ja ne znam, i najbolje da ne pitaš. Možda je 10 puta dovoljno, možda nije, možda će 100 puta za neke druge stvari biti dovoljno, možda i neće, ali kad uspjemo da izgradimo stav u našim srcima – NASTAVIĆU DA POKUŠAVAM DO KRAJA SVOG ŽIVOTA KOLIKO BUDE TREBALO, onda smo na samom kraju i naš REHOVOT je iskopan. Oko njega neće više biti sporova, svadje sa našim konkurentima, sa našim protivnicima, već će doći da ti čestitaju i da sklope savez sa tobom, da ti budu prijatelji, svi oni koji su ti radili o glavi.
Pročitah skoro neke mudre izreke: „Hoću li zamrzeti sve ruže, jer me je jedna ubola?“, „Hoću li prestati voljeti jer me je jedna osoba iznevjerila?“, „Hoću li se odreći svojih snova jer se jedan nije obistinio?“, „Hoću li prestati sa molitvama jer se jedna nije ostvarila?“. Jedan je odgovor NE, jer znam postoji mjesto na ovoj zemlji, za svakog od nas, kojem je ime REHOVOT.

To je onaj mali komad neba, samo za nas, komad zemlje koji je naš, komad srca koji je naš, koji nam se neće oduzeti, u kojem možemo vjerovati bez straha, u kojem možemo živjeti kao svoji, a ne kao tudjinci koje drugi progone, u kojem ćemo uživati u svom poslu i pozivu, biti sa onim do kojih nam je stalo, . To je ono mjesto, na kojem nije tijesno, oko koga nema prepirke, u kojem imamo mir i spokoj, koje je naš Dom u kojem smo kao kod svoje kuće. Zar za za tako nešto se ne vrijedi izboriti, i ne pitati koliko će ta borba trajati!

петак, 29. јул 2011.

OSMJEH (ISAK) DJETE OBEĆANJA

Juce sam imao snažan napad „realnosti“. To su sve one informacije, pretnje, činjenice, cifre, koje dolaze pred vas, koje vam hoce reći: „nema izgleda za uspjeh“, „nema nade“, koje vas žele obeshrabriti, da odustanete od vaših planova, ciljeva i projekata. Koje kažu, ako ne učinitete to i to, mi ćemo protiv vas uraditi to i to, blokiracemo vas, zaustavicemo vas. Na svaku vasu ideju, planove, i projekte, vrte glavom u nevjerici, pricaju u grudi, mrmljaju.
Uhvatio sam sebe da sam poslije jednog od tih sastanaka, poceo da se smijem i odmah mi je bilo lakse. Ali teret odredjene brige, ipak je stajao, dok nisam predveče počeo da pjevam opet onu duhovnu pjesmu „Rodjeni za Pobjedu!“ o kojoj sam pisao u nekom od ranijih postova. Koja dalje kaže „da oni koji koračaju u Hristu, idu iz Pobjede u Pobjede, iz Slave u Slavu.“. Počeh da se smijem iznova, kao da je pisana za mene „da idem .... U POBJEDU“. Poceh da se smijem, i smijem, „PA JA SAM U POBJEDI, ha, ha“ i onda kao da je sva ona muka odjednom spala. Jednostavno se sljuštila sa mene.


Zar nije SMIJEH najbolji LIJEK. Lijek protiv briga, lijek protiv depresije, lijek protiv crnila. Fantastično je što je besplatan, što nam je uvjek tu u ustima, ne moramo da idemo po njega na kraj svijeta niti da idemo na nebo. Čitao sam da su neki terapeuti došli do zaključka da isti ovaj efekat proizvodi onaj smijeh na silu, smijeh bez razloga i smijeh bez povoda. I to je ono što sam mojoj ćerki objašnjavao, kad je dobila predivno štene prošli mjesec. Da su najbolje stvari u životu, i najvrijednije, one koji smo dobili „za džabe, za koje nijesmo morali novcem da platimo“. Ne možemo dobiti dijete, zdravlje, ljubav, spasenje duše za neke novce.
Ali nije sve tako jednostavno, kao što se čini. Stvari su „malčice drugčije u praksi“. Ispričaću jednu fundamentalnu priču o Ocu naše vjere i njegovom Sinu. Ne znam koliko ljudi znaju da je rodonačelnih svih današnjih Jevreja i Muslimana, ali i Hrišćana isti čovjek: ime mu je Avraam. Imao je dva sina, jednog od robinje Ismaila koji je nastao kao plod njegovih sumnji i nestrpljivosti da sačeka svog obećanog sina, pa je legao sa robinjom i dobio naslednika. Od tog Ismaila je nastao čitav arapski, odnosno muslimanski svijet današnji. A onda došao je Anđeo Božiji koji je njemu i njegovoj ženi Sari, rekao da će za godinu dana dobiti sina obećanog. Ona se na to nasmijala, jer je bila starica a njen muž stogodišnjak. Nasmijala sa jer nije mogla ni da zamisli kako će se to desiti. Ali zaista uskoro je zatrudnela i dobila sina na vrh godine dana. Kome su dali ime ISAK (osmjeh) jer se nasimijala u trenutku kada su sve nade bile zamrle, kad je njena materica bila mrtva, kad je bilo nemoguće da se ostvari ono što su čekali čitav svoj život...
O tom smijehu govorim, o smijehu koji nastaje u krajnjem beznadju. Koji je plod obećanja, koji nije dijete robinje i onog robovskog mentaliteta, koji donosi nestrpljenje i naša navjera. Ne, to dijete je plod duha, plod slobodnog čovjeka koji je spreman da vjeruje u Pobjedu, iako je čitava realnost govori, da je to nemoguće, da je protivno prirodnom – naravnom. Taj Smijeh kao plod nadnaravnog, onog što očekujemo kao čudo, a ne kao prirodni tok atrofije koja se dešava svuda oko nas.
Taj ISAK (SMIJEH) je ono naše duhvono dijete, ako smo oni koji vjerujemo, koje će nam omogućiti trajanje u vječnost kao što je i Avramu omogućio. Osmjeh kao lijek i kao oružje protiv svih crnila koji nas obasipaju sa malih ekrana, iz raznih novina, naših preduzeća, skupstinskih klupa, iz naseg komsiluka i nase rodbine. Osmjeh vjere koji ti daje snagu da nastavis dalje i kada činjenice suprotno govore, kada biologija i razum ti donose strah, konfuziju i suze. Smijeh zato što smo mi „Rodjeni za Pobjedu“ na za propast, rodjeni za Život, a ne za smrt.

уторак, 26. јул 2011.

KAD SE NEBO UROTI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELIŠ

Prošlo je pet godina od kada smo se vratili iz Beograda i kupili kuću u Doljanima na periferiji Podgorice. Samo ja znam i neki koji su me dobro poznavali šta mi je značilo da riješim stambeno pitanje. Čuo sam davno jednog prijatelja koji me je „inficirao“ jednom rečenicom koja me je proganjala: „žena dok ne rodi nije žena i muž dok ne sagradi kuću nije muž“. Od kada smo se vjenčali, kao podstanari mjenjali smo stanove. Rješenje tog stambenog pitanja mi je nekako izmicalo ispred nosa... drugi su dobijali moje stanove na rang listama, jalovila se neka obećanja, a od nasledstva takodje ništa. Ta trka za mene je postala kao fotomorgana. Koliko sam puta samo molio Boga za kuću, baš kuću sa velikim placem. Molio sam i sve ljude sa kojima sa radio da mi pomognu da podignem kredit da to nekako riješim. Radi projekte van radnog vremena, ali sve mi je odlazilo na visoke kirije, jer nas je bilo četvoro, i nismo mogli neke male stanove da iznajmljujemo. Promijenili smo ih oko 6-7 stanova.
I onda desilo se nešto što je ličilo na početak rješenja ovog problema. Radio sam u Beogradu u organima tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore, gdje sam tražio da me premjeste iz Crne Gore zbog supruge, želeći da budemo u Beogradu kako bi ona mogla da završi Saobraćajni fakultet koji je apsolvirala. I uspela je, sa dvoje male djece, da aprila 2006 godine diplomira. Ali da se vratim, za tih godinu i po dana boravka u Beogradu, uspjeli smo da od neke ušteđevine, nekih projekata koje sam odradio i dijela para koji su moji roditelji dobili od prodaje neke porodične zemlje kupimo plac na Mirjevu u BG. Sam Bog mi je poslao tog prodavca Milivoja, koji je imao strpljenja da me čeka 10 mjeseci, da mu iz nekoliko rata otplaćujem taj plac, uprkos tome što su cijene počele vrtoglavo da rastu, on nije htio da mi uzme kaparu zbog kašnjenja, nije promijenio cijenu. Tako da smo za samo 16 hiljada eura uzeli gradjevinski plac koji je imao oko 600m2. To je takodje bilo čudo. Počeo sam da sanjam kako ćemo da gradimo kuću, već sam tražio načine da uradim papire za dozvolu, materijal za temelj i grube gradjevinske radove... I onda stvari su počele da se pogoršavaju na tom materijalnom planu. Ceca je u aprilu te godine diplomirala, uz nadčovječanske napore. A u Crnoj Gori su se uveliko dešavale pripreme za referendum za nezavisnost, koji je zakazan 22. Maja. Za nas funkcionere u DZSCG to je značilo povratak u Crnu Goru i prestanak radnog odnosa. Osjećao sam da nam se vrata za Beograd zatvaraju. Nekako je sve presušivalo. Ukinuli su mi neke dodatke, pojavili su se neki neplanirani izdaci za porez i sl. Sjećam se da smo početkom juna, upali u neku besparicu. Tih dana učio sam se lekciji „negativnog vodjstva“, tj. Nekad nas i negativne okolnosti dovode na mjesto na koje trebamo doci. Nije uvjek vizija, pokret, kretanje unaprijed. Naprotiv, postale su mi smislene neke starozavjetne priče kada su čitave porodice i plemena se pokretale uslijed velike suše ili ratova. A tako je i danas.
Crna Gora se osamostalila. 3 juna crnogorska skupština verifikovala je rezultate referenduma. I nas u državnoj zajednici su po hitnoj proceduri, obavijestili da 5 juna moramo da napustimo kancelarije. Zaključili su nam knjižice, isplatili plate, ugasili telefone. Stvari su se munjevito dešavale. Nisam znao šta da mislim. Ja sam okretao neke telefone prijatelja oko posla. Imao sam kao funkcioner pravo raspolaganja tj. Narednih 6 mjeseci sam dobijao platu od 362 eura. Ali to mi je bilo nedovoljno za život. A i kako da se vratim u Crnu Goru, da opet idemo u podstanare, opet selidba,a i od čega da plaćamo?! I onda na sve to šok. Sjutra dan ujutru 6.6.2006. godine, iznenada mi je umro tast. Ceca je to veoma teško podnijela. Ja sam imao osjećaj da nam se sve ruši. Sjećam se da su me neke vrućine preplavljivale. Pitao sam se: „Zašto Bože, šta se dešava?“. Ne vjerujem u opšte u te brojeve i njihova značenja ali taj 6.6.06. za nas je bio crni dan.
Kažem sve se dešavalo munjevito. Došlo je to sjutra, koje uvjek dodje. Noć je najtamnija pred svitanje. Došlo je to sjutra došao je 7 jun. Nakon sahrane sjedili smo onako cijela porodica. Došla mi je majka i brat iz PG na sahranu. Negdje u kasnim popodnvenim časovima, zazvonio mi je telefon. Javio mi se kum, kojeg sam ranije davno zvao da mi vidi za neki posao ako iskoči. I ponudio mi je mjesto izvršnog direktora Onogošta. Da dodjem na razgovor za dva dana. Jedan od osnovnih uslova mi je bio dobra plata, da mogu da dobijem kredit za kuću jer podstanar nisam nipošto više htio biti.
Uporedo sa tim, pošto sam gledao, onaku u vjeri, pratio sam oglase u Crnoj Gori, za slučaj da se nešto otvori. Nazvao sam oglas, prodavala se kuća u Podgorici za 33 hiljade eura. Kad sam nazvao, to je bio crnogorac koji živi u BG, nakon dugog razgovora, ustanovi se da mi je to kum brata od tetke, koji je nebrojeno puta bio kod nas kući. Rekoh mu: Milovane, ja nemam pare, ali imam jedan plac u BG, ako ti odgovara, uz malu doplatu od 3 do 5 hiljada, i to da me sačekaš, mogli bi da pričamo. Sve to smo razgovarali a da kuću nisam ni vidio. Našli smo se, obišao je plac u Mirjevu. I onda tajac. Nije se javljao cijeli taj dan, ni sjutra preko dana, tek naveče. I rekao mi da pristaje. Ja već sjutra odlazim, za Podgoricu, da razgovaram, sa jednim od vlasnika, za posao. Kažem im svoje uslove, i da mi pomognu da dobijem neki kredit da bih mogao da kupim kuću. To se sve učinilo da je previše drsko sa mooj strane.
Kad sam otišao da vidim kuću sa jednim prijateljem, zapanjio sam se. Iako je sve bilo udaljeno 5 km od grada (što je smiješno) i obraslo korovom i kupinom jer niko nije živio 10 godina, to je bio dvorac za mene. Mogao sam da vidim ostvarenje mojih snova. Javio sam ženi „OVO JE NEVJEROVATNO! Ogromna kuća od preko 200m2, na placu od oko 4000m2 u podnožju brda, sa predivnim panoramskim pogledom na čitavu Podgorici.“
Vratio sam se u Bg. I onda je nastala tišina opet. Čekao sam odgovor iz Onogošta, mislim da sam čekao nekih 5 dana, kao 5 godina. Molio sam i postio. Moralo je sve da se uklopi. I onda poslije 5 dana više nisam mogao da čekam, nazovem kuma da pitam jesu li odlučili, on mi reče „Joj izvini, bio sam na nekom putu u Sloveniji, pa ti se ne javih, ovi su pristali na sve uslove još prvi dan“. Uf, htio sam ga zgromiti, ja sam prošao pakao za te dane čekanja. I onda opet sve munjevito, dolazim u Pg sa Milovanom, da potpišemo kupoprodajni ugovor, i odlazim u banku da pokušam da dobijem kredit na osnovu odluke o imenovanju. Dolazim u banku, kažem onoj služebnici koja radi: „JA sam došao da dobijem kredit, pozvao se na preporuku koju sam dobio. Ona se nasmija onako gledajući me jesam li normalan“. Kaže nema šanse, ali već nakon 2 minuta, kad je ugledala prezime, trgnu se i upita me: „Znaš li ko sam ja?“. Nisam znao. To je jedna moja daljnja sestra bila sa kojom smo prestali da se vidjamo još kad smo mali bili. I onda ustade i reče da odem i da će me pozvati da mi javi šta je uradila. Ne znam šta se je bilo, ali u 5 do 14h, do kad su radili za te kredite, ja sam imao na svom računu pare, otišao kod Milovana, prodavca kuće, uplatio mu 5 hiljada razlike, i zaključismo kupuprodajni ugovor. Od ostatka para kredita, dao sam pare jednom majstoru da mi za 7 dana osposobi kuću da se uselimo. Morao sam odmah da počenom da radim zbog sezone. I mi smo do kraja tog juna ušli u svoju kuću.
Ceca nije ni vidjela kuću za sve to vrijeme. Sve je bilo pripremljeno za nas. ZA jedan mali plac u Beogradu dobili smo ogromnu kamenu kuću, zidanu sa zidovima od preko 70cm, velikim dvorištem i divnim panoramskim pogledom. Ostvarili su se najsmeliji snovi.
Tako da kuda nešto iskreno želiš, kaže jedna izreka, i spreman si da istraješ u svojim snovima i molitvama, cijelo se Nebo uroti da se to i ostvari. A naš Bog može daleko više učiniti nego što smo mi kadri i moliti se. U mojim snovima to je bio mali plac i mala montažna kućica na Mirjevu, a dobili smo skoro desetostruko više, a da nismo ni gradili, nite se mučili oko te kuće. To je blagoslov. A moram reći blagoslov je bio i za Milovana koji je uzeo od mene plac na Mirjevu, jer je u medjuvramenu ucrtao zgradu na tom placu.

понедељак, 25. јул 2011.

EJMI VAJNHAUS

Nisam mislio da pišem o tragičnoj smrti ove poznate pjevačice. Ali slika koja je danas objavljena u Večernjim Novostima, na kojoj je uhvaćen jedan trenutak sa zadnjeg koncerta u Beogradu, trenutak snažnog izraza straha. Izraz očaja, izraz izgubljenosti ove jadne duše. Trenutak njenih halucinacija, pod snažnim uticajem droge. Kao neka djevojčica, koja se prekriva rukama, koja se brani od zvjeri koja je razdire, kao u nekom ćošku tamne ostave na dnu hodnika. To je strah od nastupajuće smrti koja je tako blizu. I ona je znala za to. Znali su i njeni menadžeri, njeni roditelji. A čitao sam komentare nekih dobrih poznavaoca njene situacije, zbog onog "propalog koncerta u Beogradu". Svi koji su malo više znali nisu se rugali, već su još tada spravom prognozirali njen brzi kraj života.
Vidi se sada da je izgubila kontrolu nad životom. Predala se drogama i alkoholu. Potpunoj samodestrukciji. Vjerovatno više se nije ni branila ni opirala, igubila je bitku sa zavisnosti.
I onda joj je ovaj fotoreporet Novosti uhvalio izraz izobličenog lica,(ne ova slika, vec jedna druga koju ne mogu da nadjem na internetu) koja pokazuje pakao njene duše i izgubljenost. Obuzeo me je jedan osjećaj snažnog sažaljenja i stresao sam se od groze. Kao da sa mogao da osjetim i vidim njenu izmučenu dušu, dušu neke male djevojčice, koja ima malu snagu, nemoć da se odupre vihoru koji ju je obuzeo. Ne slažem se sa morem osuda koje sam po forumima mogao pročitati, da je dobila ono što je zaslužila, da je sama kriva za svoju tragediju... itd. Mislim, to jeste tačno, ali nemam te sluradosti. Ja ne znam ništa o njenom životu, ali po kraju njenom kraju, može zaključiti kakav je život imala. Jedna stara mudrost kaže "važniji je kraj stvari od njenog početka". Bila je slavna, imala je veliki talenat... a šta je bilo... a kako je završila? Izgubila je svoju slobodu i po mom mišeljnu završila tragično. Ne vidim ničeg lijepog u ovom pogledu pred kraj njenog života, ne vidim ništa što bi bilo vrijednou njenom život, vrijedno uzora za moju djecu.
Iako je u tom "klubu 27" u društvu Morisona, Dženis Džoplin, Džimi Hendriksa i dr. mene to u opšte ne fascinira, ništa nema lijepog u samodestukciji svog mladog života. Neki komentatori u tome hoće da pronadju neko dublje značenje i neku poruku, a duboko sam uvjeren da ju je prekrilo more užasa, ropac u oblacima paranoje, nasrtajima straha i očaja.
Ona je žrtva nekih pogrešnih sopstvenih izbora, i veoma mi je žao još jedne ljudske duše koja je ostala zarobljena... Sada za uvjek.

BAJKE (iz zbirke pjesama Vjenac od vjetrova)


Kažu da su se voljeli previše,
da su iskakali iz normi ljubavi.
Kažu da su se gađali grudvama,
da su noću išli na groblje.
U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI.

Kažu da su se valjali travama,
da su se zvečkom zabavljali.
Kažu da su se zemljom igrali,
da su gladovali kao roblje.
U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI.

Kažu da su se morima kupali,
da su cvjetovima vladali.
Kažu da su se šumama skrivali,
da su zvijezde gledali.
U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI.

Kažu da su se careva igrali,
da su se ratovima smijali.
Kažu da su zemljom hodili,
da su se nekud izgubili,
i nestali U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI.

недеља, 24. јул 2011.

UPRAVLJANJE INVESTICIONIH FONDOVA

Ovih dana je aktuelno usvajanje predloga novog Zakona o investicionim fondovima, kojim se predvidjaju znatne izmjene u ovoj oblasti, što u potpunosti pozdavljam. Bilo je dosta kritike u javnosti na temu rada investicionih fondova. Problem je po mom mišljenju nastao u jednoj sistemskoj grešci koju je promovisao prethodni zakon, i omogućio nešto što ne postoji u pozitivnoj praksi naprednih ekonomija u oblasti regulisanja investicionih fondova.
Radi se o upravljanju investicionih fondova. Znači, ne govorim o upravljanju nad investicionim fondom, koji često čujemo kao kritiku, upućenu Društvima za upravljanje. Po mom mišljenju tu ne leži problem, kako je neko upravljao sa kapitalom fonodva u Crnoj Gori. Korijen probelma je po mom mišljenju, što je omogućeno investicionim fondovima da stiču većinsko vlasništvo nad preduzećima u njihovom portfoliju. To nisam sreo ni u jednom zakonu u zemljama okruženja, a tako nije ni u Amreici ni u zemljama zapadne Evrope. Uvjek postoji ograničenje, da Investicioni fondovi mogu sticati vlasništvo samo do nekog limita, taj limit je oko 10 do 20% pojedinog emitenta.
A šta smo mi imali u Crnoj Gori? Mi smo omogućili da privatizacioni-investiciioni fonodvi koji su nastali nakon masovne vaučerske privatizacije, mogu sticati većinsko (preko 51% akcija) čak i da preuzimaju u potpunosti akcionarska društva u kojima imaju preko 40% akcija, i to je bila čak obaveza. STvaorili smo jedan originalan zakonski ambijent, u kojima ovi PIF-ovi, odnosno njihova društva za upravljanje, mogu da postavljaju svoje uprave odbore u transfromisanim preduzećima i da upravljaju njima. I šta se desilo... Taj veoma povoljan zakonski ambijent je bio veoma primaljiv za ulaganje, i način da se preko investicioinih fondova preuzme upravljanje u većini preduzeća u Crnoj Gori. Tržište je eksplodiralo, što je dobro. Ali sada se sve to vraća kao bumerang, jer taj kapital nije donio know-how, nije donio restrukturiranje preduzeća, već odredjenu vrstu berzanskih špekulanata , ili blaže rečeno neke privremen vlasnike koji pokušavaju da preprodaju preduzeća u svom vlasništvu.
Ta društva za upravljanje fondovima, koja su postavljala direktore u preduzećima u kojima su nakon masovne vaučerske privatizacije golom matematikom dobile većinsko upravljanje, nijesu imale kapacitete da uspješno vode tolika preduzeća, koja su često potpuno raznorodnih djelatnosti. Jednostavno rečeno, ti moraš znati npr hotelijeski biznis da bi upravljao sa velikim brojem hotela. Isto je u oblasti trgovine, saobraćaja. ALi to nismo dobili ovom vrstom privatizacije.
MI smo kreirali ambijent ne za investicione fondove koje poznaje svijet, koji upravljaju kapitalom, odnosno portfolijom fonodova u cilju ostvarivanja dividendi, već za neke svojevrsne holdinge koji upravljaju zavisnim akcionarskim društvima u svom vlasništvu. To nije slučajno tako, nisu neznaveni oni koji su to propisivali u zemljama EU i EX-YU. Zakonodavac takvim ograničenjima onemogućava moguće sukobe interesa. Navešću samo jedan primjer... što se dešavalo u Crnoj Gori, da npr neko ko je u skupštini fonda ili nadzornom odboru fonda i koji kontroliše zakonitost rada fonda i koji zastupa interese fonda, ne može da ulazi u odluke društva za upravlanje kad je u pitanju upravljanje preduzećima koja su u vlasništvu fonda. Pa je npr moguće da neko u upravnom odboru zavisnog preduzća donosi odluke o zaduživanju, odluke o prodaji imovine, odluke o segmentaciji i drugim statusnim promjenama, odluku o otvaranju stečaja, o zaključenju ugovora o menadžentu nad cjelokupnom imovinom zavisnog preduzeća, bez saglasnosti akcionara ili nadzornog odbora fonda.
Time se daje neograničeno pravo upravljanja Društvu za upravljanje nad zavisnim preduzećima nad kojima fond ima većinsko vlasništvo. To zapravo nisu fondovi, to su klasični holdinzi. Koliko sam u toku ovo se sve ukida novim zakonom o investicionim fondovima, i uvode se standardi koji važe u evropi. Ostae samo da se vidi, da li je moguće da se sve što je uradjeno vrati nazad, to jeste da se po sili zakona smanji vasničko učeće fondova u nekim preduzećima i oduzme im se upravljanje. Takodje, postoji rizik, smanjenja atraktivnosti za ulaganje u ovaj sektor, od strane inostranih investitora, u ovo već dovoljno limitirano i malo tržište.

субота, 23. јул 2011.

APOSTOLI (obični ljudi sa zadatkom)

Nekoliko puta sam bio u prilici da sam radim u nekim firmama ili vodim neke kolektive za koje su drugi govorili da su puni nestrucnih, nesposobnih i starih izraubovanih radnika. Bio sam i sam iskušan da ih kvalifikujem kao neradnike, bundžije, kao neupotrebljive, koji bi trebalo prezreti i odbaciti. Stalno se govori da ima tehnoloških viškova, za koje samo treba obezbijediti otpremnine. I uopste, tako smo brzi da okrivimo tudju nesposobnost za naše neuspehe, i da druge koji se ne uklapaju u naše uzuse odbacujemo.
Bio sam u prilici i da čujem neke politicare ili razne forumaše koji komentarišu političku scenu na Balkanu, da za izborne neuspjehe krive narod koji je takav i takav, koji zaslužuje to što dobija i sl. Želim da problematizujem ovakve stavove, navodeći nekoliko istorijskih priča koji bi mogli da nam daju neke odgovore u čemu je koren uspjeha u radu sa ljudim, ali i uopšte.
Sjećam se kako sam gutao knjigu „Kad je sunce bilo bog“ od Zenona Kosidovskog. Volio sam ovaj stil pisanja u kojem je Kosidovski na jedan vrlo pitak i pripovjedački način približio istoriju čovječanstva. Ali posebno mi je bila nevjerovatna, a zapravo je istinita, priča kako su Konkviskadori pokorili Asteke i osvojila Centralnu i Južnu Ameriku. Kako je moguće da je nekoliko desetina ovih Španskih osvajača, bez ikakvog superiornog naoružanja, bez ikakvih ratničkih sposobrnosti, osvolilo petomilionsko cartsvo Asteka. Ako ne vjerujete pročitajte malo istoriju. Kako je to moguće, oni su bili samo OBIČNI LJUDI SA ZADATKOM OSVOJE SVIJET?
Pa onda priča o najvećem izraelskom kralju svih vremena, čuvenom Davidu, koji je pao u nemilost cara Saula koji ga je proganjao od dana kad je shvatio da mu ovaj postaje potencijalna konkurencija. Mladi David je pobjegao u pustinju, krio se po pećinama, više od 13 godina. NJemu su se polako pridrživali najveći „ološ“ tog vremna, svi koji su pobjegli zbog dugova, ubice, siledžije, politički disidenti i drugi otpadnici. NJih 400 otpadnika su postali Davidova elitna vojska. I šta se desilo, možete pročitati u Starom zavjetu. Slijedili su pravednu viziju pravednika Davida, i postali pobjednici, postali heroji svoga naroda koji su zapisani u njihovim ljetopisima. Ne samo da je David na kraju postao kralj nad cijelim Izraelom, on je oslobodio cijeli svoj narod od neprijatelja i zauzeo cjelokupnu teritoriju „obećana zemlje“, i proširio Izraelsko carstvo, koliko nikad nije poslije njega i njegovog sina Salomona, niko postigao. Kako je to moguće, oni su bili samo OBIČNI LJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM OSVOJE SVIJET?
Najbolji primjer je Isus Hristos, koji je pozvao da ga slijede 12 najobičnijih ljudi. To su bili uglavnom njegove komšije iz Galileje, ribari koji su ribarili na Galilejskom jezeru. Samo je jedan bio malo „sposobniji“, bio je pismen, ali on je bio ozloglašeni carinik, koji je služio tadašnjem okupatoru. I eto takve ljude je Isus oko 3 godine vodio sa sobom svuda. Mogli su čuti šta on govori, da rade ono što on radi, on im je bio Učitelj, oni njegovi učenici. Oni nisu bili nikavi sveštenici, nisu učili tadašnje zakone i svete spise. Čak nisu bili ni neki karakteri, jer nakon tri godine kad je došlo do hapšenja Isusa, svi su se razbježali, jedan ga se odrekao (Petar) a jedan ga je izdao za male pare (Juda). I tek nakon što su vidjeli njegovo raspeće, a zatim njegovo uskrsnuće kada im je dao zadatak. Tih 11 ljudi (bez Jude) su postali OBIČNI LJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM DA OSVOJE SVIJET. I mi smo svjedoci danas šta su uradili ti Apostoli. Hrišćanstvo je danas najrasprostranjenija vjera na čitavom svijetu, nema zemlje grdje nije stiglo jevandjelje o Isusu Hristosu i šta je on uradio za nas.
Zato ne traži izgovore u onim koji rade za tebe ili te slijede, već preispitaj da li je pravedan zadatak koji stavljaš pred njih.


Takodje, ne obeshabruj se gledajući na sva svoja ograničenja, ili na „nesposobnost“ onih sa kojim vojuješ neke bitke, jer bitku dobijaju OBIČNI LJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM i takvi će osvojiti zemlju i pobijediti u svakoj bitci koja im stoji na putu. To su zapravo APOSTOLI, to su oni obični ljudi oko nas, to smo mi, ako imamo pravedan zadatak kojemu služimo.

уторак, 19. јул 2011.

INTEGRITET DRŽAVNOG SLUŽBENIKA

Bavio sam se neko vrijeme reformom državne uprave. I ono što sam naučio je da stub svih reformi u ovoj oblasti - jačanje ljudskih resursa.
Drugim riječima, država počiva na profesonalnom, obučenom, stručnom, ali prije svega savjesnom i poštenom službeniku. Nama možda to na prvi pogled ne izgleda baš tako logično, jer mislimo da je najvažnije da državni službenici i radnici u javnim ustavonova zdravstva, prosvjete i socijalnog rada budu školovani, stručni i vrijedni. Ali zapravo sve više se ističe taj moralni faktor i kvalitet državnog službenika. Čitave stidije u oblasti antikorupcije postoje koje se bave INTEGRITETOM DRŽAVNOG SLUŽBENIKA.
Šta je to INTEGRITET? Ima mnogo značenja ali u kontekstu državne uprave, on se može prevesti kao OTPORNOST DRŽAVNOG SLUŽBENIKA NA KORUPCIJU. Na našem jeziku bliže odredjene za ovaj pomalo strani izraz INTEGRITET ili OTPORNOST NA KORUPCIJU je naša jednostavna riječ : ČESTITOST ILI POŠTENJE.
Ah, reći ćeš kakvo POŠTENJE?! To tako arhaično i anahrono zvuči. U Crnoj Gori smo „svi pošteni i čestiti“. Ali vidiš, duboko sam ubijedjen, da je pitanje poštenja državnih službenika, sada najakutnija tema. Sada je važnije u doba krize da je službenik nepotpkupljiv nego koliko je stručan. Važnije je moralni nego stručni aspekt. A to je i tema ovog mog Bloga.
Sta uraditi da bi očuvali „obraz“ našeg službenika, ljekara, učitelja, policajca. Strani konsultanti iz EU koji ovih godina dolaze u Crnu Goru, pričaju puno o PLANOVIMA INTEGRITETA, koje trebaju svi državni organi da sačine. I mislim da malo ko razumije o čemu oni pričaju. Suština je da svi mi u svojim organizacijama, ustanovama i organima državne uprave, sačinimo neku analizu, da vidimo koja su to radna mjesta, odnosno ljudi koji su najviše izloženi riziku korupcije. To su najčešće službenici koji izdaju neke dozvole, licence, saglasnosti. Zatim inspektori koji kontrolišu primjenu propisa. To su sudije, tužioci, policajci koji takodje se bave vladavinom prava. To su ljudi koji vode upravni ili prekršajni postupak. Svakako oni koji mogu da „učine neku uslugu“ nekom ili da svojim nečinjenjem prouzrokuju korist nekom trećem licu.
Ponoviću danas su nam potrebniji pošteni ljudi nego neki veliki stručnjaci. Kako na visokim pozicijama, tako i na onim nižim, onim koji su u doticaju sa ljudima koji koriste neke administrativne usluge.
Napravicu i jednu manju digresiju, a odnosi se na pitanje: Kakve kvalitete treba da ispuni neko koji hoće da upravlja ili da vlada? Šta je važnije da ima HARIZMU ili KARAKTER? Najprije da pojasnim pravo značenje pojma harzima. Harizma označava šarm, onaj faktor X ko neko posjeduje kojim pleni mase. Za karakter ne bi trebalo nekih pojašnjenja, to je onaj INTEGRITET, odnosno POŠTENJE koje sam pominjao.
Najbolji odgovor, nam daje evropska administracija, po mom mišljenju. Pitajmo se Ko vada u Evropskoj uniji, koji su to ljudi? Čitao sam puno o tome, kada je izabrana nova postava komesara u EU. Došli su neki relativno anonimni političari, za koje malo ko je znao. Ljude ne velike Harzime. Čini se da je davno iza nas era velikih i slavnih državnika, HARIZMATA, koji su bili ideolozi svoga vremena, neko ko je kadar da pokreće mase i td. Sve više dolaze do izražaja, ljudi koji imaju besprekornu biografiju, tehnokrate i birokrate, koji nemaju afere, skandale, koji su čak i po malo bezlični, ali koji završavaju posao za koji primaju platu.
U svakom slučaju, ponoviću, danas su nam potrebniji pošteni službenici, i moramo napraviti planove kako da ih sačuvamo od „iskušenja“. Napraviti skup mjera i aktivnosti, od nagradjivanja, do unapredjenja transparentnosti u njihovom radu, kako bi ih sačuvali od korupcije, kako bi država ostvarivala one funkcije zbog kojih postoji, to jest da se ostvari vladavina prava.

недеља, 17. јул 2011.

KRIZE RASTA

Iako sam pravnik znam po nešto iz oblasti ekonomije, čitajući jedan od udžbenika sa treće godine ekonomskih studija, kada sam pročitao "da svaki razvoj i rast u ekonomiji izaziva krizu, i potencijalna je opasnost za ekonomiju preduzeća". Ako neko ima npr 4 prodavnice koje relativno dobro rade, otvaranje nove u cilju širenja biznisa, je potencijano veoma opasan poduhvat, koja može da sruši čitavu firmu. Rekli bi, ko je normalan da ulazi u rizike ako mu ide dobro posao, ali...
Uvjek postoji to ali... to nešto što nas tjera da izadjemo iz postojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili to nešto u nama koje nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima tendenciju rasta, samo mrtve stvari stagniraju. "Žive ribe plivaju uzvodno, a mrtve voda nosi".
Zbog velikog rizika, moramo osluškivati taj unutarnji glas u nama kada se odvažujemo da učinimo korake dalje u našem životu. Mislim, dobro je čuti savjete iskusnijih ljudi na tom planu, starijih kolega, roditelja i prijatelja. Ali oni nam mogu dati samo ono što oni imaju, mogu nas pouciti samo u onome što su i sami prošli. Ako se suviše oslanjamo na savjete drugih možemo završiti u njihovim ćorsokacima, jer često je njihovo iskustvo samo strah od poraza. Ostaje da čujemo sebe, taj unutarnji poziv da uradimo nešto više. Neki to zovu meditacija i intuicija i sl. za mene je to molitva da dobijem vodjstvo. A kada čujem to „KRENI“ ili „RADI“ za mene je to glas Božiji.
I ta riječ je kao sjeme pasulja koje se baci u zemlju. I kada se zaliva. Počinje da bubri. Klica je počela da niče i postaje tijesno u onoj ljuski. Kao kad pile treba da izadje iz jajeta. Rast izaziva tjeskobu. Sturčni izrazi danas za tjeskobu, su anksioznost, strah, brige.
Kad dodje ta KLICA nečeg budućeg u moje srce, kada se stvara vizija onog što ima da se desi i kada skoro da vidim slike te buduće „prodavnice“ sa početka ove priče, kako izgleda ulaz, parking, koliko ljudi da radi, ko će kupovati, onda postaje tijesno u našim grudima, kao da se nešto mora poroditi.
Prva kriza rasta je ta u nama samima. Imamo li dovoljno hrabrosti da krenemo u akciju, ili će ta klica ostati da uvene u našim srcima, i nikad neće izaći van?
Sljedeće kriza rasta nastaje kada ta klica probije opnu, i naidje na potpuni mrak zemlje u kojoj je bačena. Pomislimo da kada smo se odlučili da krenemo ka onom što vjerujemo, da ćemo naići na podršku naše okoline. Skoro kao po default-u, oni isti koji su vam bili „savjetnici“ + neki novi sumnjičavci, počinju da „zatrpavaju“ tu vašu ideju. Koja prolazi TEST. Čitava ta negativna okolina progovara: Da li si zaista čuo „GLAS“ ili ti se možda sve učinilo, „ŠTA UČINJE MILI BRATE, KAKO SE NAGRDI“. I mnogi padaju u ovoj fazi svog rasta, jer odustaju prilikom prvih otpora, jer su nesigurni i malovjerni. Ne uspiju da ugledaju svjetlo dana, koje je na korak samo. NI jedna prodavnica, niti projekat ne daje odmah željene ili projektovane rezltate. Što ne znači da treba odustajati!
Ko izdrži ovaj test, brzo će „ispivati“ na površinu. I ostaje još jedna faza rasta, kada ono stablo pasulja, niče, grana se i treba da radi novo sjeme. Ovo je dugotrajan period rada, strpljenja, zalivanja, okopavanja, čuvanja od grabljivica, da bi se dobio plod. I tek tada vidimo rezltate.
Citao sam priču sa otvaranja Diznilenda, govornik je na samom otvaranju rekao „Da je počastvovan otvaranje ovog grandioznog projekta, da pozdravlja prisutnu udovicu Volt Diznija, ali da mu je žao što Volt nije sa njima, koji je sve ovo osmislio i započeo, i nije mogao da vidi sve šta je uradjeno“. Iz publike je na to samo kratko dobacila Udovica: „ON JE VEĆ VIDIO“.
I tako jeste moraš vjerovati da bi vidio, a ne kao većina ljudi današnjice što želi prvo da vidi da bi vjerovali.
Završiću sa tim da se rast ne završava na ovom. U svakom uspješno završenom ciklusu rasta, koji je rezultirao plodovima, u svakom tom plodu je sakriveno sjeme budućeg rasta. Za sjetvu, za novu krizu ali i za novu pobjedu i novi plod.

субота, 16. јул 2011.

OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE

Prije više od tri godine uhvatio sam ovu crnu golubicu, koja me je godinama krala. Postao sam je svestan a uvjek je tu bila negdje na mom vratu. Kao ono ružno pače koje tek u susretu sa drugim labudovima, shvatilo je da nije patka, ružna patka, već zapravo divan labud, koji se nema zašto stidjeti. Sjećam se bio sam u posjeti prijatelju, dok su naše žene govorile negdje u kuhinji, dok su se djeca igrala u dnevnoj sobi, mi smo otvorili pivo u spavaćoj sobi, na kompjuteru skinuli pjesmu Al Dina - Kopriva, koju sam pjevušio a moj Prijetelj sličnih afiniteta, želio da je čuje.
Pjvali smo iz sveg glasa:

“Iz mog srca raste kopriva
koja te je davno opekla
kad si moju ljubav brala
ti si meni vjerovala
da ja nisam tugom otrovan

Ref.
Da, to sam ja, prazna postelja
u kojoj nikog ne sanjam
meni je mrak i kad je dan
ja sam ti, bona, nesretan”

Bilo je super, ali nešto je bilo loše, u svemu tome, nekako sam uhvatio taj poznati hladni plamen u svojoj duši. I onda narednih nekoliko dana, osjetio sam da polako utanjam u ovo osjećanje, kao u mekanu posteljinu, da se ušuškavam u samosažaljenje kao debelim jorganom koji miriše. Nisam želio da izađem iz ove udobnosti. Vraćajući se sa posla na kojem sam imao neke manje probleme, vrćajući se kući gdje sam takodje imao neke manje probleme, u kolima na radiju se mogla čuti pjesma pokojnog Tošeta Proeskog,
hit te nedjelje, a izgleda i svih ovih godina:

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane
Ref.
Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Ponovo sam pjevao iz svega glasa, podigao bočna stakla u kolima. I sve jebilo super, ali je jedan mali glas, u dnu srca govorio da nešto nije u redu u tome. Postao sam svjestan guje koju sam gajio u grudima. Taj jedan Balaševićev G-mol, koji je bio samo moj. Koji nijesam želio da dijelim sa svojom ženom, sa svojim roditeljima i prijateljima. To je bilo vreijeme moje osame. Utanjanja u samosažaljenje. Oh kako je samo opijao taj zanos melanholije. Tada sam volio da pišem, da jadikujem u samom sebi na sve što mi se dešava.
A zapravo taj mekani pulover, koji je grijao moje hladno srce, je bio opasan i vrlo podmukao potisnuti gnjev. Ova melanholija je mladja sestra, prkosa i ponosa samodovoljnosti. Koju sam prigrabio kao lažnu utjehu u danima, kada se nisam želio suočiti sa svojim problemima. Kada sam ih negirao, kada sam ih stavljao pod tepih. Posledica svih onih konflikta u koje sam trebao a nisam htio. Svih prljavih kompromisa sa laganjem i laskanjem.
Opijalo je i mamilo to samosažaljenje, a ja nisam imao prava na to. I onda sam tada odbacio taj tamni plaš koji sam nosio na svadbama i veseljima. Odbacio tu gnusnu laž koja je slavila mene i moju veličinu, a širila nezadovoljstvo svud oko mene, na moje najbliže ali i na Boga koji mi je dao sve. Divnu djecu, dobru ženu, dobro zdravlje, veliku kuću dobar posao. A ja pjevao, ovu gnusobnu pjesmu „Jer moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane...”, kava podvala. Sad isključujem muziku kad čujem takve stvari. To su opasne stvari za one koje imaju problem sa ovom vrstom diagnoze.
Sjetih se jedne priče, kad je prolazila jedna čuvena spisateljica kineskom četvrti, na uglu u radnji za tetoviranje je vidjela ponudu za razne tetovaže, ali jedna joj je posebno zapela za oči „RODJEN DA GUBI“. Pitala je majstora ispred sebe, koji idijot je spreman da ovu tetovažu stavi na sebe, on joj je na lošem engleskom rekao: „da ima takvih, prvo tetovaža u glavi pa onda tetovaža na tijelo“.
Mi nismo rodjeni da gubimo, nego smo RODJENI ZA POBJEDU. Tako se zove jedna duhovna pjesma koju pjevam zadnjih mjeseca dana kada imam neke male probleme...

петак, 15. јул 2011.

RAVNOTEŽA

Ravnoteža je temeljna potreba ljudske duše ... A usud je u tome što je život poput prelaska sa jedne na drugu obalu preko žice, gdje je svaki dan i svaki iskorak novi izazov za gubitak ravnoteže..
U karateu, koje sam kao dječak trenirao u kojem sam došao do pred crni pojas, bila je posebno vježbana ravnoteža prilikom udarca, a takodje trenirani smo kako da protivnika izbacimo iz ravnoteže. Ako uspiješ nekog izbaciti iz ravnoteže, on postaje laka meta za udarce i obaranje na patos. Čovjeka od 100 kg kad ispadne iz ravnoteže možete oboriti sa jednim jednostavnim kuranjem, kao da mu je 10kg.
Osjećam da je presudno važno da u životu uspijem da održim tu ravnotežu prema vani u pogledu pomenutih uloga, i unutar sebe u pogledu svojih emocija, snage i volje. To je jedno umijeće da budem dovoljno muž i otac u toku dana, a da ne zapostavim da budem dovoljno sin i rodjak. Da budem dovoljno direktora ili radnika na poslu ali da ne zapostavim svoj odmor i svoj duhovni i društveni život na drugoj strani.
I to je borba svaki dan. Ako uspješ u ponedjeljak da te neke poslovne obaveze ne izbace iz kolosjeka, ne znači da sjutra nećeš iznova morati da se izboriš za balans. Ovaj balans bi ja nazvao mir. To je kao kad nosiš na ramenu motku sa dvije kofe vode na krajevima, i sve dok je u ravnoteži taj teret se nosi sa lakoćom. Pokušaj to isto kada ti je jedna od kofi prazna, vidjećeš da to nošenje postaje noćna mora, i da će se ubrzo i ova druga kanta isprazniti.
Dok god su ti „pune kante i u privatnom i u poslovnom smislu“ one se nose sa lakoćom samo ako uspjevaš da se „nacentriraš“. To vam je kad i na poslu uspjevaš da zaradjuješ i da savjesno radiš, ali ne na uštrb privatnog života, da svojoj ženi pokušaš da posvetiš dovoljno pažnje (mada će vazda biti prigovora :-)).
I istina, uvjek ćeš trpjeti neke prigovore da nije to dovoljno pažnje koliko posvećuješ starim roditeljima, prigovore što odbijaš neke poslove van radnog vremena i vikende, što odbijaš neke skupove i projekte svojih bliskih rodjaka, što odbijaš neke izlaske sa svojim starim pajtosima.... I svi će biti po malo uskraćeni, ali vidjećeš da uspjevaš da zadržiš ravnotežu.
Ja sam čak otišao dotle da sam počeo da biježim od euforija svake vrste, ne volim ni neke super happy dogadjaje, glamurozne najave i slične SF projekte u kojim su milioni, avioni, kamioni, jer i to me izbacuje iz ravnoteže.
Ukoliko ne uspijem da se iskontrolišem, već se previše predam bilo čemu od navedenog u životu, to mi se obije o glavu. Umor i psihička iscrpljenost uzrok je svih stresova i depresija koje napadaju većinu ljudi koje poznajem. „Kada si umoran nisi sav svoj“ kaže ona reklama za čokoladice. E to je to... moraš zadržati mjeru inače si u problemu. I niko ti kasnije ne može pomoći.
Zato mir koji zadžavam kao malo vode na kašičici koju nosim u zubima, dok žongliram na zadnjem točku bicikla, da bih održao ravnotežu, eeee TAJ MIR NE DAM NIKOM.

DUBINE – četvrta dimenzija

I na kraju ove serije postova o dimenzijama u kojima se naš život ostvaruje. Šta je to što nije ni Visina, ni Širina, ni Dužina, čije postojanje ipak možemo dokazivati.
Da vam približim značenje DUBINA: Kad ulazite u rijeku, nakon nekoliko koraka, voda vam je do koljena. Na toj maloj dubini bez problema se krećete, osjećate po malo vodu ali noge su vam i dalje čvrsto na tlu. Idete dalje, voda vam dolazi do pojasa, i već se teže krećete, talasi vas po malo izbacuju iz ravnoteže, ipak dno je i dalje tu, ali su vam koraci sve nesigurniji. Zatim krećete do grudi da ulazite u vodu, kretanje je zaista napor, polako se gubi tlo pod nogama, težinu gotovo da i ne osjećate, osjećate sve više maticu rijeke koja vas tjera nizvodno. I onda nakon nekoliko koraka voda dolazi do usta, noge ne dohvataju dno, tok rijeke vas uzima i vi polako gubite kontrolu... Za opstanak sad vam je potrebnoo poznavanje plivanja, umjesto hodanja.
Tako je sa DUBINAMA. To je dimenzija negdje unutar nas , u rasponu od dna naše duše do gore iznad nas do najdalje tačke otkrovenja. Sličan je Visini i Širini i Dužini, ali je ipak posebna dimenzija. To je ono područje gdje gubimo kontrolu nad svojim hodom.
Moj prijatelj kojeg sam pominjao u početnim postovima, objašnjavao mi je to jedno područje naše egzistencije SAN BEZ SNOVA. Šta smo mi, kada zaspemo, kada naša svesnost odluta od nas. Čak nije ni ono spavanje, kada sanjamo, i kada neki vještiji mogu i svojim snovima donekle upravljati, što ja često radim. Ne, to je onaj dio našeg života kada nema ni toga. Šta se dešava tada? Da li mi upravljamo u potpunosti svojim životom?
Mogao bih mnogo na ovu temu, ali danas ću samo o segmentu kada gubimo kontrolu nad našim kretanjem i kada bujica života počinje da nas nosi. Najbolji primjer toga da ne možemo svojom voljom prestati da dišemo, pokušajte. Čovjek ne može golim rukama sam sebe udaviti (to ne pokušavajte :-)) u zadnjem trenutku, ruke mu oslabe i pusti se, i nastavi sa disanjem. Ali Dubina je mnogo više od ovih trivijalnosti.


Uvjek sam težio za suštinom. Tražio sam Dubine. Ne znajući da na tom putu, suočavaš se sa jednim od urodjenih strahova, a to je strah od gubitka oslonca, strah od gubitka kontrole nad sopstebnim životom. Da bi nastavio dalje u jednom momentu, moraš prestati hodati i početi plivati, moraš da predaš svoj život u ruke Matici koja te počinje nositi umjesto tvojih snaga, moraš da prestaneš da grčevito tražiš dno inače ćeš se udaviti. A dno su sve naše emotivne veze, dno su naše materijalne sigrunosti, naše znanje i sposobnosti, dno su svi ljudi koji su ti ulivaju sigurnost, dno su „sve sam stekao sa ovih svojih deset prsta“. Digresija: Kada sam ostao jednom bez posla, brinuo sam kako ću i šta ću, i dok smo šetali gradom i dok sam joj izlivao svoje bojazni, Ceca (moja supruga) mi reče: „Ma daj, šta se brineš, zar misliš da nas Ti hraniš!?“.
Sjećam se jedne Pavićeve misli: „Pravi put u životu je onaj gdje strah biva sve veći i veći“. Vjerujem da je mislio upravo na ovaj strah od gubitka kontrole. Danas mnogi piju jake antidepresive, da potisnu ovaj strah, muče i kinje svoje saradnike nad kojima gube kontrolu, proganjaju svoju djecu nad kojima gube kontrolu, biju svoje žene nad kojim gube kontrolu, gube se i tonu u paničnim napadima jer gube kontrolu nad svojim emocijama i nad svojim razumom.
Ne želeći da se otisnu sa tog dna, za kojeg se grčevito drže i koje ih vuče ka sebi, da se puste Rijeci života da ih vodi, tamo gdje svojim snagama nikad ne bi mogli stići, tamo gdje nisu zaslužili da budu, tamo gdje im sve ono DNO neće ni trebati.

четвртак, 14. јул 2011.

DUŽINA – treća dimenzija

Danas, u vremenu brze hrane, kineskih aparata i posuđa za jednokratnu upotrebu, kratkim i ekstremnim zadovoljstvima, pričati o vječnosti, pisati o trajanju djeluje besmisleno... A mislim da upravo zbog toga, danas više nego ikad nam treba posjećanje na stvari koje odolijevaju prolaznosti, koje nadživljuju čovjeka . To je ta treća dimenizija, koja predstavlja sve ono što je ispred nas do u nadogled i sve ono što je bilo prije nas do u nedogled.
Od čega su napravljene najvrijednije stvari za koje znamo? Napravljena su od materijala koje odoljevaju vremenu. Velika je razlika izmedju gvoždja koje na otvorenom zardja i satrune za nekoliko godina i zlata koje sija uprskos vremena.
Volim kad na flaši vina rok trajanja piše: neograničeno. Za vino faktor vrijeme utiče tako što ga ne uporopašćava, već mu povećava vrijednost.
„Ljubav za jednu noć“ šta je naspram „ljubavi do kraja života i u dobru i u zlu“. Dati nekom takvu ljubav koja traje do kraja tvog života, ljubav koja nadživljuje, e to je već nešto vrijedno. To je nešto što se daje samo izabranima.
Volim jednu misao koju mi je jedan prijatelj dao za neke probleme koji su mi se desili: „Lave, ono što ima početak to ima i kraj, samo ono dobro koje dolazi od Boga ono nema ni početka ni kraja“. Meni pomaže pomisao „da svako zlo za jedno vrijeme“ i da se može prebroditi ako se ustraje.
A ova treća dimenzija o kojoj pišem nas podsjeća da postoje stvari koje nose klicu vječnosti u sebi. Istorija nam pokazuje da postoje ljudi čije je djelo nadživjelo njihove zemaljske dane. Njegoš to dobro kaže: „BLAGO ONOM KO DOVIJEKA ŽIVI IMAO SE RAŠTA I RODITI“. I zaista ima ljudi koji su otišli u vječnost, čiji je život pobijedio smrt, čije je djelo pobjedilo propadljivost, čiji riječi i dalje imaju silu. Te stvari su za mene vrijedne, one koje vjekovi i mileniji nisu oduzeli važnost i nisu oduzeli aktuelnost. Te riječi želim da kao sjeme sadim u svoje srce, tako da i u meni nikne život vječni.

среда, 13. јул 2011.

ŠIRINA

Širina je posebno važna dimenzija o kojoj želim da pišem, sa asepkta medjuljudskih odnosa. Širinu bi nazvao sav onaj prostor koji se obuhvati kada se ruke i grudi rašire do kraja - od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada. Od izlaska do zalaska sunca.
Pa se pitam koliko ima mjesta u našim srcima? Da li smo uskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude različite od nas, drugačijih shvatanja od naših, drugačijih interesovanja, običaja, političke orjentacije, plemenske i nacionalne pripadnosti, vjeroispovjesti itd... Tu se provjerava ova dimenzija.
Interesantna je priča o jednom starozavjetnom izraelskom proroku po imenu Jona. Bio je veliki hrišćanin, ugledni gradjanin svoje zemlje, nadasve patriota. I onda čuo je od Boga i poziv da ode u Nineviju, glavni grad Asirije i da prenese poruke opomene i spasenja tom narodu. Sve bi bilo dobro, da to nije bio „neprijatelj“ njegovog naroda koji se spremao da napadne njihovu zemlju. Sta je uradio, da li bio poslušan. Umjesto da ode na sjevero-istok u Asiriju, on je otiša na prvi brod koji vodi na krajnji zapad. I...završio u oluji, u moru, u ustima velike ribe... Nakon toga, Jona je doživio pokajanje (METANOJA) i bio je spašen, a kasnije bio je spasena i citava Ninevija.
Koji je njegov problem? NACIONALIZAM! Stavio je nacionalno ispred hrišćanoskog. I završio u potpunoj tami. Koliko ova priča ima smisla na ovom Balkanu „buretu baruta“. Stavili smo svoje nacionalno opredjeljenje ispred ljudskog, i izbio je gradjanski rat 90tih godina, zar nismo završili u ustima neke velike ribe...
A da li smo doživjeli METANOJU kao Jona? Da li smo odlučili da stavimo ljudsko ispred nacionalnog, ispred političkog, ispred ideološkog i da učinimo nešto dobro za onog koji ne misli kao mi, koji nema iste interese kao mi, koji ide u drugu crkvu sa drugačijim nacionalnim prefiksom nego mi. Ili je tijesno u načim srcima za one „drugačije“.
Nastavicu da citiram onu „Odu ljubavi“ iz prethodnog posta: Koja kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav... sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“.
Na kraju... ŠIRINA - To je ona prostor koji se može obuhvatiti kada se skupljaju ruke u veliki zagrljaj.

VISINA

Ovo je prava od „dimenzija“ o kojoj cu pisati. Sta je visina? Po meni, Visina je ona krajnja tacka iznad i krajnja tacka ispod tebe.
Biti „velik“ znači moći spustiti se na nivo „malih“. Npr voleti decu, znači čučnuti i spustiti se na koljena i igrati se i pričati sa njima o onome što tazumiju i na način koji razumiju. U onoj čuvenoj „Odi ljubavi“ zapisano je da "Ljubav ne zavidi, ne traži svoje...Ljubav se ne veliča i ne nadima se". Ljubav iskjučuje ponos. Ponos traži da se postavi na svoje visoko mjesto. Poziva se na svoja prava „Ja sam ti muž, ti me moraš poštovati... Ja sam ti žena, moraš me voljeti“. I to je tačno, ali to nije nešto što je moje pravo, to je više poziv za onog drugog da učini više u svojoj ljubavi.
Ako ko hoce da dosegne krajnju visinu, mora najprije da ode u krajnju donju tacku, e to je tek punina ove dimenzije. To je ona priča o Vavilonskoj kuli, kada su se ljudi ujedinili i počeli da grade kulu da dosegnu nebo. I onda se desilo da kad su dosegli odredjenu visinu, više se nijesu mogli sporazumijeti oni koji su bili na dnu ove gradjevine i koji su trebali da dodavaju materijal sa onima koji su radili na vrhu. I propao je poduhvat, nikad se više nijesu mogli razumijeti. Postoje i danas ti propali poslovni projekti izmedju dva prijatelja koji su krenuli u investiciju bez da se dogovore šta će kada dodju prve velike pare. Izmedju bračnih partnera ako je neko stremi vrhu a drugi tone ka dnu. U ponosu prestaje svaka komunikacija izmedju ponosnog oca i onog malog djeteta: koji je zvao „tata, tata, da ti nešto pokažem...“, samo nekoliko minuta njegovog vremena, njegove pažnje , njegovog odobravanja.
Visina je kada neko može da se spusti da „opere noge svojim prijateljima“ koji su se uprljali tj „okaljali obraz“. Visina je kad sin prokriva „golotinju svoga pijanog oca“. Visina je kada su tvoji lični problemi mali u odnosu na tuđe muke, iako zapravo nisu. Kada svoj krst nosiš sam, a terete onih „malih“ uzimaš na sebe.
Nadmenost je prečica za veliki pad.Ponos zbog nekog visikog polozaja u sudstvu, zdravstvu, ministarstvima, moze da dovoede do toga de se prestne razumijeti onaj koji je na dnu "Kule" koji dodaje materijal za gradnju nekog velikog projekta. I da se upravo zbog toga gradnja zaustavi.
I zato, ako ko koji hoće da se vine u nebo, mora najprije „malo“ da se spusti na zemlju.

уторак, 12. јул 2011.

ČETVRTA DIMENZIJA

Sjećam se jednog perioda provedenog u vojnom stacionaru na lijecenju, kao srednjoskolac prijw visw do 20 godin, koje je potrajalo preko 10 dana. Citao sam knjgu Stivena Hokinsa, koja je tek bila dosla na naše tržište. Knjiga je govorila o prostoru i vremenu. Zaista divna knjiga, koja je rapsaljivala moju mastu. I kao izvrstan matematicar, u to vrijeme je zaokupljala veliki dio mog vannastavnog interesovanja. Mozda je to bio bijeg iz onog sumornog kasarnaskog zivota, koji me je vodio u jedan novi svijet, u kojem su se galaksije sudarale, zvjeze dijelile, vrijeme stajalo. Davno je bilo, pa se i ne sjecam tacno detalja knjige, ali ono sto je u meni ostalo je razmisljanje o jednog dimenziji, koja izmice nasem oku. Jednoj stvarnosti koja stoji van ove 3 dimenzije (sirina, duzina i visina) u kojoj bivstvujemo.

Odlicno se sjecam KUPE VREMENA, uporedjivanje izmejdu dimenzija, kojim ovaj hedikepirani naucnik (vidjeli ste ga sigurno na TVu) dokazuje postojanje cetrvrte dimenzije. Osjecao sam iako su sve to bile odredjene teoreme, da se krije nesto u ovoj analizi.
Postoji definitivno nešto iznad onoga sto mozemo dotaci, omirisati, okusiti. Postoji jedna stvarnost koja je realnije od ove koju mozemo pogledom dosegnuti, uhom cuti i koju mozemo rijecima izraziti. Sto stoji van nasih 5 cula? Kako to da isti dogadjaj jedni vide kao propast, a drugi vide kao šansu? To je zato sto Postoji jos jedna dimenzija, u sta vjerujem, u kojoj vrijeme i prostor koji mi poznajemo nisu ogranicenje. U kojem pocetak, sredina i kraj su jedno. U kojem proslost, sadasnjost i budućnost su isto. Postoji nesto sto prevazilazi ljudski razum i razumijevanje.
Apostol Pavle koji je napisao vise od 1/3 Novog Zavjeta, na jednom mjestu kada govori o Hrsitovoj ljubavi koju je pokazao svijetu, govori o 4 dimenzije, sirini, duzini, visini + DUBINI. U narednim postovima govorisu o sva 4 aspekta stvarnosti iz NOVE perspektive, koja izmice nasem razumu. Covjek koji sagledava svoju realnost bez Boga u njoj, on zapravo ne sagladava tu stvarnost i izmiče mu suština. On je gledalac u tom pozoristu zivota, a ne akter na sceni i iza nje, poslije nje. To je samo podignuta i spustena zavjesa, to su samo glumci. On je gost a nije domacin. On ne vidi život, već samo njegov provizorijum. Konzumira proizvod a ne ostvaruje kreaciju. Zapravo ostaju slijepi za VISINU, ŠIRINU, DUŽINU i DUBINU...
Nastavice se...

понедељак, 11. јул 2011.

SRAMOTA

Sjecam se vremena kada je u mom poslovnom zivotu stajalo, i nisam mogao probiti neku nevidljivu barijeru. U meni je postojala jedna unutrasnja kočnica koja se aktivirala u situacijama kada sam trebao da napredujem ili budem promovisan. Istina je da sam nekako ucen da je nabolje biti u sredini. Da Lajovici nikad nisu ginuli u ratovima, jer nisu bili ni oni u prvim redovima koji najvise ginu a nisu bili ni kukavice u zadnjim redovima koji takodje ginu. Neka zlatna sredina. Ali pitanje je mnogo slozenije nego sto mogu da objasnim u ovim kratkim postovima koje pisem. U najkracem, morao sa se suocim sa jednim unutrasnjim neprijateljem da bih mogao dalje. A to je osjecaj STIDA i SRAMOTE.
Zasto sam se stidio kad treba da dobijem poklon za rodjendan? Zasto sam se stidio da izrazim ljubav ili neku simpatiju? Zasto sam osjecao stid kada bih trebao da budem nagradjen za neki mukotrpan dugogodisnji rad?
Osjecaj srama je blisko povezan sa pitanjem samopostovanja. I sigurno ima ljudi koji sa ovim nemaju probelm, ali znam vise onih koji ne mogu da se izbore sa svojim stidom, sa sramotom. I da ih nekako odvaja od nekog dugo zeljenog, odnosno obecanog blagoslova. Da li je to voljena osoba, da li je to potrebno priznanje, unapredjenje, javni nastupi itd.
Postoji jedna prica biblijska koja ce mi pmoci da objasnim put kojim sam pobjedio, odnosno kojim pobjedjujem svoju sram. Naime, nastavicu pricu iz posta iz proslog mjeseca pod nazivom DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI (toplo ga preporucujem). Radi se o zavrsetku decenijskog puta kroz pustinju i dolaska na granicu ulazka u OBCANU ZEMLJU – ZEMLJU BLAGOSLOVA, gdje tece med i mlijeko. I onda kada su presli rijeku Jordan, tadasnji novi vodja Isus Navin, pozvao je narod da ucini jedan obred. To je obred OBREZANJA. Kad se zavrsilo dodje Rijec Bozija „...skinuh sa vas SRAMOTU Egipatsku...“. I odmah nakon toga prestala je padati sa neba MANA to je bila pustinjska hrana, i tada je narod prvi put nakon cetrdeset godina jeo od plodova obecane zemlje i krenuo u odlucujucu borbu za oslobodjenje Obećane zemlje.
Naravno da se ova prica moze simbolicki preslikati i na nas crnogorski narod, koji je godinama imao dosta nizak nivo samopostovanja. Kao najmanja i najsiromasnija Republika SFRJ, koja je uvjek dobijala, nekakvu „MANU“ koja je padala sa „Neba“ odnosno tadasnjih FNP-a (fondova za nerazvijena podrucja). I sigurno da je proces borbe za osamostaljivanjem bio povezan sa tom borbom sa nacionalnom inferiornoscu i potrebom za samopostovanjem. Sto je bio uslov da narod „jede od plodova Obećane zemlje“
Ovaj put cu pricati o indiviualnom preobrazaju, koji je tema mog bloga. Taj stid je vukao korijen u jednom osjecaju krivice u meni samom. I to snaznom osjecaju krivice. To ja zovem ZLA SAVJEST. To nije ona dobra savjest, čiji nas glas budi, da uradimo nesto dobro, da trazimo oprostaj, da trazimo pomirenje. Ovaj osjecaj krivice je nesto destruktivno, vuce osnovu u mom unutrasnjem konfliktu i jednom prstu koji je uvjek upirao na moje nesupjehe, na moje greske, na moje smotanosti, na moje nesigurnosti. Sigurno da ima osnova u jednom strogom patrijahalnom vaspitanju u kojem sam se podigao. Ta krivice, koja je donosila sram, koji me je cuvao u nekoj mojoj prosjecnosti. Morao sam da pobjedim, svojevrsnim obredom „duhovnog obrezanja“. Nekad je to bio komad tijela. U kriscanstvu je to komad naseg srca (nase licnosti). Moramo se osloboditi te krivice na Boziji nacin. I onda sam poslije nekoliko 100 procitanih knjiga o budizmu, lamaizmu, taoizmu. o raznim ucenjima hispanoamerikanaca i indijskim vracevima i svim raznim knjigama koje su bile popularen 80tih i 90 tih godina. Nasao odgovor u Bibliji, koju sam po logici trebao prvo da procitam. U jednoj jednostavnoj prici o Isusu koji je umro za moje grijehe i da On nije dosao da me osudi, nego da me OPRAVDA. I nisam ovo mogao bas lako da ukapiram iako je svima ta prica poznata. DA shvatim da NISAM KRIV, da su mi grijesi oprosteni. Ali znam tu noc, kada sam ovu u svom srcu prelomio. Da, jesam, mnogo sam grijesio, ali da mi je Oprošteno i da mogu da nastavim dalje sa svojim zivotom. Bez da se vracam stalno na ono sto je loshe bilo, na sve svoje poraze, nego da imam novu sansu da nastavim dalje.
Prvi put sam mogao malo da se opustim od onog snaznog osjecaja u gornjem stomaku, osjecaja krivice, srama i stida. Prvi put sam mogao da kazem ono sto zelim i šta volim, a da ne mislim da cu umrijeti. Mislis da pretjerujem, ali moras mi vjerovati. Jer ponekad mi se cinilo kada bih tacno rekao ono sto mi je na srcu, za cim zudim, mislio sam da cu zbog toga biti ostavljen, da cu biti prezren i ismijan, da ce se moja porodica raspasti ako kazem ono sto mi je na srcu.
Prvi put tada sam u srcu odlucio, da se necu sramiti da kazem ono u sta vjerujem. Pa i ovaj Blog koji pisem je jedna vrsta pobjede nad mojim stidom. Jer nije mi lako da pisem o onome sto mi je u srcu. Razmisljam pišući, ko ce sve ovo procitati, sta ce misliti, hoce li me prezreti. Ali kao sto vidis ja nastavljam dalje i pobjedjujem svoj stid, jer me on odvaja od moje Obecane zemlje. Znam tacno kada sam se OBREZAO u srcu, kada se skinuo sram sa mene, kada sam prestao da budem savrsen i dobar, jer me i sam Bog prihvatio upravo takvog kakav ja zaista jesam sa svim mojim grijesima. Zasto ne bih i ja sam sebe prihvatio, zašto nebih imao svoje samopostovanje i POBIJEDIO SVOJ SRAM?

недеља, 10. јул 2011.

PRLE I TIHI

Razmisljam koliko smo daleko od toga da na jednom serveru se nalaze svi podaci o meni. Npr. na googlu su moji licni kontakti koje mogu da sinhronizujem sa bilo kojim novim mobilnim telefonom. Tamu su mi emailovi. Imam i neke knjige koje se mogu sherovati. Svi moji blogovi i profili. Kad bi se na to dodali moje GPS lokacije sa telefona, moglo bi se znati tacno gdje sam. Moze se bez problema na sve to dodati moji podataci na Facebooku i drugdje.
Na drugoj strani, postoje svi moji licni podaci na serveru MUP. Onda DNK registar. Na to se dodaju moji podaci sa ziro racuna kojim takodje mozes pristupiti e-bankingom. Postoji registar mojih npr preduzeca i njhovo bi se stanje moglo pratiti... Onda postoji registar novcanih kazni i poreskih obaveza koji vodi MUP i Poreska uprava. Koliko smo daleko od odluke da se sve to objedini.
I onda, zar izgledaju daleko sve najave koje citam po internetu da se zbog ekonomske krize treba ukine papirni novac, da imamo elektronski novac. Pa sad krenuli svi da kupuju zlato. Pravdalo bi se time, da bi se smanji stopa kriminaliteta, ne bi bilo trgovine droge, pranja novca, ne bi bilo kradja i sl. Onda bila bi bolja naplata javnih prihoda. A takodje, moglo bi se pratiti sve na sta trosim novac, kad i gdje sam to uradio, koliko mi je para ostalo.
Kolike su moguce posledice svega ovoga i kolike zloupotrebe?
Koliko je daleko sve ovo? 20 godina? 10? možda cak 5. Bojim se da cemo za svoju privatnost morati da se borimo kao partizani. Pravo da neke stvari zadzimo za sebe. Bojim se da ce nam postati bliskiji neki nick name-ovi, jer pod svojim imenom cemo biti izlozeni. Sta raditi? Idemo u ilegalu! Ja cu biti Prle a ti budi Tihi, pa da se ponovo „borimo za slobodu nijemo“.

субота, 09. јул 2011.

MOLITVA ZA STOMAČIĆ

Ovih dana sam nešto vro malo spavao, uglavnom zbog malog šteneta koji nas budi cijelu noć a ujutru muve me bude rano, ima ih nevjerovatno mnogo. A peksinoć mi je u zeludcu gorelo te sam se prevrtao do 3 sata. Kad sam čuo sinčić da stenje u hodniku. Odmah sam skočio, da ne probudim ženu jer ionako sam budan. Bolio ga je stomačić i povraćalo mu se. Bio je blijed i prestrašen. Zašto prestrašen bih htio da objasnim.
On je vrlo zdravo dijete, ali sjeća se dosta često jednog trovanja koje je bilo prije nekoliko godina. Pojeo je neki hot dog u gradu, i dok smo došli kući, krenula su povraćanja čitavu noć do iznemoglosti. To je za njega bila dosta velika trauma je često nam je pominje. To veče smo morali da ga vodimo u hitnu, da ne bi dehidrirao. Tamo mu nažalost jedan stari doktor nije želio dati nikakvu terapiju, već samo uput na infektivno odeljenje u Kliničkog centra. Što sam mogao, nego da krenem dalje sa djetetom, koje je i dalje povraćalo i imalo prolive. Da slika bude gora, oni koji znaju Podgoricu, znaju u kako je jadnom stanju to „infektivno“, neke male i stare barakice.
Dok smo čekali u prostoriji gdje nas je prilima tek probudjena doktorica, koja je bila u šoku, zašto iz Hitne upućuju djecu u to odeljenje, gdje bi sad trebali da hospitalizuju moje dijete da bi moglo da dobije npr. infuziju i slično. Da leži medju one teške bolesnike. I upravo dok je sve to trajalo u toj ambulanti, pred našim očima se dešavao horor. Umro je jedan pacijent, vozili su ga kroz hodnik na nekoliko koraka od nas, u to je ušla ožalošćena porodica itd... Ja nekoliko puta izvodio djete da povrati „ništa“ samo muka i natezanje. Na svoju ruku, odlučih da mom djetetu tu nije mjesto i pomolih se Bogu, krenusmo kući. Da skratim, ubrzo je bilo dobro sve, sjutra se igrao dok smo mi bili u nokautu od umora.
I tako presinoć, znao sam, moj mali sin se uplašio da neće pomovo da povrati. Pozvao sam ga da legne pored mene, stavio sam ruku na njegov stomačić, i šapatom sam se pomolio Bogu. Prestao ga je strah, ustali smo jer je morao da kaki, dok sam mu ja skuvao čaj. I onda legao je u svoj krevetac, blago sam ga masirao po stomaku i davao mu čaj da pije i neki sirup. Ubrzo je zaspao. A ja sam imao još neka 3 i nešto sata do ustajanja, jer sam juče rano morao da idem za Nikšić, pa kasnije za Budvu. I ja ubrzo zaspah, zaboravivši da me j išta boljelo prije toga. Rano ujutru otišao sam dok su svi spavali.
I kasnije tokom dana, kad sam se čuo sa suprugom, reče mi da je dobro Danilo, i da joj je ispričao kako sam stavio ruku na njegov stomak i molio se Bogu i da mu je bilo sve bolje. Kad se probudio nije imao nikakvih tegoba.
Možda neki misle dok čitaju, da je prestanak muke, bio rezultat sticaja okolnosti, čaja, masiranja, sirupa. Ali Danilo i ja imamo svoje objašnjenje: MOLITVA ZA STOMAČIĆ.

KOKOŠKE

Danas sam opravljao kokošinjac, krpio sve rupe i zatvarao prolaze sa daskama, po onoj vrućini. Uf. A šta je razlog. Prije skoro mjesec dana kupili smo 10 kokošaka, koje gajimo u našem povećem dvorištu u Doljanima, u improvizovanom kokošinjcu, koji je uradio naš komšija, i koji smo ogradili, ne baš vješto, ali o tome ćemo kasnije. To je prvi put za nas da gajimo ove veoma interesantne životinje, imali smo samo pse, mačke, kanarince, kornjače, zeca i sl. U pitanju su koke nosilje, koje u izlučene iz jata pošto završe onaj svoj uzrast kada se isplati industrijska proizvodnja jata. Kupili smo ih prvenstveno radi domaćih jaja, klati ih nećemo.

Kupili smo ih na jednoj farmi koka nosilja, bile su zaista u jadnom stanju, zivjele su u kavezima, i to jadne na drugu, njih nekoliko u malom kabezu. Za svaki zalogaj moraju da se izbore, za svaki gutalj vode. Skroz su bile očerupane od te borbe. Izgladnjele, jer čovjek koji ih prodaje u gubicima, i morao je da ih pod hitno prodaje.

Uzeli smo ih, stavili ih u „veliki“ kokošinjac, imali su fino dvorištance od desetak kvadrata. Da jedu travu i sl. Davali smo im hrane i vode do sitosti. Da se oporave. U početku nisu ni izlazile iz kokošinjca, samo koliko bi jele. Onda su se oslobodile polako i postajale sve veselije. Nevjerovatno je za nas bilo sto su htjele da se maze. Ne bi bježale (sem neke 2 koje su rascerupane i izmucene posebno). Već poslije 15 dana su nasle prolaze kroz tu žicu, i počele da izlaze, i čak da snose jaja van kokošinjca, tako da moj sincic, svako jutro ide u obilazak okolnog grmlja i trazi jaja. Već smo ih pohvatali gdje to čine. Ali polako počele su da se šire po čitavom dvorištu. Da vrše nuždu gdje stignu. I već su nastali problemi. Od naše terase prave čumbus već evo nedelju dana, da moramo da onaj izmet spiramo vodom. Ne svidja im se mnogo ona vještačka hrana, već su počele da jedu i hranu mačkama, pa i psu. Jurimo se sa kokoškama po čitave dane. Ali kad su sad počele u kuću da nam ulaze, pored ogromnog dvorišta od 1000m2, e već je prekardašilo, rekoh E SAD JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ KOKOŠKO! Danas sam opravio kokošinjac i sve ih lijepo stavio na svoje mjesto. Sad neće opet moći da mrdaju napolje, sem pod našim nadzorom.
Sigurno nisam ovo sve ispričao zbog kokošaka, već danas sam cuo neke stvari o jednom mom dobrom kolegi kako se odneo prema čovjeku koji mu je mnogo pomogao u životu, ne volim ogovaranja, ali nešto ipak vjerujem od toga što sam čuo. Neću dijeliti ovdje te stvari, ali želim da podjelim sa vama ovo, što smo mi ljudi stvarno ponekad kao ove kokoške. Bile su u paklu, bez nade za život. Gladni i goli. Bez svog stana. Dijelili svoj životni prostor, sa onima koji su nas čerupali. I onda se pojavi neko ko ti da šansu. Da ti bolje mjesto, ne kavez, već pristojni smještaj. Nahranite, napijete, obuče. I tebi poslije nekog vremena, i to je malo. Tražiš veći prostor, tražiš rupe u ogradi, da izadješ, sa vidiš šta sve ima. I to ti se dozvoli. Ideš po širokom dvorištu, vidiš svijet, probaš drugačiju hranu, maze te. I to nije dovoljno, nego dolaziš u životni prostor svoga domačina da mu unerediš terase. I to je u redu, on i dalje čisti za tobom. Pa ni to nije uredu, već ulaziš i u njegovu kuću u ono što je njegovo. Da zauzmš njegovo mjesto i visoki položaj. E TO JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ!

Mislite da je ovo nešto novo. Ne, to je od samog početka, od Edenskog vrta, kolevke civilizacije, od prve priče koja zapisana o grešnom čovjeku. Znate priču. Zar nije Eva kao ova kokoška, imali su ona i Adam ogroman vrt, imali svih bilja i životinja, sveg izobilja, mogli su jesti i piti do mile volje. Namnožiti se i napuniti zemlju. Imali su i drvo Života, sa koga su mogli jesti plodove vječnosti. I samo jednu stvar, samo jednu zapovjest; Da ne diraju ploda sa Drveta poznanja dobra i zla. Ali kao da mogu vidjeti tu Evu koja zagleda drvo, kao ova moja kokoška što je podigla glavu i po malo je vrti tamo amo kad je ušla u moju kuću. I vidjela je kako je to nešto što je „zanimljivo i dobro za mudrost“ i čula ako bude jela da će postati "kao bogovi". I onda tamo gdje ti je pogled ... tamo će ti ubrzo biti i srce... I poželjećeš to nešto tudje. I to je onda grijeh. Malo li je sve što imamo, što imamo da jedemo i pijemo, da se obučemo, slobodu da jedemo sa 1000 a neslobodu samo za JEDNO drvo. Eee, baš to imamo želju. Protiv Nečije volje, da ulazim u tudje, da uneredjujemo ono što je taj Neko gradio za sebe i tebe, radi svoje perverzije i hira, zašto..? Je li da zauzmem Njegovo mjesto, kao ovaj moj kolega, mjesto svog dobrotvora, Njegov visoki položaj.

Nije ni čudo, što uz malo zakašnjenje, sve u nadi da će se uzurpator opametiti, pokajati (METANOJA)... ali kada ni ta milost ne pomogne onda dolazi ono; E TO JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ ....!

Zato ukoliko se danas osvjestimo, i saglededamo svoja djela, i ukapiramo šta činimo protiv naših Dobrotvora, iskoristimo ovo vrijeme milosti za METANOJU... (potpun preokret u mislima, riječima i djelima) i ne budimo KOKOŠKE.

петак, 08. јул 2011.

STAV

Juče je neko od mojih prijatelja na FB, na vijest da sam imenovan u Pobjedu i da se radujem zbog toga, prokomentarisao: „Ako se radujes ti si već Pobijedio“. Zaista vjerujem da naša uvjerenja opredjeljuju naše životne stavove, a naši stavovi (pozitivni lili negativni) opredjeljuju naš uspjeh. Mala je vjerovatnoća da će neko sa negativnim stavom prema sebi ili prema onome što radi postići neki uspjeh.
Prekjuče mi je jedan rodjak ostao bez posla, njegov poslodavac mu nije produžio ugovor. A kao obrazloženje za taj čin je naveo, njegovo nezadovoljstvo poslom koji mu je dat i koje je par puta jasno pokazao. Citao sam da oko 2/3 razloga za otpuštanje sa posla, ispitani poslodavci su navele neke od razloga koji se tiču stava (negodovanja, medjusobni odnosi na poslu i sl).
Prepricacu jednu pricu koju sam citao, o jednoj osnovnoj skoli iz Amerike u kojoj je direktor škole pozvao tri profesora, saopstio im je da je njihova skola izabrana za odredjeni eksperimentalni program, i obavjestio ih je da su njih trojica izabrani kao naboljni profesori, da će voditi oko 90 učenika podjeljena u tri odeljenja, koji imaju naprosječne sposobnosti i koji su specijalno izabrani za program, da ih ne forsiraju po unaprijed utvrdjenom programu, nego da napreduju koliko sami djaci budu trazili. Svi su bili odusevljeni tim programom, i profesori i djaci. I na testu na kraju skolske godine, pokazalo se da su ta tri odeljenja imali za preko 20 do 30% bolji rezultat od ostalih odeljenja. Svi su bili odusevljeni, ali uslijedilo je iznenadjenje kada je sve prisutne direktor obavijestio da su zapravo svi djaci izabrani po slucajnom uzorku i da su prosjecnih normalnih sposobnosti. Onda su ta tri profesora reagovali da je onda objasnjenje uspjeha to sto su njih trojica najbolji profesori. Onda je uslijedilo drugo razocarenje, kada su saznali da su njihova imena izvucena nasumice iz sesira.
Sta govori ova prica, da je njihovo uvjerenje da su najboji opredjelilo njihove stavove i njihov odnos prema obavezama, pa su postigli natrosjecne rezultate. Zato obnovimo sliku u sebi o nama samima, posebno oni koji imaju kompleks nize vrijednosti, i ne gledajmo se ocima gubitnika, očima onih koji su nesposobni, koji nikad nece uspjeti. Ne budimo oni koji se paralisu pred problemima koji stoje pred njima. Već budimo, oni koji imaju mir i radost u svojem srcu i koji su zato već pobjednici, kao sa pocetka ovoga posta.
Zato nije bez značaja šta vjeruješ i u Koga vjeruješ? Jer će tvoja uvjerenja oprijediliti tvoje stavove, a tvoji stavovi opredijeliti kakav će biti ishod, Pobjeda ili poraz.

четвртак, 07. јул 2011.

POBJEDA

Danas sam imenovan za izvrsnog direktora dnevnog lista Pobjeda. Pamticu ovaj dan, kao veoma pozitivan. Cak i na slikama koje su neki mediji prenijeli se vidim kako se smijem, i zaista i jeste tako. Naravno, bio bih neiskren da ne kazem, imponuje mi da sam postao menadžer jedne ovako poznate medijske kuce. I mozda bi neki rekli da bi trebao da se uhvatim za glavu, zbog raznih tekstova o stanju u pobjedi, o najavljenim strajkovima, o neisplacenim platama itd. Svjestan sam, vrlo dobro ovog slozenom vremena, kada stampani mediji generalno prolaze kroz krizu pred naletom interneta, odnosno razlicitih Portala, drustvenih mreza, blogova i drugih slicnih oblika komunikacije i medija. Generalno, postoji inflacija informacija, sve je postalo lako dostupno, skoro besplatno, pa mladi nisu bas spremni da placaju da bi dosli do neke vijesti, radije ce ici na intenet. Sa druge strane, sve se desava vremenu kada je tesko za privredu da daje neka znacajnija sredstva za reklamiranje, na i ovako dosta limitiranom crnogorskom trzistu.
Ali imam neku radost u sebi, bez obzira na probleme, jer vjerujem da ce stampani mediji uvijek imati kupca. Uvijek ce biti onih koji pisu i stvaraju vijest i uvjek ce biti onih koji citaju. I uvjek ce biti onih koji se zele reklamirati. I ne slazem se da se manje citaju novine, ja sam od onih koji vjeruje da se cak sve vise cita. Nije tacno to što cesto slusamo na razlicitim prezentacijama knjiga, da ljudi ne vole knjige i citanje. Problem je mozda, sto danas ima mnogo onih koji pisu, skoro svako moze da napise i isfinansira neku svoju knjigu, a to sto se ne prodaje njihova knjiga to ne znaci da se ne cita, generalno. Naprotiv ljudi sve vise tragaju za vijestima, po mom misljenju vise nego prije 20 godina. Mijenjaju se stvari, ali li se sve vise konzumiraju interesantne vijesti, neke zivotnije teme. I ono sa cim cu zavrsiti, je to da nista ni internet, ni portali, ni blogovi, nista ne moze da zamijeni dobrog novinara, onu pravu dobru novinarsku pricu koja pleni, zbog kojih se kupuju novine i zbog kojih cu i dalje kupovati novine.

среда, 06. јул 2011.

TWITTER

Od skora sam aktivirao svoj profil na Twitteru. Vidi se da taj neko ko je osmislio ovu drustvenu mrezu, razumio jedan vazan elemenat drustvenih odnosa. O tom elementu sam ciato u nekim knjigama koje govore o problematici vodjstva, kako postati istinski vodja itd... To je osnovna lekicja i za one koji se bave politikom ili nekim drzavnim poslom. A svodi se na rijeci UTICAJ U ODNOSIMA.
Koliko imas onih koji su spremni da te slijede? Mnogi misle da je osnovni elemenat liderstva, polozaj i neka funkcija. A zapravo to je samo jedan u nizu preduslova koji moraju da se ispune da bi neko postao lider. Cesto se desi da neko ko je brzo dosao na visoku funkciju, pocne da se razocarava pred cinjenicom da ne moze da ostvari uticaj da prodju ideje, projekti i slicno za sta se ona zalaze. Ili ne uspijeva da pokrene ljude oko sebe da mu budu prvrzeni, pozrtvovani, lojalni i sl.
Kakav si lider mozes utvditi sam i vidjeti da li ima ikog ko te slijedi u tom necemu sto radis. Koliko imas FOLLOWERS-a? I zaista mnogo je lakse na TWITTERu da ti pratis nekog drugog dovoljno je da posaljes upit, ali ne mozes nametnuti drugima da te prate. Vaznija je cifra koliko imas FOLLOWERS-a nego koliko imas onih FOLLOWING-a.
A slabo ce te iko pratiti na twitteru, ako nemaju neki motiv, bilo da su to tvoji interesantni postovi, bilo neko zajednicko interesovanje itd. I zato postoje ljudi koji razumiju da je vaznije stvarati odnose sa ljudima, nego grabiti polozaj, jer uticaj bez polozaja je nesto, a polozaj bez uticaja je gotovo nista.
Necu zaboraviti rijeci jednog mudrog politicara sa kojim sa blisko saradjivao, koji me je ocinski savjetovao: „Nije bitno sta govorite Lave, vec protiv koga govorite“ i „Vaznije je da sprovodeci neku reformu pridobijete ljude za tu implementaciju, nego samo da se ta reforma usvoji“.
A da bi stekao FOLLOWERS-e, trebas da imas viziju i misiju, da dijelis odgovornost sa njima za njihovu realizaciju te misije, da preduzimas i one teske i „prljave“ poslove i neprijatne odluke ne delegirajuci na nekog drugog, da im postanes „sluga“ i da se „spusti“ na njihov nivo, jer lider mora da zna da uvazava one koji rade za njega, da radi na njihovom razvoju, da ih voli više nego njihove pogreške, da ima vremena za njihove potrebe, da bi mogao da ih vodi
Za mene je ideal da na kraju puta liderstva da imas samo Jednog isred sebe kojeg slijedis, pa ce i drugi znati kako te i kuda te mogu slijediti.

уторак, 05. јул 2011.

INSPEKTORAT

Radeći na reformi inspekcijskog sistema skoro 2 godine, koji ovih dana ulazi u odlučujuću fazu, mogao bih nakon svega sa vama podjeliti neke svoje ocjene vezane za ovu veoma važnu problematiku. Uslužno orijentisana uprava kojoj se stremi i koja je projektovana Strategijom reforme javne uprave trebalo da usmjeri reformu inspekcije ka njihovoj novoj ulozi a to je - dominantno preventivna i korektivna funkcija inspekcijskog pregleda, dok bi trenutna represivna funkcija bila izuzetak u situacijama kada se preventivnim i korektivnim ovlašćenjima ne može obezbijediti zakonitost rada kontrolisanih subjekata.

U kontaktu sa ljudima iz privrede mogli smo konstatovati sljedeće neodstatke postojećeg sistema inspekcija:
- Nadležnosti pojedinih inspekcija se prepliću, pri čemu se pojavljuje i pozitivni i negativni sukob nadležnosti.
- propisivanja velikih raspona kod kazni, što stvara veliko diskreciono pravo kod inspektora
- Uspostavljena je neadekvatna organizacija vršenja poslova inspekcijskog nadzora. Naime, postoji preko 40 različitih vrsta inspekcija u 12 minisistarstava u kojima radi oko 450 inspektora. Takodje, analizama je utvrdeno da postoji nejednaka pokrivenost odredjenih područja Crne Gore sa pojedinim inspektorima, kao i da je nejedanak učinak inspekcija, odnosno inspektora.
- Evidentna je potreba međusobnog povezivanja inspekcija u jedinstvenu informacionu mrežu, što bi omogućilo lakšu komunikaciju, razmjenu podataka, praćenje rada itd.
- Pojedine inspekcije imaju nedovoljne kadrovske i administrativne kapacitete, jer ne mogu da vrše regionalnu rotaciju, nemaju adekvatnu podršku pratećih službi (pravne službe, izvršne službe, službe dostave... itd), neracionalno se koriste kancelarije, vozila i ostala oprema.

Svi navedeni nedostaci dovode do neefikasnog i neracionalnog vršenja poslova inspekcijskog nadzora, koje dovodi da se neki subjekti kontrolišu nekordinirano od strane većeg broja inspekcija što stvara nepotrebne troškove.

U cilju unapređenja inspekcijskog sistema u Crnoj Gori i ostvarivanje bolje implementacije propisa i medjunarodnih standarda, kroz jačanje vladavine prava, i efikasan rad inspekcija na planu suzbijanja „sive ekonomije“, u narednom periodu se predvidja formiranje jedinstvenog organa za poslove inspekcijskog nadzora. Reforma bi se sprovela u dvije faze. U prvoj fazi bi se objedinile 31 inspekcija u oblasti privrede, a nakon oko 2 godine i ostale. U okviru takovog jednog organa obezbjedile bi se prateće službe koje bi dale podršku kvalitetnijem radi inspektora. Sa druge strane uvela bi se bolja i interna kontrola rada inspektora u cilju suzbijanja korupcije.

Reformom inspekcijskog sistema stvoriće se materijalni preduslovi za kvalitatniji rad, motivacija za efikasniji rad i kontinuirano obučavanje za primjenu novih propisa u cilju podizanja kvalitata rada inspektora. Takodje, neophodno je tehničko opremanje inspekcija u cilju efikasnijeg vršenja poslova i obezbjeđenja transparentnog rada inspekcija, kao i uspostavljanje adekvatnog informacionog sistema i E-portala s dostupnim informacijama o propisima koje primjenjuju i rezultatatima sprovedenih inspekcijskih kontrola.