Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за јул, 2011

IZBORNI ZAKON

Sad sam čuo da nije usvojen Izborni zakon. Poražavajuće. Čuo sam jednom jednog velikog političara i pravnika, koji je izborni zakon, nazvao ZAKON O DEMOKRATIJI. Kada ne usvojite izborni zakon, onda niste za demokratiju. Ne okrivljujem one koji su glasali protiv, niti pravdam one koji su glasali za. Već govorim o stepenu demokratizacije društva u Crnoj Gori. Nevjerovatno je što uvjek kada treba donijeti neke važne odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina, mi sami nismo sposobni da se dogovorimo. Zar su nam opet potrebni neki inostrani posmatrači ili posrednici iz EU ili UN, da bi se mi izmedju sebe sjeli za sto i donijeli odluku koja je u našem interesu. Naša negativna odluka o izbornom zakonu se podudarila vremenski sa negativnom odlukom Kongresa SAD-a oko zaduživanja. Čulo se puno opomena, upozorenja, ultimatuma, pozivanja na kompromis, ali izvlačim zaključak da demokratija kakvu mi danas poznajemo ima svoja ograničenja. Da svi oni koji misle napredno i koji su spremni za odred

SAMOPOUZDANJE BEZ OSNOVA

Samopouzdanje nije loše samo po sebi, problem je što smo veoma subjektivni I što vrlo lako precenujemo sebe I svoje snage i uticaj koji imamo. Svoje pouzdanje baziramo na našem položaju, pripadnost nekoj partiji možda, pripadnost odredjenoj poznatoj porodici, možda se uzdamo u naše diploma, debeo bankovni račun, fenomenalno sročen CV. Možda se pouzdajemo u neka naša poznanstva i veze, a možda se pouzdamo u naše fizičke sposobnosti ili atraktivan izgled kojim mislimo da otvorimo sva vrata. I onda dodju neke strašne okolnosti, hapšenja i nevolje, gubitak voljenih, dezorjentacija, bolest i šta onda biva. Da li se sve rapuhne i nestane, da li propadnemo!? Prepričaću poznatu priču u stradanju Isusovom. Priča uporedjuje dva čovjeka i kako su oni reagovali na iste negativne okolnosti. Priča se dešava na Maslinskoj gori noć uoči raspeća. Isus svoje učenike upozorava, kaže im šta će se desiti rapeće jer je napisano: »Udariću pastira, i ovce će se razbeći«, i da će ga se svi napustiti i odreći.

REHOVOT

Nastavicu sa pričom o Isaku. Jednom od mojih omiljenih, gotovo autobiogrfskom pričama. Jer sam kao i on, za mnoge stvari u životu, morao da se izborim, i ta borba je bila dugotrajna ali slatka. Ali da prepricam tu pricu: Zavladala je velika suša u Hananu, ali Isak nije napustio svoju zemlju, kao što je to njegov otac učinio u sličnoj situaciji. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, na istom mjestu gdje ih je njegov otac bio iskopao, a koje su njihovi neprijatelji (Filistejci) bili zatrpali zemljom. I onda, kad je iskopao jedan bunar, krenulo mu je, i dok su svi u njegovoj okolini trpjeli zbog suše, Isak je napredovao, njegova se stoka brzo množila. Ljubomorni Kralj Filisteja, poslao je svoje sluge i oni su došli i ponovo zatrpali bunar, i protjerali Isaka. On je otišao malo dalje, do drugog zatrpanog bunara koji je takodje njegov otac nekad iskopao, i ponovo počeo da otkopava. Opet su se pojavili Filistejci, i počeli da zatrpavaju i da ga teraju dalje. On je kopao je i kopao,

OSMJEH (ISAK) DJETE OBEĆANJA

Juce sam imao snažan napad „realnosti“. To su sve one informacije, pretnje, činjenice, cifre, koje dolaze pred vas, koje vam hoce reći: „nema izgleda za uspjeh“, „nema nade“, koje vas žele obeshrabriti, da odustanete od vaših planova, ciljeva i projekata. Koje kažu, ako ne učinitete to i to, mi ćemo protiv vas uraditi to i to, blokiracemo vas, zaustavicemo vas. Na svaku vasu ideju, planove, i projekte, vrte glavom u nevjerici, pricaju u grudi, mrmljaju. Uhvatio sam sebe da sam poslije jednog od tih sastanaka, poceo da se smijem i odmah mi je bilo lakse. Ali teret odredjene brige, ipak je stajao, dok nisam predveče počeo da pjevam opet onu duhovnu pjesmu „Rodjeni za Pobjedu!“ o kojoj sam pisao u nekom od ranijih postova. Koja dalje kaže „da oni koji koračaju u Hristu, idu iz Pobjede u Pobjede, iz Slave u Slavu.“. Počeh da se smijem iznova, kao da je pisana za mene „da idem .... U POBJEDU“. Poceh da se smijem, i smijem, „PA JA SAM U POBJEDI, ha, ha“ i onda kao da je sva ona muka odjedno

KAD SE NEBO UROTI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELIŠ

Prošlo je pet godina od kada smo se vratili iz Beograda i kupili kuću u Doljanima na periferiji Podgorice. Samo ja znam i neki koji su me dobro poznavali šta mi je značilo da riješim stambeno pitanje. Čuo sam davno jednog prijatelja koji me je „inficirao“ jednom rečenicom koja me je proganjala: „žena dok ne rodi nije žena i muž dok ne sagradi kuću nije muž“. Od kada smo se vjenčali, kao podstanari mjenjali smo stanove. Rješenje tog stambenog pitanja mi je nekako izmicalo ispred nosa... drugi su dobijali moje stanove na rang listama, jalovila se neka obećanja, a od nasledstva takodje ništa. Ta trka za mene je postala kao fotomorgana. Koliko sam puta samo molio Boga za kuću, baš kuću sa velikim placem. Molio sam i sve ljude sa kojima sa radio da mi pomognu da podignem kredit da to nekako riješim. Radi projekte van radnog vremena, ali sve mi je odlazilo na visoke kirije, jer nas je bilo četvoro, i nismo mogli neke male stanove da iznajmljujemo. Promijenili smo ih oko 6-7 stanova. I onda

EJMI VAJNHAUS

Nisam mislio da pišem o tragičnoj smrti ove poznate pjevačice. Ali slika koja je danas objavljena u Večernjim Novostima, na kojoj je uhvaćen jedan trenutak sa zadnjeg koncerta u Beogradu, trenutak snažnog izraza straha. Izraz očaja, izraz izgubljenosti ove jadne duše. Trenutak njenih halucinacija, pod snažnim uticajem droge. Kao neka djevojčica, koja se prekriva rukama, koja se brani od zvjeri koja je razdire, kao u nekom ćošku tamne ostave na dnu hodnika. To je strah od nastupajuće smrti koja je tako blizu. I ona je znala za to. Znali su i njeni menadžeri, njeni roditelji. A čitao sam komentare nekih dobrih poznavaoca njene situacije, zbog onog "propalog koncerta u Beogradu". Svi koji su malo više znali nisu se rugali, već su još tada spravom prognozirali njen brzi kraj života. Vidi se sada da je izgubila kontrolu nad životom. Predala se drogama i alkoholu. Potpunoj samodestrukciji. Vjerovatno više se nije ni branila ni opirala, igubila je bitku sa zavisnosti. I onda joj je

BAJKE (iz zbirke pjesama Vjenac od vjetrova)

Kažu da su se voljeli previše, da su iskakali iz normi ljubavi. Kažu da su se gađali grudvama, da su noću išli na groblje. U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI. Kažu da su se valjali travama, da su se zvečkom zabavljali. Kažu da su se zemljom igrali, da su gladovali kao roblje. U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI. Kažu da su se morima kupali, da su cvjetovima vladali. Kažu da su se šumama skrivali, da su zvijezde gledali. U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI. Kažu da su se careva igrali, da su se ratovima smijali. Kažu da su zemljom hodili, da su se nekud izgubili, i nestali U ČETVORO, U TROJE, U DVOJE I SAMI.

UPRAVLJANJE INVESTICIONIH FONDOVA

Ovih dana je aktuelno usvajanje predloga novog Zakona o investicionim fondovima, kojim se predvidjaju znatne izmjene u ovoj oblasti, što u potpunosti pozdavljam. Bilo je dosta kritike u javnosti na temu rada investicionih fondova. Problem je po mom mišljenju nastao u jednoj sistemskoj grešci koju je promovisao prethodni zakon, i omogućio nešto što ne postoji u pozitivnoj praksi naprednih ekonomija u oblasti regulisanja investicionih fondova. Radi se o upravljanju investicionih fondova. Znači, ne govorim o upravljanju nad investicionim fondom, koji često čujemo kao kritiku, upućenu Društvima za upravljanje. Po mom mišljenju tu ne leži problem, kako je neko upravljao sa kapitalom fonodva u Crnoj Gori. Korijen probelma je po mom mišljenju, što je omogućeno investicionim fondovima da stiču većinsko vlasništvo nad preduzećima u njihovom portfoliju. To nisam sreo ni u jednom zakonu u zemljama okruženja, a tako nije ni u Amreici ni u zemljama zapadne Evrope. Uvjek postoji ograničenje, da I

APOSTOLI (obični ljudi sa zadatkom)

Nekoliko puta sam bio u prilici da sam radim u nekim firmama ili vodim neke kolektive za koje su drugi govorili da su puni nestrucnih, nesposobnih i starih izraubovanih radnika. Bio sam i sam iskušan da ih kvalifikujem kao neradnike, bundžije, kao neupotrebljive, koji bi trebalo prezreti i odbaciti. Stalno se govori da ima tehnoloških viškova, za koje samo treba obezbijediti otpremnine. I uopste, tako smo brzi da okrivimo tudju nesposobnost za naše neuspehe, i da druge koji se ne uklapaju u naše uzuse odbacujemo. Bio sam u prilici i da čujem neke politicare ili razne forumaše koji komentarišu političku scenu na Balkanu, da za izborne neuspjehe krive narod koji je takav i takav, koji zaslužuje to što dobija i sl. Želim da problematizujem ovakve stavove, navodeći nekoliko istorijskih priča koji bi mogli da nam daju neke odgovore u čemu je koren uspjeha u radu sa ljudim, ali i uopšte. Sjećam se kako sam gutao knjigu „Kad je sunce bilo bog“ od Zenona Kosidovskog. Volio sam ovaj stil pisa

INTEGRITET DRŽAVNOG SLUŽBENIKA

Bavio sam se neko vrijeme reformom državne uprave. I ono što sam naučio je da stub svih reformi u ovoj oblasti - jačanje ljudskih resursa. Drugim riječima, država počiva na profesonalnom, obučenom, stručnom, ali prije svega savjesnom i poštenom službeniku. Nama možda to na prvi pogled ne izgleda baš tako logično, jer mislimo da je najvažnije da državni službenici i radnici u javnim ustavonova zdravstva, prosvjete i socijalnog rada budu školovani, stručni i vrijedni. Ali zapravo sve više se ističe taj moralni faktor i kvalitet državnog službenika. Čitave stidije u oblasti antikorupcije postoje koje se bave INTEGRITETOM DRŽAVNOG SLUŽBENIKA. Šta je to INTEGRITET? Ima mnogo značenja ali u kontekstu državne uprave, on se može prevesti kao OTPORNOST DRŽAVNOG SLUŽBENIKA NA KORUPCIJU. Na našem jeziku bliže odredjene za ovaj pomalo strani izraz INTEGRITET ili OTPORNOST NA KORUPCIJU je naša jednostavna riječ : ČESTITOST ILI POŠTENJE. Ah, reći ćeš kakvo POŠTENJE?! To tako arhaično i anahrono z

KRIZE RASTA

Iako sam pravnik znam po nešto iz oblasti ekonomije, čitajući jedan od udžbenika sa treće godine ekonomskih studija, kada sam pročitao "da svaki razvoj i rast u ekonomiji izaziva krizu, i potencijalna je opasnost za ekonomiju preduzeća". Ako neko ima npr 4 prodavnice koje relativno dobro rade, otvaranje nove u cilju širenja biznisa, je potencijano veoma opasan poduhvat, koja može da sruši čitavu firmu. Rekli bi, ko je normalan da ulazi u rizike ako mu ide dobro posao, ali... Uvjek postoji to ali... to nešto što nas tjera da izadjemo iz postojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili to nešto u nama koje nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima tendenciju rasta, samo mrtve stvari stagniraju. "Žive ribe plivaju uzvodno, a mrtve voda nosi". Zbog velikog rizika, moramo osluškivati taj unutarnji glas u nama kada se odvažujemo da učinimo korake dalje u našem životu. Mislim, dobro je čuti savjete iskusnijih ljudi na tom planu, starijih ko

OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE

Prije više od tri godine uhvatio sam ovu crnu golubicu, koja me je godinama krala. Postao sam je svestan a uvjek je tu bila negdje na mom vratu. Kao ono ružno pače koje tek u susretu sa drugim labudovima, shvatilo je da nije patka, ružna patka, već zapravo divan labud, koji se nema zašto stidjeti. Sjećam se bio sam u posjeti prijatelju, dok su naše žene govorile negdje u kuhinji, dok su se djeca igrala u dnevnoj sobi, mi smo otvorili pivo u spavaćoj sobi, na kompjuteru skinuli pjesmu Al Dina - Kopriva, koju sam pjevušio a moj Prijetelj sličnih afiniteta, želio da je čuje. Pjvali smo iz sveg glasa: “Iz mog srca raste kopriva koja te je davno opekla kad si moju ljubav brala ti si meni vjerovala da ja nisam tugom otrovan Ref. Da, to sam ja, prazna postelja u kojoj nikog ne sanjam meni je mrak i kad je dan ja sam ti, bona, nesretan” Bilo je super, ali nešto je bilo loše, u svemu tome, nekako sam uhvatio taj poznati hladni plamen u svojoj duši. I onda narednih nekoliko dan

RAVNOTEŽA

Ravnoteža je temeljna potreba ljudske duše ... A usud je u tome što je život poput prelaska sa jedne na drugu obalu preko žice, gdje je svaki dan i svaki iskorak novi izazov za gubitak ravnoteže.. U karateu, koje sam kao dječak trenirao u kojem sam došao do pred crni pojas, bila je posebno vježbana ravnoteža prilikom udarca, a takodje trenirani smo kako da protivnika izbacimo iz ravnoteže. Ako uspiješ nekog izbaciti iz ravnoteže, on postaje laka meta za udarce i obaranje na patos. Čovjeka od 100 kg kad ispadne iz ravnoteže možete oboriti sa jednim jednostavnim kuranjem, kao da mu je 10kg. Osjećam da je presudno važno da u životu uspijem da održim tu ravnotežu prema vani u pogledu pomenutih uloga, i unutar sebe u pogledu svojih emocija, snage i volje. To je jedno umijeće da budem dovoljno muž i otac u toku dana, a da ne zapostavim da budem dovoljno sin i rodjak. Da budem dovoljno direktora ili radnika na poslu ali da ne zapostavim svoj odmor i svoj duhovni i društveni život na drugoj

DUBINE – četvrta dimenzija

I na kraju ove serije postova o dimenzijama u kojima se naš život ostvaruje. Šta je to što nije ni Visina, ni Širina, ni Dužina, čije postojanje ipak možemo dokazivati. Da vam približim značenje DUBINA: Kad ulazite u rijeku, nakon nekoliko koraka, voda vam je do koljena. Na toj maloj dubini bez problema se krećete, osjećate po malo vodu ali noge su vam i dalje čvrsto na tlu. Idete dalje, voda vam dolazi do pojasa, i već se teže krećete, talasi vas po malo izbacuju iz ravnoteže, ipak dno je i dalje tu, ali su vam koraci sve nesigurniji. Zatim krećete do grudi da ulazite u vodu, kretanje je zaista napor, polako se gubi tlo pod nogama, težinu gotovo da i ne osjećate, osjećate sve više maticu rijeke koja vas tjera nizvodno. I onda nakon nekoliko koraka voda dolazi do usta, noge ne dohvataju dno, tok rijeke vas uzima i vi polako gubite kontrolu... Za opstanak sad vam je potrebnoo poznavanje plivanja, umjesto hodanja. Tako je sa DUBINAMA. To je dimenzija negdje unutar nas , u rasponu od d

DUŽINA – treća dimenzija

Danas, u vremenu brze hrane, kineskih aparata i posuđa za jednokratnu upotrebu, kratkim i ekstremnim zadovoljstvima, pričati o vječnosti, pisati o trajanju djeluje besmisleno... A mislim da upravo zbog toga, danas više nego ikad nam treba posjećanje na stvari koje odolijevaju prolaznosti, koje nadživljuju čovjeka . To je ta treća dimenizija, koja predstavlja sve ono što je ispred nas do u nadogled i sve ono što je bilo prije nas do u nedogled. Od čega su napravljene najvrijednije stvari za koje znamo? Napravljena su od materijala koje odoljevaju vremenu. Velika je razlika izmedju gvoždja koje na otvorenom zardja i satrune za nekoliko godina i zlata koje sija uprskos vremena. Volim kad na flaši vina rok trajanja piše: neograničeno. Za vino faktor vrijeme utiče tako što ga ne uporopašćava, već mu povećava vrijednost. „Ljubav za jednu noć“ šta je naspram „ljubavi do kraja života i u dobru i u zlu“. Dati nekom takvu ljubav koja traje do kraja tvog života, ljubav koja nadživljuje, e to

ŠIRINA

Širina je posebno važna dimenzija o kojoj želim da pišem, sa asepkta medjuljudskih odnosa. Širinu bi nazvao sav onaj prostor koji se obuhvati kada se ruke i grudi rašire do kraja - od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada. Od izlaska do zalaska sunca. Pa se pitam koliko ima mjesta u našim srcima? Da li smo uskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude različite od nas, drugačijih shvatanja od naših, drugačijih interesovanja, običaja, političke orjentacije, plemenske i nacionalne pripadnosti, vjeroispovjesti itd... Tu se provjerava ova dimenzija. Interesantna je priča o jednom starozavjetnom izraelskom proroku po imenu Jona. Bio je veliki hrišćanin, ugledni gradjanin svoje zemlje, nadasve patriota. I onda čuo je od Boga i poziv da ode u Nineviju, glavni grad Asirije i da prenese poruke opomene i spasenja tom narodu. Sve bi bilo dobro, da to nije bio „neprijatelj“ njegovog naroda koji se spremao da napadne njihovu zemlju. Sta je uradio, da li bio poslušan. Umjesto da ode na sjevero

VISINA

Ovo je prava od „dimenzija“ o kojoj cu pisati. Sta je visina? Po meni, Visina je ona krajnja tacka iznad i krajnja tacka ispod tebe. Biti „velik“ znači moći spustiti se na nivo „malih“. Npr voleti decu, znači čučnuti i spustiti se na koljena i igrati se i pričati sa njima o onome što tazumiju i na način koji razumiju. U onoj čuvenoj „Odi ljubavi“ zapisano je da "Ljubav ne zavidi, ne traži svoje...Ljubav se ne veliča i ne nadima se". Ljubav iskjučuje ponos. Ponos traži da se postavi na svoje visoko mjesto. Poziva se na svoja prava „Ja sam ti muž, ti me moraš poštovati... Ja sam ti žena, moraš me voljeti“. I to je tačno, ali to nije nešto što je moje pravo, to je više poziv za onog drugog da učini više u svojoj ljubavi. Ako ko hoce da dosegne krajnju visinu, mora najprije da ode u krajnju donju tacku, e to je tek punina ove dimenzije. To je ona priča o Vavilonskoj kuli, kada su se ljudi ujedinili i počeli da grade kulu da dosegnu nebo. I onda se desilo da kad su dosegli odr

ČETVRTA DIMENZIJA

Sjećam se jednog perioda provedenog u vojnom stacionaru na lijecenju, kao srednjoskolac prijw visw do 20 godin, koje je potrajalo preko 10 dana. Citao sam knjgu Stivena Hokinsa, koja je tek bila dosla na naše tržište. Knjiga je govorila o prostoru i vremenu. Zaista divna knjiga, koja je rapsaljivala moju mastu. I kao izvrstan matematicar, u to vrijeme je zaokupljala veliki dio mog vannastavnog interesovanja. Mozda je to bio bijeg iz onog sumornog kasarnaskog zivota, koji me je vodio u jedan novi svijet, u kojem su se galaksije sudarale, zvjeze dijelile, vrijeme stajalo. Davno je bilo, pa se i ne sjecam tacno detalja knjige, ali ono sto je u meni ostalo je razmisljanje o jednog dimenziji, koja izmice nasem oku. Jednoj stvarnosti koja stoji van ove 3 dimenzije (sirina, duzina i visina) u kojoj bivstvujemo. Odlicno se sjecam KUPE VREMENA, uporedjivanje izmejdu dimenzija, kojim ovaj hedikepirani naucnik (vidjeli ste ga sigurno na TVu) dokazuje postojanje cetrvrte dimenzije. Osjecao sam

SRAMOTA

Sjecam se vremena kada je u mom poslovnom zivotu stajalo, i nisam mogao probiti neku nevidljivu barijeru. U meni je postojala jedna unutrasnja kočnica koja se aktivirala u situacijama kada sam trebao da napredujem ili budem promovisan. Istina je da sam nekako ucen da je nabolje biti u sredini. Da Lajovici nikad nisu ginuli u ratovima, jer nisu bili ni oni u prvim redovima koji najvise ginu a nisu bili ni kukavice u zadnjim redovima koji takodje ginu. Neka zlatna sredina. Ali pitanje je mnogo slozenije nego sto mogu da objasnim u ovim kratkim postovima koje pisem. U najkracem, morao sa se suocim sa jednim unutrasnjim neprijateljem da bih mogao dalje. A to je osjecaj STIDA i SRAMOTE. Zasto sam se stidio kad treba da dobijem poklon za rodjendan? Zasto sam se stidio da izrazim ljubav ili neku simpatiju? Zasto sam osjecao stid kada bih trebao da budem nagradjen za neki mukotrpan dugogodisnji rad? Osjecaj srama je blisko povezan sa pitanjem samopostovanja. I sigurno ima ljudi koji sa ovim

PRLE I TIHI

Razmisljam koliko smo daleko od toga da na jednom serveru se nalaze svi podaci o meni. Npr. na googlu su moji licni kontakti koje mogu da sinhronizujem sa bilo kojim novim mobilnim telefonom. Tamu su mi emailovi. Imam i neke knjige koje se mogu sherovati. Svi moji blogovi i profili. Kad bi se na to dodali moje GPS lokacije sa telefona, moglo bi se znati tacno gdje sam. Moze se bez problema na sve to dodati moji podataci na Facebooku i drugdje. Na drugoj strani, postoje svi moji licni podaci na serveru MUP. Onda DNK registar. Na to se dodaju moji podaci sa ziro racuna kojim takodje mozes pristupiti e-bankingom. Postoji registar mojih npr preduzeca i njhovo bi se stanje moglo pratiti... Onda postoji registar novcanih kazni i poreskih obaveza koji vodi MUP i Poreska uprava. Koliko smo daleko od odluke da se sve to objedini. I onda, zar izgledaju daleko sve najave koje citam po internetu da se zbog ekonomske krize treba ukine papirni novac, da imamo elektronski novac. Pa sad krenuli svi

MOLITVA ZA STOMAČIĆ

Ovih dana sam nešto vro malo spavao, uglavnom zbog malog šteneta koji nas budi cijelu noć a ujutru muve me bude rano, ima ih nevjerovatno mnogo. A peksinoć mi je u zeludcu gorelo te sam se prevrtao do 3 sata. Kad sam čuo sinčić da stenje u hodniku. Odmah sam skočio, da ne probudim ženu jer ionako sam budan. Bolio ga je stomačić i povraćalo mu se. Bio je blijed i prestrašen. Zašto prestrašen bih htio da objasnim. On je vrlo zdravo dijete, ali sjeća se dosta često jednog trovanja koje je bilo prije nekoliko godina. Pojeo je neki hot dog u gradu, i dok smo došli kući, krenula su povraćanja čitavu noć do iznemoglosti. To je za njega bila dosta velika trauma je često nam je pominje. To veče smo morali da ga vodimo u hitnu, da ne bi dehidrirao. Tamo mu nažalost jedan stari doktor nije želio dati nikakvu terapiju, već samo uput na infektivno odeljenje u Kliničkog centra. Što sam mogao, nego da krenem dalje sa djetetom, koje je i dalje povraćalo i imalo prolive. Da slika bude gora, oni koji z

KOKOŠKE

Danas sam opravljao kokošinjac, krpio sve rupe i zatvarao prolaze sa daskama, po onoj vrućini. Uf. A šta je razlog. Prije skoro mjesec dana kupili smo 10 kokošaka, koje gajimo u našem povećem dvorištu u Doljanima, u improvizovanom kokošinjcu, koji je uradio naš komšija, i koji smo ogradili, ne baš vješto, ali o tome ćemo kasnije. To je prvi put za nas da gajimo ove veoma interesantne životinje, imali smo samo pse, mačke, kanarince, kornjače, zeca i sl. U pitanju su koke nosilje, koje u izlučene iz jata pošto završe onaj svoj uzrast kada se isplati industrijska proizvodnja jata. Kupili smo ih prvenstveno radi domaćih jaja, klati ih nećemo. Kupili smo ih na jednoj farmi koka nosilja, bile su zaista u jadnom stanju, zivjele su u kavezima, i to jadne na drugu, njih nekoliko u malom kabezu. Za svaki zalogaj moraju da se izbore, za svaki gutalj vode. Skroz su bile očerupane od te borbe. Izgladnjele, jer čovjek koji ih prodaje u gubicima, i morao je da ih pod hitno prodaje. Uzeli smo ih,

STAV

Juče je neko od mojih prijatelja na FB, na vijest da sam imenovan u Pobjedu i da se radujem zbog toga, prokomentarisao: „Ako se radujes ti si već Pobijedio“. Zaista vjerujem da naša uvjerenja opredjeljuju naše životne stavove, a naši stavovi (pozitivni lili negativni) opredjeljuju naš uspjeh. Mala je vjerovatnoća da će neko sa negativnim stavom prema sebi ili prema onome što radi postići neki uspjeh. Prekjuče mi je jedan rodjak ostao bez posla, njegov poslodavac mu nije produžio ugovor. A kao obrazloženje za taj čin je naveo, njegovo nezadovoljstvo poslom koji mu je dat i koje je par puta jasno pokazao. Citao sam da oko 2/3 razloga za otpuštanje sa posla, ispitani poslodavci su navele neke od razloga koji se tiču stava (negodovanja, medjusobni odnosi na poslu i sl). Prepricacu jednu pricu koju sam citao, o jednoj osnovnoj skoli iz Amerike u kojoj je direktor škole pozvao tri profesora, saopstio im je da je njihova skola izabrana za odredjeni eksperimentalni program, i obavjestio ih je

POBJEDA

Danas sam imenovan za izvrsnog direktora dnevnog lista Pobjeda. Pamticu ovaj dan, kao veoma pozitivan. Cak i na slikama koje su neki mediji prenijeli se vidim kako se smijem, i zaista i jeste tako. Naravno, bio bih neiskren da ne kazem, imponuje mi da sam postao menadžer jedne ovako poznate medijske kuce. I mozda bi neki rekli da bi trebao da se uhvatim za glavu, zbog raznih tekstova o stanju u pobjedi, o najavljenim strajkovima, o neisplacenim platama itd. Svjestan sam, vrlo dobro ovog slozenom vremena, kada stampani mediji generalno prolaze kroz krizu pred naletom interneta, odnosno razlicitih Portala, drustvenih mreza, blogova i drugih slicnih oblika komunikacije i medija. Generalno, postoji inflacija informacija, sve je postalo lako dostupno, skoro besplatno, pa mladi nisu bas spremni da placaju da bi dosli do neke vijesti, radije ce ici na intenet. Sa druge strane, sve se desava vremenu kada je tesko za privredu da daje neka znacajnija sredstva za reklamiranje, na i ovako dost