четвртак, 29. септембар 2011.

UKROĆENA GOROPAD

Misli su kao medvedica, mozes je krotiti dok je mladunce dok je jos tvoj stap i uzica prejaka za nju. Pustis li je da divlja, da luta sama pustarom, vise je nikad ukrotiti neces, bez neke nadcovjecanske sile. Jer misli su tvoje samo one koje uspjevas da krotis i da vladas sa njima. Cini se da samo onaj tren kad dodju na svijet, kada niknu niotkud u tvojoj glavi kao bilje i korov u tvome dvoristu, samo tada ih mozes pocupati, samo tada ih mozes odvojiti jedne od druge, odvojiti korov od plodonosne biljke, a da ne napravis stetu i slom. Vec sljedeci tenutak, one radjaju druge misli, koje radjaju sljedece, i vec vise ne mozes ih kontrolisati, vec ne uspjevas da razaznas sta je sta, sta je ispravno a sta ne, sta je tvoje a sta ne. Ko nema vlasti nad svojim mislima i svojim jezikom, on je kao zapusteno polje, na kojem raste korov, kučina i po neka samonikla povrtna biljka od sjemena nekadasnjih plodonosnih polja. Ko ne strazari nad svojim mislima, taj je los i nemaran domacin, kome vjetar i nevrijeme urusavaju dom.
Sjecam se kaubojskih filmova iz djetinjstva, kad oni indijanci jure po onim prerijama i hvataju lasom one divlje mustange. Pa zatom ih dovode u obore, pa moraju da ih ukrote jasuci nad njima nekoliko desetina sekundi. Koliko vjestine i snage treba da se od one pobjesnele zivotinje, dobije jedna krotka, pitoma i vrijedna tegleca zivotonja. Samo hrabri i veoma utrenirani kauboji su kadri da krote ove prerijske konje. A koliko je sve lakse kad se tek mladi, kada su tu u tvojim jaslama, i kada odrastaju uz tebe. Postaju jedno sa tobom, vjerni do groba. Za te ukrocene misli, mozemo reci, "takav si kakve su ti misli", jer sam vrsis selekciju o cemu ces misliti. Ja cak uspjevam da kontrolisem i svoje snove, prekidam snove koje ne volim, snove koji me uznemiravaju. Pokusavam i sve cesce uspjevam da zarobljavam svaku misao, da prepoznam korov i da je odstanim dok jos imam vlast nad njom. Ko ih sazaljeva, ko im se pusta da one gospodare njegovom dusom, on je bacio sebe medju divlje medvedice, pa jos ako ih hrani svojim brzopletim govorom kao alapaca, nece se izvuci bez ozbiljne povrede. Jer ono sto sam skoro shvatio, da nije sve sto mi dolazi na pamet dobro za mene, i nisam ja sve ono sto pokusava da svije gnijezdo u mojoj glavi. Nisam ja autor svih misli koje me salecu i bombarduju, vec da imam vlast da rastjeram te zlosutne cavke koje u jatima pokusavaju da crnim prekriju moje nebo i drvo mojeg a zivota. A shvatio sam i da sve ono sto su moje misli nisu dobre i misli. Da mi je potrebno to konstantno obnovljenje uma da bi mogao da nastavim dalje. I da nam treba to preumljenje o kojem pisem citav ovaj blog. Metanoja na starogrckom znaci to pokajanje, premuljenje, a nasao sam interesantan prevod koji kaze "misli iznova ili ponovo". Tako da ako uvidjas da te spopadaju neke crne misli ili strepnje, nemoj da se boris sa njima na nacin da pokusavas da ne mislis o tome ili da im se odupires u strahu i panici, vec misli o necem drugom sto je uzviseno, sto je hvale vrijedno, sto je na dobrom glasu ili korisno. Jer o necemu uvjek cemo misliti. Klin se klinom izbija, pa ce ove potonje isjterati one prve iz nasih glava. Volim ove stihove, parafraziraciu, kad Bog kaze "Moje misli nisu vase misli, moji putevi su daleko iznad vasih puteva... Ja znam Svoje misli koje gajim za vas, misli dobra a ne zla, da vam dam nadu i srecan ishod". I zato ako nam dolaze zle misli, sumnje i strahovi, pobjedimo ih dok su jos mladuncad, tek kad dodju u nasu glavu, ukrotimo ih kao onu medvjedicu, razmisljajuci o drugim stvarima, o svemu onome dobrome koje Bog ima za nas, pa necemo izgubiti nadu u srecan ishod. To ce zadrzati mir u nasoj dusi i sacuvati nas od konfuzije u glavi i zadrzati na pravome putu.

уторак, 27. септембар 2011.

SVE IDE NA DOBRO

Kao sto su prijatelji velika podrska pravedniku u trenucima iskušenja i parnje, tako su i neprijatelji svojim progonjenjem oni koji nas vode na pravu stranu. Neprijatelji upiri prstom u nase greske i nagone nas na preispitivanje i pregrupisavanje, pa nas drze budnim, opreznim i u molitvi, pa nam i nisu dušmani, već samo “surovi prijatelji” koji nas okreću prema Bogu. Ispada da oni koji su na našoj strani, a I oni koji su protiv nas, rade na našu korist. Sjećam se da sam imao na jednom od bivših poslova nekoliko “neprijatelja” koji su mi pravili silne probleme, pretili mi, prozivali preko novina, slali mi privredni kriminalitet, inspekcije da kontrolišu moje poslovanje. Priznajem da mi nije bilo prijatno, ali sad kad vratim film, upravo zbog svega toga, ja sam uredno vodio dokumentaciju, pažljivo donosio odluke I odustao od nekoliko aranžmana, zbog kojih bi veoma zažalio da sam ušao u njih. I kasnije upravo zbog svega toga I napustio taj posao, što je takodje bila odlična ideja. Tih nekoliko mjeseci nakon mog otkaza, dok nisam imao posla, bilo je vrijeme takvog preslaganja u mojoj glavi, saznao sam više o mojim prijateljima I o sebi, nego za svih 10 “uspješnih” godina rada. Desilo mi se da sam tada doživio da me “ispale” za posao, nekoliko prijatelja I rodjaka, čak se jedan direktno umiješao da ne budem izabran na jednu funkciju. To je bilo vrijeme velikog iskupenja za mene, da ne počnem da uzimam stvari u svoje ruke. Iako sam ih gledao kao neprijatelje, sad iz ove perspective vidim, da me sam Bog zaštitio da ne dodjem na tu poziciju, jer je ta firma propala nakon nekoliko mjeseci, a to mislim da mi se iznova desilo, ne bih “preživio”. Zato hvalim Boga I za uslišene I za ne uslišene molitve. Hvalim Boga I za prijatelje I za neprijatelje, I za uspjehe I za prepreke koje se dešavaju. Mada jedno nekako razumijem, a drugo trpim. Ali sve češće, pokušavam da se ne uznemiravam I da zadržim radost.
Volim jednu priču o spomeniku pamučnom moljcu, koji često pričam mojim prijateljima I saradnicima. Na Jugu Amerike poslije gradjanskog rata, ljudi su mahom uzgajali pamuk, I od toga teško živjeli. A onda na svu muku njihovu, pojavio se pamučni moljac, koji ih je tako oništio, da su došli do prosjačkog štapa, I bili prinudjeni da mijenjaju djelatnost. Pa su počeli da sade voće, na tim poljima. Poslije nekoliko teških godina, kad je stigao rod od voća, počeli su tako dobro da ga prodaju, da su ubrzo zaradjivali lijepe pare. Kada su se obogatili, odlučili su da podignu spomenik pamučnom moljcu, jer da nije njega bilo ostali bi siromasi na pamučnim poljima. Zaista, poslije toliko godina isustva sa Bogom, mogu potvrditi da sve što se dešava djeluje na korist pravedniku I onom koji ljubi Boga. Sve dobro što nam dolazi u susret , kao i sve nevolje na drugoj strani, nekako nam idu na ruku. Kao dva točka na biciklu, I blagoslovi I problem okreću se u našu korist, I vode nas dalje ka cilju. One su kao dvije rijeke koje se ulivaju jedna u drugu, I postaju jaka Rijeka onima koji traze Boga I koji su na Njegovom put. Jer sve dobro sto nam dolazi, silazi kao kisa blagoslova sa Neba, a tu istu vodu nevolje I iskušenja podizu sa zemlje, kao što podizu I nase poglede gore ka Nebu. I jedno I drugo opet izlazi na korist onome ko Ga traži. Prijatelji nam dodju kao svijetli štit I mač u rukama, koji nam služe za napad, a neprijatelji nam dodju kao oklop na našim ledjima, od povreda koje nam se zadaju mučki iza ledja, jer nas treniraju za odbranu. U borbama koje nas čekaju prijatelji su dragocjeni, ali bez neprijatelja ne bi ih ni bilo, jer sve je Bog sa svrhom stvorio, pa i neprijatelja za sudnji dan. Tako da sve zajedno izlazi na korist onima koji se uzdaju u Boga.

понедељак, 26. септембар 2011.

NESTO IZMEDJU

Uvidjam da je svijet i sva mudrost puna nekih kontradiktornosti. Da na zivotnom putu postoje mnoge faze koje nam nijesu jasne, na kojima sva mudrost i svo znanje koje nam je do juce bila kristalno jasna, danas je kao istrosena krpa. Svaki dan trazi nove odgovore, trazi nova traganja. Na ovom putu trazenja, postoje dvije krajnosti koje nas mame. Jedna je religioznost bez stvarne sile za promjenom, legalizam koji donosi osudu, zbir pravila ponasanja sta je dozvoljeno a sta nije, stalno pozivanje na pravdu, oko za oko, osudu i osvetu. Draga je krajnost, koja je jos opasnija je relativizacija grijeha, liberalizam sa pogresnom svrhom, ucenje o milosti bozijoj, kao izgovor i opravdanja svojih i tudjih gresaka, ucenje o plodovima vjere bez stvarnog posvecenja, ljubavi bez zrtve itd. A cini mi se da je istina negdje izmedju, tacnije da je istina u oboma. Jer nista ne moze zamijeniti posvecen i cist zivot, jer ko ne moze vladati sobom, nemoze vladati ni svijetom. Ali svakoko nase posvecenje nam ne daje za pravo da sudimo tudjim slabostima, da izricemo vrenosne sudove. Ako se i posvecujemo, ne trebamo se izolovati, ako se druzeljubivi, ne treba da gubimo individu. Povrede od ljudi i nesrece koje nam se desavaju nas priblizavaju Bogu, ali svakako ne da bi ostali u tome, pa da kao oni isposnici odemo u neke pecine i odustanemo od stvarnog zivota, uz opravdanje da smo predali svoje zivote Bogu. Lako je biti svetac negdje tamo iza zatvorenih vrata manastira, mnogo je vrednije biti kao Isus za stolom sa kurvamma, kockarima i lopuzama. Ostani pravednik u nocnom klubu u kojem si se zatekao, dok polugole igracice igraju oko tebe. Ostani posten kada si u prilici da pronevjeris neki novac.
To su sve zamke u kojoj se moze naci svako koji trazi Boga. Slicno je kad su u prisustvu velikog naroda, religiozne vodje onog vremena pitale Isusa da li treba plaćati porez okupatorima. Postojale su dvije mogućnosti ako kaže ne onda će ga predati vojnicima sa optužbom da podstrekava narod na pobunu, ako kaže da onda će biti optužen od naroda da je kolaboracionista i izdajnik. Isus je imao odgovor koji je bio negdje izmedju, neko treće rješenje. Pitao ih je čiji je lik na novcu, oni rekoše Cezarov. "E pa dajte caru carevo, a Bogu božije". I tako je to, ovaj svet nam daje da biramo izmedju dva zla. A to nikad nije rješenje, nikad zlo nije rješenje. O tim zamkama sam danas htio reći. Jedna se zove ponosna samopravednost fundamentalizma koja je militantna i fatalisticka, a druge se zove teorije uspjeha propagirajuci elemente vjere za zadobijanja raja na zemlji bez posvecenja. Svaka je primaljiva, svaka je lakozavodljiva, zato hodam izmedju krajnosti koje me privlace, iznova preispitivajuci sebe i svoje motive, pokusavaju da drzim ravnotezu, ravnotezu duha, duse i tijela. Ekstremizam je kao oni polovi magneta, najaci su na svojim polovima. Ali pridjite im sa istim polom pa cete vidjeti kako su iskljucivi, kako snazno odbacuju druge, toliko snazno da skoro ne daju da ih se dotakne niko. Na polovima zemljine lopte, od velikog magnetizma, uspjeva samo led i nista vise, Zivot je negdje izmedju!

недеља, 25. септембар 2011.

Veliki mali ljudi

I velikani su bili mali kad su se rodili. Ne radjaju se veliki ljudi, dobro neko reče, radjaju se kao mali, a "velikim" se postaje. A velikim ga ne opredjeljuje ni njegovo bogatsvo, ni njegovo plemicko naslijedje, vec ga velikim cine njegova djela.
Bogat i mocan je bio i Neron, pa po njemu sam psi dobijaju imena. Nisam cuo da je neko dao psu ime Pavle, po cuvenom apostolu, ali sam cuo puno puta imena za kerove Cezar, Kaligula i slKoja su to djela koja nas cine velikim? To su djela ljubavi, ucinjena po vjeri koja nam je izlivena u srcima. Zista nema te vjere koja je ugodna Bogu, a koja ostaje jalova u djelima. Ako ne cinimo ono sto govorimo, nase su rijeci isprazne i licemjerne. A ako to sto cinimo nije motivisano ljubavlju, svi drugi motivi su samo isprazna isprika.
Kad se pogledaju biografije velikana nase civilizacije, moze se konsatovati da su upravo u nekim oskudicama, nekim surovim vremenima, u velikim turbulencijama, smogli snage da ucine djela vjere i ljubavi prema drugima, i da ih je to cinilo podviznicima..

Ako mogu da budem slobodan da cijenim vremena, rekao bih da su ova nasa veoma teska, ne samo zbog kriza i politickih previranja i ratova oko nas. Teska su zbog krize ideologija, zbog krize morala, zbog krize identtita i krize institucija i autoriteta. Nekako vise nije sveto nista, ni brak, ni porodica, ni drzava, ni crkva.
Rekao bih da ovo vrijeme vapi za podviznicima, sveci su deficitarna roba. I dok mi gledamo u one "velike ljude" naseg vremena, i pitamo se kad ce se nesto da preduzmu, da dodju promjene, trebali bi da pogledamo u sebe i u nas "male ljude". Mi, odnosno Ja i Ti mozemo uraditi tu zeljenu promjenu, i to danas. Ovo vrijeme ceka na mene i tebe, da se pokrenemo na mjestima gdje jesmo. Ako si obucar onda popravljaj cipele onima koji nemaju para za nove. Ako si socijalni radnik, pomogni ugrozenima. Ako si ljekar ucini sve sto mozes bolesnima, ako si umjetnik budi kreativan, ako bogat pomogni sirotinji.
Bog ima drugacije mjerilo za velicinu, kod njega se sve mjeri zapreminom srca, a ne cifrom na bankovnom racunu ili zvanjem. Kod njega se bogastvo mjeri iznosom koliko si spreman dati a ne zadrzati. Velik je onaj koji se cini malim, a mali su oni koji se prave velikim. On je izabrao one male ljude koje je ovo novo drustvo odbacilo kao beskorisne, da preko djela tih malih posrami one koji su silni, mudri i skolovani.
Zato ne gledaj na svoje nemogucnosti, svoje skromno naslijedje, svoj niski polozaj u drustvu, vec gledaj na Onog koji je kadar da ucini vise nego sto mozes i zamisliti, samo ako se odvazis da ucinis djela na koja si pozvan, da ucinis ono sto si u mogucnosti, a On ce uciniti ono nemoguce.

субота, 24. септембар 2011.

METAMORFOZA

Inspirisali su me komentari na prepošli tekst „biti dobar ili biti odlican i nabolji“. Htio bih da pojasnim jednu suštitnski bitnu stvar, na putu promjena o kojima pišem u ovom blogu. Stiče se utisak da se zalažem za princip „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“ iz čuvenog filma „Sećaš li se Doli Bel“. Medjutim, proces metanoje o kojem pišem ne podrazumjeva ono dobar, bolji, najbolji. Kao juče nisam bio loš, danas sam malo bolji, a sjutra ću biti još malo bolji i tako dalje. Pa ću onda jednog dana biti dovoljno dobar, da bi onda dobio vječni život.
Ne, proces metanoje sličan je metamorfozi koje neke životinje prolaze. To je onaj proces u kojem gusenica ulazi u čauru. Gledao sam jednu emisiju o tome. Ona se gusenica učauri, i odjednom čitava unutrašnjost postane kao neka tečnost, koja se okreće. I to neka amorfna masa. I onda poslije nekog vremena, to stane, i pretvara se u nešto totalno čudesno. Od onog bućkuriša, počinje da se stvara predivna leptirica, sa onim tananin krilima. A krila od hiljade boja i nijansi, pitaš se odkud te boje, otkud one tanane dlačice, savršena leptirica. Toj krasoti pozavidjele bi carice u najvećoj raskoši. To više nije ona bijela bezlična gusenica koja puzi, to je sad leptirica, koja može da se vine u visine.
O toj vrsti promjene se radi, ne nekoj evolutivnoj promjeni, u kojoj gusenica, postane super gusenica, okićena zlatom, obučena u svilu i kadifu, sa najnovijim firmiranim naočarima. Ne, govorim o procesu koji se dešava u čauri, u kojoj umire i nestaje gusenica, a iz koje se radja novi stvor - leptir sa predivnim krilima. Laptir koji je jedinstven, neponovljivih boja i kombinacija šara. Unikat.
Zapravo, proces metanoje je proces promjene identiteta. To je jedna odluka da odbacimo ono staro, ono u čemu smo živjeli toliko dugo, puzeći kao gusenica. Odluka da umremo tom starom čovjeku i da se krstimo. Pa da onda iz one vode krštenja, izadjemo kao novo stvorenje, sa izmenjenom prirodom i potpno novim identitetom. O tome se radi, kada se pribrojiš toj neboskoj porodici, u kojoj je Otac Car nad svim carevima, ti si carska kći, odnosno princeza koja može da poleti. Princeza si, makar u ritama hodala. Ili Carević koji ne mora da gine za propale ambicije, jer je već stao Ocu sa desne strane u nebeskim prostranstvima, na najvišoj poziciji koju čovjek može da dosegne, pa su sve ostalo trice.
Da budem precizan, metanoja je proces da se tvoj i moj um, emocije i volja, usaglase sa tim novim identitetom. Da ne misliš o sebi kao o gubitniku, da ne strahuješ kao siroče, da ne tuguješ kao siromah. To je proces u kome se naše um upodobljava onome što srce vjeruje. To je proces u kojem naša djela i sve ono što se vidi na nama, usaglašava sa onom promjenom koja je nastala u nutrini naše duše. I nismo svakim danom sve bolji i bolji, već potpuno novi. Gusenice koje ne udju u metamorfozu, nijesu predodredjene za nebo. Moraju proći kroz proces, moraju da se promjene u leptiricu koja dobija krila za let.
Tek kad promjeniš svoj identitet, kadar si promjeniti mišljenje, riječi i djela. Kada znaš odakle si, i ko ti je Otac, znaš i svoju destinaciju i svoju domovinu u koju ideš. Kad osvjestiš novu prirodu koju donosi novorodjenje, onda nema mjesta strahu i brigama. Ako si od rodjenja puzio po zemlji, danas se možeš odlučiti za nebo. Izmedju ova dva kraja, stoji metamorfoza, stoji pokajanje, i promjena korz koju se mora proći. Zato je na jednom mjestu Isus rekao, za Jovana Krstitelja, da nema ni jednog većeg od onih koje je majka radila, ali da i najmanji u carstvu nebeskom je veći od Jovana Krstitelja. O tome se radi, i onaj namjanji leptir je leptir i veći je od najbolje i najbrže gusenice.
Ali, reći ću i ovo ako si postao leptir, nema šta da tražiš medju gusenicama, ustani, podigni pogled ka gore, i leti, jer ti je Bog dao tu mogućnost...



петак, 23. септембар 2011.

GDJE SMO IZGUBILI OŠTRINU?

Da bi mogao da objasnim ovo o cemu zelim da pisem, prepricacu jednu pricu, koju ja tumacim na svoj nacin. Naime, prica je o Proroku Jelisiju, jednoj od najsjajnijoj licnosti Starog zavjeta. Jer o svima licnostima o kojima govori biblija, govori o njihovim podvizima, ali i njihovim slabostima, padovima, grijesima. Jedino o ovome covjeku, ne pise nista takvo. Naprotiv, kad citam o njemu, mozemo jedino zakljuciti da je njegov zivot bio zivot posvecenosti, sile i cudesa. Bio je snazna licnost i veliki autoritet, postavljao je kraljeve i dolazili su mu svi vladari i knezovi za savjet.
Imao je svoju prorocku skolu i veliki broj ljudi koji su ga pratili i ucili od njega. Tako jedan dan, ucenici rekose da je to mjesto gdje je su se smjestili postalo malo i tijesno, i da ga mole da podje sa njima da isjeku svako po jedno drvo i da naprave kolibe gdje bi se smjestili. I on je pristao, otisli su pored nekog potoka, jer su vjerovatno lijepa i velika drva rasla uz vodu. I jedan od ucenika zakuka za pomoc od Jelisija, je mu je ispalo sjecivo od sjekire u sred rijeke, a nije njegova sjekira vec je pozajmio. Jelisije mu rece da nadje mjesto gdje je palo sjecivo i da tamo baci drzalju. I zaista desilo se da je isplivala citava sjekira.
Meni ova prica govori da moramo biti oprezni posebno kada se sirimo, kada napredujemo, kada ulazimo u nove poduhvate u cilju rasta i prosirenja svoje sjelatnosti, svojeg polja utacaja, svojeg asortimana, svoje game proizvoda i usluga. Da na tom putu ne izgubimo jednu presudnu stvar, od koje zavisi uspjeh, da ne izgubimo ostrinu!
Mnogi su pisali o ostrini uma, potrrebi da se raznim jogama i vjjezbama meditacije moze dosegnuti koncetracija i zadobiti blistavost uma. Ali ja zelim da osvjetlim jedan visi, odnosno dublji nivo oštrine o kojoj zelim da pišem danas. To je oštrina duha, istančanost tog "šestog" čula, kojim možemo da rasudjujemo duhovne stvari.
To je ono "fino podešavanje duše" koju neko pomenu od fb prijatelja. To je mogućnost da se osjeti jedna duhovna stvarnost. Taj dar donosi mogućnost raspoznavanja duhova. O čemu ja to? Ne pričam o duhovima, pričam o sposobnosti da raspoznamo sa kakvim namjerama neko nam dolazi i nešto nudi. To je sposobnost da se razlikuju motivi, kako drugih, tako i naši sopstveni. Da se osjeti "u kom duhu" nastupamo, zasto nesto cinimo i zasto nam neko pristupa i sa kojim pobudama.
Ali da bi istancali ova duhovna osjetila, potrebne su godine vjezbe, duhovne discipline. Kao sto sportisti podvrgavaju sebe napornim vjezbama da bi se kvalifikovali za olimpijadu, da bi preskocili normu. Tako se mora dispciplinovati nase tijelo postom i molitvom, da bi preskocili "normu" i usli u podrucje nadnaravnog, u podrucje ovih duhovnih senzacija. Kako bi znali da raspoznajemo znakove koji nam stoje na putu.
A ako si od onih koji kao i ja zelimo da povratimo oštrinu koju smo negdje na svom putu izgubili, trebamo se po ovoj Jelisijevoj preporuci vratiti u sjecanju na mjesto gdje se to desilo. Razmislimo šta i kada je to bilo, kada je sa naše "držalje" (citaj duše, koja nam je pozajmljena) spala oštrica, pa smo duhovno zalupili, pa smo nekako ogluveli, pa vise ne vidimo, ne razumijemo, ne cujemo i ne razlikujemo duhove. Mi cujemo šta ljudi govore, ali pravi motivi nam bivaju sakriveni, i mi bivamo prevareni, bivamo pokradeni, bivamo izgubljeni.
Zavapimo kao ovaj ucenik, bacimo se na to mjesto u vodu Svetoga duha, uronimo u molitvu i post, ne bili isplivali kao ona sjekira, sa novom oštrinom, sa novim razumjevanjem.
To je jedini uslov za nas rast, za prosirenje najeg stanista, za prosirenje naših vidika i polja uticaja,. To je neophodan uslov za prelazak na novi nivo u nasim pposlovima, u nasim odnosima. Zadobijmo ili povratimo ostrinu duha, ostrinu uma. Jer ko zadobija razumjevanje, zadobija zivot i napredak.

четвртак, 22. септембар 2011.

NECU DA BUDEM DOBAR!

"Budi dobar" ucili su nas od malena! A evo postao sam i sam roditelj, pa se jos uvjek pitam sta znaci "biti dobar"? Da li biti dobar znaci precutkivati neciji grijeh, tolerisati ga i povladjivati mu? Da ako slusam pretpostavljenog, po cijenu da krsim zakon ili ugrozavam egzistenciju nemocnih, znaci li da sam dobar? Da li ako sam ljubazan i slatkorjeciv prema onome kome mislim da treba “odrzavti lekciju”, znaci li “biti dobar”!?
Ako je tako, onda ja ne želim biti dobar! Ne zelim da se pokrecem na zelje svih onih koji me okruzuju, da bi “bio dobar”! Ne zelim da me pokrecu ni potrebe svih onih koji od mene ocekuju da ih zadovoljim! Ako bih i zelio, sigurno ne bih mogao, jer dobro rece majka jednog mog dobrog prijatelja " Sine moj, ne mozes citav svijet hljebom nahraniti!".
Da li sam dobar ako kazem DA svemu sto mi je nudi, u namjeri da ne uvrijedim ovog ili onog? Ko sam ja onda, ako ne umijem da kazem NE, svemu onome sto se protivi mojim principima, sto razara moj mir, odvlaci moje vrijeme koje planiram za sebe i svoju porodicu?
Zar si los ako ne odgovriš na sva moja ocekivanja, na sve moje zahtjeve, na sve moje potrebe? Ako je to uslov da budem dobar, onda ne zelim da budem dobar!
“Dobar i lud, braca su rodjena” kaze jedna poslovica. Ako biti dobar, znaci povladjivati silniku, povladjivati lupezu i smutljivcu, onda je ova poslovica potpuno tacna. Jer tolerisati laz, preljubu i kradje, jeste ludost u ocima Bozijim, pa makar nas svi pajtosi tapsali po ramenu, velicali da smo face i da smo cool ortaci.
Zato sve vise razumijem jedan stih iz Biblije, koji me je uvjek bacao u razmisljanje, a koji govori o nasoj dobroti i nasoj pravdi da je kao prljava haljina pred Bogom. Zaista, ovakva dobrota, je kao necista haljina. A da bi znali sta to tacno znaci, treba znati da ovo napisano oko 800 prije nove ere, kada se haljina koristila prilikom menstruacije kod zena. Smatralo se da je zena necista 7 dana i bio je necist onaj koji se onecistio o nju ili ovu haljinu. To je nečista haljina, o kojoj se govori, i takva je nasa dobrota kada hocemo da negiramo svoj ili tudji grijeh, kada hocemo da pokrijemo svoje slabosti I greške, kada hocemo da se dopadnemo ljudima po cijenu da lažemo, varamo, laskamo i krademo.
Zato odbacimo ovu vrstu dobrote i pravde, rizikujuci da ce mnogi da nas naići na osudu, odbacivanje od drugih uz kvalifikaciju da smo neomiljeni, losi I neučinjeni ljude. Valjda zato što nismo ispunili sve njihove zelje, potrebe i ocekivanja, jer ima nismo dali za pravo u njihovim pogrešnim stavovima, nacinu zivota i ambicijama. Sto smo radili u skladu sa svojim prioritetima, svojim uvjerenjima, svojim principima. Zato što smo radili za korist sviju a suprotno necijim sebicnim interesima. Zato ako to podrazumjeva da kazu da nismo dobri, onda ne zelimo da budemo dobri (3), ni vrlo dobri (4), želimo da budemo odlični (5)! Želimo da budemo skroz odlični, želimo da budemo LUČONOŠE :-))

понедељак, 19. септембар 2011.

RAZORUŽANJE

Do sada u život sam ukapirao da se problemi nekako povećavaju upravo pred ciljem. Kada treba do dodje do rješenja, kada treba da dodje do promocije onog na čemu ste dogu radili, kada treba unovčiti dugogodišnji trud, e onda počinju problemi. Kao da apetiti rastu kod onih koji vas okružuju, pa oni koji su bili saučesnici kao da postaju konkurenti, oni koju bi trebali da pomodnu da dobijete novac, postaju kočničari.
Sjećam se jedne emisije o Nilu, one vrste emisija kao Opstanak, prikazaju životinjski svijet oko ove velike rijeke, kad je veliki vodostaj, i onda kada su velike suše, kada rijeka postane voma mala za sve. E to mi se čini da gledamo svuda oko sebe, dok je bilo svima dobro, dok su se davali krediti, svi su se slagali i živjeli u mirnoj kooegzistenciji. Ali kada izvori novaca presušuju, kada se sužava prostor za život i za zaradu, onda stupa na scenu sistem „mala bara puna krokodila“. I u ovoj emisiji sam mogao da vidim kako prilaze one zebre, bivolice i sl. životinje da bi se barem na kratko napojile, a iz one vode vire oči krokodila, sa strane gladni lavovi itd. Dolazak na vodu predstavlja životni rizik za ove životinje. A šta da radi čovjek u ovo vrijeme, da li da počne da se naoružava da bi prišao nekom izvoru, sa kojeg bi se mogao napojiti on i njegova djeca. Kako može da napreduje u vrijeme velikog laktanja, kako može da dobije tender za javne nabavke, kada svi idu sa damping cijenama i služe se koječime.
Mislim da imam jedan odgovor koji je sakriven u starozavjetnoj priči o jednom momku koji se prvi suprostavio neprijatelju koji je kontinuirano pljačkao njegov narod. Svake godine kad se narod Izraela spremao za žetvu, dolazili su Midijanci, veliki i divlji narod sa Istoka, koji su nastanjivali dolinu Tigra i Eufrata. Dolazila bi milionska vojska i opustošila useve. Narod je očajavao i postajao sve siromašniji. Sve oko čega su se trudili, u suzama sijali, okopavali i zalivali, nestajalo bi u jednom naletu ove vojske. Dok nije stigao božiji poziv Gedeonu (po ovom momku nazvano je ono udruzenje Gedeonita, koji štampaju biblije na preko 200 jezika i distribuiraju na svako mjesto po cijelom svijetu), da ustane da povede svoj narod u borbu protiv ovog neprijatelja.
Ali Gedeon je o sebi imao veoma nisko mišljenje o sebi, smatrao je da nije dostojan takvog zadatka, jer je bio najmladji u svojemu domu, a njegovo dom najmanji u čitavom plemenu, a njegovo pleme najmanje u čitavom narodu. Ali ono što je posebno fascinantno meni je zapis da kad je ovaj pobijedio sopstveni strah i nesigurnost, ustao je hrabro i pozvao narod u borbu, došlo je oko 32 hiljade vojnika. Gledao je na vojsku koja je bila kao šaka jada naspram milionskog neprijatelja. I taman što je htio da traži vodjstvo od Boga da bi krenuo u rat, stigla je čudna Riječ preko proroka. Bog je poručio Gedeonu da je mnogo vojnika... Mnogo!?! Da odvoji sve one koji se boje. Kad su otšle kukavice, ostalo je samo 10 hiljada vojnika! Kad je htio da krene sa tom vojskom, opet je stigla Riječ da je mnogo vojnika, jer je Bog htio da pokaže Gedeonu, da nije bitka do broja vojnika i do snage koju poseduje, već bitka zavisi isključivo od Boga i njegove pravde. Onda je rekao da odvoji sve one oprezne, koji su pili vodu sa potoka iz ruke, ne skrećujući pogled sa bojnog polja. I ostalo ih je 300 vojnika!!! Mogu misliti šta je Gedeon mogao da pomisli. Kakvo je mogao da ima pouzdanje u svoje snage, nikakve. U ovu Borbu morao je ući isključivo oslanjajući se na Božiju intervenciju. I zaista, te noći, uskočili su u logor, sa trubama i sa bakljama, i izvojevali pobjedu. Neprijatelj se uplašio, sludio, medjusobno pobio, i pobjegao.
Podjeliću sa vama jednu misao, koja mi dolazi razmišljajući o ovoj priči: Kad ljudi planiraju da opljačkaju nekog onda se naoružavaju, a kada te Bog sprema da odbraniš od lopova onda te razoružava. To je lekcija koju učim godinama, da si najači, onda kada misle da su te razoružali, kada se ne uzdaš u neke svoje veze, u svoje sposobnosti, u svoje moći, kada ne ulaziš u rat sa oružjem koji koriste tvoji neprijetelji. U ovom se krije mudrost: Kada si slab, onda si jak! Ali ne slab u nekom senzualnom smislu, kada si strašljiv, emotivan i labilan. Ova slabost se očituje u jednoj svijesti da naš uspjeh ne zavisi od nekih naših moći i uticaja, novca ili slično. Već naša je snaga u tome što smo na pravoj strani, što se borimo u Istini, što branimo svoj narod i svoju zemlju. Tada našu vojsku neće činiti kukavice i budale. Već našu vojsku će činiti „specijalni odred“ onih koji su budni i neustrašivi. Malo stado ali odabrano!
Bez obzira šta misliš o sebi, da si mali, slab, nemoćan, najmanji u svojem narodu, kada dodje čas, kada se podigne uzbuna i povika, kada se zapale vatre i zasvijetli u ono što se čini u tami. Tada ćeš udariti bez oružja zemaljskog, jer tvoje oružje će biti sam Bog. Tada je pobjeda zagarantovana, tada ćeš vidjeti ledja svoga tiranina. „Mala bara puna krokodila“, će postati tvoj plen i tvoje pojilo! Ali da bi bio kvalifikovan za ovaj Božiji rat, moraš biti najprije razoružan. Da bi mogao ući u ovu borbu, moraš najprije da osvjestiš koliko je slaba ljudska snaga i moć koju on ima, da razumiješ da "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka".

недеља, 18. септембар 2011.

ISPLAČI SVOJ JAD

Na zadnjem susretu sa onim mi Prijeteljem (sa velikim P) ispričao mi je šta je bilo sa njegovom mladjom ćerkom kojoj je je mislim 8 godina kada je vidjela da su joj uginule ribice u akvarijumu. Za nju je bio to nevjerovatan gubitak, te nemušte životinje, njoj su bile pravo bogastvo. Ne znam šta je tačan uzork, ali tog dana, obije ribice su uginule. Počela je gorko plakati iz sveg mozga. Njena majka to nije mogla podnositi, pa ju je ućutkivala, grdila kako smije tako, da će joj kupiti druge ribice, da se smiri i da je sramota da se tako ponaša. Ali efekat je bio još gori, plakala je jače i jače.
Onda je došao njen Otac, da se umiješa u ovaj dogadjaj, ali je upravo suprotno uradio od svoje supruge, zagrlio ju je, podijelio je sa njom žal zbog uginuća njihovih ljubimaca, izrekao sve što i sam misli o njim, kako su mu bile važne, kako ih je volio hraniti. Ćerka je slušala, plakala na grudima svoga oca jako i dugo. Ali nakon nekih pola sata, plač se stišavao, počela je da postavlja pitanja, kako i zašto? I nakon nekog vremena potpuno se smirila. Kaže da više nije to pominjala i da je sa radošću prihvatila nove ribice.
I upravo danas želim o tome da pišem. Ja sam od onih koji ne plaču, koji stiskaju zube i koji trpaju žalost u sebe. Ja sam od onih koji kao majka ove djevojčice, žele da utišaju suze, žele da prebole bol onako „na nogama“, kada sam povredjen i kada boli duša. A razmišljam koliko je blagoslovljeno kada se mogu isplakati, kad pred Bogom, iznesem svoju bol, svoju tugu, zbog grubosti onih koji su mi bliski, zbog omalovažavanja onih kojima sam činio dobro i sl.
Jedna poznata knjiga o isceljenju, u kojoj je jedna spisateljice podjelila svoja iskustva u isceljenju koje je doživjela, i tjelesnom a najprije duševnom. Ta knjiga se zove „Sve počinje sa plakanjem“. Znate li da prvi od znakova Metanoje, odnonso pokajanja, su suze. Čitav proces promjene uma, promjene u riječima, dijelima i mislima, počinje plakanjem, počinje suočavanjem sa svojim bolom.
U mojem hodu sa Bogom, sve je počelo sa suzama. To je bilo na medenom mjesecu sa Cecom, tačnije medenoj nedjelji :-)). Bili smo u Hotelu u Igalu. Čitav taj put je bio jedno nevjerovatno iskustvo. Pričao sam več o nekim dogadjajima koji su prethodili mom obraćenju, kako je tih dana svaka Cecina molitva bila uslišena, kako smo obezbjedili sredstva za naše vjenčanje, pa i taj boravak u Hotelu sa 4 zvjezdice je takodje došao gratis, iznenanada. Upravo odmah poslije našeg vjenčanja.
Bio sam pun emocija, pun razmišljanja o svome životu, radost za koju još nijesam znao, prodirala je u moje srce. I onda došao je taj dan 18. Oktobar 2000. godine, pet dana nakon vjenčanja, dok je Ceca imala popodnevni odmor, ja sam čitao 18ti Psalm, iako nisam ništa razumio, nešto je je pogadjalo moju utrobu. Izašao sam iz sobe, uzeo štap i neke mamce, da odem na obalu da pecam. Razmišljao o čitavom mom životu o Bogu i da li postoji? Pomislih Bože, ja sam svašta radio, bavio se raznim nečasnim stvarima, išao nekoliko puta u sigurnu smrt, psovao Te, bavio se horoskopima, meditacijama, gatanjima i drugim glupostima... A ti samo si mi milost činio, nikad mi nije dlaka sa glave pala, jalovio si moje pokušaje da nešto ukradem ili da se povrijedim...
Podignuh pogled iznad onog plovka, kasno popodne, smiraj dana, ispred mene obrisi Luštice i Prevlake, i najednom osjetih kako mi se čitav zaliv smeši. To nikada neću zaboraviti. Mogao sam vidjeti lice svoga Zaštitinika svoga dobrotvora. Smešak koji je govorio, dobro došao mi. Kako me ranije nisi upoznao? Da to sam bio Ja, svaki put kad je bila nevolja. Bio sam tu i nisam te ostavio.
Sve je u meni drhtalo, utroba mi se komešala. Pobjegao sam u hotelsku sobu. I onda to veče dok sam Ceci sve ovo pričao, otišli smo u malu Crkvicu u na vrhu starog grada u Herceg Novom. Uhvatili se za ruke u nekoj svetoj tišini. Ceca je molila za blagoslove: „Gospode, daj na dijete?“. Sišli smo niz stepenice, sjeli u neki lokal na velikom gradskom trgu. I ja više nisam mogao da izdržim, sve je u meni puklo. Počeo sam da plačem, i da plačem. Jecao sam, ridao. Govorio: „Kako je moguće da je On toliko milostiv, kako je moguće!!!“. Ta misao o Njegovoj milosti, koja mi je samo dobrim vraćala, koja mi je sve oprostila, koja me je čekala, ostavljala me je bez daha. Plakao sam jako na sred gradskog trga, ne mareći za pogledima, ne mareći za sebe.
Znači sve je počelo sa suzama. Ta katarza nije se završila taj dan. Gotovo čitav jedan mjesec, je to nešto izlazilo iz mene sa suzama i uz ridanje. Ne znam tačno šta, ali moja se duša oporavljala, moja se duša isceljivala. Plakao sam kao što je ona ćerkica plakala na grudima svojega Oca. Jako i dugo. Dok nije stigla ponoć, dok se nije u meni počelo stišavati sve. I dok me nije preplavljivao duboki mir i neka radost za koju do tada nijesam znao.
Ponavljam suze su bile znak mog dobokog pokajanja za sve što sam činio. Milost me je, a ne kazna, približila Ocu, plakačući na Njegovim grudima, punih razumjevanja. To je bilo oslobodjenje bez ikakvog prigovora, bez ikakvog ućutkivanja i potiskivanja, kao što je moj Prijatelj grlio svoju kćer u njenom bolu zbog gubitka.
Zato ne stišavajte suze u grudima, ne ućutkavajte svoju djecu koja žele da isplaču svoju bol. Ne govorim o suzama samosažaljenja, već o suočavanju sa svojim bolom, kojeg trebamo isplakati. Isplakati sad, a ne sjutra kao Skarlet o Hara. Jer to sjutra možda i nikad ne dodje, a bol ostane naš saputnik, naša sjena.
P.S. Tačno nakon 9 mjeseci, 17.jula 2001. Godine, dobili smo djete, Bog je čuo molitvu jednog mladog bračnog para, u Crkvici sv.Arhangela Mihaila, i dao nam radost umjesto suza koje su tekle. Neko mi reče: "Život za Život. Ti si predao svoj život Bogu, a On ti je dao novi život, dao ti je Emiliju!!!". Amin!

TOME SAM DORASTAO

Kad vec pomenuh izazove, odnosno probleme kako neki to kazu i vide, sjetih se jedne izjave koja mi je izletela iz usta, kao da je ja nisam rekao, a bila je prava. Ali ipak počeću sa stihovima iz Gorskog vijenca, kad stari Iguman Stefan odgovara mladom Vladici Danilu:

“Ja sam prosa sito i reseto
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu casu iskapio,
poznao se s grkijem zivotom.
Sve sto biva i sto moze biti,
meni nista nije nepoznato;
sto god dodje ja sam mu naredan.”

Naime, juce u razgovoru sa koleginicom u prici o predstojecim izazovima koji nas cekaju do kraja mjeseca i kraja ove godine. Kojima se ne nazire rjesenje, jos uvjek :-), rekoh onako u vjeri: Ma uspjecemo, DORASLI SMO MU (izazovu). I uhvatih se za tu riječ, provukoh je “kroz devet voda” kao što se mast svinjska pročićava u devet voda, pa se može kao lijek koristiti. Tako I ja svoje misli, provlačim kroz rešeto Riječi Božije I drugih nadahnutih knjiga I onda ako ostane, može se služiti kao lijek. Takve stvari želim da dijelim na ovom Blogu. Naravno, svjestan sam da ne uspijevam uvjek.

Elem, da nastavim. Onima koji traže istinu, traže smisla, tragaju za odgovorima, suočavaju se sa raznim iskušenjima, koje sam pominjao u prethodnoj priči da nema ljubavi bez izazova. Ono što bih da približim I sebi I vama, je da smo dorasli svemu što nam se dešava? Da li iznenadne nesreće i teške stvari, mogu da nas izbace iz kolosjeka? Da li ću uspjeti da riješim ogroman problem koji mi se pojavio?

Nemoj da misliš da se I ja ne borim sa brigama, sa strahovima od neuspjeha, da se ne borim sa sumnjama I postavljam pitanja I sebi I Bogu: Kako će se ovo riješiti? Da li sam na pravm putu, šta činiti i kako da izbjegnem negativne posljedice?

Razmišljam, a o tome sam već nešto I ranije pisao, ako nas snalaze stvari i izazovi koji prevazilaze naše snage i moći, pa smo time osudjeni na pad I neuspjeh, zar onda Bože nisi nepravedan?! Ako smo prinudjeni da biramo izmedju dva zla, onda smo izabrali grijeh, a ako činimo grijeh mimo svoje volje onda kakva je naša krivica ? to I nije grijeh, jer smo bili prinudjeni na njega.

Ali riječi Igumana sa početka teksta, jednog od duhovnih vodja toga vremana u ovoj priči, nas upozorava, kao što upozorava mladog Vladiku, da sve što nam dolazi u susret tome smo I naredni, tome smo I dorasli. Jer ako je Bog pravedan, a jeste pravedan, neće pustiti na nas nikakvo zlo koje prevazilazi naše snage, da bi imali mogućnosti da mu se odupremo, da ga nadvladamo, da ostanemo u istini. Ako je ovo tačno, a duboko sam uvjeren da jeste (inače Boga ne bi ni bilo, ne bi bilo ni pravde ni istine), onda nemamo izgovor za laži, izgovor za strah, izogovor za grijeh.

Ali ono što sam takodje razumio, I što me iznova svaki put prene, je da na ovom putu ne možeš ostati, ne možeš se održati, ne možeš uspjeti, bez čuda! Zaista čudo nam je potrebnije nego ikad. Da, čudo mi je potrebno, vičem iz glasa, i ja ga očekujem. Ja vjerujem u čudo, jer ako je Bog pravedan, a jeste, poslaće čudo da preskočim ovu planinu koja stoji ispred mene. Vjerujem u čudo, jer vjerujem da nismo osudjeni na poraze, nismo predodredjeni za pad i grijeh. Ne trebaju nam izgovori, treba na pobjeda! Ako postoji čudo, a vidio sam ga mnogo puta u svom životu, onda čovjek može ići “iz pobjede u pobjedu”, ići dalje po milosti koja dolazi od Boga.

Znam da izgleda nekako da su izazovi sve veći i veći. Kao kad skakaču u vis, svaki put poslije uspješnog skoka podižu letvu. ALi i mi smo jači, mi smo iskusniji, mi smo dorasli novoj visini. Moramo pobjediti sebe, preskočiti svoj lični rekord, jer smo pozvani na još veće stvari, u koje ne možemo ući prije nego im dorastemo. Ali ovoj sada "visini" kažem, a i tebe ohrabrujem da kažeš: "jesi tu, jesi velika, ali sam ti dorastao!. Preskočio sam sve visine do sada, preskočiću i tebe"!!!

субота, 17. септембар 2011.

NEMA LJUBAVI BEZ IZAZOVA

Stvarno je super Merlinova pjesma koja kaže. „Željela si ono što bog nije stvorio, ljubav a da u njoj zrna sumnje nema...“! Svakako inspirativna za ta razmljišljanje. Kako to kad je Bog stvorio svet i rekao da je sve dobro i svaršeno, da se u Edenskom vrtu našlo Drvo poznanja dobra i zla? To nas navodi na zaključak, da nema ljubavi bez izazova. Kako bi Adam i Eva, koji su imali sve u Edenskom vrtu i koji su jeli se Drveta života, jeli plodove vječnog života, kako su mogli iskazati zahvalnost i ljubav prema Tvorcu, ako ne bi bilo onog drugog drveta i zapovjesti da ne jedu ploda sa njega? Jedini zaključak je da se upravo kroz ovu zabranu stvorila mogućnost da se iskaže ljubav. Zato nije ni čudo kada Isus kaže, ako me ko ljubi, onda vrši moje zapovjesti.
Znači ako ti ili ja imamo mogućnost da se nekog odreknemo, da ga ostavimo, da ga iznevjerimo, da ga prevarimo, a to ipak ne činimo, onda se pokazuje ljubav i vjernost kao jedan od njenih najdivnijih elemenata. Kakve su to zapovjesti koje nam Bog daje? Ja sam dugo mislio da je ne čini ovo, ne reci ono, ne uzmi to, ne požli ono... Ali nije u tome stvar, taj zakon je plod Drveta poznanja dobra i zla. Postoji jedan uzvišeniji zakon koji je zakon ljubavi i milosti. To su one dvije ključne zapovjesti, koje kažu da ljubimo Gospoda Boga svojega i da ljubimo jedan drugoga kao samog sebe. I eto, više je nego jasno da se ljubav ostvaruje vršenjem zapovjesti, a sadržaj zapovjesti je isto ljubav. Tako da što god činiš iz ljubavi, dobro činiš, a ako nešto činiš nekom a ljubavi prema njemu nemaš, onda si kao činele koje ječe, praporci koji zveče tj. isprazna je i besmislena stvar koju činiš i zaludna je.
Zato kad nema izazova nema ni načina da se pokaže ljubav. Pa sada i na razna iskušenja koja me snalaze svakodnevno ne gledam kao na nešto loše, nešto što treba mrzeti i odbacivati, već bi trebao gledati sa nekom radošću. Jer kušanje naše ljubavi, učvršćuje je, raspaljuje je, čini nas postojanim i jačim. Ako gledamo sve to kao način da pokažemo onom drugom svoju ljubav, to nam daje snagu da kroz kušnju prodjemo u miru, prodjemo u radosti, iako to priznajem nikom nije milo.
To je po meni jedini ispravni pristup prema izazovima koje nam život donosi. Samo naivni, samo nezreli jadikuju nad svojim životom, govoreći „zašto me snalaze sve te kušnje i napasti“, „Ne želim to, odbijam to, odustajem previše je teško...“.
Bog nas nije stvorio kao robote, koji trebaju da izvršavaju naloge i zapovjesti, bez pogovora, bez smisla, bez pitanja, bez sumnji, bez izazova... Ne trebamo da gušimo u sebi sva ta pitanja, sve dileme, sve sumnje, da lažemo sebe, a Njega ne možemo i da hoćemo. Zato sve manje sebe osudjujem za grešne misli koje mi dolaze, da se krivim što sam kušan da nešto utajim, ukradem, slažem... Neke pustinje i izazove je Bog stvorio, da bi nas suočio sa nama samima, da bi se zapitali u čemu smo, a najviše da bi nas uhvatio za srce i približio sebi. Nema veće radosti na nebu i na zemlji, kao kad pravednik pobjedi svoju napast, svoje kušnje i vatre. Iz svega toga izlazimo kao pobjednici, izlazimo ojačani, svjesniji, osvježeni, okrepljeni i konačno pročišćeni. Čisti kao zlato što se kroz oganj pročišćava, pa sve ono što je nečistoća biva sagoreno, a zlato pretopljeno i pročićeno. Pa se izliva u nove kalupe, u nakit i ures, koji služi za posebne prilike.
Zato prihavtimo izazove koje nam život donosi, prihvatimo ih sa radošću, prihvatimo ih otvorenih očiju i ne bojmo se. Ko odustaje, ko se predaje, ko posustaje i ne ustaje, nije duhovni borac, nije ljubavnik, nije dostojan da vidi Nebo.

PREDANJE

Jedna od najljepsih stvari, odnosno osobina koje mozes da uocis u karakterima svojim saradnika je predanost poslu.
To je ono kad vidis da neko savjesno obavlja svoje zadatke, ali to je i nesto vise od toga. To je kad kontinuirano bdije nad poljem svojih obaveza, cini sve sto mu je receno, ali i sve ono sto uvidja da je neophodno kako bi ispunio ocekivanja svojih pretpostavljenih. Ali to ide i nekako dublje, kad je predanje u pitanju. Vidis da covjek, pored svoje snage i pored svog intelekta i znanja, unosi i svoje srce. Vidis da to sto radi je neodvojivi dio njegove licnosti. On je upravo to sto radi.
Sjecam se svoje uciteljice Stanice Bojanic, kojoj smo mi, I/1 te daleke skolske 78godine, bili posljednja generacija pred penziju. Ona je taj svoj posao zivjela svim svojim srcem. Mi smo bili obasuti njenom paznjom, njenim blagim rijecima punih utjehe, ohrabrenja i razumjevanja. Nikad ljuta, nikad povisen ton, nikad neka uvreda ili slicno. Ona je bila uciteljica, od pete pa do zadnje vlasi njene sijede kose.
Skoro sam upoznao njenu cerku, koja je govorila potvrdila sva ova moja sjecanja na nju, nekako sa setom je rekla da je skoro bila ljubomorna na sve nas koliko smo mi njoj bili vazni, koliko je pricala o nama, radila za nas. Sva ta posvecenost svom pedagoskom pozivu ostavila je duboki pozitivni trag u nama, tako da je nase odjeljenje bilo uvjek najbolje u skoli do kraja osnovne. I velika vecina i danas su oni koji su zavrsili fakultete. Kada govorim o njoj i kada je se sjecam, kao da govorim o svetici, jer imala je onu svjetlost mucenika, suvo lice, nefarbane kose, koju je mislim vezala u pundu ili pletenice, kao neka pastirica. Ta divna zena Stanica Bojanic, je lik koji me je dugo pratio u zivotu. Zbog koga sam uvjek volio svoje nastavnike, profesore, i do kraja svojih studija nikad nisam imao nikakav problem sa njima.
Predanje je divna rijec, koja ozvanacava mnogo toga. Kada nas bozija rijec poziva na predanje, to je poziv koji u sebi podrazumjeva povjerenje u Onog kome predajes svoj zivot. To je kao u onoj prici koju sam cuo da je cuveni akrobata, preko Nijagarinih vodopada, prešao preko žice, samo sa jednom letvom kojom je odrzavao ravnotezu. I onda je pred svima pozvao jednog dobrovoljca koji bi se zakacio za njega i da ga on prenese nazad preko zice. Nastupio je tajac, svi su se zagledali, niko nije smio da se odluci na takav korak. Tek poslije neke mucne tisine, jedna djevojcica je iskoracila napred i rekla: “Ja hocu”. I zaista on ju je popeo na ramena, i pred zabezeknutom publikom, I sa ovom djevojcicom koja je mirno sjedela na ramenima, presao polako nazad preko zice.
Svi su se zapitali koj je ta hrabra djevojcica, i onda im je akrobata odao tajnu, da je to njegova cerka, sa kojom cesto vjezba tacke. I to je to. Cerka je vjerovala u svoga oca, i znala je da je sigurna sa njim, iako je provalija pod njima, uska sajla, uzak put ka drugoj strani. Ali o tome se radi, predala mu se u ruke, jer mu je vjerovala.
Ali predanje je jos vise od toga. Predanje je predaja, kada odložimo svoje oružje pred Svemoćnim. Kada više ne ubijamo, već podižemo svoju zastavu pred onim koji je Gospod nad vojskama. Kada ispucamo I zadnji metak naših izgovora, naših pokušaja, naših odbrana. NE bijemo svoje bitke, jer nas je razoružao svojom silnom ljubavlju. Ona nije neko povlačenje, več to predanje u sebi nosi neku strast, nesto vatreno. To je ona silina ljubavi, kada se mlada predaje svome zeniku. Kada u njoj padaju sve prepreke, sav stid, sva ustezanja, sve neprijatnosti. I kada njeno srce viče: Da tvoja sam, samo tvoja i nicija vise. Tvoja sam cijela, tvoja sam sad i tvoja sam zauvijek. To je tenutak, kada dvoje postane jedno, i ne znas kada je On postao dio nje, a kada je ona utonula u Njega.
konačno pitanje identiteta, kada ono sto vjeruješ to i živiš, kada ono sto zivis to postaje mesom, to si ti, tvoj identitet. I onda osjetis lakocu davanja, onda osjecas kako to sto radis ti donosi radost, kako zivot ima ukus kao med na usnama. Kako davanje i rad te ne umara, vec te okrepljuje. Kako postajes jedno sa Ocem koji te noci na svojim ramenima, iznad provalije, iznad ponora. Eee, takve ljude je lako uociti, takvi su pozeljni, takvi su dobrodosli, takvi se pamte i nikad ne zaboravljaju, kao sto je bila moja uciteljica Stanica Bojanic, predani prosvjetni radnik.

петак, 16. септембар 2011.

ORLOV LET

Kad pogledam orla, cudesnu pticu, kako plovi nebom bez ikakvog umora, kako vlada prostorom i dolinom. Nastanjuje se u visoke litice, i sebi je prigrabio nebo kao domovinu. Kakvo mocno a divno stvorenje. Tolika ptica, a lebdi, hvata vazdusne struje, osjeca ih u svojim krilima. Zaista ima nesto cudesnog u orlovom letu, da su mnogi pisali o tom.
Danas mi postade jasno, da orlov let se sastoji iz dva dijela. Jedan je ovaj vidljiviji kada on jezdi nebom, ali postoji i onaj manje interesantan, manje atraktivan, a to je kada on polijece iz svojega gnijezda, zamahuje krilima, snaznim i napornim pokretima, odvaja se od zemlje, odvaja se od svoje orje luke kako bi se vinuo u visine. Sporim i teskim zamasima pocinje svoj let, pobjedjuje silu zemljine teze, i onda sve lakse i lakse se podize, sve dok ne dodje na potrebnu visinu, da hvata vazdusnu struju, i onda prestaju za njega zakoni gravitacije, zakoni koji ga vuku ka zemlji.
Koliko mi je jasno danas, kada sam se molio, uz veliki napor, kada me je nesto u grudima stezalo, kao da hoce da iskoci iz mene, da je najednom dosao trenutak kada sam mogao, kao ovaj orao, da osjetim kretanje Duha Svetog, tog Nebeskog vjetra, koji ti miluje lice i dusu. Da sam tog trena mogao da rasirim ruke kao orao svoja krila i da osjetim kako se pune novom snagom, tom vertikalnom strujom, koja te podize, koja te nosi. Osjetis kako zakoni gravitacije gube vlast nad tobom, kako pocinjes bez napora da letis ka Nebu, ka svoj visokoj litici, ka mjestu odakle se vidi tvoj plijen, kada su sve zemaljske stvari tako nebitne tackice i zarezi.
Postade mi jasno, da se zavrsava jedna faza u mom letu, kada sam upinjao, kada mi je svaki zamah bio tezak, otpor snazan, gravitacija jaka. Da sve ima svoje vrijeme, vrijeme kada se sije, i vrijeme kada se skuplja, vrijeme suza, i vrijeme radosti, vrijeme velikih napora i vrijeme pocinka.
Shvatih, da je doslo vrijeme pocinka u mojim poslovima, vrijeme kada se otpustas svoje sopstvene snage, kao kad avion uvlaci svoj stajni tap, jer mu pravi veliki otpor letu. Tako i ja razumjeh nocas, da sam dovde stigao uz napore, ali od sada sirim svoja krila, hvatam ovu nebesku silu, koja me dize i koja me nosi, koja me vodi na mjesto gdje sam nikako ne bih mogao dosegnuti, dobaciti.
Razumjeh sta je Šabat, sta je onaj sedmi dan o kojem piše na pošetku svega, kada je Gospod pocinuo od svojih djela, nakon šest dana stvaranja. Sedmi dan je ušao u taj počinak. Ja sam danas učinio sve što je do mene, u duši svojoj rekoh dobro je sve sto sam uradio, nemam vise snage, ni moci da bi promijenio svoje danas u pogledu nekih stvari koje me zaokupljao u zadnje vrijeme. I osjetih taj mir koji donosi pouzdanje, kada ulazis u drugu fazu svoga leta, u pocinak, u zavrsetak onog sto si radio. Taj dio je djelo Duha Svetog, taj dio je onaj vidljiviji, kada svi vide uspjeh, nakon cega stize blagoslov i dolazi promocija.
Ali nema ove duhovne visine i carstva nebeskog, nema ovog leta bez onog prvog dijela. Koji se dobro objasnjava onom cuvenom Isusovom rjecju, da se od Jovana Krstitelja, pa na ovamo carstvo nebesko na silu dobija,odnosno da ga silnici zadobijaju.
Ali nema ni ulaska u puninu stvari, bez ovog trenutka, kada hvatas dobar Vjetar, kada ostavljas svoje snage, kada se ne koprcas protiv tih vertikalnih struja. Kada ulazis u svoju subotnji pocinak, i kada ostavljas svoje napore i pustas se Bogu, da on dovrsi ono sto si zapoceo.
Prosto mogu da vidim, taj trenutak kada dolazimo do svojih granica, kada je u to ukljuceno citavo nase srce, sva nasa snaga i sav nas um, i tek tada počinje da struji vjetar preko visokih topola, pocinje huk, i sve oko nas se utijava. I tek onda osjećaš novu stvarnost, kako ti se vraca snaga, kako ti se pune krila, kako mozes jezditi nebeskim prostranstvima. Daleko iznad svih tvojih granica. To je orlov let koji me inspirise, da se otisnem dalje u svom hodu u potpunom miru...

четвртак, 15. септембар 2011.

BABAROGE

Nikad nisam plasio svoju djecu babarogama. nikad im nisam govorio da cu ih dati nekim ciganima cergarima da ih ponesu jer su nevaljali. Nikad im nisam govorio da u spajizu zive neki duhovi, ili u ormaru neka stvorenja, da ce im se desiti da ih pojedu ako su nevaljali.
Ako treba cega da se boje nek se boje kazne da cu ih istuci ako preskacu balkon, ili istrce na ulicu, ili ubace ekser u uticnicu i sl. Problem je sto me se vrlo malo boje, jer rijetko primjenjujem kazne, sto mi zena sa pravom spocitava.
Sjetih se jedne slikovite price od nase dobre porodične prijateljice, koja je kao mala cuvala ovce u selu, i vracajuci se uskim planinskim kolskim putem na nekih stotinjak metara ugleda ogromnu zmiju na putu. Zastala je od straha. Nije znala sta da radi. Cekala je nece li se skloniti sa puta, ali ona je uporno mirno lezala na suncu. Pokusavala je da se primakne, da je nekako uplasi, ali zasludu je bilo sve. Razmisljala je da se vrati, da ide nekim drugim putem, ali nije imala nacina, morala je kuci sici. Gledala je sirinu puta, bilo je dosta usko da prodje pored nje a da je ne napadne. I poslije duzeg vremena, krenula je, pa sta bilo, razmisljala je da je necim udari, baci kamen i sl. Noge su joj klecale. I kad se priblizila puno, htjela je da odustane i da se sakrije dok ta zmija neku ne ode. Ali korak po korak, priblizila joj se, i kad je vec prisla dovoljno da bi je nekim svojim cobanskim stapom mogla udariti. Vidjela je ogromnu staru zmiju otrovnicu, ali kojoj je potpuno smrskana glava. Mogla se vratiti kuci.
Duboko sam siguran u simboliku ove price, koju nam je pricala. Da na nasim putevima, postoje mnoge prepreke u obliku zmija otrovnica. Koje nam lede krv u zilama. Ali koju je neko ko je isao prije nas tim putem, putem koji nas vodi kuci, davno smrskao glavu. Ali to ne znaju oni koji se povlace, koji nemaju petlje da krenu Pravim putem.
To ne znaju oni koji se ne priblize, koji se ne suocavaju sa tim demonima koji leze obezglavljeni na nasim putevima, koji imaju spoljni oblik nekakve sile a zapravo su samo igre senki, i to na mjestima gdje smo mi izgubli Svjetlo hodajući po tami.
Sa nama je kao sa onom djecom sa pocetka price, jer se plasimo nekih vjestica koje ne postoje, pribojavamo se spodoba koje su samo nemocna prikaza. A ne bojimo se Oca nebeskog koji nas u svojoj očinskoj ljubavi, kaznama popravlja, ne bili nas spasio od vece nesrece. Ne bojimo se Onog koji je smrskao glavu staroj zmiji, koji ju je izvrgao ruglu u pobjedonosnoj povorci, pred nebeskim andjelima. Koji nas i danas poziva kuci I kaze nam “Ne boj se, kreni prema meni, zlo ti se nece ni primaći”.
Ne znam gdje sam procitao ili cuo, ali tu misao odlicno pamtim: "Ono cega se plašiš, to je tvoj bog". Ako se bojiš zla, onda kao da mu kadiš, kao da ga uzvisuješ I slaviš, kao da mu podižeš oltar, na kome prinosiš sveje suze, svoje molitve. Zlo ti postaje bog, i upravlja tobom, samo ako dozvoliš strahu da te kontroliše.
Ako se bojiš čovjeka, onda ga činiš svojim idolom pa mu se klanjaš, prinosiš mu darove na žrtvenik koji mu podižeš, svaki put kad mu se želiš dopasti, želiš mu se dodvoriti. Naš strah je kao kadioni tamjan, koju raspaljuje neka tudja vatra. Ne možeš kaditi i Bogu i mamonu!
A zapravo sve prijetnje koje nam dolaze u misli, strahovi od bolesti, strahovi od smrti, strahovi od odbačenosti I usamljenost, strahovi od nemaštine I gladi, strahovi od gubitka posla ili bilo kojeg drugog zla koje nam stoji na putu kao ona zmija o kojoj je pričala naša prijateljica pastirica. TA velika debela zmija koja se ne pomiče godinama, koja stoji tu kao da je od vajkada, je jedna velika fatamorgana. Sta je ta mrtva zmija, pred Pastirom nad svim pastirima koji žele svoje ovce vratiti kući. Sve te prijetnje su kao pričina, kao sijenke su ništa pred Velikim svjetlom koje ostvaljava put.
I nikad neću plašti svoju djecu ovim babarogama I vješticama, koje ne postoje, da se ne bi zaplete u kučine ovih sjenki, da ne prožive svoj život, bježeći pred prikazama, pred nemoćnim ljudima koji nemaju vlasti nad našim dušama. Ali ću se truditi da u meni vide, strah Gospodnji, koji je početak mudrosti. Jer mudar ne istrčava na ulice da izaziva nesreće, ne uvlači esker u utičnicu, ne spušta se u jame svojih požuda. Mudar svojim strahopoštovanjem, prinosi mirisni kad od čistoga tamjana pred oltar, Ocu nebeskom. Našem Ocu koji i kad kara, dušu nam liječi, koji I kad zapovjeda, um oslobadja, koji I kad opominje, straha u nama nestaje od svih onih pričina, jer mi smo Njegovi, a sva zla nemaju vlasti nad nama koji se zovemo djecom Njegovom.

уторак, 13. септембар 2011.

KAJINOV ZNAK

Jedna od najpoznatijih biblijskih priča koja se nalazi u Knjizi Postanja, je priča koja govori o sinovima Adama i Eve. Kajin je bio ratar a Avelj pastir. Stariji brat Kajin je kao žrtvu Bogu prineo deo roda koji je dobio sa polja, a Avelj je prinio žrtvu od svoje stoke. Kad je vidio da je Bog pogledao na žrtvu Aveljovu, jer nema žrtve bez krvi, Kajin se razbesneo i ubio svoga brata.
Užasnom činu bratoubistva, prethodilo je jedno pitanje koje je Bog uputio Kajinu: „Što ti se lice promijenilo, što si namršten? Ako dobro činiš, vedrinom odsejvaš?“. Ali nije prošlo dugo bezuspejšna upozoravanja Boga, nijesu mogla da zaustave, da Kajin prvom zgodnom prilikom nije ubio pravednog Avelja. Čija krv i danas viče.
Kao da mogu čuti tužni i blagi glas Božiji, koji pita Kajina, „gdje je tvoj brat?“. Ali nije bilo pokajanja Kajinovog, nije bilo onog vapaja za milost, nema promjene u Kajinovom ponašanju i želje ze oproštenjem, već tvrdokorni i obijesni odgovor „Zar sam ja čuvar brata svojega?“. I onda možemo čitati o prokletsvu i progonstvu koja je zadesila Kajina i njegovo nasljeđe.
Suočen sa Božijim gnjevom i osudom tog bratoubistva, Kajin moli za milost da mu Bog sačuva život od osvete onih koji ga udese. Ali kasno, kao što je zakasnilo Judino „pokajanje“ koje se završilo samoubistvom. To nije pokajanje, toje neko žaljenje samog sebe, strah od neminovnosti kazne koja slijedi i sl. I onda mu tek Bog dade znak uz opomenu da ce onaj koji se osveti Kajinu dobiti 77 puta goru kaznu nego Kajin.
Necu se baviti raznim spekulacijama koje prate čuvenu priču o Kajinovom znaku. Jer su mnogi u ovome suverenom činu milosti Gospodnje, pronašli neku vrstu zaštite za krvnike i one koje vrebaju da ubiju svoje najmilije, kao nekakav posebni znak za „izabrane“ koji su obeleženi i koju imaju neku vrstu amnestije za svoje zločine ili pravo da sude drugima. Kao da to odlaganje Božijeg suda nad našim postupcima, i vrijeme koje nam se daje za metanoju, je neka svojevrsna abolicija. Bože me sačuvaj!
Ako neko misli da je to bila crna koža Kajinova ili neki posebni znak na licu, neko slovo, može misliti, ali ja sam siguran da jedan znak na Kajinovom licu je ostao do kraja njegovog turobnog života. A to je namrštenost i mrak na preko očiju. Tako mi moćno zvuči ovo jednostavno retoričko pitanje Kajinu „Ako dobro činiš vedrinom odsjevaš?!“
To je po meni Znak Kajinov, taj mračni sjaj u očima, taj izraz lica bez vedrine one dječačke- prostodušne vedrine lica. I zaista oči jesu ogledalo duše. Pa ako je tvoje lice ili moje neveselo, ako je ozbiljno, mračno, bez odsjaja, onda nešto nije dobro u mom i tvom životu.
Šta je ono što ti je odnjelo osmjeh sa lica, šta te neveseli, šta te mršti, čini hladnim i osorim? Da li te gnjevi bratovljev blagoslov? Da li te proganja tudji uspjeh i napredak? Da li ti je mržnja i ljubomora što ono za čim strastveno žudiš, pripalo nekom drugom, pa ti je odnjelo radost? Da li te brige i strahovi muče zbog onog što si učinio u tajnosti da će izaći na vidjelo? Da li ti je udarilo po ponosu, to što te nijesu poslušali, što nije po tvojoj volji, što se ne ostvaruju tvoji planovi?
Možda se smiješ, možda i bučno, ali te oči izdaju kada za trenutak u društvu zaćutiš, kad ti pogled odluta, kada se izgubi sjaj, kao da je neka koprena pala preko lica. I onda ovo retoričko pitanje: „Ako dobro činiš, vedrinom odjevaš“. Ali ako ne odsjevaš vedrinom, znači li to da si negdje skrenuo sa svoga puta? Možda još nijesmo ubili svojega brata, ali ako smo ga u srcu sahranili, mislimo li da smo daleko od samoga čina? Zadah lešine se čuje iz tvojih nozdrva koje se nadimaju od bijesa? Ako još nijesmo digli ruku na svojega roditelja ili svojeg šefa, ovaj „Kajinov znak“ nas odaje, jer smo se već odmetnuli, jer smo daleko od Boga i njegovoga lica pa nam duša luta po tamnim vilajetima gnjeva.
Koliko je njih umrlo u našim srcima, koje smo zakopali na pustim mjestima, misleći da nas niko nije vidio u tom brateubistvu? Pa na tužno i blago pitanje našeg Gospoda ili naših bližnjih: „Gdje je brat tvoj, gdje je tvoj kum, gdje ti je draga“, odgovaramo namrgodjeno i otresito „zar sam ja čuvar brata svojega?“. Jesmo, odgovorni smo, svidjalo nam se to ili ne? Pa ako tražimo opravdanja za svoju srdžbu, ako smo prigrabili sve izgovore i odgovore kao trulu ogradu za svoju dušu, lice nas naše izdaje, oči nas izdaju i svjedoče o našem grijehu, da to što činimo ne činimo dobro. PA nam ni savjest ne da mira, ne možemo je lako ućutkati. Tu gorku vatru griže savjesti, koja gasi osmah na našem licu, ne možemo poništiti.
Zato kada nema vedrine, nema one dječije spontanosti, nema radosti, nema smjeha od srca, nema one opuštenosti, to govori da negdje na nebu vrišti krv našega brata kao krv Aveljova, pa nam treba pokajanje, treba nam oproštenje, treba nam izmirenje, treba nam duševno isceljenje. Ne prezrimo danas zato pitanje „Gdje je brat tvoj?“, gdje si ga odbacio, gdje si ga sahranio, idi na to mjesto učini mir koliko je do tebe, oprosti i zaboravi koliko je do tebe. Skini sa sebe Kajinov znak i povrati izgubljeni sjaj oka i vedrinu duha.

субота, 10. септембар 2011.

TAČKA PRELOMA

Mnogo sam puta ove nedjelje rekao da mi je prelomna. Duhovito je bilo kada sam to rekao na jednom sastanku sa radnicima koji elektronski prelamaju novinu i koje zovu „prelamači“, pa je jedan od tih kolega još dodao da je upravo polovina nedjelje, jer je to bila srijeda pola sata prije ponoći. I fizika i statika poznaju tačke preloma kada se neka osovina optereti dvijema silama, postoji mjesto na kojem dolazi do preloma.
Pročitah upravo na internetu da je tačka preloma, u ekonomiji, kada fimra počinje da izbaciju profit, kada nivo prihoda, počinje da premašuje nivo rashoda, kada oskudica, prelazi u dostatnosti i izobilje. Za nju važe neki prirodni zakoni, koje prirodne nauke umiju matematički da izraze.
Ja bih je nazvao i tačkom preokreta, to je ono kada Silvester Stalone u filmu Roki 3, sav izubijan, leži na podu, i ustaje u zadnjoj sekundi odbrojavanja, vraća se u borbu i zadaje odlučujući udarac za pobjedu. Nokdaun za nepriatelja! Dosta je filmova napravljeno na sličan fazon, ali a volim jednu starozavjetnu knjigu koja se zove Jestira.
Zašto pominjem te priče. Pripremajući se za pisanje svoje prve knjige, mnogo sam knjiga u zadnjih 3 godine pročitao iz istorije starog zavjeta, posebno istoriju Judeje, Persije, Haldeje, Samarije, Asirije, ali jedna od najljepših priča je priča o kraljici Persije, Jestiri sirotoj djevojci, jevrejskog porijekla, koju je odgajao njen stric, mudri Mardohej, jedan od vodja jevrejskog naroda u zarobljeništvu, naroda koji je bio rasijan po čitavoj Persiji, kao i u ostalom gotovo kroz čitavu svoju istoriju.
Kralj je dao sva ovlašćenja glavnom veziru po imenu Aman, dao mu carski prsten da donosi zakone u njegovo ime, i on je zbog mržnje prema jevrejskom narodu i Merdoheju koji mu je prkosio, donio zakon da se dana 13. Mjeseca Adara, naleže svima u carstvu da napadnu jevreje u svojim provincijama i da ih istrijebe. Da bi skratio priču, Mardohej, koji je spasio cara od atentata a čije je djelo bilo sakriveno do kralja, odlučno je uzeo post i molitvu, obukao se u kostret, prekrio se peplom i počeo da leleče pred vratima carskog grada. I dok je Aman pripremao vješala za Mardoheja, Jestira se odvažila da ode do Cara, iako je to moglo da je staje glavu, jer pred cara se nije smjelo bez poziva doći, postila je 3 dana ona i čitav narod, i našla je milost kod Cara, i uspjela da razotrkije podmukli genocidni plan velikog vezira. Aman je bio obješen na vješalima koje je spremao za Mardoheja, a Mardohej je promovisan na njegovo mjesto za velikog vezira, i data mu je čast jer se saznalo da je upravo on spasio cara od atentata.
Ali zlo se i dalje nadvijalo nad Jevrejima, jer carski zakon o uništenju nije se mogao opzvati, postaojala je neopozivost zakona koji je bio ovjeren carskim pečatom. Mudri Mardohej i Jestira su se dosjetili da izdaju drugi zakon da se tog 13 adara,Jevreji mogu braniti od svojih neprijatelja. To je bila zaovjest koja je bila antipod onoj genocidnoj. Poziv da se Jevreji odupru zlu koja im se sprema. I kada je došao taj dan, borbe su bile po čitavoj zemlji, i u ovoj je knjizi zapisano, da je došlo do „PREOKRETA“ i da su jevreji umjesto da budu istrebljeni, nadvladali svoga neprijatelja. I živjeli mirno i blagoslovljeno, a Jestira i Mardohej su upravljali gotovo čitavom Persijom. I danas se slavi taj danum kod jevreja, taj praznik se zove Purim, i to je najveseliji praznik od svih praznika koji se slave.
Dogo me je kopkala ova priča, jer uvjek mi je bila besmislena po malo, jer sam mislio što nije carska vojska stala na stranu Jevreja i pomogla u toj borbi, zašto car nije priskočio i stao na stranu Jevreja neposredno, već je zajedno sa Jestirom gledao sa prozora šta će se desiti.
Onda sam shvatio kolika je mudrost sakrivena u ovoj priči. Svuda oko nas vidimo toliko zla, sveopšte nepravde koju čine zli ljudi, kako napreduju, kako se bogate, uspjevaju u svojim zlim poduhvatima, napadaju pravednike i čini se kao da nadvladavaju. Ali razumjeh da je po jednom drugom zakonu, zakonu grijeha na ovom svijetu oslobodjeno zlo, koje je stvarnije da ne može stvarnije biti, da ga sprovode ljudi koji navalice griješe, bez ikakve griže savjesti, i koji mrze na poštenog čovjeka, kao što je bio ovaj Mardohej, koji su spremili vješala i spremili krstove, na koje razapinju pravednike, kao što su i Isusa razapeli.
Ali velika je radost, da je izdata nova naredba, novi zavjet, da se pravednici mogu braniti, da se mogu oduprijeti zlu koje narasta. Koja ih poziva da se podignu diljem planete, u svakoj naciji, svakoj provinciji, svakom gradu, svakoj kući, da se ustanu u dan svoje bitke, i da postoji ta TAČKA PRELOMA, postoji TAČKA PREOKRETA za nas. Da je pobjeda sigurna, da se pravednik može u Ime Božije, oduprijeti svakom zlu koje dolazi na njega, da je zastpuničkom molitvom Pravdenika, koji zastupa našu stvat kod Cara svih Careva. I nemojmo jadikovati, i govoriti, ako je Car živ, što ne uništi nepravdu, što ne pošalje svoje andjele apokalipe odmah, da satre sve ovo zlo na zemlji. A ne znamo li da njegova pravednost je daleko iznad naše pravde, da odlaže taj sud ne bi li se još neko spasio, još neko pokajao i spasio. Ustanimo jer to što je on izdao Novu zapovjest da se pravednik može izbaviti ako se odupre, da to nije besmislena stvar, to nije ništa niti nešto, ta zapovjest je sve, za one ko u nju vjeruje. U toj Zapovjesti sakrivena sila, koja nam je potrebna, koja nam je više nego dovoljna za ovu borbu, koja je unaprijed dobijena ali koju mi moramo ući, mi se moramo svrstati na jednu od strana. U ratu nema neutralnih.
To je tačka preokreta, kada se odvažimo suprostaviti se zlu i nepravdi. To je mjesto kada naše gubici, prelaze u profit, kada naše propadanje prelazi u pobjedu, kada naš život počenjemo da živimo, a ne da ga životarimo. Osokolimo se jer Car je na našoj strani, i nije nas ostavio sirote. Jer iako smo kao jaganjci medju vukovima, nismo nezaštićeni. Kako može biti jaganjcu medju vukovima? Bez Njega bi mogli samo da drhti i gledamo kako se oblizuju i spremaju za laki obrok. Ali On im je zube smrskao, za njih i za „velikog vezira“ odredio vješala, koja su za nas spremali. Činjenica da i danas pravednici su živi, da napreduju i uspjevaju u tudjoj zemlji u okvome svijetu, govori o Njegovoj neprekidnoj zaštiti. Nama koji ulazimo svakodnevno u ovu duhovnu borbu, je iznova praznik Purim, pa i danas možemo se bezbrižno veseliti u domu svome sa svojim prijateljima, medjusobno se darivati i veličati Onog koji nas čuva.

IZADJI IZ SVOJE SITUACIJE!

Znam odlično kako je kad se osjećaš sputano, kao da sve stoji, kao da okolnosti govore : Nikad se neće ništa promijeniti, bilo je teško, sada je teško, i uvjek će biti teško! Znam kada su ispred tebe prepreke, na kojima si padao nekoliko puta, na koje niko nije preskočio prije tebe, na kojima su pali tvoji preci, na koje su pali tvoji roditelji i sada one stoje pred tobom, sa svim ostalim okolnostima kao prilogom uz jelo, i kao da komuniciraju NEUSPJEH. Brineš se, strijepiš, stojiš frustriran jer želiš promjenu, želiš napredak, želiš pobjedu, ali nikako da se to dogodi. Moliš se Bogu, ali nema odgovora.
Jedna od najstarijih knjiga, koja govori o prvom čovjeku vjere, patrijarhu Avramu, govori o njegovom životnom putu, koji je meni veoma inspirativan za ovo što želim danas da podijelim. Priča počinje tako što je zapravo njegov otac dobio poziv od Boga da napusti grad Ur u Haldeji, u dolinu rijeke Eufrat, kolijevci svih civilizacija i da krene sa svojim domom ka Hananu, dalekoj zemlji blizu zapadnog (sredozemnog) mora. U zemlju njima svakako nepoznatoj, o kojoj su čuli glasine. Avramov otac Tara, došao je samo do pola puta, u prvi ljepši grad na koji je naišao, na otprilike pola puta, zastao je i odustao, i nastanio se u grad Haran. U kojem je kasnije i umro. Ali njegov sin, Avram dobio je novi poziv od Boga, da NAPUSTI SVOJE PLEME I OČEV DOM I da krene u Obećanu zemlju. Da krene u neizvjesnost, da bi baštinio blagoslov i postao rodonačelnik potpuno novog naroda, koji će izaći iz njegovih bedara. I on je krenuo, uzeo je svoju ženu (još nerotkinju) i svog sinovca, i pripadajući dio svojih sluga i stoke od svog oca. Krenuli su u neizvjesnost, nezaštićena ova mala četa ljudi, mogla je biti laka meta plemenima koji prebivaju u tim krajevima. On nije pitao šta i kako, ali je krenuo.
Moja supruga ima sličnu životnu priču. I nju je inspirisala ova priča kada je prije 12 godina, poslije bombardovanja Srbije i Beograda od strane NATO pakta, doživjela da je da joj je i kuća pogodjena onom velikom bombom „krmačom“, koja je pala u Volginu ulicu, nedaleko od njene kuće, nekih stotinjak metara dalje, i raznio je krov od kuće dok su spavali. Ali prošli su bez povreda, hvala Bogu. Ipak to vrijeme je bilo prelomno u njenom životu, i što se tiče fakulteta i nekih drugih privatnih stvari, sve je stajalo, sve je nekako izgubilo smisao. I već u tu zimu, dobila je sličan unutarnji poziv, glas od Boga, da sa svojih 28 godina napusti očev dom, i svoju zemlju i da krene na put. Pričala mi je da je uvjek govorila da će se udati za Crnogorca (iako nisu baš bili njeni oduševljeni tom idejom :-)). I zaista kad je rekla da će otići već početkom proljeća da radi u Crnu Goru u Sutomoru, kod nekog poznanika, niko je nije podržavao u toj ideji, ni ukućani, ni prijatelji. Govorili bi, ajde da hoćeš da odeš na Zapad, to bi razum,jeli, ali u Crnu Goru, to je besmisleno. Ali ona je znala da treba da IZADJE IZ SVOJE SITUACIJE, i da sa vrlo malo para, krene u neizvjesnost.
Iako je imala protivljenje, imala je potpuni mir u srcu da je upravo to ono što želi, i krenula je u Crnu Goru, za nju neku vrstu Obećane zemlje, u kojoj je tražila blagoslov. Za nju je blagoslov bio dom, djeca i porodična radost. To je uvjek željela. Ali nije se sve odmah izdešavalo, prošlo je proljeće, došao je špic sezone, ali ništa se nije dešavalo od onog što je ona očekivala i kada je i čak odlučila da napusti posao na recepciji jednog manjeg hotela u Sutomoru, zbog lošeg tretmana i kašnjenja plate. Govorila je svojoj kumi iz Bg, sa kojom se čujala, da je ostala bez novaca, ali da se nije još desilo ono zbog čega je došla. Šta je to nije znala, ali znala je da treba da dodje, i da ne gubi vjeru.
Da skratim dramu, iako je to sa ove distance znamo da je to režirao Veliki dramaturg, mi smo se sreli, upravo u pet do 12, kada se ona već premišljala da se vrati. I tako to biva, čekaš godinama, ali kad počne da se dešavaju stvari, onda idu nevjerovatnom brzinom. Ceca je odmah nakon našeg upoznavanja, dobila odličnu priliku da radi u Podgorici, u agenciji za registraciju preduzeća, kod vlasnice, kako se ispostavilo, je bila dugogodišnja prijateljica moje majke, i koja je navijala za našu vezu. I sve se savršeno uklapalo, mnogo toga što i ne bih dijelio sada, kao u nekom snu, mi smo se vjerili već nakon mjesec dana. I ubrzo vjenčali. I eto ostala je da živi u Crnoj Gori, ona zna i govori da je to njen Hanan, u kojem, je našla ono što je tražila.
To je upravo ono o čemu sam želio da pišem, za sve one životne okolnosti u kojima se osjećamo kao da nam je tijesno u sopstvenoj koži, koje osjećamo kao nečije tudje, kao da živimo nečiji tudji život. Taj osjećaj unutarnjeg poziva koji govori da izadjemo iz te situacije u kojoj jesmo, da uradimo ono što znamo da trebamo učiniti, ali se bojimo. Da uradimo ono što je trebao naš otac uraditi, ali je odustao, naš prehtodnih ali nije imao petlje itd. Ja ne govorim da trebamo napustiti roditeljski dom, iako za neke bi to sasvim sigurno bilo dobro da se osamostale i da formiraju svoju porodicu, jer i biblija govori, da će čovjek napustiti svog oca i majku i da će prigrliti svoju ženu i da će dvoje postati jedno tijelo. Mi moramo jednom u životu, odlučiti da krenemo da živimo svoj život, da se odreknemo te „sigurnosti“ očevog doma, u kojem nam majka kuva ručak i pere veš do 45 godine. Mi moramo izadji iz nekih „divljih“ veza i započeti nešto novo što nam srce govori da je ispravno. Nekih sumnjivih dogovora i ugovora, poslovnih aranžmana, lažnih obećanja, kredita i dugova za koje smo se jemčili itd.
Ali moramo izadji i iz svojih predrasuda, nekih pogrešnih zaključaka o ljudima koji su nam bili važni, iz nekih aršina i ukojim se „lagodno“ živi, u kojima lažemo sebe, tražimo izgovore za svoja odustajanja, zato što nismo spremni da se mijenjamo , da mijenjamo svoje životne principe, da priznamo svoje zablude. Ali osnovno, je jedan princip, koji sam shvatio iz svojih 40 godina, da nijesmo spremni da primimo blagoslov, nismo spremni da čujemo Boga tj čujemo onaj unutrašnji glas, dok stojimo u istoj situaciji i lamentiramo nad svojim životom i nepravdom. Kao da moramo izadji iz svojih briga i svoje otperećenosti odredjenim problemom, da što bi rekao moj brat, kao kad se „magarac uvali u kanal i kad ga počnu nositi stihije“ tako i mi trebamo one iskoračimo u nešto potpuno novo, nešto nepoznato, nešto što nam naše srce govori da trebamo učiniti. I upravo to novo mjesto , na kojem ćemo se najednom naći, je mjesto našeg susreta, mjesto našeg razgovora, sa Njim, sa samima sobom.
Zato prijatelju, izadjimo iz situacije u kojoj smo se zaglibili, u kojoj smo se zamrsili, nadji prijatelje koji će tvog „magarca izbaciti iz tog kanala“, koji će ti pomoći da dobijep drugačiju perspektivu, da svoju situaciju, pogledaš onako sa strane, kao da to nije ono od čega ti možda život zavisi. To možemo kada predamo svoje brige Bogu, jer on se brine za nas, kada rastjeramo svoje crne misli, kao one čavke koje prekriju polje kukurza, da iskoračimo u nešto novo, da bi mogli primiti ono za čim naše srce žudi. Ali taj put od hiljadu milja, počinje prvim korakom, počinje danas dok čitaš ovaj tekst, kojim tebe i sebe želim ohravbriti da iskoristimo ovaj povoljan vjetar i da isplovimo iz svoje „mirne“ luke, i da se otisnemo, jer tamona drugoj strani je naša Amerika, naša Obećana zemlja, u koju samo ti i ja, niko drugi možemo stići, „na vrhu ima mjesta, ako krenemo SADA“, kao što Dino Merlin kaže u onoj svojoj pjesmi.

понедељак, 05. септембар 2011.

NE DAJ SVOJE SRCE

„Ne daj svoje srce“ - nekoliko puta sam ove godine čuo, od ljudi koji su mi mnogo važni i čije mišljenje uvažavam. I juče sam to čuo, dok sam govorio o nekim problemima na poslu. Ima li istine i mudrosti u ovoj rečenici. Ovo i nije kao neka zapovjest, već topao savjet prijatelja, koji znaju da previše se unosim u ono što radim, i previše se dajem nekim ljudima. Kad kažem „previše“ to znači da nekako nikad nisam znao kad „dosta“ prelazi u „previše“. Kao u onoj pjesmi Sergeja Ćetkovića, koji je ovih dana imao koncert u svojo rodnoj Podgorici, kad kaže „Sada znam... da previše ti ljubavi smeta“.
I istina je da problemi nastaju kada se dajemo previše nekoj osobi ili ljudima, poslu, vlasti, hobijima, strastima. Kao da upravo tu na nekoj nevidljivoj granici, kad ono dovoljno i dostatno, prelazi u „previše“, u neku maniju, opsesiju, tu počinju sve nevolje. Kako kaže ona stara, „Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi“. E, ja sam od onih koji sam teško radio nešto a da u tome nisam davao srce, unosio čitavog sebe, unosio vatru, i moram priznati imao probleme zbog toga.
Vidjeh sad na FB jednu grupu onih koji su zbog propale ljubavi odlučili da više ne daju svoje srce nikom, koji pozivaju druge slične u članstvo. Hm, kao da nas je ono pitalo kome će se dati, kao da možeš protiv njega. Čini mi se da je ljubav kao voda, to je nestišljiv fluid – a to znači da nema te sile koja može sabiti vodu. Ako je pristiskaš sa jedne strane, puca na drugoj. Bojim se da niko nikad nije dobio ovu bitku. Kao da kažeš, ne više neću disati, ali nekako pluća te ne slušaju, srce i dalje kuca, i vidiš da nije sve u tvojoj vlasti i u tvojoj volji. NE možeš jednostavno reći, nikad više neću voljeti. Jednostavno, istrpiš neki minut, dva, ali opet udisaj i život ide dalje.

Zato mislim da postoji jedan drugi savjet za ovakve slične meni. Najprije ću nešto reći o ljubavi i srcu. Avaj, šta reći o ljubavi i šta reći o srcu a da nije napisano? Najprije, iz srca izvire život, on je najvažniji dio našeg bića, i mora se čuvati, kao zenica oka. Kad kažem srce, ne mislim samo na onaj snažni mišić, koji radi decenijama, snažnije i upornije od najačih motora. Koji ne troši ni ulje, ni gorivo, ni vodu. Koji pumpa život, od sebe ka najudaljenijim tačkama našega tijela. Mislim na jedan drugi dio našeg bića, koji je nevidljiv, koji se nalazi u predjelu pleksusa, gdje je splet svih nerava i krvinh sudova, koji umije da boli a da su vam svi nalazi ispravni. Taj dio je kao ono srce od lubenice, slatko, bez koštica, sočno, i nalazi se u središtu. Taj dio se zove duša čovječija. Koja je središe, centar našega bića, i kad kažem srce, mislim na tu našu nutrinu, naše biće, naše emocije i volju.
Zato moje vidjenje ove mudrosne izreke „Ne daj srce svoje“, znači ne daj taj unutarnji dio sebe, ne daj svoje središe bića svoga nikome. On pripada samo Jednome! Kada sam se upoznao sa Cecom, pričala mi je o Bogu, onako izokola, ali iako je prošlo jedanaest godina od tada, odlično se sjećam sjećam se jedne njene izjave koja mi je posebno značila, jer me je često mučila neka unutrašnja praznina, zbog koje sam osjećao bol i nemir, ne znajući šta je u pitanju. Reče mi da u svima nama ima jedna „rupa“ jedan prazan prostor, koji samo Bog može ispuniti. Kao neka ključaonica,zamišljao sam, koja je savršeno napravljena, koja ima nevjerovatan složen kod, sa ogromnim brojem onih nabora, da ga ni najumješniji ključar ne može iskopirati.
I u tome je caka, u tome je mudrost, o kojoj danas želim da pišem, što sam razumio za moje životne probleme. Mi možemo i trebamo da ljubimo „bližnje svoje“, ali samo Boga svim srcem, odnosno tim dijelom srca. Taj jedan dio naše duše pripada samo Njemu, tu je On napravio Hram za svoga Svetoga Duha. A kada mi hoćemo da na to mjesto stavimo bilo koga drugoga, tada nastaju problemi. Kada mi svoga muža, obožavamo kao Boga, onda nastaju problemi. Kada je naš posao naš Bog, kojemu se klanjamo, kojemu primnosimo žrtve, onda nastaju problemi. Kada novac zauzme to mjesto, onda smo spremni umrijeti za tog „boga“. To mjesto u našoj duši, nije namjenjeno ni za nas same, da kao Narcis, obožavamo svoj lik u ogledalu, da se samozadovoljavamo i obožavamo u svom svijetu.
Ako hoćemo da muški „lovimo ribe“, bojim se da ne znamo da prvo moramo se zakačiti na onu „nebesku udicu“, da nam je srce privezano za nebo, da postanemo kao veliki sočni mamac, onda je lako „loviti ljude i velike ribe“. Kada je naše srce okačeno o nebeski čiviluk, zemljom nikada nećemo hodati bosi i goli. U našem srcu će biti mjesta za svakog, ako na čelu trpeze, sjedi Gospodar od trpeze.
Da zaključim, mnogo ključeva možeš ubaciti u onu „bravu“ u nutrinu svoje duše, da sve na ovom svijetu probaš da bi popunio onu „rupu u sebi“. Možeš jesti kao Marlon Brando, koji je jeo da popuni tu rupu u sebi, pa se izobličio u čudovište od 190 kg. Pokušati sa svim užicima koje ovaj svijet nudi, novac, sex i vlast, da te ispuni, ali samo Jedan može da okrene bravu, Onaj koji ima savršenu kombinaciju, koji ima tvoj DNK kod u svojim rukama, koji jedini može da okrene svijet u tebi i da škljocne i otvori dušu tvoju i moju i da je oslobodi. Jer jedini On ima ključeve, On koji je pobjedio sav pakao i iz samog dna uzeo ključeve Davidove i što On zaključa to niko ne otključa, a što On otključa to niko ne zaključa.
Zato samnom primi ovaj prijateljski topao savjet „NE DAJ SRCE SVOJE“, ljubi svoju djecu, ljubi svoga dragoga, ljubi svoje prijatelje, ljubi i svoje neprijatelje, ali im ne daj onaj dio tvoga srca, koji se zove Slavljenje i Obožavanje. Slavi Život i obožavaj Ga, jer niko do On, nije vrijedan tvoga obožavanja, tvoga slavljenja, ni jedan čovjek, ni jedan položaj, nikakav novac i zadovoljstvo. Pa onda nećemo brinuti, nećemo strahovati, nećemo tugovati, jer nas drži Nebeska udica.

RADOSNA VIJEST

Juče smo bili u Dobrim vodama, kod naše prijateljice, malo za vikend da se okupamo. Iako je vec septembar, nevjerovatno su visoke temperature, i puno je primorje gostiju, kao da je spic sezone, kao jul ili avgust.
Naveče se čula muzika iznad nas u brdu, mimo one u lokalima uz obalu. Rodjaka ove naše prijateljice nam je objasnila o cemu se radi. Naime svake godine, sad je to postalo tradicionalno, stanodavci i izdavaoci smjestaja u Dobrim vodama besplatno ustupaju smjestaj djeci ometenoj u razvoju i njihovim porodicama. To sam gledao prosle godine na televiziji, koliko je to znacilo ovoj djeci, i njihovim porodicama, kojima je ovo mozda jedini nacin da se okupaju, da dozive neku radost i razonodu. To su oni pravili zurku i cula se velika pjesma i radost.
Sve je pocelo kada je jedan covjek iz Dobrih voda otvorio svoja vrata, i ustupio smjestaj ovoj djeci, od 1.septembra, kada je sezona na izmaku. Da napomenem, da prema danasnjoj posjeti plaza, to i jeste zrtva, nije samo "ajde kad je vec prazno, eto im". A ne bi ni bio ustupak za ovu djecu da je drugacije, da je npr hladno vrijeme i neki kasni septembar ili oktobar. Kakav bi to dar bio ako bi bio beskoristan?
Ono sto je meni posebno odjeknulo u usima, je recenica ove gospodje koja nam je objasnjavala, i koja takodje ima tu kucu u Dobrim vodama, je to da :" da su se ostali ugledali na tog covjeka koji je prvi ustupio smjestaj, i da su i njegove komsije pocele da ustuapju svoje kapacitete, i sad se to sve prosirili i omasovilo, i postalo tradicija. Danas u nedelju, van radnog vremena, je i gradonacelnik Bara dosao da im se pridruzi na svecanosti, i ostao neplanirano dugo, nekliko sati."
Razmisljam, koliko je "zarazno" kad neko cini plemenite stvari. Zlo se svakako siri, i loshe vijesti se takodje brzo sire, ali nista nije tako mocno, kao sto se siri radosna vijest. Nikakvo zlo, ne postaje tradicija, oko koje se ljudi okupljaju da bi je ponovo dozivjeli, niko ne velica zlocin, niko se ne okuplja da bi se prisjecao kako je zlo cinjeno, da bi ga ponovili. Ali oko dobre vijesti, oko dobrih djela i druzenja, ljudi vole da se okupljaju, da ga se sjecaju, da ga iznova dozive.
Ja znam da mnogi mediji danas, smatraju da je jedina vijest, vijest o nekoj tragediji, neka crna hronika, ili skandal neke javne licnosti. Vijest je neciji pad, neciji slom, necije hapsenje, necija pronevjera. Svidja mi se ideja koju je urednik nekog tiraznog lista iz jedne zapadnoevropske zemlje, na godisnjici svoga lista, sve negativne tekstove, stampao naopačke, tako da si morao da okrećeš novinu da bi pročitao lošu vijest. Bojim se da bi se neki listovi kod nas na Balkanu i u Crnoj Gori, morali citave naopacke citati.
Ali ja vjerujem u dobru vijest, na starogrckom se radosna vijest kaže jevandjelje. Zato su Jevandjelja dobila ime, jer govore o radnosnoj vijesti - da smo spašeni jer su nam grijesi oprošteni. Ta riječ Jevendjelje, kažu da potiče od bitke na Maratonu, kada je onaj vojnik trcao 42 kilometra da bi javio radosnu vijest o velikoj pobjedi. Jurio je sumanuto, jer dobra vijest se ne da tajiti, ne moze dugo da stoji u grudima, ona trazi nekog sa kojim bi se podjelila, ona daje nevjerovatnu snagu onome koji je nosi. Jer trčati kao ovaj vojnik sa maratona, u vojničkoj opremi, bez dana treninga, bez oni koji ti donose vodu i osveženje pored staze, može samo neko ko je vodjen nečim tako snažnim kao što je radosna vijest tj. jevandjelje.
I zaista vjerujem u silu sirenja te Radosne vijesti. Kad sam dobio sina, javio sam mojim I Cecinim roditeljima, i vec su stizali pozivi cestitke, prije nego sam sljedećeg okrenuo. Jer se radosna vijest i dobra djela, sire brze i imaju vecu snagu, od losih vijesti i zla.
Možda se pitaš, sa pravom, kako se onda desava da su svuda oko nas samo nesrece na televiziji, samo ubistva, prevrati i sl.? Ja imam jedno moguće objasnjenje. Nazalost, ljudi nijesu raspolozeni da otvore svoja vrata, kao ovaj domacin iz Dobrih voda, nijesu raspolozeni da se lise malog dijela zarade, i nekog komoditeta koji pruzaju neki "bolji i platezniji" gosti, od ove djece ometene u razvoju. Ovi mališani, koji nemaju mnogo izbora u životu, nijesu pri parama, ali su puni želje za životom, želje za druženjem, odjekivala je muzika iz njihovih sala. Oni nemaju novaca, ali imaju potrebe kao i drugi, i imaju zahvalnost za svoje dobre domaćine. I zaista sa pravom je ovo mjesto dobilo ime Dobre vode.
Sveto pismo kaže da ako verujemo Bogu, iz naših utroba poteći rijeke te žive i dobre vode, od nas prema onima koji su žedni, koji su u potrebi za pravim životom. Ako bi bilo vise ovakvih domaćina, bilo bi i više pobjeda na maratonskim poljima, pa bi bilo i više radosnih vijesti, i vojnika koji bi ih na laganim nogama nosili, i koji se ne bi umarali, kojima bi se snaga obanavljala, svaki put kada bi u sebi premotavali sta će prvo reći onima koji čekaju Radosnu vijest, koji osluškuju da čuju šta je sa njihovim najbližima, koji strepe od opasnosti, od moguće pogibije i ropstva. Da im saopštimo, da ima nade, da je bitka dobijena, da su oslobodjeni, da su isceljeni, da mogu da se raduju slobodno.
Radnosna vijest je brža od svjetlosti, jer svjetlost izlazi iz Nje, i širi se u svim pravcima, pa mrak nestaje pred Njom, jer mrak nesreće i loših vijesti nestaju. Kao što rekoh ranije u nekim od tekstova, mrak i ne postoji zapravo već ju odsustvo svjetlosti koja zrači iz Radosne vijesti. Otvorimo zato svoja vrata, budimo gostoljubivi, čudićemo se koliko brzo ce se proširiti ta vijest i svjetlost ispuniti naše domove.

субота, 03. септембар 2011.

ŠTA MI TO GOVORIMO?

ŠTA MI TO GOVORIMO?
U životu sam se mnogo puta upoznao i slusao ljude koji za sebe govore da su iskreni..da govore sve u lice onom drugom.. Sa njima si načisto. Da nemaju abera..da ti govore "u brk" što ti misle. Priznajem da više volim takve ljude nego one koji mute i petljaju, ali ima nešto što mi je oduvijek smetalo. Pitam se da li je to način komunikacije koji je ispravan? Da li je to ono što je iskreno i istinito? Da li je i takvim ljudima potreban preobražaj o kom pišem u ovom blogu? Pitao sam se da li trebam i ja takav da budem?
Dostojevski je na jednom mjestu, davno je bilo pa se ne sjećam tačno koja je knjiga bila, govorio i upozoravao da vodimo računa kako govorimo sa djecom i kako se prema njima ophodimo da im ne bi uputili neki oštar pogled koji bi ih citav život proganjao. Ima i onog što sam pisao o popu Milu kojeg je ubila oštra riječ gospodara. Pitao sam se da li je to prava istina kada dođemo nekom? Saspemo mu u lice sve što imamo i odemo? Da li je ispravno donijeti vrijednosni sud zbog nečije greške, slučajne il’ namjerne? Da li je ispravno gajiti ovaj stil koji vidim da provejravaju u ovim rijaliti šouima? Ovaj da se ljudi prozivaju, kritikuju. Čini se da je postalo uvreženo razmišljanje da je “cool” ako nekoga prekoriš i direktno mu u facu kažes svoje mišljenje zbog njegovog ponašanja ili oblačenja ili nekog postupka. Posebno sam se u Podgorici i manjim sredinama nagledao neke indiskrecije kod pojedinih ljudi koji misleći da je to simpatično i ispravno, uzimaju slobodu da ti izriču svašta u moj život. A zašto bi bilo važno šta ti i ja mislim, o ovom ili onom? Sviđa li nam se ili ne?
Ali da ne širim.. Šta je iskrenost, a šta je govor istine? Kada čovjek govori svoju riječ i svoju istinu u nečiji život on govori o sadašnjem događaju, a u najboljem slučaju ima u vidu nečiju prošlost, a kad Bog govori u nečijem zivotu on ima u vidu svu prošlost, čitav sadasnji trenutak i okolnosti i svu budućnost. E to je puna istina. Kada On svojom proročkom riječju nekog opominje on ima u vidu svo njegovo naslijeđe i sve njegove skrivene motive sadašnjeg trenutka, ali on govori i iz njegove budućnosti i ima u vidu sve mogućnosti koje ga čekaju. Takva Riječ dolazi zajedno sa ohrabrenjem da se neko promjeni kako bi ušao u viši nivo svog života koji mu je on pripremio kako bi uspio. To je prava istina koju bi mi trebali da izričemo nad onima koji su nam važni, motivisani ljubavlju i brigom za one kojima se obraćamo. Istinu koja ima za cilj ne da nekog prekori, osudi i odbaci od sebe, već istinu koja rasvjetljava stanje u kojem se taj neko nalazi motivisana ljubavlju i oproštenjem i pozivom da se taj neko promijeni kako bi bilo bolje njemu i kako bi smo se izmirili.
Nije istina ako majka svom bezobraznom djetetu kaze: "Skote jedan, lijen si kao ti otac, nikad ništa neće biti od tebe". Ako i tako misli, ako je i "iskrena" u tom svom jadu, ona ne govori dobro i ne govori istinu, jer ne govori iz perspektive ljubavi i onog šta to dijete sve moze postići. Ona izriče svašta što joj pada na pamet bez ohrabrenja da djetetu pokaže put kako da bude bolje, kako bi dostigao svoje granice i prevazišao ih. To nije istina, već samo surovi i sirovi njen dio. Takva istina je sterilna, hladna i destruktivna.
Kada je kralj David uspostavio i utvrdio svoje carstvo, odlučio je sebi da napravi palate i Bog mu je u tome pomogao pa su i okolni carevi slali najbolju kedrovu građu i klesani kamen. Kad je napravio sebi dvorac popeo se na vrh izadovoljno gledao ispod sebe. Gledavši tako ugledao je na zemlji kovčeg Gospodnji u običnom šatoru I postidio se. Nesto ga je prenulo. Zavapio je Bogu u želji da Mu sagradi hram koji je dostojan Njegovog imena, ali Bog mu je poslao riječ preko sveštenika da neće on, David, da mu sagradi Dom, jer je mnogo krvi prolio, već sin koji izađe od njega će podići hram njegovom imenu. To je riječ koja je govorila o njegoj prošlosti, ispunila se u sadašnjosti, jer je njegov sin Solomon zaista sagradio velelepni hram. Ali se ispunila i u svu vječnost, jer je Isus uspostavio crkvu Božiju u sve vijekove. Bio je takođe i sin Davidov, jer je iz njegove kraljevske loze potekao. Sve se ispunilo poslije skoro 1000 godina. Tako da kada dođe prava istina, ona je istinita kako za juče i danas, tako i za sjutra. Pa sam shvatio kad dođu prave istinite riječi, one me ne “ubijaju u pojam”, već i kad me ukore, daju mi usmjerenje i neki pravac kuda dalje u životu.
Ako su riječi istinite samo za trenutak kad se izgovore, nijesu istina ako ih poslije vrijeme demantuje. A kad dođe istina, takve rječi važe i za sada i za vrijeme koje dolazi I sve se više potvrđuju kako prolaze godine.
Zato ne vjerujem "prorocima" koji nas podsjećaju na sve naše slabosti, onima koji nas okrivljuju za našu prošlost i sve naše sadašnje postupke, koji nagovještavaju nesreće i izriču kletve, bez nade da se može desiti promjena, da se može čovjek spasiti svojim pokajanjem i bez vizije za boljim sjutra.
Ne govorimo istinu ako nemamo u vidu i sve ono što je bilo i ono što se desilo danas i sve ono što može postati. Nije neko glup zbog jedinice iz matematike, ako u njemu raste dirigent. Nije neko nesposoban, već možda u pogrešnoj firmi. Nije neko prevaren ako zna da su ga lagali. Nije neko nedruštven i introvertan već možda u pogrešnom gradu, itd itd... To je jedina ispravna perspektiva, pa i kada govorimo o sebi da ne govorimo kreten, budala, stoka, i sl. Da ne izričemo nad sobom: da ćemo crći, umrijeti, poluđeti, da ćemo propasti, razboljeti se, bankrotirati, jer đavolu ne treba mnogo nagovaranja. Nego bolje ispovedajmo šta ćemo postati, šta će na kraju biti. Govorimo o svojem cilju od samoga starta, jer jedino tako vidimo i govorimo punu istinu o sebi, a i o drugima.