Vladimir Lajović Blog

Crnogorci su za ove tri godine crkveno-političkog progona pokazali jedan viši civilizacijski nivo od onih koji su pomislili da su nas porazili. Valjda ta snaga dolazi iz činjenice, svjesne ili podsvjesne, da mi nemamo gdje odavde, naš "Egzodus" je moguć samo u središte naših duša, u nama, a to ćete priznati je bogomdana prilika i snažna motivacija da se suočavamo sa sobom, preispitamo i promijenimo. Ta neizbježnost nam daje više nego naša pamet ili poštenje, pa smo na nogama preležali ovu groznicu hajdučije "za odbranu svetinja, u ime Hrista", pokazali potrebnu moć apsorpcije njihovog farisejskog bezčašća, a sve u nenasilju. Zato sad imamo istorijsku šansu da od ovog iskušenja izvučemo pouke i da se promijenimo u nešto bolje, stvorimo društvo koje će imati izraženu tu unutrašnju dinamiku i dijalektiku, ali bez nasilja i sukoba. Za moje poimanje je to velika stvar, koja nije uspjela nikom u okruženju.

Vjera i nauka su dvije istaknute snage Duha, darovi Božje milosti čovječanstvu. Posmatranje njih kao suprotnosti dolazi od nepoznavanja i jedne i druge. Za vjerne, koji se okreću protiv nauke, takav stav je neznanje prema milosrdnom Davaocu svakog dobra, koji je čovjeku dao "sposobnost za naučno istraživanje". Za one koji odbacuju vjeru, njihova pozicija proizlazi iz tzv. "Saientizma", tj. deifikacije moći znanosti i uvjerenja da samo one mogu dati rješenja za sve probleme čovječanstva i ljudskog života, čemu svjedočimo da je daleko od istine. Očito je da je nauka "velika snaga" koja mijenja naš život i rješava probleme koji su se dugo činili nedostupnima. Međutim, postoje bitni aspekti ljudskog života koji nijesu dostupni znanstvenom razumijevanju. Kao što je mudro zaključio Sveti i Veliki Sabor Pravoslavne Crkve (Krit, 18-26. Jun 2016.), "odgovor na ozbiljne egzistencijalne i etičke probleme čovjeka i na vječno značenje njegova života i svijeta, n

U Novom zavjetu vidimo da je Hristos prinio sebe kao žrtvu za grijehe cijelog čovječanstva. Bio je ona savršena žrtva, sveta i bez mane, kojoj su one starozavjetne životinjske žrtve bile samo sijenka (vidi Jevrejima 8, 9 i 10 poglavlje).  Znači nijesu potrebne žrtve životinja, posebno ne za grijehe, jer je Hristos jedina prihvatljiva žrtva Bogu. Međutim, postavlja se onda pitanje što se očekuje od nas novozavjetnih vjernika, kako trebamo prinositi žrtve, kako to sa Isusovom žrtvom funkcioniše?  Apostol Pavle nas upozorava: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite (prinesite) svoja tijela kao živu, svetu žrtvu Bogu - kao svoje duhovno bogoslužje. (Rim 12:1). Drugim riječima, mi smo sama žrtva. Mi treba sebe da prinosimo Bogu. Isusova žrtva, kao ona žrtva prvosvještenička na Dan pomirenja (3.Mojsijeva 16.glava) koja se prinosila za narod nam je pribavila vječne benefite, oslobodila nas od kletve zakonske, pobjedila smrt i dala nam mogućnost da odolimo svakom is

Mnogo je Bozjih slugu, stajalo pred istim izazovom pred koji stoji i Crkva Crne Gore danas, i pred istim pitanjem: Ko može podići oboren duh jednog čovjeka, jednog naroda. So je obljutavila, čime će se osloliti. Čime će se popraviti jedno društvo, ako je crkva postala najbolesniji dio toga društva. Razbljutavila se odlaskom u dnevnu politiku, očuvanje moći, milionskih prihoda, materijalnog blaga, luksuznih konaka, bogatih trpeza. A nadasve licemjernim ćutanjem na sve što čine interesno podobne vlasti, a analiziranjem truna u oku onih nepodobnih, dok balvane u svojim očima čuvaju za zidanje svojih vavilnoskih kula, dižući se do nebesa. Dugo čekanje i taj oboren duh suši kosti, kaže Pismo. Nestaje života u nama. Postali smo kao onaj narod u izgnanstvu kojeg Jezekija vidi, kao polja suvih kostura. Nema nam mišića, ni žila, ni života. Sjedimo sa svojim gitarama, u domu svom kao u tuđini, plačemo nad svojom sudbinom i pjevamo o nekim boljim starim vremenima. Jezekija shvata da je glavni u

"Lijepa si, draga moja, kao Tersa, krasna si kao Jerusalim, strašna kao vojska sa zastavama." (Pjes l.6:4) Zastave su često korištene u Starom Zavjetu kao simboli identiteta, jedinstva i vođstva. Najpoznatiji primjer toga su zastave dvanaest plemena Izraela, koje su se koristile za označavanje svakog plemena prilikom kretanja i kampiranja u pustinji nakon izlaska iz Egipta. Ta Nevjesta Gospodnja je sveta i lijepa zato je strašna kao vojske pod zastavama. Crkva je ta duhovna vojska koja se ne predaje, jer je ona osnažena, organizovana i vođena pod zastavama Isusa Hrista. Ljudi od postanka svijeta znaju kako su važne zastave jer one nose ideju o novom identitetu, jedinstvu i poslušnosti zajedničkom cilju koji ima isključivo duhovni smisao i svrhu.

Mojsije je 40 godina rastao u slobodi i kad je shvatio neke stvari svojim umom, udario je u zidove nerazumjevanja od svoga naroda i upao u veliki mrak svoje duše, počinio strašan zločin. Morao je da čeka još dugih 40 god da se uči poniznosti i strpljenu da i njegov narod to isto shvati i poželi da napravi iskorak u slobodu i nezavisnosti. A onda još 40 da preuzmu odgovornost za tu nezavisnost, da shvate za što će im sloboda koju im je Bog dao i koje su to vrijednosti za koje vrijedi živjeti i boriti se. Ljudima zarobljenih umova i srca punih nevjere i sumnji, nije dovoljno pokazati plodove Obećane zemlje i ljutiti se što oni nemaju vjere da iz uzmu, potrebno je živjeti 40+40+40 sa njima, dijeliti njihovu nesrećnu sudbinu i služiti im u ljubavi Božjoj, strpljivo i ponizno u punom pouzdanu, da Duh Sveti jedini može mijenjati srca ovog tragicnog narastaja. "A Mojsije je bio vrlo krotak čovek, više od svih ljudi na zemlji." 4. Mojsijevoj 12:3

Iza svakog plemenitog momka ili djevojke, stoji najmanje 3 ili 4 generacije porodičnog vaspitanja; ljubavi i molitve. Znači, 20 - 30 ljudi, kroz cijeli jedan vijek, mora da svoje živote, znanje i vrijednosti ugradi da bi emancipacovali tog jednog mladog bića kojeg danas vidiš pred sobom. Crnogorci su to vazda gledali i izuzetno cijenili: "Čegović si?" U tom smislu, ovoliki primitivizam je propust ne samo jedne generacije i neće se pobjediti preko noći. Mnogo je toga potrebno.

Tokom ovih šest godina stekao sam bogato životno iskustvo kroz situaciju sa CPC, Bog mi je pokazivao korak po korak stvari i mnogi stihovi iz Pisma koje sam znao kao znanje, postali su moje meso i kost. Jedna od osnovnih stvari u koje sam se uvjerio je da svoju istinu ne možeš ljudima prenijeti, možeš je samo živjeti i stajati iza nje, dati vremena Bogu da on "izvede tvoju pravicu kao podnevno sunce". Svojom istrajnošću u vrijeme odbacivanja i progona, pokazuješ ono što vjeruješ u svom srcu, ma koliko ono trnulo i drhtalo pred silom i množinom, i bilo kao zrno gorušice, ta vjera srca će pobijediti ovaj svijet. Ko će vjerovati, ako ni ti ne vjeruješ, ako ti odustaneš kome je objavljena, zar će je moći drugi slijediti. Tvoje ćutanje u vrijeme ljudskog suđenja, postaje najbolja odbrana pred Božjim sudom. A posebno mi postalo jasno, da od naknadne pameti nema nikakve koristi, kad i posljednja budala shvati i da viče po ulicama ono što si mu pokušavao objasniti godinama, tada j

Po mom dubokom uvjerenju, nema većeg straha za jednog čovjeka u maloj sredini kao što je Crna Gora od javnog osramoćenja. Posebno ako je njegova egzistencija, odnosno služba povezana sa javnim kredibilitetom, to postaje brutalan mehanizam kontrole nad njim. U tu svrhu moćnici ovoga svijeta koji kreiraju javno mnijenje i procese u politici i crkvi su preuzeli vlasništvo nad medijima, shvativši njihov značaj u javnom prosrkibovanju političkih i drugih oponenata. Naslovnica postaje savremena "parada-srama", preko koje kažnjavaju neposlušne i duhom zastrašivanja kontrolišu ostale ljude na pozicijama, naročito ako imaju putera na glavi (a ko ga nema?). Nije više ni važno što je istina, puste te niz vodu, javno optuže za koješta i odbace. Rijetki ne pokleknu, a mnogi ne prežive kampanju osramoćenja. Isus im sprema najveću paradu srama, gdje će pred licem cijelog čovječanstva u njegovom trajanju i svih anđela na tri neba, svezati i razoružati sotonu, sa svim njegovim slugama izlož

Sveto pismo, naročito Novog Zavjeta, je dominantno pisano za Njegovu djecu, koja su preporođena Duhom Svetim kojima je dato da razumiju principe Carstva Nebeskog, nije to za svakog, nije to "formula za uspješan život" po mjerilima ovog svijeta, ne funkcioniše ako bi tek tako krenuo da se primjenjuje kao novi stil života... Slično kao u ljubavi, samo onaj koji je spreman da Ga potraži svim svojim srcem, svim svojim mislima i svim svojim snagama, njemu će se Otac otkrivati i značenja Pisma otvarati poput čarobnih vrata. Za sve ostale je čak opasna knjiga, jer saznanja koja ti se pružaju donose odgovornost i osudu, jer ne možeš reći da nijesi znao. Bolje nemoj ako nijesi spreman ići do kraja. Bog čeka kao onaj otac bludnog sina na kapiji sa pogledom uprtim u daljinu, hoćemo li Mu se vratiti u punom povjerenju. Takvima će se dati da osjete i razumiju stvari koje ne mogu ni da zamisle. Takvima je On napisao taj Testament, kojim je ostavio sve u nasljedstvo.

Veoma je delikatno pitanje postoji li predestinacija. Treba reći i da postoji i da ne postoji, i to istovremeno. Možda je najbolje reći da postoje paralelno, kao dvije sudbine, dvije volje Božje za svakog čovjeka, pa i cijelog čovječanstva. Najbolje simbolički oslikane u onim dvaju drveta u Raju: Drvetu života i Drvetu poznanja dobra i zla. Ta dva principa se vide kroz cijelo Pismo, odnosno sa ta dva drveta jedemo plodove kroz cijelu istoriju. Juda je bio apostol u svemu jednak ostalima, u silnim obećanjima i naklonosti Božjoj, njegovo je ime bilo upisano u Knjigu vječnog života, kao i svih apostola. Nepodijeljena volja Isusova je bila da se Juda spasi. To što je izabrao put izdaje, što nije stao kada je bio opomenut, pa se otvorio za nešto drugo i dozvolio da mu đavo stavi drugačiju perspektivu u srce, otkrilo je njegovu drugu sudbinu koja je takođe bila dio Promisla Božjeg, i poslužila da se ostvari spasonosni plan u Isusu Hristu. Da li je Juda bio predodređen da izda, ni

Koncept žrtvovanja za otkup grijeha u Starom zavjetu se zasnivao na tome da je čovjeka to koštalo nekog njegovog imanja. Postojala je cijena. Prinosile su se određene životinje ili dio roda od žetve, kojih je taj neko morao da se odrekene da bi ih prinio Bogu za oproštenje grijeha. Razmišljam danas, koliko je duboko nerazumijevanje otkupljujuće žrtve Isusa Hrista, posebno za one koji misle da to nas ne košta ničeg. Kao da ima ikakvog značaja tuđa žrtva za onog koji je indiferentan prema njoj i opušteno vodi jalove teološke rasprave kako su svi spašeni, jer ako je to već sve "plaćeno" zašto bi neko morao da se ičeg odriče ili išta da radi ili mijenja kad mu je Bog sve već oprostio. E moje bidalice, pa ta Isusova žrtva je Isusova, a ne tvoja žrtva, odnosno nije tvoja dok ne postane tvoja, vjerom i poslušanjem. Validnost se ostvaruje sama onda kada "platiš cijenu", tada je to žrtvovanje. Koja je cijena? Cijena je tvoje predanje: "Ostavi sve i kreni za Mnom&q