Vladimir Lajović Blog

Produhovljen čovjek vidi sve jasno, osim sebe. Kad krene služiti ljudima, razdire ga nepravda koja vlada, saosjeća sa nevoljom bližnjih, ali ga muči posrnuće i surovost života njegovog naroda, osjeća bol, brigu i žalost u duši zbog svega što uviđa, i to ga razdire. A kada vidi sebe shvata koliko je nemoćan da išta uradi i vidi koliko i sam odstupa od Božjih standarda i da je nedostojan nazvati se Njegovim slugom. Sva osjećajnost i svjesnost mu dođe kao krst na kome strada i koja ga uvodi u mrak.  Međutim, ljudi koji ga sretnu i čuju, ugledaju plemenitost, dobrotu ili mudar proročki savjet za svoj život tog Božjeg čovjeka, koji im najednom vrati vjeru u Boga i ljude, olakša muku ili iscijeli ranu na duši, pa najednom osjete radost življenja, obasja ih neka svjetlost i dobiju volju za suštinske promjene u životu. I onda se pitaš, ko zaista vidi istinu od ove dvije strane? Ne kažu slučajno sveti apostoli, da kada kane činiti dobro i služiti ljudima: "....smrt deluje u nam

Znao sam sklanjati pogled u razgovoru, ne da bi sakrio svoje misli ili osjećanja, nego da ne bih gledao kako me naočigled ali potajno lažu, kako se gase moje nade i uvjerenja, i kako gubim te drage osobe koje su ustima mi blizu, ali srcem daleko.  Kao da sam se stidio u njihovo ime, jer ja nikad ne bih imao snage za takve laži. A možda sam se i pomalo sebe stidio, što nijesam imao tada snage da ih suočim sa njihovim pretvaranjima, pa sam odlučio sumnjati u svoju prozorljivost, sebe utišavoa ne bi li još malo zadržao kraj sebe, u toj samoobmani, i ne bi li kako vrijeme opovrglo moje uvide, i reklo mi kojim slučajem: Ne boj se, samo ti se učinilo.