Пређи на главни садржај

"IZAĐITE IZ NJE MOJ NARODE"

Tokom ovih šest godina stekao sam bogato životno iskustvo kroz situaciju sa CPC, Bog mi je pokazivao korak po korak stvari i mnogi stihovi iz Pisma koje sam znao kao znanje, postali su moje meso i kost. Jedna od osnovnih stvari u koje sam se uvjerio je da svoju istinu ne možeš ljudima prenijeti, možeš je samo živjeti i stajati iza nje, dati vremena Bogu da on "izvede tvoju pravicu kao podnevno sunce". Svojom istrajnošću u vrijeme odbacivanja i progona, pokazuješ ono što vjeruješ u svom srcu, ma koliko ono trnulo i drhtalo pred silom i množinom, i bilo kao zrno gorušice, ta vjera srca će pobijediti ovaj svijet. Ko će vjerovati, ako ni ti ne vjeruješ, ako ti odustaneš kome je objavljena, zar će je moći drugi slijediti. Tvoje ćutanje u vrijeme ljudskog suđenja, postaje najbolja odbrana pred Božjim sudom.
A posebno mi postalo jasno, da od naknadne pameti nema nikakve koristi, kad i posljednja budala shvati i da viče po ulicama ono što si mu pokušavao objasniti godinama, tada je već kasno da se išta spašava, jer ovaj svijet je osuđen na propast. Poenta je u onim drugim, koji su činili razliku u danima progona, njihova ljubav j podrška, dijeljenje istih vrijednosti i razumijevanja je živa vatra i slatkoća zajedništva koja je samo Nevjesti obećana. Božje namisli su drugačije, za Veliku Bludnicu (lažne svještenike na obije strane) nema spasavanja, naš zadatak od Boga je da toj Bludnici naudimo, i to dvostruko: Otk 18:4-9: "I čuh glas drugi s neba koji govori: iziđite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina. Jer grijesi njezini dopriješe tja do neba, i Bog se opomenu nepravde njezine. Platite joj kao što i ona plati vama, i podajte joj dvojinom onoliko po djelima njezinima: kojom čašom zahvati vama zahvatajte joj po dva puta onoliko. Koliko se proslavi i nasladi toliko joj podajte muka i žalosti; jer govori u srcu svojemu: sjedim kao carica, i nijesam udovica, i žalosti neću vidjeti. Zato će u jedan dan doći zla njezina: smrt i plač i glad, i sažeći će se ognjem; jer je jak Gospod Bog koji joj sudi. I zaplakaće i zajaukati za njom carevi zemaljski koji se s njom kurvaše i bjesniše, kad vide dim gorenja njezina,"

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski