субота, 31. март 2012.

POLOVNIJA

Evo se sprema kiša, a nikako da padne. Ceca je priželjkuje zbog bašte koju gaji i zaliva, i baš podjeli jednu dobru misao, o tome kako su ove mlade biljke nežne i osjetljive. Potrebna im je jedna dobra proljećna kiša da bi ih duboko zalila i da bujnije krenu da rastu. Bez zalivanja ne bi imale neku šansu pored korova. A za razliku od ovih biljcica sa plitikim korjenom, odmah pored bašte raste velika Polovnija od 7 metara, njoj uopšte nije potrebno zalivanja. Ne zavisi od atmosferskih promjena, jer njeni korijeni dosežu duboko u zemlju. Usadjena je tik pored jednog podzemnog izvora, "krkora" kako ga zovu ovdje mještani. Ovo drvo cvjeta i grana se na sve strane, jer crpi snagu iz dubine zemlje.

Ovih zadnjih mjeseci od kada mi je izašla knjiga, bio sam u prilici da često pričam o tome, otkud mi inspiracija, otkud da sam se bavio tako dubokim temama, da sam pisao o Bogu i td? Možda nekome djeluje nesuvislo da se neko ulazi u neke dublje teme, da istražuje neke životne istine i razmišlja o suštini života i misli o Bogu. Neki radije žive svoj svakodnevni rutinski život, pod sloganom "imam ja puno svojih briga na poslu i u kući, ne trebaju mi ta mozganja i filozofiranje. Šta imam od toga? Pa ako ima Boga nek baci sa tog neba neku kintu, pa ćeš da vidiš umijeće življenja!".
Ali nema ni para sa neba, a kriza sve veća. Presušuju novčanici. Prijateljske podrške sve manje. I šta činiti? Neko mi reče a i ja ponovih nekoliko puta: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, ljudi idu u metafiziku!". Nažalost mi smo takvi ljudi, tek kad nam prigusti, kad postane neizdrživo, onda se hvatamo za glavu, i tek onda se okrećemo ka nebu i vapimo: "Pomozi Bože. Daj nam kišu. Ginemo u ovoj suši i oskudici!". I zaista možda ova kriza i neke druge životne suše, podjednako pritiskaju svakoga, ali nije svima isto. Neki venu, a neki postojano napreduju. Neki se kukaju i psuju na Boga, a neki uspjevaju da sačuvaju mir i sklad.
Zašto? Jer postoje neki ljudi kao što je ova Polovnija u našoj bašti. Koja je uvjek puštala duboko svoje korjene. Koja nije ostala površna i plitka, da zavisi hoće li je ko obići, hoće li je zaliti, hoće li se smilovati. Koja ne zavisi od vremenskih prilika i neprilika. Ima li kiše ili nema kiše. Ne, jer ova Polovnija se godina svojim granama i krupnim listovima iznova ispružala ka Nebu, a svojim korjenom išla duboko ispod površine tla, da pronadje te unutarnje snage tj. podzemne izvore koji ne nikad presušuju. i ne samo da je niko ne mora zalivati i izdražavati, već je sama postala izvorom za druge. Na njenim granama danas cvjetaju krupni ljubičasti medonosni cvjetovi, oko kojih se skupljaju gladne pčele da se napoje, a koje su i prezimile od njenoga nektara.

SAMOUNIšTENJE

Pričam danas sa jednim dobrim prijateljem kome su članovi porodice pod snažnim pritiskom nepravde i zla. On takodje razumije duhovne principe i dobar je sagovornik o Bogu. Kaže: "Ne uništava Dobro Zlo, nego nekako Zlo samo sebe uništi. Kao da raste i raste toliko da čak izgleda da nema kraja i da će sve da uništi. I onda se desi da nekako se izmedju sebe zavade, i dodje do uništenja."
Znam tačno o čemu priča. Kad smo vodili Emiliju kod jednog kožnog ljekara, zbog nekih sitnih virusnih bradavica. Vidio sam taj proces. Onaj doktor je vrhom čačkalice uzeo neki "otrov" ili "kiselinu" i samo malo takao na bradavice. Počeo je neki upalni proces. Već sjutra su bradavice počele da bukte da se otvaraju kao neke ranice. Bilo je užasno, pa smo čak zvali doktora da pitamo je li to u redu. On se skoro nasmijao: "Odlično. To upravo treba da se dešava". Zatim je prekosjutra počelo da se te ranice pretvaraju u neke kraste. A doktor nam je strogo branio da je kupamo. I poslije još dva dana, počele su krastice da otpadaju. Ispod njih je bila čista bijela nova kožica. Da bi na kraju cijelo lice bilo čisto i bijelo.
Samouništenje nije odlika Dobra, vec je suštinska karakterijstika Zla. Zlo čovjeka goni kao samoubistvu i autodestrukciji, a ne neko dobro. Sjećam se tih starozavjetnih priča o borbama Božijeg naroda sa neprijateljom. Na mnogo mjesta se govori da su se neprijateljske vojske sastavljene od nekoliko plemena, samo izmedju sebe uništilo. Da čak nije bilo potrebe da dodje do borbe.
Demoni zla nijesu baš mnogo jedinstveni. Oni se izmedju sebe podjednako mrze koliko mrze i pravednika na kojega napadaju. Podjednako jedan drugom ne vjeruju, koliko vojuju na vjernika. I ono što mene teši, to je da kada se čini da pobjedjuju, da su nevjerovatno moćni, oni su najbliži samouništenju. Pobiće se zbog prevlasti unutar svojih redova ili zbog plijena koji žele da podjele. Tako da prijatelju moj, ohrabrimo se, ako i djeluje da je zlo oslobodjeno, da je otvorena pandorina kuptija zla, da se stvari više ne mogu kontrolisati, da bukti upalni proces bez nade za spasenjem. Možda i idemo i vapimo Bogu i ptamo: "Šta je vo Bože, šta se ovo dešava! Zlo je nezaustavljivo!".
A On kao da se smiješi i kaže: "Odlično! Upravo to treba da se dešava! Ne boj se i ne brini. Samo vjeruj, jer Zlo se primiče svome procesu SAMOUNIšTENJA! Definitivno!"

петак, 30. март 2012.

KO JE ONDA KRIV?

Anders Johansen, norveški ljekar, humanitarni radnik i misionar, trebao je krenuti sa autobiske stanice Berane na put za Beograd zajedno sa svojim prijateljem Draganom Jakšićem izbjeglicom iz Kosovke Mitrovice i direktorom nevladine humanitarne organizacije "Radosna Vijest" iz Berana. Ali, Dragana nije bilo na stanici, a autobus samo što nije krenuo. Trebali su zajedno da povedu sirotu četvorogodišnju djevojčicu Eminu Jovanović na operaciju u očnu kliniku "Sveti vid". Djevojčica je imala neku vrstu urođenog glaukoma, kojeg je trebalo odmah operisati da bi se izbjeglo slijepilo. Bila je jedno od petoro djece Suzane Jovanović, Romkin je koja je izbjegla iz Peći , sa Kosova i zajedno sa svojim sunarodnicima smjestila se u privremenom šatorskom naselju u Beranama. Kasnije su dobili nužni smještaj u kampu kojeg Beranci nazvaše "Riversajd". Ta prosta i skoro maloumna žena, živjela je sama. Za njom stiže glas da je svako od svoje petoro djece dobila sa nekim drugim muškarcem. Kako je živjela i izdržavala tu svu tu djecu djecu - to samo Bog zna. Preživljavali su od povremene humanitarne pomoći, a primala je neku minimalnu socijalnu pomoć. Ipak nikad nije dala da joj djeca prose na ulici. Borila se onako kako je umjela. Anders je od početka svog humanitarnog rada, dobio na srce ovu porodicu i uvijek je pomagao u skladu sa svojim mogućnostima.
Ali nije samo Suzana imala mjesta u srcu ovog norveškog humanitarca. Čitav taj napaćeni narod Bog je njemu stavio na srce. U Crnu Goru je stigao u sred NATO bombardovanja sa jednom ekipom "ljekara bez granica" da bi dao podršku u prihvatu izbjeglica i njihovom liječenju. Za razliku od ostalih, on je ostao i nastanio se u izbjegličkom kampu. Postao je pravo čudo za prognanike. Ljekar, koji je u Norveškoj mogao da solidno živi, ostao je tu, sa njima, i dijeli njihovu sudbinu. Oblačio je isto što i ljudi kojima je pomagao, jeo je isto što i oni, spavao na istim mjestima gdje i oni. Kupao bi se kad i oni. Neki su govorili da je on ludak. Jer, ono što je za njih bio životni imperativ ili zla sudbina, za ovog je bilo pitanje izbora i služenja Bogu. Anders bi na to odmahivao rukom, i govorio na lošem srpskom, koji je učio uz njih: "Ne mogu vam pomoći niti se moliti za vas ako ne živim kao vi.". Radio je za nekoliko hrišćanskih humanitarnih organizacija "Milosrdni samarićanin" i "Hljeb života", koje su uz humanitarnu pomoć, djelili i Jevanđelje. U njegovom skormnom domu, umjeli su slaviti Boga uz neke hrišćanske pjesme i moliti se Bogu za svoje potrebe.
Na te sastanke, dolazio je i Dragan Jakšić, dvadesetogodišnjak koji je tražio sebe u svom izbjegličkom životu. Izučio je stolarski zanat u srednjoj stručnoj školi u Beranama. Ali pošto je, za razliku od ostalih u kampu, znao po malo engleski jezik bio je od pomoći Andersu i humanitarcima prilikom njihovih posjeta Crnoj Gori. Anders je sa Draganom puno govorio o Bogu i polagao nadu da će Dragan u perspektivi moći da nastavi njegovu misiju. Registrovali su jedni nevladinu organitaciju koje se bavila humanitarnim radom. Ali, čini se da je Dragan više nade polagao u kontakte sa stranim organizacijama i mogućnost da napusti izbjeglički kamp i Berane. Nije sebe pronalazio u opciji da budućnost gradi pomažući ratom unesrećenim ljudima.
Tog dana Anders više nije mogao čekati , morao je kenuti na put. Dragan nije odgovarao na pozive. Ušao je u autobus zajedno sa malom Eminom. Morao je stići do noći, jer za sjutra ujutru zakazana operacija na klinici. Uspio je da preko svojih ličnih kontakata iz Norveške i Engleske obezbijedi 1400 eura. Novac je uplaćen na račun Draganove nevladine organizacije.
Čitav dan je bio čudan. Dragan se nije pojavio. Suzana je bila nervozna kad je trebala da pusti djete da ide u Beograd na operaciju. Žena nije znala kako će to sve da ide, kakve posljedice mogu nastupiti. Gdje će dijete spavati? Kad će se vratiti? Anders je bio u čudu. Pomučio se da uradi sve za dobrobit zdravlja ovog djeteta. Činilo mu se da ga drugi opstruiraju.
U autobusu je vladala čudna atmosfera. Svi su nešto komentarisali . čitajući dnevne novine. Ništa baš nije mogao da razumije.
Nakon nepun sat puta, na prelazu kod Ribarića, na putu ka Novom Pazaru, policijska patrola je zaustavila autobus. Legitimisali su putnike.. Došli su i do Andersa.Policajac mu je uzeo dokumenta. Konsultovao se radio vezom I zamolio Andersa da napusti autobus. Bio je bio uhapšen. Sirota djevojčica policijskim kolima odvedena je za Berana.
Nakon dva dana Anders Johansen je uz policijsku pratnju priveden istražnom sudiji Osnovnog suda u Rožajama. Čekali su prevodica kako bi mogli povesti kvalitetnu istragu. Dodijeljen mu je advokat po službenoj dužnosti jer je odbio za angažuje advokata, govoreći neprestano da je u pitanju veliki nesporazum i greška.
Vani, daleko od njegovih očiju i ušiju buktala je ogromna afera o trgovini djece. Lavinu je pokrenuo najveći njemački tabloid BILD. Na naslovnici su dali ogroman naslov i tekst o trgovini romskom djecom u Crnoj Gori. Na pratećoj fotografiji bili su Dragan Jakšić i Anders Johansen u zagrljaju sa desetak romske djece iz izbjegličkog naselja Riversajd u Beranama. Tabloid je citirao djelove izvještaja Internacionalne Save the children Alijanse, koji Dragana Jakšića označava kao organizatora trgovine djecom u izbjegličkom naselju i njihovog trafikovana u zemlje zapadne Evrope. Bild je iznio i "cjenovnik usluga" navodeći da je dotični njemačkom istraživaču kazao da može obezbijediti nekoliko djece različitog uzrasta po cijeni od nekoliko stotina eura. Anders je predstavljen kao Draganov partner I njegov kontakt sa nekim organizacijama u zemljama EU. Svi crnogorski listovi citirali su njemački tabloid, uz izvještaje i slike privodjenja Dragana Jakšića od strane specijalne antiterorističke jedinice u Beranama. Posebno je detaljno prikazano hapšenje Andersa na tromeđi Crne Gore, Srbije i Kosova, nedaleko od Ribarića. Navodno je uhvaćan na djelu, vodeći četvorogodišnju djevojčicu u autobusu.
Njena majka nije željela da daje izjave za novine. Novine navode da je i ona bila dovedena na informativni razgovor, što je dodatno dalo mjesta za špekulacije.
U osnovnom sudu Anders je već dva sata odgovarao na pitanja istražnog sudije:
"Ajmo ispočetka, da li si imao dozvolu za stalni boravak u Crnoj Gori?" - sudija kao da je akcentirao najproblematičnije stvari, kako bi ispitao da li ima mjesta pokretanju postupka.
"Imao sam, privremenu dozvolu, ne stalnu!" - iscrpljeno je govorio Anders, očigledno bez prevelike želje da se nešto pravda.
"Ali ona je istekla, zar ne? Što znači da ste bili ilegalno u Crnoj Gori!" - naglašavao je sudija
"Da." - kratko reče Anders
"Da li ste saradjivali sa Draganom oko odvodjenja van Crne Gore, maloljetne Emine Jovanović"
"Da, ali.." - počeo je da negoduje Anders jer ga je sudija pretekao sa novim pitanjem
"Da li priznajete da je Jakšićeva nevladina organizacija dobila 1400 eura na račun od izvjesnog Ejrana Erikosona iz Osla?"
"Da, ali za liječenje!!! - očajno je odgovarao Anders
"Zašto nije onda novac uplaćen porodici ili bolnici?" - sa hladnim osmjehom pitao je sudija.
"Pa taj novac je u humanitarne svrhe uplaćen!" - objašnjavao je Anders
"Kako to mi možemo znati? Imate li neki dokaz?" - gledao je oštro sudija, Andersa koji je ćutao sa velikom nevjericom da mu se sve to dešava u ovoj dalekoj zemlji.
"Kako to da u bolnici Sveti vid, nema imena medju zakazanim pacijentima. Ni tvoga ni djevojčicinog?"
"Ne znam. Ne mogu da vjerujem, da nema!? Majka Eminina je pričala sa njima. Pa je tražila od mene pomoć. Ta operacija je hitna za to djete, jer će ostati bez vida, ako se brzo ne operiše. Ja sam ljekar!" - povisi malo glas Anders.
"A zar nema bolnica u Crnoj Gori nego ste morali da idete čak u Beograd?" - malo ironično upita sudija
"Poštovani sudija. Kao prvo majka nema zdravstveno osiguranje. A drugo, tempo bolesti nameće hitno postupanje, što se u redovnoj proceduri nemože ostvariti od Berana do Podgorice. Još važnije u Crnoj Gori nemože se ova teška operacija uspješno uraditi!" - Anders kao da je bio na svom terenu
"Ma pazi molim te, sad ćeš još ti Norvežanin da sudiš o našem zdravstvu!" - gubio je strpljenje iznervirani sudija.
"Nego, zašto si otišao sa djetetom majke, bez njene pismene saglasnosti!" - upita značajno sudija
"Imao sam saglasnost. Mada ne i pismenu... Ali, sudija, pa mi smo prijatelji, pomagao sam toj porodici godinama, još od kad su došli sa Kosova!" - objašnjavao je nemoćno Anders - "Ovo je jedan veliki nesporazum. Ja sam samo želio pomoći. Od srca."
"Gospodine Johanson, kako ne uviđjate svoju krivicu? Zašto ne priznate i skratite ovo iscrpljujuće ispitivanje?" - nekim prijateljskim tonom poče sudija Kalač.
"Nisam kriv. To su sve insinuacije. Nemate nikakav dokaz..." - poče da se prvi puta brani Anders
"Imamo Anders, imamo. Jakšić je prihvatio da bude svjedok saradnik, uz nagodbu sa tužilaštvom, priznao je krivicu u organizaciji trafikinga maloljetne Emine, koji ste vi predvodili." - likovao je sudija
"Molim! Kako! Šta Jakšić? Svjedok?" - šokirao se Johanson. "Ne to ne može biti. Nisam kriv! "
"A ko je onda kriv?" - upita značajno sudija, gledajući dugo u Andersona, hoće li priznati zločin ili ukazati na krivca. Ali nastavi "Misliš li da može biti da je sve ovo slučajno? Pa vidi samo koliko si propisa prekršio, evo sam ti barem pet upravo nabrojao." - ošto mu odbrusi sudija. "Bolje priznaj i daj nam imena svojih mušterija da se zaustavi ovaj skandal koji dobija medjunarodne konotacije!"
I zaista, ovaj slučaj je dobio nevjerovatni međunarodni publicitet. Crna Gora je u ovim izvještajima i novinskim napisima u više najtiržnih listova u evropi i regionu označena kao zemlja kroz koju se dešava tranzit u tgovini ljudima. Ovaj slučaj je čak mogao da ugrozi neke političke ciljeve, jer je Crna Gora bila pred potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u kojem su oblast zaštite ljudskih prava i sloboda bila posebno važna. Tako da su pravosudni organi bili pod nevjerovatnim pritiskom da pokažu "efikasnost" u ovom slučaju. Tako da je produžen pritvor i podignuta optužnica protiv Andersa koji je uskoro prebačen u Istražni zatvor u Bijelom Polju , da tamo čeka suđenje.

NASTAVIĆE SE

уторак, 27. март 2012.

STIŽE BROD

Ljudmila Simović Zanković je sjedjela u prvom redu velike sale. Danas je bio njen dan. Upravo je počinjala konstitutivna sjednica Skupštine Opštine Bar, kojom je predsjedavao najstariji odbornik. Utonula je u svoje misli, zvukovi oko nje su nestajali.
Sjećala se dana kad je ostala bez posla. Devet mjeseci se posvetila Jeleni i suprugu. Mada se tješila činjenicom da je to vrijeme koje je svakako trebala posvetiti svome djetetu , ipak bila je nespokojna jer nije uspijevala naći sebi adekvatan posao. Ako je i bila samouvjerena dok je radila, ova pauza je ipak destabilizovala i donekle poljuljala njeno samopouzdanje. Često bi joj na um dolazile riječi njenog strogog oca, koji ju je kritikovao da je neozbiljna, i da nikad ne završava ono što započne. Bila je natprosječno inteligentna. Poslije srednje poljoprivredne škole u Baru, upisala je i završila u roku i to sa visokim prosjekom agronomiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu.
Ipak kako je vrijeme odmicalo, njene nade za novom šansom su se smanjivale. Duboko je bila istraumirana prethodnim radnim angažmanom. Puno je razmišljala o tom gdje je pogriješila. Kako ranije nije vidjela kakav je čovjek bio onaj koji ju je forsirao u karijeri, i od pripravnice je doveo do izvršnog direktora, smjenjujući sve pred njom. Očigledno je bila zaslijepljena svojim ambicijama, misleći da su ljudi na čije mjesto dolazi bili manje vrijedni. A to što su pričali svašta za novog gazdu, pravdala je principom: "Ko gubi ima pravo i da se ljuti!". Ipak od svega je jedino žalila za onim danom kada je prekinula svoje zakonom zagarantovano porodiljsko odsustvo i što je njenu ćerkicu uskratila najljepšeg osjećaja na svijetu, a to je dojenja.
Sve moguće poslovne prijatelje i rodjake je kontaktirala i molila za posao. Ali svaki put bi poslije tih razgovora oko posla bila jako uznemirena.
Jedino što bi je umirivalo su neki dani kad bi pješke otišla sama do crkvice Svete Petke kod Zagradja. Tamo bi stala, razmišljala i molila se, da Bog pogleda na nju i nepravdu koja joj je učinjena. I desilo joj se da je tokom molitve žmureći, vidjela jedan veći brod koji izlazi iz Luke i kreće negdje. Kao da je mogla čuti u sebi blagi očinjski glas koji kaže "Stani i čekaj. Ja šaljem brod!". Kao da je taj brod krenuo već odnekud, kao da se pripremalo rješenje za nju. Ali najveći izazov, u danima koji su dolazili, je bio da čeka i da ne preduzima ništa. To je za njen temperament je bilo najteže. Da se umiri, i da čeka rješenje.
Dani su prolazili. Mjeseci takodje. Sva ona vizija je blijedila. I nije ostajala vjerna toj objavi, jer je i dalje tu i tamo pratila neke oglase. Ali ipak se trudila da ne uzima stvari u svoje ruke. Ponavljala bi tu rečenicu, kao nekakvu mantru: "Stani i čekaj Ljudmila! Stani i čekaj!". Morala je nešto obuzdati u sebi, što ranije nije znala da ima u sebi. Neko nestrpljenje. I nije prošlo ni tri mjeseca šansa se ukazala. Za nju je to bilo to skoro 9 mjeseci bez posla, kao devet punih godina.
Lokalni izbori u Baru su se završili. Za potpredsjednika Opštine trebao je biti imenovan Bogdan Simović, stric njenog supruga Saše. Kad su stvari postale izvjesne, otišla je sa mužem na razgovor. On im je obećao da će razgovarati sa novim gradonačelnikom, za neko mjesto u njegovom kabinetu. Ali primopredaja vlasti izmedju novog i starog predsjednika opštine je trebala da se obavi za nekih desetak dana, kad ističe četvorogodišnji mandat prethodnika.
Ali ne lezi vraže, već prekosjutra ju je zvao jedan njen bivši kolega Omer Subašić koji je bio šef računovodstva Primorke, a koji je postao Revizor u Državnoj revizorskoj instituciji. Da joj je zakazao razgovor za posao u Marini, kod Predsjednika uprave, koji je njegov stari prijatelj.
I otvorila se nova šansa. Nije znala šta da misli. Primio ju je gospodin Pavlović. Na njeno zaprepaštenje, ponudio joj je mjesto izvršnog direktora Marine! Čovječe! Objasnio joj je da je kod njih u sljedeći ponedjeljak zakazana redovna godišnja sjednica Skupština akcionara, da će biti izabran novi Odbor direktora, a kasnije i novi menadzment. Ona nije mogla vjerovati. Pitala ga je tri puta da li je to sigurno, jer ima neke druge razgovore.
"Znaš ja nisam član neke političke partije. Jeste li se konsultovali?" - treći put je pitala Ljudmila
"Jesam pričao sam sa Ministrom. On je čuo za tebe sve najbolje. A imam i ja valjda neko diskreciono ovlašćenje da biram svoje saradnike!" - samouvjereno se smješkao Pavlović.
Ljudmila je došla kući poskakujući i slaveći Boga.
"To je taj brod Gospode, koji si poslao po mene. Marina je pristanište za brodove. Sve se savršeno uklapa. Haleluja, slava Tebi Bože!" - skoro da je zapjevala od sreće. Ostalo joj je samo da sačeka do ponedjeljka tj još 6 dana da se dese te sjednice skupštine i odbora direktora.
Ali već sjutra ju je nazvao Potpredsjednik Simović na mobilni telefon. Da joj javi dobru vijest.
"Mila, razgovarao sam upravo sa Predsjednikom o onome što smo razgovarali. Mogu ti reći da je veoma raspoložen da te angažujemo. Želi da te postavi za svog šefa kabineta." - radosno joj je govorio Simović.
"Zahvaljujem se!" - počela je skoro mucati Ljudmila, neznajući kako da se ponese u ovoj situaciji -"Gospodine Simoviću, ja moram da vam nešto saopštim. Ali ne znam kako... Uf"
"Šta se desilo?" - iznenadi se Potpredsjednik
"Znate. Juče sam obavila razgovor sa Pavlovićem, predsjednikom uprave Marine. Ponudio mi je mjesto izvršnog direktora..." - zaćuta i pocrvenje Ljudmila, da ju je mogao vidjeti njen sagovornik.
"I šta si odlučila?" - mjenjao je boju glasa Simović
"Pa znate, ja nisam mogla znati kako će da se završi vaš razovor sa Gradonačelnikom." - pravdala se nevješto Ljudmila.
"E šta mi radite. Dodje čovjeku da popizdi..." - već je bjesneo preko telefona Simović -"I kad si mislila to da mi kažeš!?"
"Pa... Stvarno mi je neprijatno. Oprostite molim vas" - skoro se zaplakala Ljudmila
"i šta ja sad treba da odbijem Predsjednika. Ajde zdravo Ljudmila i ubuduće nemoj da mi se javljaš po ovom pitanju! " - ljutito prekid vezu Simović.
Ljudmila je bila van sebe. Ona koja je je bila oličenje odgovornosti, dovela je i sebe i ljude oko sebe u ovu neprijatnu situaciju. Ogadila joj se čitava sitacija, da se nije mogla više obradovati. Posebno joj je bilo neprijatno, kako to da saopšti svom suprugu, jer je njegovog strica obrukala pred predsjednikom.
Posebno ju je zbunjivala vizija i riječ koju je dobila od Boga. Zbog te riječi ona je prihvatila odmah prihvatila ponudu za Marinu i eto došla u ovu neprijatnu i konfuznu situaciju. Došlo joj je samo da zaplače, da nekako olakša sebi.
Stigao je i taj ponedjeljak. Situacija je bila napeta. Osjećala je neku mučninu. Vjerovatno od treme. To je trebao da bude njen sretan dan, a ona je u duši ipak imala zebnju i nespokoj. Čekala je čitav dan poziv. Već je bilo pola tri, a niko joj se nije javljao. Mučila se sa sobom da ne okrene broj telefona, da ne ispadne nestrpljivica. Ali nije više mogla da se suzdrži i nazvala je. Poslije duže zvonjave, ipak joj se javio Pavlović.
"Šta se dešava gospodine Pavloviću. Nestrpljiva sam. Ne javljate se." - kao kroz smijeh je pričala Ljudimila, da prikrije svoju tremu i uzbudjenje.
"Vjeruj mi da ne znam. Ne znam šta se dešava." - nesigurnim glasom govorio je do juče samouvjereni Pavlović -"Odložena je sjednica, po nalogu SDP-a. Kažu da nije usaglašeno tvoje imenovanje. I da su potrebne nekakve konsultacije."
"Molim!" - zanijemjela je Ljudmila - "I šta sad."
"Ljudimila, oprosti molim te. Ovo mi se prvi put dešava u životu. Stvarno mi je neprijatno. Zvaću vas kad budem imao više informacija." - tinjavim glasom završavao je razgovor Pavlović.
Ljudmili je ostao telefon u ruci. Skamenila se. Opet je izigrana, znala je to, da nema ništa od Marine. A odbila je ponudu koju je dobila za posao u Opštini. Ostala je u nekom bezvazdušnom prostoru. Vakuum samo, ljudskih i Božijih obećanja.
I tako sjedeći u prvom redu kongresne sale Skupštine opštine Bar, sjećala se Ljudmila, kako je treći dan ujutru zazvonio telefon. Kao neka ruka koja ju je isčupala iz groba od svih mogućnosti koje su potonule. Zvali su je na razgovor kod Predsjednika Opštine Bar.
Tako je uskoro startovala kao šef kabineta predsjednika, pa ne dugo zatim kao sekretar za privredu opštine, pa potpredsjednica Opštine...
Dok je o tome razmišljala i odbornici su dizanjem ruke glasali. Tišinu u njenoj glavi, prekinule su riječi predsjedavajućeg:
"A sad pozdravimo pljeskom novu Predsjednicu Skupštine opštine Bar, gospodji Ljudmilu Simović Zanković, ujedno i najmladju predsjednicu koja je ikad imenovana u ovom visokom domu."
Pljesak je odjekivao salom, dok je Ljudmila išla da zauzme mjesto na čelu Skupštine. Ali ne ovaj pljesak već sjećanje na jedno davno objećanje, izmamilo je kratak osmjeh na njenom licu. I ona tiho prošaputa: "To je taj brod Jel da Gospode? Brod koji si bio spremio za mene! Hvala Ti!"

недеља, 25. март 2012.

MLIJEKO

Ljudmila Simović, rođena Zanković, bila je mlada majka. Kao uspješna i ambiciozna poslovna žena, već sa 30 godina postala je izvršna direktorka Primorke iz Bara. Problemi su se javili kad je ostala trudna. Vlasnik kompanije nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je njegova glavna menadžerka mjesecima na porodiljskom odsustvu . Ljudmila je bila razapeta izmedju svoje dvije važne uloge u životu. Njen suprug Saša Simović, bio je uspješan mlad bankar, direktor filijale Podgoričke banke u Baru. Imali su dobar i aktivan život, u porodičnoj kući njegove supruge, tik pored Sutomorske plaže. Kad su se navršila 3 mjeseca od porođjaja Ljudmila je samonicijativno odlučila da se vrati svojim obavezama i prekine bolovanje. Problemi u kompaniji su to nametali. Iako joj to nije rekao, osjećala je da je vlasnik napumpan do pucanja.
Ali mlijeko je još teklo.Morala je da odbije od sise svoju malenu ćerkicu Jelenu sa nepuna tri mjeseca. Ostavila je njenoj majci da se brine za nju, dok je na poslu. Nakon prvog dana pozdravljanja i lijepih riječi, na poslu je počela prava drama. Mlijeko nije htjelo da joj stane, grudi su joj bile ogromne, došle su do pucanja. Djete su mogli da odbiju od sise, ali ne i mlijeko od svojih grudi. Ali saznala je nešto veoma opasno, Podgorička banka je trebala da stavi na prodaju paket akcija Primorke koje su bile založene kao kolateral za neki kredit koji je podigao njen vlasnik.
Vlasnik kompanije je e pozvao Ljudimilu i nevjerovatno drsko ju je stavio pred težak izbor: "Samo da znaš, ukoliko sjutra tvoj muž stavi moje akcije na prodaju, ti možeš odmah da se kupiš odavde! Jesi li me razumjela?" - skoro da je viknuo.
Ljudmila, inače veoma odlučna i hrabra žena, pretrnu. Ovakvu grubu igru nije mogla da zamisli i u noćnim morama.
"O čemu pričate!? Kakve veze moj muž ima sa vašim akcijama. On je samo direktor filijale. Ovi njegovi šefovi iz Podgorice odlučuju o svemu." - suzdržavala se Ljudmila.
"Ja sam ti rekao što sam imao. Ne bude li se zaustavila ta prodaja sjutra, ti nisi više izvršna direktorka. Tačka!" - bjesnio je Predsjednik.
"Ne mogu da vjerujem! Kakve ja veze imam sa vašim kreditom. Pa da se moj muž i pita za taj kolateral, kako ja kao izvršna direktorka Primorke mogu da ga spriječim? - gubila je kontrolu na sobom. Hormoni su joj podivljali, osjećala je talase vrućine na sebi - "Pa to nije fer nije profesionalno!"
"Neću valjda da ti ja objašnjavam šta treba da činiš. Pametna si ti ženica. Sjetićeš se šta treba da radiš! A sad idi, imam nekog važnog posla." - mračno joj odbrusi Predsjednik.
Ljudmila se zaćuta, izlazeći zalupi vrata. Znala je da se tu više nema šta vraćati. Grudi su joj se stegle, jako je zabolješe, suze joj tiho krenuše niz lice a mlijeko joj prestade teći niz grudi.

NASTAVIĆE SE

TROJKA

Milutin Vučinić iz Rogama bio je uspješan gradjevinski preduzimač. Njegovo preduzeće koje se bavilo niskogradnjom zadnjih godina bilježi fenomenalne rezultate. Danas je dobio obavještenje da je na konkursu za izgradnju obilaznice u Budvi, koji je zatvoren prošlog mjeseca, kao prvorangirani ponudjač dobio posao vrijedan 8 miliona eura, koji će se realizovati u narednih 18 mjeseci.
Ipak, ulazeći u svoju luksuznu spratnu kuću na fantastičnom ranču koji se prostirao na 3 rala, bio jr smračen i ćutljiv. Osjećala se napetost u vazduhu, jer njegov odnos sa suprugom Jovanom, u zadnjih skoro godinu dana ide nizbrdo. Bili su lijep i atraktivan par, ali sada su postali daleki i hladni. Ona je još prije 3 godine magistrirala biohemiju, ali i dalje nije imala posla. Čitav život joj se svodio na boravak u toj vili u Rogamima, na periferiji grada. Kao u kakvom luksuznom Alkatrazu. A kad se tome doda i to da im i dalje ne uspjeva da ona zatrudni i da dobiju djete, onda nije ni čudo što se osjećala tenzija u kući.
"Ćao!" - kratko je rekla Jovana - " Ručak ti je u mikrotalasnoj, pa podgrij ga i jedi sam!" aludirajući na njeno svakodnevno čekanje da se on pojavi sa posla.
Milutin je već osjećao da ga čeka još jedno "peglanje" , nešto je rekao sebi u bradu i okrenuo se na drugu stranu, ka spavaćoj sobi da se presvuče.
"Šta mumlaš! Imaš li ti jezik da fino progovoriš kad dodješ u kuću!"
"Rekao sam da nisi trebala da se mučiš oko ručka, eto to sam rekao" - sad je već vikao - "ne mogu da jedem, imao sam jači poslovni doručak sa predsjednikom opštine Budva, koji se odužio."
"Pa si morao da proslaviš po nekoliko sati, to je baš neophodno!" - pumpala je Jovana.
"Dogovorio sam neki posao. Ma, hoćeš li prestati da mi skačeš po životu! Ne mogu u kuću da udjem a da me ne progoniš." - već je bio zaboravio na uspješan poslovni dan i varijantu da svoju radost podjeli sa ženom.
Njegov poslovni uspjeh i napredovanje, za nju bi značio samo još jednu povredu za njegovu nezaposlenu i "neuspješnu" ženu. A to je onda još jedan razlog za svadje, koje su postale učestale zadnjih mjeseci. "Šta je tebi danas! Preskoči me, kad ti se molim!"
"Šta je moje problem, je li? To kao ne znaš! Problem je tvoj a i moj što si sebičan i samoživ. Ti ne znaš da je danas godišnjica smrti moje majke! Niti si me nazvao niti si došao na ručak! " skoro da je zaplakala ali joj je bijes zadržavao suze.
"Oh , oprosti, žao mi je. Dodji da te zagrlim" - htio je da spusti loptu, jer je znao koliko joj je značila majka. Bila je njena najbolja drugarica, sa kojom je dijelila i najintimnije stvari.
"Ma nemoj da si me pipnuo! Dosta mi je više tvojih izvinjavanja. Oprosti, oprosti, a samo svoje dupe gledaš. Zbog tvog sebičluka sam tu gdje jesam..." - osjećalo se da će sada da prekipi.
"O ne samo da ne počne opet o onom danu!" u sebi je govorio Milutin. Čini mu se da će teško još ovaj put slušati njenu osudu zbog onog dana kad je propala njena šansa za zaposljenje jer je debelo zakasnio kući. Ali očigledno je da je danas dan kada stvari izlaze na vidjelo.
"Kako ne shvataš šta se dešava, da me gubiš svakim danom, čovječe. Stalno si nešto zamišljen, ćutiš i smrdiš. Pa ko bi pored tebe mogao da živi. Gdje je onaj čovjek za koga sam se udala."
Dok je vikala i besnjela, on se povlačio u svoju čauru, tačnije oklop, i ćutao. Slike su mu dolazile pred lice. Sjećanja na onaj dan kad se zapleo u kučine iz kojih se on, ali još više ona, ne mogu izbaviti.
Tog vrelog junskog dana vraćao se sa jednog manjeg gradilišta iz Reževića. Žurio je da stigne kući da bi pokupio svoju ženu i otišli na dugo zakazivani intervju u Plantaže da se susretnu sa predsjednikom kompanije. Jovani se ukazala životna prilika da se zaposli u svojoj struci i to u ovoj najpoznatijoj crnogorskoj kompaniji. Posao kao stvoren za nju, ključno mjesto u tehnološkom procesu proizvodnje u savremenoj laboratoriji. Plata je bila izvrsna.
Medjutim, kao za baksuz, krenuo je preko Budve i Cetinja da se vraća. Na kružnom toku na izlazu iz Budve, na autobuskoj stanci su stopirale dvije djevojke, dvadesetih godina. Iako je to bilo podne, na onom jakom junskom suncu, bile su donekle neugledne. Obučene nekako čudno, kao za noćni izlazak, u nekom rejv fazonu ili tako nešto.
Htio je da ih zaobidje, ali njihovo iskreno smijanje, nekakvo dobacivanje, medjusobno gurkanje i povlačenje za košulju. Kao da jedna kaže ovoj drugoj "Nemoj da stopiraš, jesi li pri sebi!". Sva ta neobična slika, nasmijala je Milutina, i on im stade. Dok su ulazile u kola, smijeh se još pojačavao.
"Vidim da je veselo" - gledajući u retrovizor prokomentarisa Milutin, dok su njih dvije sjedale na zadnje sjedište.
"Ludilooo!" - odmah su živo prihvatile konverzaciju stoperke - "Brate, žurka još traje..."
"Nemoj mi reći da ste od sinoć do danas u podne imali bahanalije?" - Smijao se Milutin, a srce mu pomalo uzlupa, dok ih je gledao u retrovizoru.
"Pa šta, imaš li nešto protiv? Život je kratak, da bi ga bacali na spavanje." -mazno reče ova desno od njega.
"Ne naprotiv..." - kao da mu neka knedla stade u grlo -" htjede da malo spusti autmosferu, promjeni temu i učini odredjenu distancu, pa upita -"Dokle idete?"
"Do Cetinja, može li?"
"Može, usput je. A jeste li Cetinjanke?" - upita Milutin.
Ova desna koja je sve vrijeme odgovarala reče:"Ne mi smo sa druge planete!" - i počeše obije da se smiju, pa kad se smiriše, malo zbog Milutinovog ćutanja, reče - "Mi samo studiramo tamo... Glumu, tačnije... Fakultet draaamskih umjetnosti."reče nekim zvaničnim glasom i opet nastaviše sa kikotanje. Poče i Milutin da se smije poslije nekog vremena.
On nije mogao da se načudi čudu šta se dešava. Neke vesele ali i nenašminkane i gotovo neugledne djevojke, ovdje na zadnjem sjedištu njegovog auta su se pretvarale u nešto posve drugačije. Kao da su im se lica promjenila, tačnije ukazala, pa on vidje kao dvije nimfe, šta li su. Ova desna što je odgovarala je bila ljepuškasta crnka, tamno smedje kose i crnih očiju, ali blijede puti i usana. Sitna ali zato temperamenta. Vjerovatno to bledilo je bilo i zbog cjelovječernjeg provoda i nespavanja. Ali zato ova druga, sa lijeve strane, koja je ćutala, bila je brineta -prava rasna ljepotica. Lice nenašminkano, ali koje je sjajilo zbog neprestanog osmjeha, od kojeg je krv ključala.
Krila je tu ljepotu, ispod svijetlo smedje guste i kovrdžave kose. Oči je imala kose i zelene, usne pune i crvene. Imala je pomalo pjega na nosu.
"A kako se zovete? Ja sam Milutin." - nastavi razgovor. Ova desna odgovori za obije."Ja sam Menada, a ona je Tijada!" i obije prasnuše su smijeh.
"Ma da, kako ne, ja sam Baltazar? Ne ozbiljno vas pitam.." - pomalo uvredjen reče Milutin
"Pa da čitaš malo mitologiju, znao bi. I ne bi bio Baltazar, nego Bahus! A mi tvoje nimfe." i ponovo su se počele smijati - "Šta gledaš tako zbunjeno, pa jesi li nas ti prozvao za bahanalije, čim smo ti ušle u kola!"
Milutin se smješio. Ispred njega, tačnije iza njega kao da se odvijala nekakva predstava.
"Smeta li ti da zapalimo jednu?" - pitala je opet ona desna "Menada".
"Nije problem, i ja pušim" reče Milutin.
"Ali ne ovu." - povukla je dim, dala "Tijadi" i onda kucnu po ramenu Milutina - "Hoćeš li jedan dim".
Milutin se trudio da bude kul. "Šta ti je to? Trava?" odmaknu se u lijevo, kao da će odbiti.
"Tako nešto." -osmjehnu se kvarno Menada -"To je jedan specijalitet. Prava smijalica."
"Da probamo taj specijalitet. Kao srednjoškolac sam duvao malo". Milutin uze povuče džoint, i zakašlja se. "Kako je jako. Što je ovo!? Ovakvo nešto nisam probao."
Pruži da vrati džoint Menadi. Ruka mu ostade u vazduhu. Pogleda na retrovizor. I prjeseče ga nešto preko stomaka. Njih dvije su se strasno ljubile, i više nisu gledale na njega.
Pokušavao je da drži pravac na drumu uz pogledavanje u retrovizor. Povuče još koji dim i baci ga kroz prozor. Bili su nadomak Cetinja. Vozio je kao u nekom holivudskom filmu, u kome je glumio one crazy driver-e koji voze po preriji. Na zadnjem sjedištvu dvije pomamne bludnice, a ispred njega beskraj. Njegova supruga, intervju sa predsjednikom kompanije na koji je morao stići, sve je nekako izmilelo iz njegove glave dok je zadržavao pogled u retrovizoru.
I onda uhvati požudni pogled one ljepotice sa lijeve strane. Pogledala ga je onim prodornim zelenim očima, i progovorila zvučnim glasom: "Šta sliniš matori. Htio bi malo piletine, je li?"
Milutinu se krv sledila. Nije odgovarao, ali je gledao direktno u njih. Oči su mu zakrvarile. Kao gladnom vuku.
Stizali su na raskrsnicu ispred Cetinja. Trebao ih je tu ostaviti i krenuti hitno ka Podgorici.
"Danas ćeš još nešto probati, što nikad nisi. Trojka!... Ajde, skreni tu lijevo, idemo kod nas kući u Donje Polje."
Postojala je još jedna sekunda dileme u Milutinovoj glavi. Onaj zadnji krik razuma, koji se gubio. Dodade gas i spusti se u Donje polje.
Sjeća se te vike i uvreda svoje žene, kad je upalio telefon. Isto kao svadje ove danas. Mješali su se glasovi sjećanja i ove današnje prozivke. Zapravo, to je bio krik nemoćne i očajne žene, koja pokušava da vrati vrijeme, da vrati izgubljene godine.
"Sebičnjakoviću jedan. Gdje si uvjek kad si mi potreban. Gdje bježiš, pizdo ljudska. Zašto ćutiš sad. Povlačiš se u sebe. Tebi se obraćam! Ej, slušaš li ti mene uopšte!" - iz mozga se drala Jovana.
Milutin je spustio pogled. U njemu trne i zadnja snaga za ovu borbu. Nema volje ni riječi da bi je zadržao.
"Gdje nestade onaj čovjek za kojega sam se udala. Nema smijeha, nema žara sa kojim si se borio za mene. Sa kojim si me osvajao. Samo neko mumlanje i povlačenje. Ti nisi čovjek ti si pizda! Ko bi živio sa takvim." - zaplakala se Jovana -"Ja odlazim, spakovala sam stvari. Dosta mi! Dosta mi je ovog tavorenja sa tobom. Ovo nije život, ovo je robija. Nema djece. Nemam ni posla. Nema mi života, od kada sam se udala za tebe! Sve si mi upropastio. Ne ličim na sebe.” – oćuta malo – “Imaš li nešto da kažeš? Reci sad ili ćuti zauvjek" -gladala ga je razgoračenim očima.
Milutin više nije znao šta da uradi. Da joj prizna, zašto je zapravo prije godinu dana zakasnio pun sat vremena za njen razgovor za dugo željeni posao, nije imao hrabrosti. Snažan i vruć osjećaj griže savjesti ostavljao ga je bez i jedne riječi. Bez snage za još jednim lažnim objašnjenjem ili praznim obećanjem.
Još koju sekundu, Jovana je držala pogled na Milutinu. Kao da je pokušavala da ga pronadje u krajevima očiju. Onu srodnu dušu. Onog divnog i spontanog momka za kojim se od ljubavi ludovala. Ali ništa.
Ma kad bi je ošamario bar. Da ju je pljunuo ili da ju je zagrlio, sačuvao bi je. Ovako, ništa.
Okrenula se i otišla. Zauvjek.

понедељак, 19. март 2012.

RUŠITELJI

Pavle Bojović ne bi izašao sa svojom suprugom u restoran, da nije tako poseban dan danas. Godišnjica njihovog dobrog braka. Jubilarna. Trideseta. Imali su uspona ali i puno padova. Ali njihov brak je odolijevao. Čini se da su ga godine samo učvršćivale.
On je kao vozač šlepera za nekadašnji Agrokombinat "13 jul" iz Podgorice, a kasnije početkom devedesetih kao samostalni autoprevoznik na medjunarodnim turama, veoma dobro zaradjivao. Ali je zato vrlo rijetko bivao kući. Branka je zato vukla čitav dom na svojim plećima. Trudila se da mu te dane pauze izmedju dvije ture, kada je boravio kući ne zagorčava stalnom pričom o njenim problemima sa ogromnim obavezama.
Od svoje uštedjevine, usjeli su da kupe plac u Gornjoj Gorici uz sami Nikšićki put. Na jednoj od najboljih lokacija, na samoj raskrsnici. Počeli da grade veliku kuću, na 3 sprata. Pavle je želio da obezbijedi sva svoja tri sina. Da za svakog bude po jedna etaža.
Nisu imali vremena za sebe. A porodični problemi koji su ih t8štali zadnjih godina, potpuno su im skrenuli misli od bilo kakvog provoda i pjesme. Zato ovo veče je bilo nešto posebno za njih dvoje. Poslije tolikih godina malo da se provesele. Došli su u poznati stari restoran "Jugoslavija" gdje se svirala narodna muzika. Gdje je ponekad Pavle umio sa prijeteljima da izadje. Iako ih je imao malo u Podgorici.
U ovakvom pravom kafanskom ambijentu osjećali kao kod kuće, jer oni su bili jednostavni, ne mnogo obrazovani ljudi iz naroda. Bez trunke želje za glamurom i luksuzuom. Ali, nešto je prekinulo ovo njihovo veselje...
"Šta ti je Pavle!" - uplašeno će Branka. "Je li ti dobro? Preblijedio si, kao duha da si ugledao. Šta je!?"
Pavlu je pogled negjde odlutao. Kao da Je mogao da vidi neke sekvence filma sa unutrašnje strane kapaka. Sav je utonuo u sebe. Vratile su mu se slike, na najgori dan u njihovom životu. Kada je gradjevinski inspektor Zoran Gradjević u pratnji bagera i kamiona, došao da im ruši kuću. To je bio pakao za porodicu Bojović, koji je ostavio dugok trag u njihovim dušama...
Sjetio se kad je njegov prijatelj Dobrilo Radunović, viši policijski inspektor, došao pred njihovu već napola srušenu kuću.
"Dobrilo, brate, tebe kao da je sam Bog poslao! Ulazi u kuću!" - govorio je ozareno ali i usplahireno Pavle.
"Šta je ovo mili brate!?" - govorio je Dobrilo gledajući u gornje spratove kuće. Svaki vanjski i unutrašnji zid, je imao ogromnu rupu od udarca one gradjevinske mašine sa kranom i kugom, kojom se ruše bespravno podignuti objekti.
"Ne pitaj, velika nas je nevolja snašla. Danas su je bila inspekcija i počela sa rušenje. Znaš li ti tog inspektora Gradjevića?" - pričao je ubrzano Pavle, dok je njegov prijatelj odmahivao glavom i sjedao za sto u dnevnoj sobi prizemlja koje je jedino ostalo čitavo.
"Šteta, ja mišljah da možda uhvatimo neku vezu u inspekciju... E taj Gradjević, presjelo mu, je prije 15 dana ostavio rješenje o rušenju kuće. I dao nam rok da donesemo papire za kuću, inače će da pristupe uklanjanju divlje izgradjenih objekata! Ma da ne vjeruješ. Ja mislio da se neko sprda sa nama. Ko bi vjerovao da će stvarno da urade nešto ovako."
"Pa zar nemaš papire za ovu kuću, crni Pavle!?" - sa čudjenjem ga upita Radunović
"Ma nije da nemam papire. Mislim, imam za plac, ali kuća nije ucrtana. Ali znaš kako je to bilo prije 15 godina nije bilo ni ovih dupova ni gupova. Cijelo naselje je dignuto bez dozvole. Ja onako često na putu, nisam oko toga puno činio. Mada nisam ni umio, a nije se ni moglo." - pravdao se Pavle.
"Auu čovječe! Ti si ga baš zaglibio" - bilo je čak nekog prijekora u Dobilovom glasu -"Što ne ode u opštinu da izvadiš tu dozvolu, da ne gleda ovaj okolni narod bruku. Kao kakvom kriminalcu da ti dolaze inspektori u kuću. " coktao je Dobrilo.
"Ma bio sam bolan, kako nijesam. Kod nekog Samardžića u Sekretarijat za urbanizam. na koga me je uputio ovaj gradjevinski inspektor. Znaš li tog Samardžića slučajno?" - Pavle je gledao u oči svog prijatelja, kao da je tražio i iščekivao neku kopču ili vezu ne bili mu kako pomogao. Jer ipak je on inspektor MUPa. AliDobrilo je stiskao usta i odmahivao glavom.
"Nisam ti ja od tog posla." - objašnjavao je Radunović
"E tom Samardžiću predao zahtjev za legalizaciju objekta, da bi spriječio rušenje. I juče dobijem odbijajući odgovor. Odem da se požalim. Pokazao mi je objekat na nekoj njihovoj karti, da je označen crvenom bojom. što znači da je za rušenje. Po planu je predvidjena mala kuća - prizemlje i potkrovlje." - skoro da je pjenio Pavle.
"Pa što ne legalizuješ bar to?" - upita Dobrilo
"Ne može, jer je ucrtana kuća 10x10mw a meni temelji prelaze te gabarite, jer su 12x13."- uhvatio se za glavu Pavle. Više kao da mu je pala u ruku. Bio je očajan.
"I šta se onda desilo? Onda su ti sve ovo srušili danas!" - Dobrilo je gledao kako ćuti Pavle. Htjede kao da ga utješi. - "Pusti bolan, najgore se desilo. Važno je da ste živi i zdravi. Srediće se i ovo nekako."
"Ma nije to sve. Ima još nešto. Podigli su krivičnu prijavu protiv mene, po nekom novom zakonu. Eto ću još i u zatvor da idem!" - pogleda Dobrila u oči, da vidi da li će na ovo da odreaguje.
"Je li jes. Leleee, sve crnje od crnjeg. A kad su predali tu prijavu? Da vidim mogu li ti tu pomoć. Znam neke ljude u tužilaštvu."
"Danas. Ovaj gradjevinski inspektor Zoran Gradjević mi je to rekao. Pomagaj mili brate. Neću ti to zaboraviti" - očajnim glasom je govorio Pavle, koji se bojao pravne države i uniformisanih lica. Otac mu je bio inforbiroac. Ležao na Golom otoku. Zato je nosio neki strah u kostima od pomena na sudjenja i zatvor.
"Daj da nazovem nekoliko telefona." Ozbiljnog lica, ustade Dobrilo. Uze telefon i izadje iz kuće, da ne bi slušali razgovore. Zadržao se podosta, skoro 20minuta. Pavlu i Branki i njihovim sinovima je bilo to kao godina.
Kad se vratio Dobrilo sjede i odlučnim glasom reče.
"Slušajte me dobro i ti Pavle i ti Branka. Situacija je ozbiljna. Provjerio sam, i jeste zaista. Predata je osnovnom tužiocu tvoj predmet. Tu nema šale i veze slabo pomažu. Sad je ova akcija rušenja bespravnih objekata po novom zakonu. Pošto nijesi potpisao zapisnik, jel tako?" - potvrdjivao je Pavle glavom - " Ako prodaš kuću sa placem, i to se prevede na drugo lice, moglo bi da se spasiš te odgovornosti. Čitav predmet bi se vodilo kao NN lice. I ja bih mogao da tu istragu razvodnim i da od toga ništa ne bude." - sugestivno je djelovao Dobrilo.
"Ah, kome da prodam, polusrušenu kuću bez papira? Sa takvim problemima. Šta ti je." - začudjeno će Pavle.
"Pa eto, i tu bi mogao da pomognem." - osmjehnuo se Dobrilo uz dramsku puzu. "Evo ja bi ti pomogao i kupio. Ako bude na moje ime, više niko neće mrdnut prstom oko toga."
"Što pričaš?" - iznenadiše se svi ukućani.
"Eto to što kažem. Imam neke pare, što sam zaradio, prodajući neku zemlju ljetos Rusima na primorju. Naravno ako si skroman. Da mi obarčunaš koliko te je koštao plac i gradnja prizemlja i to je to."
Do dugo u noć su ostali da pričaju sa svojim spasiocem Dobrilo. I nije prošlo mnogo, uradili su kako ih je savjetovao. Prodali su Dobrilu kuću. A za te pare kupili su jedan mali stan na Zabjelu. I od onda petočlana porodica Bojović, živi u 48m2 stana, ali se ne žale.
Od onda čuo je da je Dobrilo prodao kuću Darmanoviću poznatom trgovcu iz Podgorice. Nikad nije rekao za kolike pare. Ali sad kad prolazi vidi da je ovaj Darmanović, počeo da gradi uveliko. Kažu da je izmijenjen DUP. Da će da napravi veliki supermarket sa 3 etaže stambenog dijela.

Branka prodrmusa svoga supruga. Jer pomisli da ga je srce izdalo.
"Ubiću ga... Kunem se. Džukela jedna prevarantska!!!" - mucao je Pavle
"Koga? Šta pričaš, čovječe jesili pobenavio?"
"Rušitelje!" - reče Pavle - "Pogledaj iz tebe u onom separeu u dnu sale" - kroz zube pričajući i pokazivvajući glavom.
"Koga?" pitala je okrećući se Branka pošto nije mogla da dobro vidi.
Za stolom su sjedeli, smijali se i glasno pričali Dobrilo Radunović, Zoran Gradjević, Samardžić i Darmanović.

уторак, 13. март 2012.

"ALI" SREĆU KVARI

Koliko sam puta čuo na kraju rečenice "Ali", da mi se utroba pomjera od njega. To je ono: "Znaš Lave, mi te veoma uvažavamo i cijenimo tvoj značajan doprinos, pažljivo smo razmotrili tvoj zahtjev, ALI...". To je ono u staroj izreci"Ali, što djevojci sreću kvari". Mnogo ima primjera za ovo izgovaranje, ali šta nam znače lijepe riječi, šta nam znače objašnjavanja kad nam nisu pomogli oni koji su mogli ili ako posao nije završen.
Lako je ovo osuditi, ali šta je sa onim slučajem kada mi stojimo sa te strane i smišljamo kako da objasnimo zašto nismo uradili ono što je trebalo i što smo obećali. Suština leži u tome, da nije važno koliko smo morali truda da uložimo da bi nešto uradili, na kakve smo probleme naišli, kada dodje dan podnošenja računa brojaće se samo ima li ili nema rezultata. Ovo sam mnogo puta i sebi i svojim saradnicima pokušao da objasnim. Ako posao nije uradjen kako treba i kad je bilo dogovoreno, nikome ne znači tvoje "ali". "Ja sam znate deset puta zvala toga i toga i nije mi se javljao...". Odgovor je pogrešan - "trebala si da zoveš jedanaest i dvadeset i pet puta, koliko god je potrebno puta, sve dok ne završiš posao koji ti je dat!".
Posebno je žalosno kada sebe zavaravamo, kada je to "ali" izgovor za lijenost, neodgovornost, nevjeru i sebičnost. Spreman sam ustvrditi da je ovo "Ali" proizašlo iz najgore paklene kuhinje. "Apsolvirao sam, ALI mi je ostalo još dva ispita i diplomski!". "Pokušao sam popravim stvar, ALI iskrslo mi je nešto pa sam morao otići"... Itd.itd

Otkud to "Ali"? Šta nam to fali za sreću? Postoji priča o jednom bogatom mladiću koji je imao susret sa Isusom. Bio je izuzetno bogat i veoma ugledan član društva, sa visokom titulom. Došao je slušatii Isusa, i bio je fasciniran tim što je vidio kod Isusa. Neku puninu, sreću, radost i mir, koju on pored svega što je posjedovao nije mogao naći. I onda kao da se htio pohvaliti Isusu sa pitanjem: "Šta treba (još)da učinim da dobijem vječni život?". Isus mu reče da poštuje 10 zapovjesti. A bogati mladić zadovoljno reče "pa sve to držim od mladosti svoje!". Isus mu reče: "Još ti jedno nedostaje. Rasprodaj svoje imanje, razdijeli sirotinji. I onda dodji i slijedi me". Kad je to čuo bogati mladić, smrači mu se lice, postade nesrećan i ode od Isusa.
To "ali" što ovom bogatom mladiću je sreću pokvarilo, je ono "jedno što mu je još nedostajalo". A to je spremnost na žrtvu, da bi ispunili svoja obećanja. Spremnost na posvećenje da bi ispunili svoje životne ciljeve. Nismo spremni da damo dio svoga životnog komfora, pa zato smišljamo izgovore koje počinju sa "ali", umjesto da se potrudimo i uradimo ono što nam je rečeno.
Samo ljudi koji su spremni da idu do kraja u svojim uvjerenjima, da urade sve što je u njihovoj moći, mogu da baštine uspjeh i sreću koju on donosi.
A kad prevedemo to na duhovnu ravan: nijesu bogati oni mladići koji imaju titule i novac, poštuju neka pravila i običaje lijepog ponašanja, a u sebi su nesrećni i puni nemira.Bogati su oni koji traže puninu, koji su spremni da žrtvuju sve zarad svojih uvjerenja i uzvišenih ciljeva. Za takve ne postoji "ALI KOJI SREĆU HVALI", oni su kupili vječni život u carstvu nebeskom, koji donosi tu puninu, spokoj i radost.

PRIZEMLJI SE

Koliko sam puta uhvatio sebe, kao prošle nedjelje, da razmišljam o nekim visokim funkcijama na koje sam očekivao da ću doći. E, onda samo mogu da gledam kako se ta mjesta popunjavaju na način koji se meni ne svidja. I kako to biva u ovakvim situacijama, počinjemo da se nerviramo, da se uporedjujemo sa nekim od tih "sretnika", misleći da smo valjda bolji. Ponekad idemo dotle da ih čak i ogovaramo kako bi sebe uzdigli u svojim i tudjim očima, a njh ponizili.
Ali usred takvih misli, gotovo negativnih, vidjeh jedan mali naslov u sred knjige koju sam prelistavao, na kojem je pisalo "PRIZEMLJI SE!". To me je dobro opomenulo! Kao da me je sam Bog ukorio.
Sjetih se jednog mudrog savjeta starog sveštenika, kada sam prije 6 godina išao na svoju prvu veću funkciju u životu. Rekao mi je tada da držim za prijatelje ljude koji će me spuštati na zemlju tj. prizemljivati onda kad počnem da "letim" u svojim planovima.
Završio sam vazduhoplovnu školu, u kojoj smo učili sve faze leta vazduhoplova. Ključna i kritična faza je kad se otvara stajni trap i kad avion počinje sletanje. Sigurnost leta počiva na pilotovom umjeću prizemljivanja.

U Knjizi Otkrivenja na jednom mjestu se daje fenomenalna slika samog trona Božijega, oko kojeg se dešava procesija, prikazuju se andjeli neprestano slave Boga: "Svet, svet, svet je Gospod svedržitelj, koji bijaše, koji jeste i koji će doć!". Na sred trona sjedi Jaganjac Božiji a oko njega 24 starješine koji neprestano ničice padaju pred njim i bacaju vijence (krune) sa svojih glava pred Njegove noge i slave Boga za sve što je učinio, čini i činiće.
Kako je moguće da ove 24 starješine iznova bacaju svoje krune pred Gospodom, pitamo se? Kad jednom basiš krunu, to je to, nema više. Ali postoji odgovor u karakteruju onoga kojeg slave. To nije neki opasni, strogi i slavoljubivi čiča koji uživa što ga tako snishodljivo slave. Ne, to je Jagnje, najnežnije od svog stvorenja, koje je prepuno zaraslih rana u ovoj viziji. Rana, jer se ponizio do neslućenih granica, do same smrti na sramnom krstu. Da bi platio cjenu za naš grijeh.
Kao da se može vidjeti kad Jagnje ustaje i podiže one starješine koje ničice leže pred njim, učvršćuje ih i iznova ima stavlja zlatni vjenac (krunu) na glavu. E, upravo u tome je veličina ovih starješina koje su na najvišem položaju u čitavom univerzumu. U tom procesu prizemljivanja i bacanja kruna pred Onim koji ih je uzdigao i okrunio, leži njihov visok položaj i autoritet. Onome koji im je dao vijenac svoje slave, oni daju slavu, čast i hvalu. Iznova i iznova.
"Kao što je na nebu, nek bude na zemlji", zar ne kaže tako Očenaš? Svaki put mi starješine i ljudi koji imaju neki položaj, kada vidimo u životu da smo primili vjenac slave na svoju glavu, trebamo se PRIZEMLJITI. U ovom kontinuiranom prizemljivanju, kao u ovoj viziji, leži tajna "letjenja". Mi možemo i trebamo, i mi ćemo "letjeti na visoka mjesta", ali samo ako "otvorimo svoj stajni trap". Jer samo na koljenima se može stići do njih! Tek kad "padnemo ničice" tj. licem prema podu, možemo ugledati "otvoreno nebo" i krotkog Jaganjca koje tebe i mene podiže i stavlja nam novu krunu na glavu, još sjajniju i još raskošniju. Takav tek možeš vladati nad mnogima, bez zavisti, ponosa i oholosti. Zato prijatelju, PRIZEMLJIMO SE!

недеља, 11. март 2012.

BABA MARTA

Ovih dana svjedoci smo promenljivosti vremena i raznih skokova i padova temperature. Podsjeti me na djetinjstvo kada sam jednog marta sa svoje terase, gledao u jednom danu sva 4 godišnja doba. Toga dana je istovremeno bilo sunce, a provejavao je sitan snijeg, pa je kasnije stigla kiša pa opet sunce. Onda sam prvi put čuo staru priču o Baba Marti, koja je "kriva" za ove turbulencije. To je priča o jednoj Babi koja "pokauzuje zube" i koja neda suncu da postojano ogrije. Zapravo to je priča o zadnjim trzajima zime i hladnoća, pred dolazećim proljećem i toplim suncem koje ono donosi. Ova priča o Baba Marti je potekla iz bugarske tradicije. Uvrežena je u običaje bugarskog naroda, koji i danas od prvog pa do 22og marta svake godine slave ovaj paganski običaj. Obično je to 1.mart, vjeruju da kakav je taj dan takva će biti cijela godina. Ako je lijepo vrijeme, biće dobro i tokom cijele godine, a ako je nevrijeme onda će i godina biti puna nevolja.

Jedan od najvećih borbi kada sam ušao u svoj lični proces metanoje, a uopšte i najvažnija bitka na putu duhovne zrelosti, bila je borba sa promenljivošću mog raspoloženja, mišljenja o onom što me okružuje i bezvoljnosti.
Kao da je postojala ova Baba Marta u mojoj nutrini, koja je nastojala da vojuje protiv proljeća koje je trebalo da smjeni tu "zimu" i studen moje duše. Ti hladni talasi zapljuskivali su moju dušu, pa sam u jedan dan mogao i plakati i smijati se. Kad bi se htio obradovati uspjehu, iza toga bi dolazili talasi neke ispraznosti i melanholije. Ono što mi se činilo dobrim, već u sljedećem trenutku bi bilo objektom mojih sumnji. Kad bi krenuo da uradim nešto, zakucala bi me stolicu bezvoljnost i svejednoća.
Zato kažem, sa ovom Babom se prije ili kasnije moramo součiti i pobjediti, i ne smijemo je hraniti svojim izgovorima da je to dio našeg temperamenta i vaspitanja. Jer volja Božija za naš život je POSTOJANO DOBRO, jer od Oca svjetlosti dolazi samo svjetlo u kome nema mena. Kao što postoji bitna razlika izmedju sunce koje sjaji neprestanim sjajem i mjeseca koji je promjenjiv, nekad mlad, a nekad pun, jer je samo odsjaj prave svjetlosti.
Zato ljudi koji su kao ovo martovsko vrijeme, čas namršteni kao kiša, čas hladni kao snijeg, pa opet previše euforični i jaki kao sunce koje se probija kroz oblake, daleko su od istinskog duhovnog raspoloženja. Oni su nestalni na svojim putevima, na njih lako utiču okolnosti, tudje riječi i negativni izvještaji. Oni nijesu ljudi na koje se možete osloniti, nijesu karakteri, da bi ste ih našli tamo gdje ste se dogovorili. Oni mjenjaju mišljenje, svoje raspoloženje i gube volju za onim što je dobro.
Zato i ne čudi ovaj bugarski običaj i vjeroavnje, da kakvi su dani za vrijeme Baba Marte, da će biti i čitava godina. Ljudi koji svoj unutarnji nemir i dileme, ne pobjede na početku svoga preobraćenja, ostaju takvi cijeloga svojega života. A Pismo kaže, na jednom mjestu, da ti ljudi podjeljenje duše, neka ne misle da će iša primiti od Gospoda, jer su nepostojani na svojim putevima. Njih je "začarala" ova Baba Marta svojim hladnim zubima, te ne dočekaše toplo proljeće.

субота, 10. март 2012.

U TUDJIM CIPELAMA

Nevjerovatna je potreba ljudi da nas savjetuju kako da živimo svoje živote, kako da vaspitavamo svoju djecu, kako svoj brak da održavamo. Još kad nam popuju o stvarima za koje nikad nijesu imali hrabrosti da udju, to me posebno izbacuje iz takta.

Sjetih se one poznate priče o Davidu i Golijatu. Dvije vojske su stale na bojište i onda je ispred svih izšao Golijat, visine od 6 stopa, pravi džin da izaziva božiju vojsku. Psovao je i govorio da mu pošalju na megdan najboljeg vojnika, pa ko pobjedi da njegova vojska odnese pobjedu. I izraelci su imali svojeg džina, to je bio Saul, njihov kralj, koji je za glavu bio veći od svih u njegovoj vojsci. Ali Saul nije smio da izadje, već je ponudio svoju kcer i bogastvo onom ko se suprostavi ovom izazivaču. Ali niko nije imao hrabrosti. I onda je došao ovaj sedamnaestogodišnjak, da donese hrane i vode svojoj starijoj braći koja su bila u Saulovoj vojsci. Ovaj pobožni mladić David se prihvatio izazova, bez trunke premišljanja. Dovedoše ga pred Saula i kad ga ovaj vidje sitnog i nejakog već ga htjede odbiti. Ali nešto je bilo u glasu ovog momka, neka sigurnost, neka odlučnost, koja je ubjedila cara da prihvati da njihov izazivač bude ovaj klinac. David mu reče, da je kao pastir čuvajući i braneći svoje ovce, ubio jednom lava, a drugi put medvjeda, i da će bez problema ubiti ovog "bezbožnika".
I onda mu Saul poče davati svoj oklop, svoj mač i štit. I kada su to obukli Davidu, sve je na njemu visilo, mač mu je bio pretežak. I David odbi oružje Saulovo, reče da će mu biti dovoljna njegova praćka sa kojom je već sve bitke izvojevao. I tako i bješe. Jednim kamenom kojeg je pokupio hitajući na megdan, usmrtio je onog diva Golijata, koji je bio vojnik od malena i naoružan do zuba.
To je ono što želim reći, da ne možemo živjeti živote u "tudjim cipelama". Niti drugima nametati ono sa čim mi ratujemo i dobijamo bitke. Ne mogu ja svojoj ženi nametati standarde braka mojih roditelja. Ne mogu svojoj djeci nametati ono u šta ja vjerujem ili u šta je vjerovao moj otac, a kamo li ikome drugome. Svojim prijateljima ne mogu mudrovati kako će da rade svoje poslove. Niti mi znače tudji "mudri" prekori za ono u šta ja vjerujem i kako ja vodim svoje preduzeće ili gradim svoju kuću.
Ja sam do sada sa svojom "praćkom" ubio i lava i medvjeda, pa i smijem izaći pred golemog Golijata. Tudje mi "naoružanje" može samo visiti "kao piletu sise". Pa se pitam, što ti "divovi" i "kraljevi" koji mi nude svoje znanje i svoja uvjerenja, sami ne izadjoše pred ovog mog neprijatelja sve vrijeme. Što se ne prihvatiše izazova kojeg sam se ja prihvatio, pa da sprovode sami svoje taktike, a ne meni svoje jalove savjete.
Ja ne mogu hodati u tudjim cipelama, jer su mi neke tijesne da mi rane prave na nogama a neke mi prevelike da me sapliću dok spadaju.

KOLIKO SMO VELIKI?

Svako je velik onoliko koliko je velik njegov Bog.

Nema ništa poraznije nego kad počnemo da racionalizujemo Boga. Da ga stavimo u neke naše aršine. Kao da ga možemo staviti u neku kutiju ili kao onog duha u lampi. Koju samo protrljaš i zamisliš želju.
Ali još poraznije je kad mislimo da su Njemu neke stvari nemoguće. Mi možda nećemo eksplicitno reći da ne vjerujemo u Boga, ali nas naše konstatacije demantuju, jer ih temeljimo na nekom svom negativnom iskustvu. Pa iz naših usta izlazi gorka voda, koja govori samo o porazima i navještava nesreću. Usta govore ono čega je puno srce. Pa kako onda kažemo, vjerujem ja ali...

A sjećam se vremena kad sam uzvjerovao. Eh, kako sam imao visoka očekivanja od Boga i kako sam vjerovao u čuda. Govorio bih: "Ako si zaista Bog, onda možeš učiniti i ovo što izgleda nemoguće!".

A danas, skoro da se stidim, kako lako spuštam kriterijume svoje vjere, zato što se neko vrijeme nije desilo to šta želim i u šta vjerujem. Ako se nije desilo to ne znači da neće. Ali oni koji vjeruju oni će istrajati i to dočekati i vidjeti.
Ali ne mi, nijesmo spremni da platimo cijenu vjere, lakše je da svoju nevjeru potkrepljujemo nekom teologijom i religijom. Tipa, nije mi sudjeno iliti nije volja Božija, nisam dostojan da to primim jer sam grešnik i ne zaslužujem bolje. I to je to, vrlo lako pristanemo na neko lažno mučeništvo, tačnije samosažaljenje, a zapravo recimo iskreno - mi ne vjerujemo.

Razlog je to što je pogrešna naša predstava o Bogu. Kao da želi da nam nešto uskratiti, da nas kazni, da nije zainteresovan, na mu je nešto nemoguće. A svidja mi se ta versa iz Novog zavjeta: "Kad sam ti dao svog Sina, hoću li ti 8šta uskratiti!!!".
Kad je dao da Njogov jedinorodjeni Sin umre mučeničkom smrću umesto naših grijeha, da bi nas opravdao pred Bogom. Šta će nam biti uskraćeno!?! Kad je pobjedio smrt, šta mu je da nas iscjeli od bolesti, da nas nahrani, da nas obuče, da nas oženi i da nam dobar posao.
Problem je kad više nismo spremni da u to vjerujemo, jer je naš Bog neki mali i nemoćan. Kao kakva amajlija koju bi okacili oko vrata, ili na retrovizor našeg auta.
Želimo da postanemo veliki ljudi, ali kako ako ono u šta vjerujemo nije veće od svega i od svih naših problema. Zato i kažem svako je velik onoliko koliki je Bog u kojeg vjeruje. Jer ako mislimo da je neki problem veći od našeg Boga, onda će on za tebe i mene zauvjek ostati nerješiv i nepremostiv. Koliki ćemo onda biti? Mali.

DESETOBOJCI

Pisao sam skoro na temu biti najbolji ili biti jedinstven. Da nije dovoljno samo biti najbolji u ovom ili onom, potrebno je stalno se izgradjivati kako bi dosegli svoje pune domete i ostvariti svoje talente. To moze biti manje od onog najboljeg, a može biti i daleko iznad svih u našem okruženju.
Ja nisam bio nikad bas najbolji djak, iako sam bio uvjek odličan uz neke četvorke. Sa druge strane imao sam jednu osobinu, koju do skoro nisam znao kako da definišem, kao vrlinu ili manu.

Da bi objasnio to ispričaću nešto o jednoj od najtežih olimpijskih disciplina, o dekatlonu tj. Desetoboju. Moj otac koji je malo trenirao desetoboj, umio je reći da su desetobojci najjači sportisti na svijetu. Poput nekih herkulesa. Desetoboj je takmičenje u deset potpuno različitih disciplina, od skoka u vis, tranja na kratke i duže staze, bacanja kugle i diska, do skoka u dalj. Gledajući neke olimpijade, moglo se primjetiti da su razni takmičar imali različite afinitete, nekom su bolje ležale discipline gdje se trči, nekima one u kojima se skače, a trećima ovi bacački. Ali da bi pobjedio u ovoj disciplini, igrač mora da bude svestran. Da postiže izvrsne ili najbolje rezultate u većini ili čak svim kategorijama.

I sad razumijem da je svestranost ipak vrlina koja krasi čovjeka. Svestranost nije površnost, ili da si kao neki kompotod svega po malo. to nije kao ljekar opšte prakse, ne svestranost je podrazumjeva naporan i posvećen rad u mnogim disciplinama.
Takodje, sad razumijem, da to što sam bio drugi na republičkom prvenstvu u programiranju, a 4 u crnogorskoj ligi u karateu.
što sam bio 7 u po uspjehu u vojnoj tehničkoj školi, a poslije sa prosjekom 7 ali u roku završio pravni fakultet, nije mana. što sam se bavio investicijama, turizmom, nekretninama, zakonodavstvom sad medijima, nije loše.
Sad se neki čude otku ja, sad i pišem knjige i govorim o nekim stvarima koje su takodje nespojive sa nekom mojom ranijom profesijom. Duboko sam uvjeren da se ne radi o površnosti i nestalnosti, već o jednoj posebnoj vrsti kvaliteta.
U NBA ligi, vode razne statistike, ne samo o brojju koševa, već i asistencijama, kontrama, oduzetim loptama, minutaži i sl. Najbolji, odnosno najkorisniji igrač sezone, nije onaj koji je dao najviše koševa, već onaj koji ima najveći "score" po svim ovim kvaliteta. Taj dobija titulu MVP (Most Valueble Player).

Ima ljudi koji su najbolji u nekoj svojoj specijalizaciji u kojoj su postigli nevjerovatne rezultate, i to je sjajno. Nemam sta reći, nego svaka čast! Ali ono što želim reći, da ima nas drugačijih, koji nijesmo neke velike zvijezde sa blistavim rezultatima, poznata imena pod svjetlima šampionske slave. ALi mi svakako i nijesmo "čedo prosjeka i ne vuče ih osjeka", što kaže Balašević. Možda ne preskačemo 2,41 metar u vis, ali preskočemo nevjerovatnih 2,15 m. Možda ne skačemo u dalj 8,92m ali zato možemo preskočiti fenomenalnih 7,85m itd.
Zato kažem, mi smo posebna sorta, mi smo oni svestrani kojii imaju širok dijapazon talenata i oblasti interesovanja. Mi nismo obični , mi se samo takmičimo u jednoj drugoj disciplini, a to je desetoboj. Ima lijepe simbolike u njenom nazivu, bijemo bitke na deset strana, i možda nemamo svjetske rekorde, ali postižemo zapažene rezultate. Ni jedan od tih rekordera, ne bi mogao da nas pobjedi u našem destetoboju. Zato vjerujem da je istina su desetobojci najjači sportisti, to su pravi MVP igrači i herkulesi.

понедељак, 05. март 2012.

LAV I GRM

Njegoš svoje najveće djelo - Gorski vjenac počinje stihovima o velikanima njegovog vremena i to riječima "Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije...". Jasno je da on je ovom simbolikom htio da naglasi da veliki narodi mogu iznjedriti i velike genije. Da ne može jedan čovjek sam po sebi stvoriti velika djela, bez tog nečeg kolektivnog što nosi u sebi, bez tog istorijskog konteksta i nivoa na kom se njegova nacija nalazi. Kad kažemo "velike nacije", ne mislim da je Njegoš mislio samo na brojčano velike, već prije svega prosvećane nacije. One su kao gnjijezda tj inkubatori koji mogu da porode jednog genija i njegova genijalna djela. Duboko sam siguran da je ovo tačno, "Jedna lasta ne čini proljeće" zar ne? Šta jedan čovjek može sam učiniti bez svoga naroda, pa ma koliki "laf" bio? Postoji sprega i uzročno posljedična veza, izmedju civilizacijskog nivoa jedne nacije i njihovih genija. Jedno drugo radja i dopunjuje, kao jaje i kokoška. Kokoška svije gnjezdo i porodi jaje, ali se iz jajeta radja nova kokoš i tako u krug.

U enciklopedijama se može pročitati da je lav "kralj životinja" iz porodice "velikih mačaka". To je krupna i jaka zvijer, pravi predator. Živi u čoporu. Spava 20 sati dnevno, hrani jednom u tri četiri dana. Hvata krupnu divljač, i to tako što se prikriva u niskom rastinju dok ne dodje dovoljno blizu za završni trk i hvatanje lovine. Ima prepoznatljivu grivu i idealne je boje za kamufliranju u žbunju, koje raste u tim predjelima centralne i južne Afrike i Indije.
Pretpostavljam da je Njegoš inspirisan nekim starim orjentalnim izrekama o lavu koji izlazi iz grma, jer to svakako nije crnogorska izreka (u Crnoj Gori do skoro nije bilo lavova - :)))primjedba autora).
Otud i misao da veliki grm pruža mogućnost jednom mladom lavu da dodje do lovine tj. Da opstane. što je veći grm, veća je i mogućnost da se u njegovoj sjenci krije "kralj životinja". Za Lava je grm to njegovo gnijezdo koje mu pruža sklonište, mogućnost da se oporavi, da se pripremi za veliki skok. Da nije grmlja, lavovi bi uginuli od gladi, jer nijesu dovoljno brzi da stignu antilope. Bez zasjede oni nemaju šanse za ulov. Zato i Njegoš kaže "nije mu trudno izaći iz Velikog Grmena".

Postoji priča o jednom Velikom Grmu, koji je gorio, a nije izgarao. Priča je o jednom grmu na svetoj Gori Horiv, koji je privukao pažnju jednog starog pastira, koji se 40 godina krio od kazne zbog ubistva. Priča je o Mojsiju, koji se krio kao ovaj pustinjski lav.

I upravo iz ovog gorećeg grma se objavio Bog. Objavio prvi put svoje Ime čovječanstvu. Za sebe reče: "Ja sam koji Jesam" i pozvao je Mojsija u čudesno djela spasenja i oslobodjenja njegovog naroda iz ropstva.
Zar nije interesantno da se Bog objavio iz grma, grma iza kojeg se sakrio Adam u svome grijehu. Iza tog grma Adam je prestao da se odaziva na Božiji poziv i odlučio da se sakrije. Ali Bog je nakon mnogo godina odlučio da uspostavi komunikaciju, da uputi novi poziv čovjeku i da se razotkrije.
Iz ovog Velikog grma izašao je jedan od najvećih "lavova" koje je majka rodila. Bog nam je dao ove velikih gorućih grmove, da u njima stasamo, da se kao u gnijezdu podignemo i ojačamo, da bi mogli odgovoriti na njegov uzvišeni poziv i pomogli svome potlačenom narodu. To su ti nacionalni geniji tj "lafovi" kojima nije bilo trudno izać i dohvatiti veliki plijen za sebe i svoj čopor.
Iza nog grma u kojem je Adam načinio svoje bezakonje, došla je objava Mojsiju Božijeg zakona sa 10 velikih zapovjesti.
Ali ako malo logiciramo nad ovim Njegoševim stihom, i doćićiemo do jedne slične izjave Dina Merlina koji je jednom rekao: "Teško se lavu sakriti iza grma". I Istina je, jer nijesu grmenovi nama dati da se skrivamo iza njih u svojemu grijehu. Da se skrivamo kao Mojsije koji je zbog nacionalizma ubio čovjeka. Kao što i neki svjetski lideri žele sakriti iza nekih nacionalnih interesa radi svojih sebičnih ciljeva i interesa, odnsono kako bi prikrili svoj zločin. Možda je Mojsije tražio Boga koji bi mu oprostio grijeh, da se sakrije kao umorni lav iza grma, ali našao je mnogo više od toga - svoj uzvišeni poziv. Jer ne trebamo mi Boga da bi nas samo otkupio od našeg bezakonja, da bi nam se oprostilo. Jer da je tako, odmah nakon pokajanja i obraćenja bi odletjeli na nebo. Ne, Bogu je mnogo bitnije ono šta ćemo uraditi sa svojim novim životom, svojom novom šansom. Njemu trebaju Lafovi koji će izaći iz Grma, izaći sa onim otkrivenjem koje su primili i učiniti to djelo na koje su pozvani.
Tako je i sa Njegošem, kojega je iznjedio ono vrijeme crnogorskog Nacionalnog oslobodjenja od turskog ropstva. Zaista i danas svijetli mauzolej na Lovćenu. Upravo sam gledao predivan prizor sa svoje terase, onog jarko crvenog zalaska nad Lovćenom. Onaj mauzolej je kao u nekoj toploj vatri ognjišta gorio. Kao da je neka svjetlost gorjela nad čitavom zemljom. Zar nije zapisano: "Ne pali se svjetiljka da bi se stavila pod krevet, već na povišenom mjesto da bi zasvijetjela cijela soba. Niti se može sakriti grad koji na gori stoji".
Tako da je i ova mala Crna Gora, postala taj Veliki gorući grm, iz kojega nije bilo trudno izać Njegošu, mladom "lafu", koji je sa svojih 30 i nešto ljeta dobacio najdalje svojim blistavim genijalnim umom, od svijeh prije i poslije njega.
Mogla je Crna Gora i moći će jopet, zato je u njenom Grbu onaj zlatni lav, oslikan kako hoda zelenom površinom kao ovim grmeljm o kojem danas pisah.

недеља, 04. март 2012.

DONESI ODLUKU!

Imao sam prekujuče jedan težak razgovor telefonom, sa nekim „donosiocima odluka“. Eh, kako fino zvuči ovaj naziv za te ljude koji je zapravo prevod engleskog naziva „decision-makers”. A razgovor je bio težak, ne samo zato što su neke njihove odluke pogrešne i zbog kojih trpimo negativne posljedice, već zato što ti „donosioci odluka“ odlažu da donesu odluku. Da, nevolja je kad imate vodje tj. ljude koji su neodlučni. Oni imaju obrazloženje o negativnim stranama jednog ili drugog izbora. Govore o rizicima i posljedicama. Sve čine, ali ne donose odluku.
Ima ta starozavjetna poznata priča o pustinji, u kojoj je jedan cijeli narod četiri decenije lutao. Izašao je iz zemlje svog ropstva. Morao je proći kroz jednu pustinju, dužine nekih 11 dana hoda. I da udje u Obećanu zemlju. Ali kad su došli do granice, uplašili su se, nijesu smjeli da udju, jer su čuli priče o nekim „divovima“ koji žive u toj zemlji, o njihovim utvrdjenim gradovima čiji se „zidovi pružaju do neba“. Govorili su za sebe da su kao skakavci naspram ovih gorostasa. Neodlučnost čini da donicu od 11 dana prelazimo za 40 godina!
Niti su bili za to da udju u Obećanu zemlju, niti da se vrata u ropstvo Misira. I cijeli jedan naraštaj je izginuo lutajući po pustinji neodlučnosti.
Zato jedna od najvažnijih odlika pravog karaktera je – odlučnost. Odlučnost je za mene spemnost donijeti odluku. Ma kako teška bila, odluke se moraju donijeti. I to po onoj izreci pokojnog srpskog premijera Djindjića, kad je govorio o teškim odlukama koje je morao donijeti: „Ako moraš da progutaš jednu veliku i jednu malu žabu. Prvo pojedi veću!“.
Za odlučnost, je po mom mišljenju, potrebna hrabrost i vjera u ono što se čini. Takvi su za mene pravi „donosioci odluka“.

HANUKA (PRAZNIK SVJETLA)

Ovih dana sam bio u nekih razmišljanjima, tipa: Kako izdržati do kraja? Hoću li uspjeti da se održi nešto meni važno dok ne stigne pomoć i rješenje. Nešto slično scenama iz filma kojeg sam davno gledao, kada se jedna jedinica legije stranaca brani u utvrdjenju u sred pustinje na sjeveru Afrike, u Alžiru ili Maroku. Dok neprijateljske jedinice samo naviru iz dana u
dan, sve jače i jače, njih nekolicina se junački bore, čeka se da pristigne pomoć, ali im ponestaje municije.


I zaista napeto je, rješenje još nije stiglo, obećano je, ali ne dolazi. Rastu sumnje. Ali, raste i briga zato što neprijatelj sve jači, a municije ima samo još za jedan napad. Ginu saborci, pucaju bedemi, situacija je sve beznadežnija. Ohrabrilo me je sjećanje na jedan divan jevrejski praznik. To je Hanuka, praznik slobode i svjetlosti.
Praznuje se od 164 godine pne pa sve do danas, u slavu ustanka pod vodjstvom Jude Makabejca i oslobodjenja od grčko-sirijskog okupatora Antioha IV. Tada je osveštan Hram i iz njega izbačeni svi paganske idoli i kipovi. A za taj dan se vezuje jedna legenda, o svjetiljki uljanici koja je na oltaru (menori) gorjela svih 8 dana praznika, iako je posudi bilo samo malo posvećenog ulja, jedva za jedan dan. Ali svetiljka je gorjela sve dok se nije završilo posvećenje hrama.
Ovu priču sam pominjao skoro, kad su nam u goste dolazili drage komšije i pričale o mojoj knjizi i njihovim iskustvima sa Bogom. Ne pamtim sve detalje, ali ta naša bliska prijateljica se sjeća prvog čudesnog iskustva sa Bogom. Kada je jednom davno po lošem vremenu, kasno u noć vraćajući se iz druge smjene, ostala faktički bez goriva. Pričala nam je da je sa skoro pola litra benzina došla iz Tuzi do kuće. Ali samo se molila i molila. Auto je išlo, nije se gasilo. Uspjela je bezbjedno da stigne kući. Ova me je priča večeras ohrabrila vrlo, jer i ja vjerujem da Bog može dovesti moj brod do sigurne luke uprkos svemu.
Ne treba gledati u prazne posude uljanice, u rezervoar koji je u crvenom, na nedostajuće resurse - dok neprijatelj navire još jače a nevrijeme se sprema. Sada govorim sebi da treba
podići pogled gore, odakle mi pomoć dolazi i nastaviti dalje. Nastaviti borbu i nastaviti molitvu, nastaviti posvećenje. Dok toga bude, neće se svjetlost ugasiti! Sloboda je blizu!

субота, 03. март 2012.

NAJBOLJI ILI JEDINSTVENI

Komentarišući društvene probleme u Crnoj Gori, ne samo sad već od kad pamtim, od 80tih pa na dalje, moj otac je često znao reći: "Upropastiće nas prosječnost!". Prosječnost na svim nivoima i u svim oblastima. Kriterijumi za zapošljavanje i za napredovanje, kod nas na balkanu su od vajkada, bili najblaže rečeno, "drugačiji" nego u svijetu. Iako smo prošli neku vrstu tranzicije iz jednopartijskog sistema ka današnjoj demokratiji, čini mi se da se malo toga zaista promjenilo po ovom pitanju. Zato ne čude neke najnovije kritike naše društvene stvarnosti, koje se zalažu za neku vrstu meritokratije, gdje bi se stvorili neki objektivniji i mjerljiviji kriterijumi da bi neko mogao da dodje na pozicije autoriteta. To bi popularno rečeno značilo da je dominantan uslov za napredovanje CV (radno iskustvo, stručnost i rezultati) a ne neka druga pripadnost partiji, naciji i sl.
Pisao sam već o tome kako sam gledao svog oca koji je izučavao svoju struku do kraja svog života. Bio je agronom po struci - smjer stočarstvo. Mogao bih da ustvrdim da je za svog vremena, bio možda najbolji stučnjak za uzgoj goveda, svinja i koza u Crnoj Gori.

Ali priča o prosječnosti se ne zasniva na priči o tome kako treba biti najbolji u svome selu ili svome gradu! Pobjediti nekog! Baciti kamena sa ramena dalje od ostalih. Pitanje prosječnosti ne zasniva se na konceptu biti bolji od drugih ili prvi na tabeli. Pitanje je mnogo složenije.

Ono što je ljudima možda dovoljno dobro, Bogu svakako nije. Ne znači ni Bogu, ali ni nama nije za utjehu da smo što smo bolji od drugih, od ovog ili od onog.
Mnogo važnije od toga biti najbolji, je biti jedinstven. Ali ne to kao da budemo jedini koji radimo to nešto, pa da insistiramo na različitosti i originalnosti. Ne, to je nešto mnogo ličnije. Trebamo raditi ono što mi jesmo, i to da radimo najbolje što možemo. I tu se primičemo autentičnoj svrsi za naše živote.

Na primjer, ako si agronom pa još ako si specijalizovan za uzgoj goveda, onda radi to posvećeno, usvršavaj se do svojih granica. Ne da bi bio bolji od svih pet agronoma u Crnoj Gori, već budi najbolje što možeš da bi mogao ostvariti punu svrhu svog poziva. Tako da se možda čuje za tebe i preko svih granica, zato što si pronašao neke nove i zdravije načine ishrane životinja i sl.
To je isto ono što priča jedan moj prijatelj koji pravi hrišćansku muziku i slavi Boga u Crkvi. Imao je veliki talenat za sviranje, I svirao je bolje od ostalih, pa bi svake nedjelje njemu davali gitaru koja je stajala u crkvi da svira.
Ali onda jednog dana, kada je shvatio ovaj princip službe o kome danas želim da pišem. Uzeo je gitaru, pa je vježbao svaki dan, ne samo nedjeljom, kako bi odradio nešto što niko drugi nije znao. Ne, nije mu bilo to važno, htio je da dosegne svoje granice, da ostvari sebe i pronadje ični poziv.
Kaže da kad je počeo da vježba svaki dan, koliko se stvari otvorilo u njegovoj glavi, shvativši koliko je imao da nauči i koliko zadovoljstvo mu je to pričinilo. Sebe je ispunjavao nečim posve novim, a njegova muzika kada ga sada slušate, je nešto izuzetno, nešto savršeno, što zaista može proslaviti Boga.
Nije to samo za muziku svojstveno. To može biti i ovo moje pisanje ili možda pravnički poziv ili bilo šta drugo. Važno je da se pronadjemo u tome što su naši talenti, i da onda ih razvijemo do krajnjih granica, do savršenstva.
Jer mnogo je prosječnih službenika i radnika oko nas. Koji mrze i otaljavaju svoj posao. Da je gadno i njima koji rade, a još gadnije onima kojima služe. Mnogo je onih koji su pohvatali osnove nekog svog posla, i koji kažu, to je to, sad sam sve naučio, ne treba mi više ništa. I u stanju su tako da gule i po 20 i 30 godina na jednom radnom mjestu, jedno te isto. Nikad ništa da usavrše, nikad da napreduju u nečemo. I onda dodje neki tehnološki ili drugi napredak, i već se nalaze na spisku za tehnološke viškove i sl.
A vrlo je malo onih koji su pronašli sebe, i sa nekom strašću vježbaju i usavršavaju se. Uče i rade sve bolje i bolje. Nije njima satisfakcija što su najbolji npr tehnolozi u svojoj firmi. ne znači im što imaju 10% veću platu od svih ostalih. Ne, oni idu dalje, oni istražuju i neprestano uče nešto novo. I vrlo brzo pred njima se otvaraju neslućane mogućnosti i nove ponude za posao. Za neke je preuska Crna Gora i ostvare svoju svjetsku slavu.
Oni se ne utrkuju sa drugima, ne uporedjuju se. Oni traže i pronalaze sebe i ispružaju se do svojih granica i pobjedjuju. Oni svakako nijesu more prosječnosti, koje nas preplavljuje. Oni su jedinstveni, a time i čudesni, pa je njihovo djelo, milozvuk za Božije uši, kao pjesma onog mogu prijatelja kojeg sam pominjao. Došli su do punine svojega rasta, i nije bitno jesu li bolji ili gori od nekog tamo. Za Onog koji ih je sazdao, oni su ponos i hvala, oni su upravo ono za što su i stvoreni.

(NE)ZASLUŽENI ODMOR

Sjećam se koliko puta je meni i Ceci propao "zasluženi" godišnji odmor. Odemo umorni, razdražljivi i sve to u nekoj žurbi da bi se poštopoto odmorili. Mi bi da pobjegnemo od nekih poslovnih problema, stresova i pritiska, a ono nas, kad stignemo na željenu destinaciju, sve isto sačeka. Ista ona vrućina u stomaku i nervna iscrpljenost, pa nas loš smještaj ili neka slaba usluga lako izbaci iz takta, pa se svadjaš sa svima živima. Pa i kad je dobar smještaj, onda nam se djete razboli čim stignemo na more, pa umjesto odmora samo se dodatno iscrpimo od cjelovječernjih skidanja temperatura, povraćanja, nespavanja i sl. Vraćamo se poslije takvog odmora pokisli kao miševi, na svoja radna mjesta gdje trebamo nastaviti sa trkom, sa jednom misli da je za pravi odmor, mirne dane i počinak potrebno nešto više od obične fizike neaktivnosti u nekom hotelu sa 3 i više zvjezdica.

Danas je subota, ne znam koliko ljudi zna, da ta riječ potiče od hebrejske rijči Šabat, koja znači počinak tj odmor. Šabat tj. 7 dan se kao poseban praznik, tako strogo praznovao u davna vremena, da je bilo kažnjavan smrću kamenovanjem neko ko bi radio na subotnji dan. Taj praznik je praznovan u znak slavljenja božijeg stvaranja, jer je Bog stvorio sve u šest dana, a onda je sedmi dan počinuo (Šabat) od svih djela svojih.
Kad kažemo počinuo, to nije neki puki odmor, kao da se Gospod iscrpio od tog "mukotrpnog" stvaranja pa Mu je onako zadihanom trebalo neko "izležavanje". Pet dana stvarao je nebo, zemlju, biljke, životinje, onda je šestog dana stvorio čovjeka, i pogledao je i rekao "Vidim da je sve dobro". Počinak je došao od svjesti o cjelovitosti, potpunosti i savršenosti djela koje je učinjeno. Da mu nije bilo nikakve mane.
Dodao bih još jednu stvar za razmišljanje. šta je čovjeka sačekalo kad je bio stvoren šestog dana? Šabat, ga je dočekao!Bog je čovjeka odmah uveo u svoj odmor, bez da je išta morao učini ili zasluži.

I dolazimo do prave suštine - kod Boga nema "zasluženog odmora"! Nema to, radio sam, mučio se, sad ću malo da odmaram, pa nastavljam sa svojim mukotrpnim radom itd itd. Nema onog toliko sam se trudio, radio danonoćno, a sad ću malo da batalim i odem na duži "zasluženi odmor", valjda je to pošteno, zar ne Bože? "Pa i mi cigani imamo dušu!", što bi neki rekli :)

Ne! Odmor ne dolazi kao potvrda da smo dugo radili, već da kad smo uradili ispravnu stvar! Taj unutrašnji spokoj zbog svijesti da ono oko čega smo se trudili je dobro i da je uradjeno dobro, to je božiji odmor. Jer "Nema mira (počinka) bezbožniku..." uporno ponavlja starozavjetni psalmista. Teško da ćemo naći odmora ako se činili neko zlo, ma koliko truda da smo u to uložili. Subota je praznik samo za one koji su dobro činili. Zato svaki dan možemo ući u taj šabat, da nam bude subota, ali samo ako je naše djelo dobro, potpuno i cjelovito. Ako smo učinili ono što je bio naš dio, možemo okusiti slast ove božije tajne počinka i odmora.

A otićiću još dalje i još dublje, iako će djelovati možda kontradiktorno. Bog daje isključivo "nezasluženi" odmor. Ovaj odmor počiva na svjesti da Bog od nas ne traži neko mučenje da bi nas prihvatio. Da ćemo moći da se odmorimo, jedino ako smo u znoju lica svoga jeli svoj hljeb. Naprotiv, šabat je pripadao čovjeku, prije nego je učinio ikakvo nazovi "dobro" djelo. Samo onaj koji zna da njegov poslovni i životni uspjeh ili zdravlje djece, ne zavisi od količine nekakvih dobrih djela, i besanih noći požrtvovanog i vrijednog rada, može da razumije ovaj "nezasluženi počinak". Ne zbog nekakvih naših podviga već isključivo zbog savršenog djela koje je Bog učinio na krstu za nas, može se ući u ovaj odmor.
Promislimo, kako se možeš ikad odmoriti ako misliš da samo od tebe zavisi tvoja egzistencija i egzistencija tvoje djece. Pa znam najmanje deset dobrih i uspješnih preduzetnika, za koje mislimo da zbog puno para uživaju na Karibima, nikad nisu se odmorili ljudski, jer nijesu smjeli da napuste svoju firmu na više od nekoliko dana, misleći da bi se sve njihovo raspalo kad njih ne bi bilo. Pa i tad kad odu negdje, non stop su na telefonima sa svojim saradnicima, bez sekunde stvarnog odmora, um im je uvjek uključen, duša nespokojna, kao što je bila i meni i Ceci na našim "zasluženim odmorima. Sve dok nijesmo duboko u svom srcu, ali zaista povjerovali Bogu da je on u poptunoj kontroli nad nama i svim našim što posjedujemo. Da sve što imamo je po Njegovoj nezasluženoj naklonosti prema onima koji su Njegovi i koji mu vjeruju. Kad shvatiš da onaj hljeb koji jedeš za ručak je zbog Njegove milosti, a ne zbog tvojih ili mojih zasluga, počinješ da se ne brineš kako ćeš nešto steći ili održati ono što si već stekao.
U tome je tajna ove današnje subote, u kojoj smo zaista imali miran dan, i lijep porodični ručak, da sam se baš odmorio, iako sam imao veoma tešku i nespokojnu radnu nedjelju punu negativnih informacija. Ali se ne brinem jer mogu da baštinim trenutke "nezasluženog odmora" zahvaljujući Njemu!

четвртак, 01. март 2012.

DVIJE KOFE

Sjetih se vremena kada su se Crnom Gorom širile (dez)informacije, i to "povjerljive i provjerene" o rastu cijena akcija na berzama. Pa su se stihijski kupovale akcije, za neke basnoslovne i nerealne vrijednosti. Srećom nijesam učestvovao u tom "El doradu" te 2007 i 2008 godine, što zbog nemanja para što zbog odredjenog znanja koje sam stekao radeći sa tim akcijama dugo godina. Ali drugi su bili vrlo odvažni u tome, jer valjda im "pamet nije smetala" pa su dizali kredite i na osnovu nekih informacija "iz prve ruke" od "uticajnih" ljudi koji su navodno u kontaktu sa ovim ili onim, pa znaju "pravo stanje" i kako će te akcije "ići do 15 eura" i sl. Uglavnom sve je bilo krajnje špekulativno. Pomamljivan je narod i preko medija i putem "curenja informacija" tako da je sve naduvavano do besmisla. Prosto rečeno pomamljivanje ili popaljivanje naivnih ljudi, željnih brze i lake zarade! Ovako je bilo ne samo za akcije, veći i za nekretnine,
Danas, u vrijeme duboke ekonomske krize svjetskih razmjera, krenulo je ponovo da se pretjeruje, ali u suprotnom pravcu. Sad se pretjeruje sa negativimom i pesimističkim procjenama. Sve neke crne slutnje, priče o kolapsima, o bankrotstvu, o smjenama itd.

Ko širi ove priči, gdje one nastaju, u čijoj kuhinji? Pročitao sam jednu pametnu misao u nekoj knjizi o liderstvu, gdje govori o saradnicima i njihovoj kljucnoj ulozi u vrijeme reformi i tranziciji društva. I kaže da svaki saradnik nosi po dvije kofe. Jednu kofu sa vodom i jednu kofu za benzinom. I kad čuje priče i tračeve u firmi, koji se obično šire kao kakva vatra u vrijeme nekih promjena, može da odreaguje na dva načina. Jedan je da taj da tu malu vatru nezadovoljstva i ogovaranja odmah polije sa onom kofom vode i da je ugasi dok je još mala. A može da onom drugom kofom doda "ulje na vatru" kako mi to u Crnoj Gori kažemo.
I tu ja vjerujem da leži "snaga" ovih raznih spekulacija i kataklizmičkih predvidjanja, što neki ljudi koji su na solidnom nivou autoriteta, koji su neki mali lideri u svojim sredinama, dolivaju "ulje na vatru" tj. prosipaju onu drugu kofu sa benzinom, i onda se lako taj požar dobija na snazi, i postaje "požar širokih razmjera". U tome i leži odgovornost onih koji stoje na odredjenim pozicijama u društvu, kojima ljudi mogu vjerovati, da ne koriste to za pomamljivanje i popaljivanje naroda sa početka ove priče. Jer nema razlike, da li su to nazovi "pozitivne" ili "negativne" priče, posljedice su u oba slučaja katastrofalne, jer nijesu bile istinite već špekulacija. Bolje bi bilo da intelektualci svih profila i dr. ljudi od uticaja u svojim malim sredinama, nose onu drugu kofu sa vodu, kofu odmjerenosti, da gase te male vatre po cijenu da budu neprihvaćeni, neinteresantni i nezanimljivi. Takvi staloženi ljudi i ljudi "hladne glave" nam trebaju u ovo vrijeme velikih promjena i kriza, kad su "u strahu velike oči", da ne bi tim kofama sa bezinom sve zapalili i desio se krah berze i drugih institucija. Pa da nam se desi ono što smo prizivali svojim spektakularizmom, jer su ga razgorjeli ljudi sa odredjenim autoritetom.