четвртак, 30. јун 2011.

LJUBAV NADVLADAVA STRAH

Od svih bolesti današnjice, možda je najraširenija, pošast zvana strah, odnosno tjeskoba. Kažu da je anksioznost (tjeskoba) bolest 21 vjeka. Živimo u velikoj nesigurnosti, svjetskih razmjera. Ništa nije kao što je bilo. Terorizam posjeduje jedan do najačikih sredstava za masovno uništenje, a to je strah, odonsono zastrašivanje.. Kako se osjećati spokojnim, pred kolapsom berzi, bakrotima svjetskim finansijskih institucija, velikim otpuštanjem sa posla, političkim previranjima. A onda, ne prodje ni godina dana, a da na medijsku scenu ne stupi neka nova zastrašujuća epidemija i krenu masovna vakcinisanja. Padaju vlasti po citavom arapskom svijetu, koje su bile po 30 i više godina neporomjenjene. A danas, možda ima svega ali sigurnosti nema. I to donosi strah, kod onih kojima je posao, plata, zdravlje bio izvor sigurnosti. Boje se za materijalnu egzistenciju, pa i oni koji imaju neki novac, čuvaju ga u slamaricama, jer strah parališe, to je poznato.
A kako pobjediti taj osjećaj straha. Ja sam do skoro mislio da je pandam strahu, hrabrost (neustrašivost) kao neka vrlina ili vjera (nepokolebljivost) kao životni stav, i to možda i jeste u odredjenim slučajevima. Ali Ispricacu vam pricu koju sam cuo od jednog mog dobrog prijatelja, koja pokazuje da nešto drugo pobjedjuje strah u nama.
On pamti naročito dane iz njegovog djetinjstva kad je dolazio njegovog otac u Podgoricu, pošto su živjeli razdvojeno. To su bili posebni dani za jednog dječaka. To je bilo vrijeme kad je otac bio sa njim, samo sa njim. Voljeli su da pješače dugo i pričaju o svemu. U tim dugim šetnjama, znali su otići na Goricu (brdo iznad centa Pg) to je park šuma. Pošto je želio da ti dani što duže traju, znali su na Gorici, ostati do smrkavanja, katkad je znao i zaspati u očevom krilu. Otac bi ga znao nositi do kuće da ga ne probudi.
I radi se upravo o tome. Kada bi smjelo malo dijete zaspati u sred šume, po mrlome mraku, ako ne u saznanju da je Otac tu, da će ga čuvati od svih aveti. Da li bi zaspalo u naručju nekog stranca? Pa, naravno da ne, jer san dolazi na spokojno srce koje zna u čije se ruke predaje, i ruke Onog koji ga mnogo voli. Ono zna, da je tu neko, ko će ga vratiti kući, i onda kada se od mraka ne vidi ništa, ne vidi put i izlaz. Ono zna da će ga On čuvati, u toj šumi, od svih divljih i lajavih pasa lutalica, koji znaju naspasti. Ono se ne boji, ne strahuje od ničega, ono mirno spava, jer je Otac tu.
Strah je kao mrak. Mrak ne postoji, i njegova egzistencija, se zasniva na odsustvu svjetlosti. U mračnoj sobi, upali lampu, i mrak nestaje, nema ga, u češkovima sobe. Izreka jedna kaže, ko se boji, taj nije savršen u ljubavi, našim dušama strah „postoji“ jedino tamo u nekim djelovima gdje nema ljubavi. Pa se bojimo da ćemo biti ostavljeni, jer nismo savršeni u ljubavi. Bojimo se bolesti i smrti, jer nismo savršeni u ljubavi... Savršena ljubav, kao ova ljubav Oca o kojoj sam pisao izgoni svaki strah iz srca njegovog sina, i on može mirno zaspati u sred mraka.

среда, 29. јун 2011.

„DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI !“

To su bile riječi koje je Mojsije uputio narodu u pustinji kada se navršilo 40 godina. Četiri decenije, narod Izrealski je hodao pustinjom u krug oko gore Horiv. U krug, iznova i iznova. To je ona ista gora na kojoj je Mojsije dobio zakon, kada su prešli Crveno more i pobjednički napustili Egipat, zemlju svog vjekovnog ropstva. Ali zbog svoje nevjere, neposlušnosti, svog ropskog mentaliteta, nijesu mogli da udju u Obećanu zemlju. Kružili su oko onog posljednjeg čuda u svome životu. Živjeli u prošlosti. Od stare slave. Od bivših objava i ideala. Starih pobjeda. Hodali po pustinji, hranili se manom koja je padala sa neba. Ali ništa više od toga, to je bilo puko preživaljavanje. I onda, nakon 40 godina, pomrla je čitava jedna generacija koja je i dalje razmišljala na stari način, jer iako su izašli davno iz Egipta (zemlje svog ropstva), Egipat (stari sistem) još nije izašao iz njih. I dalje se bili zarobljeni u svojim srcima, bojali su se divova, koji su živjeli u Obećanoj zemlji, nisu se odvažili da pobjede svoj strah i nevjeru, da udju i zauzmu svoje obećanje. I sve to, na samo jedanaest dana hoda od svoje Obećane zemlje, a ipak 40 godina lutanja i stradanja. Zašto?
Pitam se, zar je potrebno da umre čitava jedna generacija, da bi se jedan narod oslobodio od ropstva svoje prošlosti, od starog sistema vrijednosti? Taj period promjene sistema vrijednosti, je period pustinje. Možda težak, ali očigledno nužan, da bi pogledali u sebe, postali svjesni svog stanja svijesti i sistema vrijednosti, svoje nevjere. U pustinji su se samo mogla čuti negodovanja, mrmljanja naroda na Mojsija i ostale vodje. Žalili su za prošlim vremenima, za lukom, lubenicama koje su jeli u Egiptu, za svojim starim idolima koje su poštovali. Ali nisu mogli ući u obećanje.
I sada, nakon što su zakopali svoje očeve, izašla je jedna nova generacija, generacija rodjena u Pustinji, koja nije gledala nazad jer nije imala šta, već koja je gledala samo napred, i željela svoju slobodu. Koju nije vodio strah, već vjera. Koja je bila spremna da se izbori za ono što mu pripada. I zato mi tako moćno zvuče ove riječi: „DOSTA ste bili na ovoj Gori...“. Morali su se pokrenuti, da napuste svoju lažnu sigurnost, jer u toj pustinji, oni su ipak imali da jedu i da piju i nije im se odjeća uništila, a trebali su krenuti u nešto neizvjesno. Morali su da zagaze u nabujali Jordan. I morali su da uzmu mač i da pobjede svoje divove (strahove), koji su ih djelili od obećanja.

уторак, 28. јун 2011.

POBJEDI ODBAČENOST

Nisam baš znao kako da posavjetujem svoju cerkicu, kad je u prvom razredu osnovne škole, na samom početku školovanja, susrela sa problemom odbačenosti od nekih vršnjakinja. To je bila osnovna škola u centru grada, u kojoj su mahom imucnija djeca išla u školu. Koliko se sjećam radilo se o neke četiri djevojčice, koje su bile vrlo razmažene, koje su se upajtašile i peckale, zadirkivale, vrijedjale druge iz svog razreda, a imale su neki pik na moju ćerku. Sjećam se da je pitala „Tata, zašto one to rade, ja im nisam ništa skrivila“. Šta da kažeš, da se upletem kao roditelj, da nešto rešavam i raspravljam sa tako malom djecom, da im prijetim, ne ide, to ne liči na mene, da kažemo njihovim roditeljima, učiteljici? I jesmo, donekle, ali slaba vajda...



Nije to ni ni neki drastičan primjer odbačenosti, kao neki koje smo gledali u emisiji „Sve za ljubav“. Kad roditelji napuštaju svoju djecu, kada ih maltretiraju čak. Kad bračni drugovi ostavljaju jedni druge u teškim okolnosrim. To su teške rane u srcu, koje se potiskuju zbog intezivnog bola i stvaraju deformisane karaktere i probleme za čitav život, a kojih su ljudi skoro nesvjesni. I čitava bi se knjiga mogla napisati o svemu onom što uzrokuje odbačenost i kakve su i koliko kompleksne posledice od svega toga? Ali ima i onih oblika odbačenosti koji nijesu toliko drastični ali itekakao utiču na naš život i koje stvaju veliku nesigurnost u obastima u kojim nijesmo dobili potrebnu ljubav, podršku, pažnju.
Naveo bih samo neke, kojih se sad mogu sjetiti: kada se različito tretiraju djeca, kad medju braćom ili sestrama ima roditeljskih favorita. Kada smo izrugivani i odbačeni zbog nekih urodjenih mana ili deformiteta. Ili ljubav koja je zasnovana na zaslugama, tj. ako si dobar u školi onda bravo, roditelji te vole, ako uradiš nešto loše, bivaš odbačen, kažnjen ćutanjem i prezirom i sl. Kad se ljudi odbacuju zbog raynih materijalnih interesa, njihove nemoći, starosti, smjene genracija, zdravstvenog stanja ili bilo kog vida diskriminacije.
Kako da pobjedimo tu odbačenost i usamljenost, i nastavimo dalje sa svojim životom, da se ne svetimo, da ne postanemo ironični i sarkastični, mrzitelji i sebe i drugih, ispunjeni gorčinom. Kako da odolimo da i sami ne počnemo da sprovodimo isti teror na onim koji nas još uvjek vole.
Prepričaću jednu moju omiljenu starozavjetnu priču, staru skoro 4 hiljade godina. Priča je o Josifu, omiljenom sinu Izraela, rodonačenika današnjih jevreja, koji je imao 12 sinova, ali Josif je bio njegov favorit stariji sin njegove omiljene žene. Ponovio je istu grešku koju su njegovi roditelji pravili, jer otac je volio više Isava njegovog brata blizanca, a majka je volila više njega. Kad je Izreal naslijedio bogastvo svoga ocu i sve ono što je i sam stekao, posato je veoma bogat. Apetiti njegovih sinova su porasli, pogotovo što je i sam Izreal bio dosta star. Jednog dana njegov sin Josif usnio je dva sna, sa istim značenje tj. da će sva njegova braća i otac i majka, doći i njemu se pokloniti. Što je izazvalo veliku reakci u porodici, nijesu mu vjerovali mislili su da se Josif pravi važan. Ali kada je Otac počeo da poštedjuje od teškog rada i kupio šarenu (kraljevsku) haljinu svome omiljenom sinu i izazvao je burnu reakciju kod ostale braće, koja se dogovoriše da ga prodaju u roblje nekom karavanu koji je išao za Egipat, a ocu su slagali da ga je lav rastgao na putu do njih, kad je otišao da ih obidje.
I tako Josif je bio prodan za roba kod komadanta faraonove garde. Radio je čestito i savjesno i ubrzo stekao povjerenje svoga Gospodara, i bio postavljen nad svim robovima i kućnim poslovima. Dok se jednog dana nije zagledala u njega njegova gospodarica, i pošto ju je odbio, lažno ga optužila, pa je bio bačen u zatvor. Imao je mnogo razloga da bude ogorčen i ljut na svoje najbliže i na Boga, kakva ga je zla sudbina snašla, ali iz dalje priče mi to nevidimo. On je i dalje pokazivao takav stav i poniznost, da je ubrzo bio postavljen za čuvara u zatvru. Ni tad se nije svetio drugim zatvroenicima, već je pokazivao odredjeno saosjećanje, kad je pitao dva novopridošla zatvorenika koji su bili bačeni u zatvror, zašto su zabrinuti. To su bili glavni peharnih i hlabar faraonov. Mučili su ih snovi. Kada im je po mudrosti božijoj, protumačio da će jedan biti oslobodjen a drugi ubijen za 3 dana, zamolio je ovog koji će biti oslobodjen da ga se sjeti kad izadje i dodje pred faraona, i ispriča za nepravdu koju je doživio. Tumačenje se obistinilo, ali je njega peharnik zaboravio. Prošle su dvije godine. Mogu samo misliti šta je ovaj nevini momak u svojoj duši osjećao. I nakon svega toga se desilo da je faraon imao san, koji ga je veoma uznemirio, kojeg nijesu znali protumačiti njegovi vračari. Faraon je besan pitao ima li iko u carstvu koji bi protumačio san, i tek se tada peharnih podsjeti Josifa, koji je čamio u zatvoru. Faraon je naredio da okupaju i dovedu tog mladića.
Razmišljam, kako bi mi neki danas reagovali na sve ovo. Možda bi pomislili i reki. „šta imam ja više od ovih snova, nadjite neku drugu budalu za to, pa zbog snova sam svojih i zapao u svu ovu nesreću, možda sve ono i nije bilo od Boga, što da sad rizikujem tumačeći snove faraonu, jer se glavom plaćalo za grešku“. Zar ne bi to bilo pravo vrijeme da se prospe ponos, gorčina i sarkazam: „Aha, a sad vam trebam, niko me se nije setio tolike godine, trunem tamo u zatvoru, čitavu svoju mladost, najbolje godine, sad kad vama nešto treba, onda Josife ovo, Josife, ono...“ znate već o čemu pričam, kada odbačenost govori iz ljudi, da vam se želudac okreće. Ne ne vidimo kod ovog momka.
On uspjeva da prozumači san Faraonov, da će doći sedam izobilnih godina, nakon toga će nastupiti sedam gladnih godina, kakvih sene pamte. Ono što me oduševljava kod ovog mladića, nije samo dar tumačenja, nego i to što je onda iznio čitav „biznis plan“ onome koji je upravljao zemljom, sa mjerama koje treba preduzeti ... Iz njega je govorio mladi lider, koji je za sve to vrijeme svoga robovanja, naučio upravljati sobom i ljudima oko sebe. Koji je znao šta činiti, i preuzimao odgovornost da to i učini.
I da skratim... Josif biva postavljen za premijera Egipta, samo je Faraon bio iznad njega. Sa svim ovlašćenjima da vodi ekonomiju zemlje. Nakon 7 izobilnih godina, u kojima je Josif, napunio sve ambare i zalihe koje su se mogle ispuniti. Nastupila je nevidjena glad, u čitavoms tadašenjm svijetu, koja je dovela njegovu braću iz udaljene zemlje Hanan, njemu pred noge da se poklone. Josif se nije osvetio onima koji su ga izdali a izdaja braće je nešto što je možda i najteža odbačenost koju neko može da doživi, prodali su ga za 30 srebrenika (koliko je i Juda dobio za izdaju Gospoda Isusa, simbolika je više nego očigledna), za „male pare“. A sada su tu u njegovoj šaci, na jedan mig Josifov, bacili bih u okove, da osjete šta su mu uradili. Ali to nije Josif, on im je davno oprostio u srcu, i razumio šta je Gospod učinio za njega i njegov dom i da je znao za sve ovo što se ima desiti te im je pripremio spasenje od sigurne smrti. Otkri im svoj identitet i reče: „A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.”.
Josifu su se ispunili snovi. Nije se dao zarobiti tim osjećejem odbačenosti. Iako je nosio okove oko ruku, u srcu je bio slobodan. Iako je bio bačen u jamu, u srcu je uvjek bio princ. Iako je bio žrtva, nije se identifikovao sa tim, već je postao spasitelj svoje braće, onih koji su ga izdali.
Volim knjižicu „Molitve na jezeru“ od vladike Nikolaja, koji je i sam osjetio ropstvo, logore i šta je odbačenost o svojih, i koji ima predivnu molitvu za svoje neprijatelje: „Blagoslovi Gospode moje neprijatelje, i ja ih blagosiljam a ne kunem. Moji su neprijatelji ispovjedali moje grijehe, kad ja nisam htio.... Moji su me prijatelji držali za zemlju, a moji su me neprijetelji približavali k Tebi...(tako nešto)“. Nadvladajmo osjećaj odbačenosti, jer Bog sve izvodi na dobro onima koji Njega ljube!
Ovu sam priču ispričao i mojoj djeci prije spavanja.

понедељак, 27. јун 2011.

IDENTITETSKO PITANJA

Za mene je identitetsko pitanje, pitanje: Ko sam ja? Šta me čini idividuom? Da li je moja ličnost odredjena nekim unaprijed zadatim kategorijama, to što sam crnogorac, bjelopavlić, lajović, da li sam pripradnik crnogorske ili srpske crkve pravoslavne, ili su moji bili atesiti, partizani, komunisti, bjelaši. Da li to danas odredjuje moj identitet? Ili je moj identitet čini neki horoskopski znak, možda? Pripadnost nekoj partiji, udruženju, organizaciji?
Ne umanjujem značaj pitanja kolektivnog u nama, ali za ovih mojih četrdeset godina nije mi mnogo to pomoglo da pronadjem sebe. A pronašao sam sebe hvala Bogu,(za nekog ko ima 20 ili 30 godina, bi bilo i normalno, za 40 bi već zabrinjavajuće bilo da nisam :-)), na drugačiji način, ne metodom dedukcije, da idem od opšteg ka pojedinačnom, već obrnuto. Šta je ono što je u dnu našeg srca što nas vodi, šta je poziv kojim se trebate baviti i sl.
Istina je da dok čovjek ne pronadje sebe i dok ima taj unutarnji konflikt, sa onim što on jeste i onim kakvim se predstavlja, tj. što drugi oko njega očekuju on nije sposoban za život, nije prispio ni za ženidbu, ni za posao, ni za podizanje djece, ni za bilo koju drugu društvenu ulogu. Jer koliko se god skriva, više ili manje vješto, ta frustracija i ta bipolarnost duše, izbija na vidjelo i čini ga nepodnošljivim za druge i nestalnim na svim svojim putevima.
Naš identitet nije nešto statično, nije nešto očigledno, za njega se treba izboriti, za njega treba podnijeti odredjena iskušenja. Sigurno ste čitali o Isusovom iskušavanju u pustinji. Sotona ga je kušao trima stvarima, koje se jednom rečenicom mogu opisati „telesna želja, i želja očiju i ponos života“. U današnjim uslovima to su tri stvari koje dominantno motivišu svijet, a utiču i na nas, su: sex, novac i vlast. I ništa od ovoga nije samo po sebi grijeh, da uživaš u svom braku, plodovima svoga rada, i primiš autoritet služeći drugima. Problem je sakriven u onom izazovu koji je prethodio: „Ako si Sin Božiji, učinićeš to i to....“. implicirajući da nije i izazavati reakciji i da će Isus preduzeti nešto kako bi se dokazivao i sebi i drugima. Kako je On to što za sebe tvrdi, zapravo ono što je neposredno prije pustinje čuo od Oca: „Ti si Sin moj ljubljeni...“. Ovo je samo jedan primjer koji pokazuje šta je na iskušenju: pitanje ko smo mi, koji je naš identitet, to se testira? Ako činiimo bilo šta što nije iz tog unutrašnjeg uvjerenja, to nam je grijeh. Primjer: Ako čovjek laže, kako može pronaći svoj identitet, ili krade nečije djelo (plagijat) kako može govoriti o onome ko je on. Zato, ostvariti sebe, po mom mišljenju znači, dobiti ili biti karakter. Biti ono što jesi, znači biti slobodan od grijeha. Jer grijeh ubija ono ljudsko dostojanstvo u nama, čini nas bednim u svojim očima, degradira onaj pozitivni lik u našim dušama. Ako bi i čitav svijet zadobili, a duši svojoj (sebi samima) naudili, kakva bi nam korist bila, kaže Sveto pismo?
Znati odakle si (kolektivno u nama), znati šta si i kuda ideš (personalitet) danas je presudno. U moru kolektivizma oko nas (koji je dijete pedesetogodišnjeg komunizma), današnje ere globalizacije i univerzalizma, čini se herojskim podići glavu, biti ono što jesi, reći istinu i živjeti je, doživjeti tu metanoju, promjenu u svojim riječima, mislima i djelima, imperativ je.
Ako me pitate, šta je sa naslovom i identiteskim pitanjem, zar nisi mislio na pitanje crnogorske nacije ili jezika i sl? Kažem, da se gore pomenuti princip može prenijeti i na ta kolektivna identiteska pitanja. Jer, ako si ono što jesi (npr. crnogorac ili srbin, to je sad najaktuelnije) ne zbog materijalne sigurnosti ili nekog položaja i uticaja, već uprkos njima, onda je riješeno tvoje identitesko pitanje. Ako sa druge strane, činimo nešto zbog raznih Izazova: „ako si srbin ili crnogorac učinićeš to i to....“ i krenemo da dokazujemo naše crnogorstvo ili srpstvo drugima, to što činimo grijeh nam je. Ako si to što jesi, to ne podrazumijeva negaciju tudjeg identiteta, to ne otvara konflikte u tebi i oko tebe, to te dovodi u sklad sa tvojim okruženjem i donosi slobodu i spontanost u djelovanju.
Riješimo naše lično identitesko pitanje, pa će onom „butterfly effect-u“ sa početka bloga, promijeniti na bolje stanje u našoj porodici, našem komšiluku i konačno našem društvu. A neće biti obrnuto.

недеља, 26. јун 2011.

ĆUTANJE ADMINISTRACIJE

Život u savremenim razvijenim državama obilježava velika brzina protoka informacija. Zahvaljujući tehnološkom napretku i informatičkoj revoluciji, komunikacija između pojedinaca ubrzana je do granica koje su samo prije nekoliko decenija, ili čak godina, izgledale nedostižnima, što je uzrokovalo i ubrzavanje samog pravnog života. Najčešća “zagušenja” se javljaju upravo u postupcima koji se vode pred sudovima i organima javne uprave. Svakako je najgora i najopasnija posljedica koju takva kašnjenja za sobom nose gubitak povjerenja građana u institucije državne vlasti. Nepotrebno je i isticati da takav gubitak vjere može pogodovati razvoju korupcije.
Nesumljivo je da se razrješenju navedenih problema treba pristupiti multidisciplinarno i da će porast obučenosti kadrova u upravi u korišćenju informacionih tehnologija biti od velikog značenja, ali za razriješenje ovog problema mora se stvoriti efikasan i razrađen normativni sistem zaštite od nepostupanja i odugovlačenja u postupcima upravnih i pravosudnih organa.
Specifičnost je situacija u kojoj organ javne uprave ćuti u tome što upravnog akta nema i što se nezakonitost ne može utvrditi na osnovu takvoga akta. U tim je situacijama izvjesno jedino da organ javne uprave u određenom roku nije donio upravni akt te je na taj način zakoračio u područje nezakonitosti.
U uporednoj praksi se ćutanje uprave se tretira na dva dijametralno suprotna načina. Prvi ćutanju uprave daje određeno značenje, dok drugi takvo značenje ćutanju negiraju.
U prvome slučaju pravni poredci činjenicu nepostojanja upravnog akta posmatraju kroz prizmu pravnih fikcija te takve fikcije polariziraju – u jednome se slučaju, s gledišta stranke, ćutanju pripisuje određeno pozitivno značenje dok se u drugom slučaju ćutanju pridaju određeno negativno značenje. Kod pozitivne fikcije se fingira da je organ javne uprave udovoljio svim zahtjevima stranke koje je ona u svojemu zahtjevu iznijela, odnosno da je njezin zahtjev u cijelosti pozitivno riješen »stvarnim« upravnim aktom. Logiku takvoga rješavanja problema ćutanja upravnih organa potrebno je potražiti u pokušaju discipliniranja upravnih organa određenim »prisiljavanjem« na postupanje jer organi upravni akt zapravo moraju izraditi uvijek kad ne žele uvažiti zahtjeve stranke. U pozitivne strane takvog pristupa rješavanju problema ćutanja organa uprave svakako pripada i rasterećenje drugostepenih organa i upravnih sudova do koje pozitivna fikcija svakako dovodi. Takvo disciplinovanje organa javne uprave u postupanju i njihovoj efikasnosti nesumnjive su prednosti ovako postavljene fikcije, no mogući su i nedostataci.
Prvi problem primjene pozitivne fikcije javlja se ako npr stranka svoj zahtjev zasniva na nerealnim ili nezakonitim traženjima, a da ćutanje organa dovede po fikcijom do rješenja pozitivnog za stranku.
Takođe, pozitivna fikcija može narušiti i pravnu sigurnost same stranke, jer nema pismenog pravnog akta, jer nije od male važnosti što se stranka ako ima ”papir u ruci” može u pravnom životu s takvim pismenim aktom legitimisati prema trećima i na taj način dalje ostvarivati neka lična prava. Kad se primjenjuje pozitivna pravna fikcija, akta nema niti će ga ikada biti – on će zauvijek ostati samo u svijetu pravnih fikcija.
Nadalje, pozitivnoj fikciji može se prigovoriti i neobaziranje na načelnu procesnu jednakost stranaka. Zamišljeni činjenično istovjetni zahtjevi stranaka na koje se primjenjuje ista materijalna pravna norma mogu u slučajevima gdje se primjenjuje pozitivna fikcija imati potpuno različitu sudbinu. Jedni da dobiju po osnovu proteka roka, a drugi da budu odbijeni na osnovu istih činjenica. Ako se tome doda da ćutanje uprave protivpravno ponašanje uprave, od koje bi neko mogao imati ”koristi”. Zbog navedenih okolnosti, koje dovode do ozbiljnog narušavanja načela pravne sigurnosti, pozitivna fikcija u modernim je pravnim sistemima izuzetak.
Fikcija koja se nalazi suprotnom polu od prethodno opisane fingira odbijanje svih postavljenih zahtjeva stranke. Takvom je fikcijom, znači, stvoren za stranku u cijelosti negativan akt. Negativna je fikcija kao pravilo za rješavanje slučajeva ćutanja uprave prihvaćena još u drugoj polovini 19. vijeka u francuskom pravu. Negativnu fikciju kao pravilo nakon Francuske počeli su razvijati i primjenjivati i drugi pravni poredci, dok se pozitivna fikcija prihvata tek izuzetno.
Do negativne se fikcije dolazi posmatrajući ćutanje uprave kao okolnost koja nikako ne može izmijeniti pravnu poziciju stranke, ali koja mora omogućiti stranci daljnje ulaganje pravnih lijekova, a i omogućiti sudsku zaštitu od ćutanja organa. Nadalje, primjenjujući tu fikciju, stranci je, pridržavajući se jednog od osnovnih ustavnih i zakonskih načela – prava na žalbu, nužno omogućiti zaštitu pred drugostepenim organom. Takođe, takva fikcija pridaje ćutanju upravnih organa određeni sadržaj, a to će stranci omogućiti da u slučaju ćutanja drugostepenog organa svoja prava zaštiti i u upravnosudskom postupku.
No, bez obzira na činjenicu da odgovara na velik broj pitanja koja sa sobom nosi ćutanje organa javne uprave, negativna fikcija pretrpjela je i trpi dosta oštre kritike. Stranka je, tvrdi se, nesumnjivo u goroj pravnoj poziciji – nepotrebno je i nepovratno izgubila na vremenu, a možda je i pretrpjela štetu. S druge strane, organ javne uprave u boljoj je poziciji od stranke jer nije gubio vrijeme na rješavanje zahtjeva stranke, nije trošio nikakav rad i energiju te nije imao nikakvih troškova.
Nadalje, logički je i pravnotehnički neodrživo povezivati ćutanje uprave s negativnim rješavanjem u uzročno-posljedičnom nizu. Takvim postupkom zakonodavac povezuje nečinjenje organa javne uprave (ćutanje) s određenim činjenjem organa (negativno rješenje), čime se stvara fikcija koja nije u interesu građana, već upravo suprotno u interesu javnoupravne vlasti. Takođe, tvrde dalje kritičari, primjenjujući negativnu fikciju, pravni sistemi kreću od pogrešnog stanovišta apriorne neosnovanosti zahtjeva stranke, odnosno birokratske konstrukcije da je uprava uvijek u pravu te da građani subjektivna prava ostvaruju samo milošću administracije. Sistem negativne fikcije je, zapravo, proizvod stanja državne uprave s kraja 19. vijeka te ne odgovara današnjem stupenu razvoja države i uprave.
Takođe, negativnoj se fikciji prigovara da osujećuje strankino pravo na rješavanje u dva stepena (ako to ona, jasno, žalbom zahtijeva). Jer na osnovu ćutanja prvostepenog organa, po žalbi se u drugom stepenu samo može dobiti priznavanje ili zaštitu materijalnog prava stranke, dok procesno pravo na odlučivanje u dva stepena ostaje neostvareno.
Daleko su najoštrije kritike upućene sistemu negativne fikcije one koje tvrde da se tim sistemom ignoriše protivpravnost neaktivnosti organa i njegovog ćutanja te da taj sistem zapravo legalizira nezakonito postupanje uprave.
Ako se pravni poredak ne prikloni opisanim fikcijama, se na raspolaganju mu je i mogućnost da ćutanju uprave ne pridaje nikakvo značenje – pozitivno ili negativno, već se jednostavno ćutanje prihvati kao činjenicu na osnovi koje će se onda dalje tražiti podesno sredstvo zaštite stranke. Tako se ćutanje upravnog organa smatra razlogom za devoluciju višemu organu. On se, tako, u prvom redu može primjenjivati samo kad u okvirima upravne hijerarhije postoji organ na koji bi se moglo prenijeti rješavanje po zahtjevu stranke, što, dakako, onemogućuje pravnu zaštitu stranke, u okvirima uprave, kad je organ koji rješava po zahtjevu stranke ujedno i najviša instancija (ministarstvo). Drugi je ozbiljan nedostatak što se nepriznavanjem ćutanju ikakva kvalifikatorna sadržaja stranci onemogućuje traženje upravnosudske zaštite. Upravni je spor u osnovi spor o zakonitosti upravnih akata te njegovo, za tužioca, uspješno okončanje pretpostavlja i postojanje upravnog akta i njegovu nezakonitost, pa makar samo i u svijetu pravnih fikcija.
Zato ćutanje uprave pojava je koja u velikoj mjeri narušava osnovne vrijednosti i načela prava: pravnu sigurnost, jednakopravnost i pravednost. Posljedice koje ćutanje uprave može proizvesti često su za društvenu zajednicu puno opasnije i teže od nezakonitih aktivnih činjenja javne uprave. Stoga je toj pojavi potrebno posvetiti značajnu pažnju i pokušati pronaći putove koji bi mogli dovesti do njezina nestanka. Iako rješenje toga problema zavisi od mnogo činioca, normativna podloga zaštite građana od ćutanja uprave od presudne je važnosti.
U crnogorskom pravnom poretku treba razvijati dalje institut zaštite stranaka od ćutanja uprave na osnovu negativne fikcije kao pravilu, dok se sistem pozitivne fikcije primjenjuje u slučajevima dobijanja raznih odobrenja za obavljanje djelatnosti, dozvola za investiranje, za gradnju i sl. jer tu u javnom interesu. Takav je sistem zaštite kvalitetan osnov koji je potrebno dosljedno primjenjivati i razvijati i na neke druge oblasti.
Isto tako, osim što je institut potrebno pravnotehnički doraditi, postoji i prostor za pojačavanje zaštite stranaka uvođenjem i materijalne odgovornosti javne uprave za propuštanje donošenja rješenja u zakonom predviđenim rokovima. Takva odgovornost može se utvrđivati i jednostavnim propisivanjem novčanih sankcija i posmatranjem ćutanja uprave kao okolnosti koja može dovesti do odgovornosti za štetu javne uprave ili gubitka posla za državnog službenika koji vodi postupak. S obzirom na navedene posljedice koje ćutanje uprave može imati, taj je zadatak izuzetno važan. Podređeni položaj građana koji trpe zbog neefikasnog rada javne uprave u modernim pravnim sistemima i poredcima nedopustiv.

UČINI ŠTO MOŽEŠ!

Sljedeće nedjelje završavam najvažniju fazu projekta na kojem radim gotovo dvije godine. Izuzetno složena i delikatna reforma. Znam da je na početku to bila samo jedna ideja, koju sam delio da ljudima oko sebe, a nisam vidio nikakvu posebnu reakciju, više ljubazno odobravanje sa većom dozom nevjerice. Uložio sam mnogo truda da analiziramo postojeće stanje, da bi donosioci odluka mogli vidjeti o kakvom se problemu radi. Mnogo lobiranja, da prenesem ideju njima istima, da bi mogli vidjeti ono što sam ja mogao vidjeti. Nisam nailazio na razumijevanje, naprotiv, više su govorili, da nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da za to neće glasati taj i taj. Ali vizija čini svoje. Pod jednim uslovom, ako svaki dan ostaješ vjreran toj viziji, i činiš sve što možeš, ne gledajući na sve ono što bi trebalo, a nije u tvojoj vlasti da učiniš- Ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i budžet koji bi ti trebali a koje nemaš.
Jedna izreka koju sam skoro pročitao kaže: „Upoznaj svoje granice, pa ih zanemari (ignoriši)!“. To je ovo što pokušavam da objasnim, da svaki dan uradiš sve što možeš, makar je to samo jedna jedina stvar!“. I ne očajavaj zbog svega onoga što ne možeš, ne obeshrabuj se i ne odustaj. Zadrži fokus i zanemari svoj ograničenja.
Tako sam početkom ove godine jedan dan, gledajući kako stoji sve ono oko čega sam se toliko trudio, razmišljao šta bih još mogao da učinim, i bilo mi je jasno da više nemam šta. I počeo da čekam, sjetih se jedne propovijedi koju sam davno slušao: „učini ono što je moguće, a Bog će učiniti ono što je nemoguće“. I trajalo je nekih skoro 100 dana, to čekanje. Pustinja. Ljudi govore, da od toga nema ništa, da se sve nalazi u fioci, da se odustalo itd itd. Što bi se nervirao i brinuo oko nečega što ne možeš da promijeniš, to me je smirilvalo. I onda tako to biva, iznenada, sa najvišeg nivo, hitno se saziva sastanak, pozivaju me da branim materijal pred onima koji donose odluke, i donosi se odluka i kreće se po hitnoj proceduri sa tom reformom.
Možda nisam rekao ništa novo, za one koji su posle dugotrajne borbe ostvarili uspjeh u svom životu , odnosno pobjedu u oblastima u kojima su dali najbolje od sebe. Ali možda će značiti onima koji su odustali na pola puta, da se ohrabre da nastave i istraju.
Prepricacu jednu pricu koja ima smisla za ovaj današnji post. Priča je o jednom mladiću koji je došao na jednu farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.

субота, 25. јун 2011.

„NE BRINI“

Da nisam promijenio svoj način razmišljanja, što je i teme ovog bloga Metanoja, u sadašnjim okolnostima donošenja odluka, promjene posla i sl. Veoma bih se brinuo i opterećivao se. Da li vam zvuči poznato, kad se prevrces u krevetu cijelu noc razmisljajuci o nekom vaznom razgovoru koji te ceka, o roku za vracanje novaca kojeg si uzajmio, o ispitu koji nisi spremao a uslov ti je za godinu, o djeci koja krecu na put bez tebe, o ponudi o kojoj se trebas izjasniti sjutra do 12h itd. Znao sam da budem neupotrebljiv za razgovore do tog dana, da budem napet, lijenj, mrzovoljan, iscrpljen. Ne znam je li ti se desilo da ono sto ukapiras tokom noci u nekom polu snu i kazes „da, to je to“, ujutru ti se cini takva besmislica.

Skoro sam cuo izreku; „pravi planove, da ti se zivot smije“. Moje je iskustvo do sada bilo, da nikad, ali nikad, nije bilo kako sam ocekivao i kako sam se spremao. Sve te moje besane noci, (a znao sam nocima da ne spavam, tek me jutro prevari i iscrpljen zaspem), bile su beskorisne. Kad bi dosao taj dan D, bio bih vec umoran i bezvoljan, pa bih bjezao u neku drugu krajnost – bezvoljnost, kao „ma svejedno mi je“, a nije mi bilo svjedno. Procitao sam neke definicije sta je briga: „prouzrokovati osjecaj zebnje, uznemirenosti ili bojazni“, druga kaze „izvor upornog zlosutnog interesovanja“, treća „opterećivanja ili mučenje sebe uznemirujućim mislima.“
Zašto to činimo, kad svojom brigom ne možemo ništa promijeniti? Možda mislimo da smo kadri sami sebe spasiti, a zapravo se samo dublje ukopavamo svojim slutnjama, od kojih često na kraju ništa i ne bude. Bojimo se šta će nam drugi reći, kakve će posledice da prouzrokuju naše odluke, šta će biti sa nama ako se desi to i to... a 90% stvari koje nam prolaze kroz glavu, ako dozvolimo brizi da nas mrcvari, nemaju veze sa stvarnošću. Često nemamo sve činjenice od značaja za tu stvar, pa brinemo kako će to izadje, i vrlo brzo, vidimo da su se desile neke druge okolnosti i da ono zbog čega smo strepeli nije relevantno više, na to nešto „važno“ su drugi i zaboravili, a ti si izgubio nekoliko divnih dana svog života. Ukreden ti je bio mir, spokoj, san, radost, i vrlo često zdravlje, ali to kasno shvatimo.

Jedna stara izreka kaže: „Ne brinite se dakle za sjutrašnji dan, jer sjutra će se brinuti za se. Dosta je svakom danu njegovoga zla.“. I istina, ja sam ukapirao da nekako uvjek imam dovoljno snage samo za današnje probleme i izazaove, a ako se počnem brinuti i za sjutra, gotov sam. Klonem, pa nema snage ni za ovo što mi je danas na repertoaru.

Ovaj zabrinuti um, tačnije opterećenost, imaju više ljudi koji su svjesni svojih sposobnosti, puni zdravlja i snage, jer polaze od činjenice, da mogu sami „sve sa svojih deset prsta“. Ali kako ne brinuti u ovo vrijeme, reći će? Možeš samo ako predaš sve svoje, planove, slutne, brige, Onome koji je kadar da ih nosi, jer očigledno ti i ja nismo, jer nas satraše, i klecamo pod tim teretom. Sjetih se jedne vježbe koju sam gledao na TV-u, valjda u nekom filmu, kad u nekim velikim amričkim kompanijama koji rade na razvoju ljudskih kapaciteta, i koji rade odredjene treninge „jačanja povjerenja izmedju saradnika.“. Podjele zaposlene u pravove, onda oni treneri oči prekriju maramom oči jednom, i on treba kao svjeća da padne u nazad, a njegov kolega da ga sačeka otpozadi i da ga pridrži i sačuva od jakog udarca. Nisam probao baš, i nešto ne bih se baš pustio nekima sa mog posla da mi budu sa ledja :-)). Šalim se, ali ima smisla, da li si spreman da se pustiš u ruke nekom drugom i da mu vjeruješ. Sigurno da si zabrinut prvi put, pa možda i drugi i treći, ali poslije nekog vremena počinješ da mu vjeruješ i da ne brineš, da se nećeš razbiti ako se pustiš. Ja sam počeo da se puštam, onome kome zasita vjerujem, a vjerujem samo Bogu potpuno. I to zato što sam se uvjerio više puta, da kad sam Mu se pustio, da me je uhvatio i da nisam doživio slobodan pad.

Podijeliću sa vama jedan recept za važne odluke koje vas brinu, koji sam dobio od jednog poznatog srpskog diplomate, dok sam radio u Beogradu, koji je pravoslavne vjeroispovjesti, saradjuje sa organizacijom „Molitveni doručak kod predsjednika SAD“, i na jednom ručku, razgovarali smo o tom procesu donošenja odluka, jer na nekim liderskim pozicijama, često si prinudjen da donosiš odluke, koje mogu imati posledice, ne samo za tebe, nego i za ljude oko tebe. Reče mi: „Lave, ja se molim Bogu za mudrost do dana kada treba da donesem odluku, i kad dodje taj dan, ja jednostavno znam šta treba da uradim. A onda kad donesem odluku, ja je više nikad ne preispitujem!“. I to je to.

петак, 24. јун 2011.

KLETVE

Ovih dana smo svjedoci nekih sudskih sporova zbog govora mržnje. Ne bih direktno o tome govorio jer mnogo je bilo priče o tome. Govoriću o nečem što je toliko uvreženo u našoj tradiciji i svakodnevnom govoru, a što je po mom dubokom uvjerenju loše, opasno i ima dalekosežne posledice. Koliko puta ste čuli od svojih djedova, babi, očeva, strini, koliko od naših komšija i poznanika sljedeće riječi: „ne vidio se“, „dabogda crko“, „strva ti se ne znala“. „poganac te fištio“ (za neupićene znači: djavo te ubio itd. Itd. Mogao big citavu stranu ispisati.
Posebno su opasne riječi koje smo čuli od naših roditelja: „nikad ništa od tebe“, „nikad srećan, nikad zadovoljan“,„pih na šta ličiš, niko te neće takvu“, „nikad ga (fakultet) nećeš završiti“, „čega se dohvatiš to upropastiš“ itd. To su riječi od onih koji bi trebalo da te najviše vole i razumiju. Šta očekivati onda od drugih. Negdje sam pročitao, da su ovo riječi koje kao traku preslušavaš čitavog života.
Riječju je sve stvoreno. Svaka riječ ima silu, i ona pozitivna i ona negativna. „Ubi me prejaka riječ“ zar nismo čuli? Da li je to tačno, pa jeste, mi svojom riječu možemo kreirati atmosferu u svojoj kući. Možete npr sa par rječi da izazovemo džumbus, svadju i razdor, a možemo i donijeti mir, spokoj, utjehu, posebno onima „malima“ koji gledaju na nas kako se nosimo sa problemima. Pogledajte italijanski film „ŽIVOT JE LIJEP“ znaćete o čemu pišem.
I da se vratim na temu, te riječi su zapravo prava pravcata KLETVA. To je nešto što ima produženu silu u životima onih nad kojim je izrečena, ta kao što rekoh, kaseta koju preslušavamo u teškim danima, je ono što nas sputava, vezuje, čini nesigurnim, takvima ljudima koji odustaju.
Uvjek sam se pitao kako neki koji su prosječnih znanja i sposobnosti lakše završavaju npr. fakultet ili uspjevaju u poslovnom životu. Kako to da neke ružnjikave djevojke su tako samouvjerene i obleću ih neki zgodni momci. Zašto? Zato što su ih njihovi očevi cijeli život govorili da će uspjeti, da to mogu, da su pametni, da su princeze i da su najljepše na svijetu, da na njima nema nikakvih mana. A imate mnogo više onih ljepotica koje se ne mogu ni pogledati u ogledalo i preziru sebe. Koliko sposobnih ljudi su odustali na prvim preprakama, upravo zbog ovih riječi koje su im odjekivali u glavama: „NIKAD NIŠTA OD TEBE“.
Mi koji smo roditelji imamo odgovornost šta izgovaramo u živote svoje djece. Naravno, nisam ni od onih koji misle da djecu ne treba gditi i kažnjavati za ono što pogrešno učine. Ali sam svakako za to da im trebamo biti podrška, ohrabrenje, da im ulivamo nadu za probleme sa kojima se susreću, a susreću se vrlo brzo, još u osnovnoj školi sa raznoraznim vršnjacima.
Na kraju, kletve su veoma rasprostranje kod nas u Crnoj Gori, imaju korijene u našoj tradiciji. Pročitajte Njegoša, pa ćete vidjeti stravične kletve koje je izricao tadašnji Vladika. Učio sam na pravnom fakultetu o tekovinama našeg običajnog prava, kada je kletva vladike, bila jedina sankcija za ne poštovanje prava i običaja, možda je to imali nekad smisla, danas svako ne. Posebno su opasne kletve koje izgovaraju ljudi koji imaju neki autoritet nad našim životima, imaju posledice čak i na nekoliko genearcija. Takodje, opasne su i kletve kojima mi kunemo ljude koju su na naši autoriteti (roditelji, učeitelji, poslodavci, državnici, sveštenici itd), jer bezrazložne kletve su kao bumeranzi, koji udaraju i onoga koji se kune i onog koji kune.
Čuo sam skoro jednu strašnu priču o djevojci iz Bara čiji su roditelji bili tako strogi, da joj je otac rekao odlazeći na roditeljski „da ga ne čeka kući ako nema svaku peticu u školi“. I naravno nije oca čekala, zbog neke četvorke koju je dobila; otišla je i izvršila samoubistvo. A zašto je to rekao? Je li ga bila sramota od njegove ćerke, šta li... Ma užas.
Zato pomno pazimo na ono sto izgovaramo, da nam se riječi ne obistinile, i da požnjemo ono što smo posijali u nečije živote.

ODUŠEVLJENI ŽIVOTOM

Citao sam izjave nekih diplomata i analiticara oko prosirenja EU, koji kazu, da EU zbog svjetske ekonomske krize gubi entuzijazam. Takodje, da zbog krize opada entuzijazam stranih investitora za ulaganja itd. Moje je misljenje da na istinski entuzijazam krize ne djeluju, i da ga cak cine vidljivim i neophodnijim.
Sta je to entuzijazam, potrazio sam na Wikipediju, i tamo piše Oduševljenje ili entuzijazam (grč. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čoveka punog Boga. U neoplatonizmu dobija mističko-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava posednutost Svetim Duhom. U novije vreme entuzijazam se poistovećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto.
Ja bih svojim riječima entuzijazam definisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. I zapravo to je kada čovjek nešto čini ne iz gnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira, tuge, lijenosti i sl. Nego upravo suprotno, kada u sebi nalazi STABILAN POLET, da učini iz ljubavi prema drugom, iz potrebe za pomirnjem, da bi nekog ili sebe obradovao, ili ne čini nešto zbog svoje strpljivosti i trpeljivosti drugoga.
Ljudi ispunjeni tim DOBRIM DUHOM, oni koji čine nešto više od onog što je nužno, jer jadni smo mi ljudi ako činimo samo ono što je neophodno i što neko zahtjeva od nas. To su ljudi pokrenuti nekom nutarnjom snagom, motivisani da učini ono u što vjeruju, da savladaju prepreke i preuzmu odgovornost.
U ovom vrijeme krize, trebaju nam ljudi puni entuzijazma, koji neće tražiti izgovore u samoj krizi i nevoljama… Ja srijećem ljude koji imaju to, entuzijazam tj. kako jedan prevod kaže, koji su oduševljeni sa životom. Koji ne staju i ne odustaju pred preprekama i izazovima. Zato sam na početku ustvrdio da na istinski entuzijazam krize ne utiču. To su ljudi “evergreen”, koji uvjek rastu, koji su uvijek mladi, uvjek sa vatrom u srcu da učine to nešto više od života. Za njih ne važe pravila, epidemije, narodne bune, krize i nestašice, crveno na berzi. Oni pokreću druge na akciju, oni ne rade za lični dohodak, znaju šta je humanitarian rad, volonterizam i pomoć unesrećenima, imaju viziju i za njom trče.
Ali ih je malo… Trebaju nam takvi, ne samo u Vladi, već i u našim bolnicama, našim preduzećima, ustanovama, sudovima, udruženjima i td.. Oni koji nisu umorni i bezvoljni, koji ne kukaju i smišljaju izgovore za svoje poraze, kojima se snaga obnavlja svaki dan. To su entuzijasti, Ljudi u Bogu, koji razumiju da njihova snaga nije u njima samima, već da ih nosi taj Duh, da im se krila iznova pune, da mogu da učine i nemoguće, jer njihova vjera ih vodi da hodaju po vodi. Njih ne pokreću sebični interesi i pohlepa i to se brzo prepozna. A kada ih prepoznamo dajmo im povjerenje i priliku, jer to je svakome potrebno. Entuzijazam izvire iz tog pouzdanja u ono što vjeruješ, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u taj glas koji dolazi iz srca. Jer vjerovati u sebe je prilicno tesko ako kroz djetinjstvo roditelji nisu vjerovali u nas, ili ako smo iskusili teške poraze. Jedini način da čovjek pobjedi taj kompleks niže vrijednosti i osjećaj nesigurnosti, je pouzdanje u Boga i taj entuzijazam koji nas ovdi i motiviše.
Sjetih se jedne babice iz Beograda, čiji je posao bio da obilazi porodilje i bebe po kućama i daje im podršku u tim prvim danima. Njen reon je bio prigradsko naselje Višnjička banja i Višnica, koji je veoma raštrkan, tako da je sve pješke obilazila porodilje u tom kraju, tako i moju suprugu sa sinom, kad je izašla iz bolnice. Nikad nećemo zaboraviti tu ženu, koja je neumorno dolazila svaki dan da povija pupak našoj bebi i da ga okupa i sl. Njena obaveza je bila da to učini možda jedan ili dva puta da pokaže roditeljima kako se radi, al ne ona je to činili svakodnevno dok se sve nije regulisalo. Dala odgovor na svako pitanje sa strpljivošću i sa nekom vedrinom, a pješke je dolazila po suncu u sred jula, imajući mnogo posla. Sve to za nekih 250 eura plate koliko smo posredno saznali. Nije uzela od nas nikakvu čast ili bilo šta drugo sem čašu vode. Mislim da se razumijemo o čemu pričamo. Mislim da su nam takvi ljudi neophodni...

четвртак, 23. јун 2011.

"TATA, DANAS SAM UPOZNALA BOGA"

Juce mi je moj dobar prijatelj, veoma dobar prijatelj, na našim rijetkim susretima ali uvjek jedistvenim “kafama”, ispricao pricu o svojoj ćerki koja trenutno kao student sezonski radi na primorju da bi platila školarinu.

No najprije želim podjeliti samo par rijeci o njenom ocu, mom prijetelju. On je jedan veliki čovjek po visini i konstituciji, ali i po velikom i toplom srcu.

Srednjih je godina, pedeset i neka. Kada ste pored njega čini vam se da ste zaštićeni od neprijatelja. Znamo se preko 15 godina. Od njega sam uvjek šlusao priče o životu, o filozofiji, o Bogu, o trazenjima mira i uvjek je nalazio načina da mi pomogne i da me dovede do razumijevnja i pronadjem te odgovore u sebi. Nikad nije nametao svoje mišljenje, ali mi je pomagao da izadjem iz nekih predrasuda. Izvrstan je matematičar i logičar, inače je programer kompjuterskih sistema po struci. Njegovom logiciranju teško odole bilo kakvi klišei i stereotipi. On nekako matemaričarski uvjek traži zajednički imenitelj za neodredjeni skup pojmova, vadi korijen, nalazi tangentu ili centrifugalnu silu. A sve to da bi proniknuli u uzroke nekih spoljnih manifestacija koje dozivljavamo kao izazove, koje su same po sebi samo privid i sjenka onoga sto je zaista problem.

Znam i da je njegova ćerka uvjek tako slušala oca do priča o svim tim stvarima. Ne kao neku filozofiju, nego zato sto je on takav jer on je uvjek ono sto govori dijeleći svoja uvjerenja. Ali, kao i svako dijete, pa i onih “velikih” očeva, želi neko svoje lično iskustvo, razumijevanje i svoje odgovore, svoj identite, po makar i buntovnički. Što je apsolutno normalno za mladost.
Elem, pričala mu je, da je taj dan stojeći za pultom na svom random mjestu jako zaželjela da popije jednu kafu. Bila je daleko od kuće, nije imala ni centa u džepu. Pomolila se, možda po prvi put: “Bože, kad bi mi neko dao dva eura!” i vrijeme je prolazilo, nije bilo posla ni ljudi. Onda je ušao jedan čovjek koji je htio nešto da trguje… i dok je brojala pare od kusura, vidjela je da ima 2 eura viška, a onaj čovjek je već izašao iz lokala. Ona je potrčala napolje da ga stigne da mu vrati taj višak novca, pozvala ga jako i pokazivala mu dva eura koje je zaboravio. On se okrenuo nasmiješio i rekao “Ta dva eura, ona su ZA TEBE”.

Riječi “ZA TEBE” su je presjekle po pola. Razumjela je, to je bilo za NJU, a ne kusur, a ne greškom ostavljem novac. A posebno ta dva eura nijesu bila nešto što se treba prikriti ili zgradbiti. Ona su bila dar, ona su bila odgovor na njenu molitvu.

Vratila se, i otišla sa radošću i uživanjem da popije svoju željenu kafu. Kad se sve završilo, nazvala je naročito oca i ispričala mu ovo jer je znala da on razumije te stvari, i rekla mu: “Tata, danas je dan kada sam upoznala Boga”. Upoznala je brižno srce nebeskog Oca koji sluša i uslišava takve “male” molitve svoje čerke koja je bila daleko od porodice.

среда, 22. јун 2011.

„RADUJTE SA RADOSNIMA, A PLAČITE SA…”

Jedna stara biblijska mudrost, zapravo zapovijest kaže: “Radujete se sa radosnima, plačite sa zaplakanima”. Razmisljam, koliko ima malo ovoga danas. Naćićemo ljude koji plaču za onima koji su u žalosti, pokazujući saučešće u bolu zbog gubitka voljenih i u drugih situacijama sličnim. Možda čak i pretjerujemo u tome, jer na pokajanja odlaze i ljudi koji ne poznaju umrlog ni njegove članove porodice, ali kažu: valja se. I dobro, ako to nekome nešto znači. O drugom želim da pišem…
Ako znači i ima onih koji saučestvuju u tudjemu bolu, sve je manje onih koji se raduju tudjoj sreći i uspjehu. Čudo jedno, deluje tako jednostavno da se radujemo sa radosnima, ali nije baš tako. Da li nas zaboli napredak i usjeh naših kolega sa posla, naših komšija, naših rodjaka…? da li se nasmejemo na par sekundi a onda nam srce pretrne i lice se smrači zbog zavisti na tudje bogastvo, zdravlje, uspjeh na poslu, svadbu, veliku porodicu, slavu itd. Zašto kažu “da se u Crnoj Gori jedino uspjeh ne oprašta”? Možemo li u sebi oprostiti to drugima i ne zavidjeti kad oni “manje pošteni” napreduju, bogate se, množe se. Krivimo li njih zbog toga, državu, Boga ili možda su oni upravo naše ogledalo, pa nam lik koji vidimo u tom ogledalu ne odgovara i htjeli bi ga razbiti. Mislim da nije problem u drugima i njihovoj sreci, nego sa stavom našeg srca i našem mišljenju o sebi. Možda sebi nismo kadri oprostiti pogrešene izbore, propuštene godine ili zlu sudbinu, pa smo postali gorki. Kada bi vise voljeli sebe i bili zadovoljni sa onim sto smo postigli, mogli bi se i radovati tudjoj sreci. To bi bilo kao da se zali grm od kupine, topoli kako ne moze da uzraste do njene visine, i da provede zivot u zalosti i safri.
Zato nadam se da naslovni stih nece se završavati sa neke od nas “ … a plačite sa radosnima”. Nego da se radujemo što više možemo, i da se ne sustežemo, najprije sa samim sobom da rascistimo, slaveci Boga sto smo ta mala kupina, pa cemo se radovati i drugima oko sebe, bez obzira na njihovu “veličinu”…

„NE PREZRI DAN MALIH POČETAKA“ 1

Ovih dana mi je aktuelno opet (9 put) razmisljam o promjeni posla. I imam odredjene razgovore o kojima ipak ne bih bas javno. Ali iznova ucim istu lekciju koju sam toliko puta u zivotu testirao i pokazala se kao istinita. A to je da kazemo DA tim malim neuglednim ponudama, mogucnostima, otvorenim vratima, koja ne da nam se nude, vec vise nutkaju. Kao da ih nije briga da li cemo ih prihvatiti.
Podjelicu sa vama neke od tih životnih situacija. Sjecam se bila je to 1991 godina. Radio sam ne punu godinu dana kao vojno lice, podoficir JNA, na aerodromu Pleso u Zagrebu. Moj otac me je nagovarao da upiem neki fakultet jer sam odbio da poslije srednje vojne skole nastavim akademiju iako sam bio djak generacije (nisam vise mogao da izdrzim internatski zivot). Sjecam se da me je frapirala njegova ideja, kad sam ga cak pomalo drsko pitao „PA STA DA UPISEM?!“ rekao „UPISI PRAVO“. To mi je bilo toliko besmisleno da sam zanemio. Jer ja sam bio u tehnickoj srednjoj školi, izvrstan matematicar, imao velike afinitete za informatiku (bio sam drugi na takmicenju u CG 1986 godine u informatici, tad u nasoj osnovnoj školi „Milorad-Musa Burzan“ nije bilo nastavnika koji bi nam istao mogao pokazati na kompjuteru i spremao za takmicenje iz toga, a samo je par djaka imalo comodore 64). Elem, da upisem pravo!?! Tome sam se smijao u sebi. Ipak ostalo mi je to u glavi, pa mi je sestra o tetke iz BG koja je te godine upisala pravo, ponudila pomoc i poslala mi neke skripte za prijemni. I tako dosao je jun te godine, a rat u Hrvatskoj je počinjao. Već uveliko (pocetkom maja) su se dešavali sukobi u Borovom selu, „rat u Sloveniji“ se upravo započeo, avioni koji su bombardovali Sloveniju, poletali su sa našeg aerodroma iz Zagreba, ja sam bi stalno na položaju i pod uzbunama. Naravno nisam mogao skripte ni da pogledam, ali sam razmišljao kako bi ipak volio da odem do BG nekako da probam da upišem fakultet, po sistemu nema veze bilo šta. Ali kako? Za odlazak sa položaja je bilo malo šanse. I upravo, dan uoči prijemnog prestala su dejstva u Sloveniji, mi smo dobili slobodan dan, a vojni transporter Antonov AN 72, je letio prema Batajnici, upravo tog dana. Uskocio sam u avion, i dosao na vrijeme na fax.

Leteo sam prema BG, utucen od neprestanih dezurstava, sjecam se da su kise padale neprekidno tog juna, po citavu noc pod tim pljuskovima na otvorenom smo bili. Dobio sam lisajeve oko vrata, koje sam dugo vukao. O prijemnom nista nisam znao.

Na fakultetu su nas rasporedili po amfiteatrima. Ispred mog amfiteatra cekali smo u hilu jednu grupu da zavrsi. Boze, kako sam imao tremu i kako sam se bedno osjecao. STA JA TRAZIM OVDJE. Posebno me je u ocaj bacala jedna djevojska koja je teatralno na sred hodnika sa nekih drustvom iz Beogradske gimnazije, preslisavala sva pitanja sa prijemnog. Sve je znala. Ja u zemlju da propadnem. Iz tehnicke vojne skole, o istoriji i srpskohrvatskom, znao sam dosta kao djak 2 i 3 ratreda srednje. Ali to je bilo prije nekoliko godina.

I onda smo usli u salu, rasporedili su nas u grupe na cik cak, zbog prepisivanja. I upravo ona teatralna djevojka, sjela je ispred mene u drugom kraju klupe, i bila je moja grupa. Hvala Bogu imao sam „oštar“ vid kao vojno lice, i vecinu pitanja koje nisam znao, mogao sam ladno da prepisem.

Prvi predadoh prijemni, jer se nisam bas dobro osjecao fizicki. Od svega toga stresa, slomila me temperatura vec isto popodne i kod ujaka u Batajnicu sam morao prenociti. 40,2 stepena sjecam se. Skoro sam halucinirao. I vratih se prvim vojnim avionom nazad u ZG. Tamo je vec postala frka. Aerodorom su okruzivale hrvatska teritorijana odbrana, i postajalo je vrlo gusto.
Poslije nekoliko dana, ili nedjelju dana, ne sjecam se bas kako je bilo, znam da sam otisao za BG i nasao sebe iznad crvene crte. UPISAO SAM PRAVNI FAKULTET. Sve se brzo desavala, komplikacije i pucnjave na aerodromu, specijalna naredba komandanta 5. armijeske oblasti da svi oficiri koji se jave u roku od nekoliko dana moci ce da se „skinu“ po kratkom postupku u roku od 48h. I to se i desilo, jedne noci, nakon razgovora sa jednim starim zastavnikom koji mi je ocinski savjetovao da se pokupim i da odem dok jos mogu, on je svoj zivot ostavio u vojsci i nema gjde, zvao sam moga oca u PG, bilo je oko 5.45 minuta, nisam bas htio da ga budim usred noci. Rekao mu da zelim da napustim JNA, i da cu da idem da studiram u BG. Njemu je laknulo i majci, jer su mnogo strepeli zbog mene, ali me nijesu htjeli demotivisati sa nagovaranjem da dodjem kući, jer rat samo sto nije počeo. Tako se i desilo, skinuo sam se, isplakao se (4 sata bez prestanka sam plakao tog dana, i nikad vise nisam zažalio) jer to je nešto u šta sam uložio 5 godina svoje mladosti. Mislim da sam se vratio zadnjim vozom koji je saobraćao na pruzi Zagreb - Beograd, i dalje ka PG.

O tome sam htio da pisem. O malim počecima... Mozda su moji htjeli da ja nastavim vojnu akademiju i postanem general, ja sam svakako htio da upisem ili Informatiku na ETF ili Psihologiju na Sveucilistu u ZG, ali to ocigledno nije bilo za mene. Da sam ostao u vojsci sigurno te godine ne bih upisao nista, ostao bih u ratu i vjerovatno nikad ne bih zavrsio nikakav fakultet, ostao bi podoficir ili nesto slicno, ali ušao sam na ova mala vrata koja su mi se tada otvorila, i nisam ih prezreo, i moj zivot se znacajno promijenio.

Nastavak slijedi ....

уторак, 21. јун 2011.

Giljotina

Proslog mjeseca posjetili su nas u Doljanima (prigradsko naselje Podgorice) inkasanti Vodovoda PG. Prvi put od kada smo kupili kuci. Nismo placali vodu godinama (mea culpa :-)). I nije to jedino što vidim da se sve vise moraju postovati propisi, platiti racuni, registrovati neki zanati (popravke kola, molerske usluge, prevodilacke usluge, privatni smjestaj i td) i placati porez na imovinu, porez na neke vanredne licne prihode, parking itd.
Uhvatim sebe u razmisljanju, da li mi odgovara ono sto se na svim medijima uveliko prica, o vladavini prava, postovanju zakona za sve. Iskreno imam problem platiti sve sto su moje zakonske obaveze, i koje su potpuno na mjestu i opravdane, kao ta voda. Za mene je to novi trosak u tesko ostvarenom balansu mojih finansija. Ne pricam o skupoci ili necem slicnom. Precizno govorim o svemu onome sto je vec davno propisano, ali se nije primjenjivalo, odnosno postovalo.
To je ono npr.kad sam bio kupovao kucu, bio sam iskusan da prikazem manji iznos kupoprodajne cijene, kako bi mi manji porez bio, o tome pricam. Ali rekao sam „NE, daj caru carevo...“. Govorim o situaciji kada postovanje zakona pocne da se kosi sa pitanjem egzistencije, i onda covjek nema bas mnogo „moralnih kocnica“ da pocne da izbjegava svoje zakonske obaveze... I to onda nije problem onda samo njegov, to je ipak nesto siri problem. Jer onda su mnogi „gresni“ u malom, i to u svom srcu znaju. Onda to pocne da postaje pravilo ponasanja, a ne eksces. Stanje a ne pojava.
I to je ono sto mislim da je jedna od najtežih posljedica ekonomskih sankcija (embargo), koje su uvedene devedesetih godina, koje su iskrivile armaturu drustvenog tkiva, u kojem je krsenje sankcija, bila kao neki nacionalni ponos, a za placanje nekih racuna, poreza, komunalija na divlje izgradjene objekte, bila tabu tema. Posebno dok je trajalo bombardovanje 99 godine. I upravo, barem ja tako mislim, otvorena je „pandorina kutija“ nepostovanja propisa, rada na crno, vanpijacne prodaje... I mislim da ce dvostruko vise vremena trebati da se ustanovi pravna drzava.
Pitas se, zasto sam stavio u naslovu Giljotina. Pa dok o ovome pisem, a posebno dok sam zadnjih dvije godine radio na jednom projektu u vladi, koji analizira nase zakonodavstvo i daje preporuke za ukidanje nepotrebnih zakona i smanjenje raznih taksi, puno sam razmisljao i slusao o svemu ovome. Sjetih se jednog stranog eksperta koji je tvorac koncepta „Giljotine propisa“, koji je upravo govorio o ovom fenomenu „regulatornog rizika (u daljem tekstu:RR)“, da sve zemlje koje su prosle ili prolaze tranziciju, po ovom pitanju prolaze 4 faze. U prvoj (u kojoj smo i mi bili u pomenuto vrijeme 90 tih) postoji veliki RR a relativno mali trošak za poslovanje (jer se slabo primjenjuju propisi, siva ekonomija i sr.). I onda pocinju da funkcionišu instutucije sistema, pocinje naplata prihoda (kao one moje vode sa pocekta price), rade sudovi, zatvori i sl.. I pocinju da rastu naglo troškovi. Tako da imate i visok RR ili i visoke troškove. I to je neizdrživo za privredu. Bez obzira sto pocinju strane investicije, zbog povecanog poverenja u institucije sistema, i bez obzira sto pocne da opada RR, i dalje su troskovi izuzetno veliki. Drzava mora da reaguje u ovoj fazi sa Giljotinom propisa, i da drasticno pocne da samnjuje administrativne troskove, pojednostavljuje procedure (faza 4). Kao posledica bi bila smanjen RR i smanjen trošak.
Mislim da smo mi u Crnoj Gori u toj nekoj 3 fazi, kada pocinje i reforma inspekcija, sudovi su stvorili potrebnu azurnost, inksanti rade svoj posao. Ali da bi se sve to odrzalo, da bi se odrzala vladavina prava, odnosno da bi ljudi (čitaj ja i ovaj racun za vodu) mogli da postuju zakona, moraju se „Giljotinirati propisi“. I to je jedan delikatan i slozen posao. I mislim da je pravo vrijeme... Jer da se Giljotina uradila na samom pocetku, to nista ne bi znacilo.

понедељак, 20. јун 2011.

SVOJE U DRUGI PLAN!

Sjutra slavim jedan veoma vazan jubilej. Deset (10) godina se navršava od mog KRŠTENJA. Koincendencija je što sam tada imao 30 godina, kao Isus,  kad se krstio. Problem kod ovih cifara je medjutim što to znači da uskoro punim 40 godina :-o! Uf, kako sam omatorio! To su one godine Ahmeta Nurudina „čovek još dovoljno mlad da bi imao želja, ali već star da ih ostvaruje“. Bože, kako mi se sve to činilo tako daleko, a sad su tu. Nego hvala Bogu i za to, ne žalim se, super se osjećam!
Ipak da se vratim temi: krstio sam se, bio sam baš srećan, ali nisam baš razumio šta zapravo znači to krštenje. Ali već 17 jula te godine je stigao odgovor. Tog fantastičnog dana ja i Ceca (moja predivna supruga) dobili smo najljepšu djevojčicu od 3,65 kg i 48 cm. Našu Emiliju!
I onda sve se preokrenulo. Najedanput, to malo stvorenje, nas je potpuno zaokupilo. Nismo stigli ni „za nos da se uhvatimo“. Bila je jedna veoma zahtjevana beba ;-). Prvi put smo zaspali cijelu noć kad je imala 14 mjeseci. Ali ni to što smo imali noćna dežurstva povezana sa žešćom frkom na poslu. Rad na projektima poslije ponoći izmedju dva budjenja, da bi se uspjela platiti kirija za stan. Niti sva otkazana putovanja po svijetu koje sam mogao da imam kao sekretar ministarsva turizma. Niti to što ti više ne smeta što si zaboravio da se obriješ žureći na posao, niti napola ispleglane košulje ispod odjela, niti povraćkica na ramenu, niti svi prijemi kod predsjednika i ambasadora koje sam zbog temperature njene propustio, nisu mi značile gubitak. To nije bila žrtva, to je jednostavno bilo ono što je bilo najbolje za nju, našu Emiliju. Shvataš da nisi znao šta je život dok te ova „ženska“ nije zavrtela oko prsta. Pa to je Krštenje!
I eto, dobio sam odgovor na pitanje šta je Krštenje koje sam uradio. To je u najkrajećem: Ono kad zapostaviš svoje interese, svoje vrijeme, svoje želje, da bi ispunio potrebe Onog drugog do koga ti je stalo! Otac naš nebeski je dao svoga jedinog Sina da umre na krstu za nas (čitaj mene, tebe) da svaki koji ga vjeruje i koji se krsti u njegovo ime bude spašen.
I ono što je za mene čudesno u ovih 10 godina je upravo to: Onog dana kad počneš da gledaš na ono što je potrebno za Onog drugog pored tebe, kad SVOJE STAVIŠ U DRUGI PLAN, ali ne kao neki napor ili obavezu, već zato što ti je do tog drugog stalo, čak više nego do sebe (a volim moju djecu Danila i Emiliju zaista više nego sebe), počneš da uvidjaš da se Neko već pobrinuo za tvoje potrebe i želje, i da ni u čemu nisam oskudevao sve ove godine. Naprotiv to su godine ispunjenja svih mojih ambicija i želja koje sam potajno gajio u srcu, za koje nisam ni znao, i nisam ništa izgubio zbog toga što sam se posvetio svojoj porodici, a i drugima (koliko sam mogao).

VJENAC OD VJETROVA

Da li je to vjetar
Ili od zime lišće drhće
Promrzli prsti u tvojoj kosi
Ili samo sa usana kaplje
Riječ moja gorko iskrena
Ovim oktobrom prošivena
Kao čojani kaputić
Za izlazak
U dugu hladnu noć
Koji nevješto sakriva tvoju golotinju
Suviše si bosa
Za ovu nemirnu slutnju
Koja me svojom drskošću vara
Pa mi se mute slike
Kao kaledioskop tvojih djevojačkih snova
Poberi preostale poljubce moje
Sa tvog obnaženog vrata
Pobacaj ih kao latice
Na ove umorne vojnike
Koji pobjednički trgom prolaze
Ali nekom tudjom zemljom
Kao da su nešto izgubili
Njihovi se pogledi mrse
U krošnji našeg drveta
Ispod kog si izgubila jedno pero
Kojim ti pišem ovaj vjenac od vjetrova
Čudnu si mapu ispisala svojim pogledima
Pa po njima gledam strane svijeta
I tražim mjesto
Gdje ću te ponovo sresti
Zaustavljenu u bezbrižnom trku
Dok hvataš poljske leptire
Suviše sretna za zdravu pamet
Kako li je divno stanovati
Na istoj planeti sa tobom
Zvijezde si ljubomorom začinila
Pa trepću jadne crvene
A onda kada dodje dan
Kad pobereš sve cvijeće
Koje za tebe podižem i pazim
Neka ti ne bude teško
Kada budeš odlazila
Sa vijencem od vjetrova

недеља, 19. јун 2011.

Gdje nam je zahvalnost?

Slušam što govore ljudi oko mene, oslušni i Ti, što govore tvoje komšije. kolege na poslu i čućeš dosta negativnih riječi, kritika, priča o dugovima, kreditima, o nesrećama koje su se desile, bolestima, pokajanjima, itd...
Upali TV, otvori novine, prepune su raznih negativnih analiza, svjetska ekonomska kriza, demonstracije, bombardovanju, izbjeglicma, gladnima, gradjanskih ratova, terorističkih napada i raznih prijetnji... U Crnoj Gori slušamo o korupciji, o narko kartelima, lopovluku, o prevarama, stečajevima, štroajkovima gladju. Danas je popularno biti analitičar koji govori vrlo negativno o stanju u zemlji, o vlasti, opštom beznadju i sl. Diskvalifikuju se ličnosti, udruženja, stranke, pa čak i cijele nacionalne zajednice. Takodje čućeš, o razvodima, o abortusima, o agresivnim maloljetnim delikventima... Česta su samoubistva...
Otkud sve to crnilo?
Ja imam neke odgovore na ova pitanja, ali sada cu krako govoriti, o jednoj raširenoj pojavi - NEZAHVALNOST. Pitaš se kakve veze to ima!?
Pa ima, imamo pogrešan fokus! Gledamo negativnu stranu u našoj okolini. Stavljamo razne nedostatke pod lupu. I normalno je da su uvećani!
Mi imamo odgovornost šta gledamo i kako gledamo. Biblija ima jedan intersantan stih: "Svetilo tijelu je oko. Ako je, dakle, oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti; a ako oko tvoje ne valja, sve će tijelo tvoje tamno biti. Ako je, dakle, svetlost koja je u tebi, tama, kolika će biti tama?"
Mi možemo da neprestano da analiziramo bračnog druga ili partnera, da sumnjičimo, kritikujemo.. Možemo ubijati u pojam svoju djecu , kad nešto pogreše, ili ne uspiju u onom što bi mi željeli... Da li ćemo prezirati svoje roditelje, zbog onog što nam nijesu mogli pružiti, za sve što su navodno mogli, a nijesu? Hoćemo li svoje kumove zaobilaziti na ulici, za neke “izdaje” kada nam je potrebna podrška I pomoć bila. Mrzeti svoje selo, grad ili Crnu Goru, I žaliti što se ne rodismo u Švajcarskoj, već tu na Balkanu, usred sankcija, ratnih sukoba I čestih oskudica… Kriviti vlasti što nam nijesu omogućili posao I dobru zaradu, ugodan život. Možemo sve ovo, puniti se gnjevom I gorčinom…
Ili, možemo početi zahvaljivati!
Za šta da zahvaljujemo? Na svemu I svagda! Mogli bi, da zahvaljujemo na svakom obroku koji imamo, danu bez bolesti, mirnom času u krugu porodice. Mogli bi zahvaljivati Bogu na svojim roditeljima, na svemu što su uradili u našem životu. A trebali bi da zahvaljujemo za naše učitelje i profesore i onda kad dobijemo slabiju ocjenu, za naše poslodavce i kada zakidaju na plati, za naše sveštenike i kada sami griješe, za naše vlasti i ako se ne slažeš sa nekim odlukama… Otićiću još dalje, trebali bi zahvaljivati i za našee neistomišljenike i neprijatelje (silna je tajna sakrivena u ovome, o čemu ću možda drugi put više pisati).
I kada nastavimo da zahvaljujemo za ono dobro koje smo primili, posebno od onih koji su od autoriteta i koji su nad tobom, vidjećemo da toga uopšte nije malo. Naprotiv, ništa manje od onog lošeg što su učinili. I vjerujem da sloboda onda nije daleko, sloboda od onog negativizna, gorčine I ružnih misli I riječi.
Imam jedan recept za uspjeh sa ljudima: Pričaj o tom dobrom što si uvidio kad pričaš o nekom drugom, a ne ogovoraj ga i ne kritikuj!
Razmislimo, zar bi dali poklon nezahvalnom djetetu, koje je ćušnulo ono što ste im prošli put poklonili. Kojega bi radnika nagradili ili unaprijedili prije, nekog koji stalno nešto mramlja i negoduje, ili onog koji pokazuje zahvalnost za posao koji radi, kojemu nikad nije ništa teško.
Zar ne želimo da nam budu zahvalni drugi na onom što smo im uradili, pa zašto je onda zahvalnost ne dajemo drugima! Malo više pozitivnog stava kod nas crnogoraca, vjerujem da bi promijenilo našu stvarnost, u mnogome. To je taj butterfly effect koji sam pomenuo u prvom postu. Kada se promijenimo u pravcu zahvaljivanja I pozitivnog govora, doći će do napretka u našem životu.
Moje iskustvo je veliko po ovom pitanju, mogao bih do sjutra da pričam o ovome. Navešću samo jedan dogadjaj od prije 10 godina, kada sam prvi put ovo primijenio u svojem životu. Naime, bio sam nezadovoljan svojim poslom u Fondu za razvoj, koji je tada bio renomirana institucija sa dobrim platama. I sada se pitam kako se desilo da sam upao u negativizam i nezadovoljnstvo. Sad mi je jasno da je to bilo zbog čestih kritika, ogovaranja i negativnog govora o svojim pretpostavljenima. Nisam bio zadovoljan svojim statusom, ubjedjen da mi pripada nešto više, smatrao sam da napreduju neki koji manje znaju od mene. Pričao kako me ne voli šef, kako su me pravarili za stan, kojeg je dobio neko sa manje bodova na rang listi itd itd.. Kada sam odlučio da se zahvaljujem Bogu za svoj posao koji mi krani porodicu, za dobru platu koju sam dobijao. Počeo sam da dolazim tačno u 7.00h na posao, odlazio posljednji (što je bilo čudo ) Isupnjavao sve svoje radne obaveze i više nego što se od mene tražilo. Desila se promjena, nije se promijenilo ništa u Fondu i odnos drugih prema meni, ali sam ja dobio još bolju ponudu za drugi posao, za državnu funkciju. I nije prošlo 2-3 mjeseca, ja sam bio u mnogo boljoj situaciji. I onda nisam imao više nikakve zle misli o onima koji su mi krivo činili, već naprotiv.
Ponoviću: Zato zahvaljujmo Bogu, na svakom obroku koji imamo, ljudima koji nas vole, danu bez bolesti, mirnom času u krugu porodice, i.... desice se željena promjena...

субота, 18. јун 2011.

Startujem sa blogom!

Imam zelju da startujem sa svojim blogom. Da podjelim neke svoje stavove sa Vama. Govoricu o drustvu, o zivotnim temama, i potrebi za individaulnim preobrazajem. Jer jedino sto zaista mozemo promijeniti u ovom svijetu, smo Mi.

Vjerujem u "butterfly efekat". Vjerujem da ako pocnemo sa promjenom naseg uma i nasih stavova, nasa okolina ce se promijeniti. Najprije atmosfera oko nas ce se promijeniti, to ce promijeniti nesto u nasoj kuci, u nasoj porodici, na nasim poslovima, itd, itd... to ce promijeniti nase drustvo, i konacno to ce promijeniti svijet!!!


Ako u to vjerujes kao ja, onda ta vjera ti daje snagu, ona je ta koja pobjedjuje, pobjeduje ovaj svijet!