Citao sam izjave nekih diplomata i analiticara oko prosirenja EU, koji kazu, da EU zbog svjetske ekonomske krize gubi entuzijazam. Takodje, da zbog krize opada entuzijazam stranih investitora za ulaganja itd. Moje je misljenje da na istinski entuzijazam krize ne djeluju, i da ga cak cine vidljivim i neophodnijim.
Sta je to entuzijazam, potrazio sam na Wikipediju, i tamo piše Oduševljenje ili entuzijazam (grč. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čoveka punog Boga. U neoplatonizmu dobija mističko-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava posednutost Svetim Duhom. U novije vreme entuzijazam se poistovećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto.
Ja bih svojim riječima entuzijazam definisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. I zapravo to je kada čovjek nešto čini ne iz gnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira, tuge, lijenosti i sl. Nego upravo suprotno, kada u sebi nalazi STABILAN POLET, da učini iz ljubavi prema drugom, iz potrebe za pomirnjem, da bi nekog ili sebe obradovao, ili ne čini nešto zbog svoje strpljivosti i trpeljivosti drugoga.
Ljudi ispunjeni tim DOBRIM DUHOM, oni koji čine nešto više od onog što je nužno, jer jadni smo mi ljudi ako činimo samo ono što je neophodno i što neko zahtjeva od nas. To su ljudi pokrenuti nekom nutarnjom snagom, motivisani da učini ono u što vjeruju, da savladaju prepreke i preuzmu odgovornost.
U ovom vrijeme krize, trebaju nam ljudi puni entuzijazma, koji neće tražiti izgovore u samoj krizi i nevoljama… Ja srijećem ljude koji imaju to, entuzijazam tj. kako jedan prevod kaže, koji su oduševljeni sa životom. Koji ne staju i ne odustaju pred preprekama i izazovima. Zato sam na početku ustvrdio da na istinski entuzijazam krize ne utiču. To su ljudi “evergreen”, koji uvjek rastu, koji su uvijek mladi, uvjek sa vatrom u srcu da učine to nešto više od života. Za njih ne važe pravila, epidemije, narodne bune, krize i nestašice, crveno na berzi. Oni pokreću druge na akciju, oni ne rade za lični dohodak, znaju šta je humanitarian rad, volonterizam i pomoć unesrećenima, imaju viziju i za njom trče.
Ali ih je malo… Trebaju nam takvi, ne samo u Vladi, već i u našim bolnicama, našim preduzećima, ustanovama, sudovima, udruženjima i td.. Oni koji nisu umorni i bezvoljni, koji ne kukaju i smišljaju izgovore za svoje poraze, kojima se snaga obnavlja svaki dan. To su entuzijasti, Ljudi u Bogu, koji razumiju da njihova snaga nije u njima samima, već da ih nosi taj Duh, da im se krila iznova pune, da mogu da učine i nemoguće, jer njihova vjera ih vodi da hodaju po vodi. Njih ne pokreću sebični interesi i pohlepa i to se brzo prepozna. A kada ih prepoznamo dajmo im povjerenje i priliku, jer to je svakome potrebno. Entuzijazam izvire iz tog pouzdanja u ono što vjeruješ, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u taj glas koji dolazi iz srca. Jer vjerovati u sebe je prilicno tesko ako kroz djetinjstvo roditelji nisu vjerovali u nas, ili ako smo iskusili teške poraze. Jedini način da čovjek pobjedi taj kompleks niže vrijednosti i osjećaj nesigurnosti, je pouzdanje u Boga i taj entuzijazam koji nas ovdi i motiviše.
Sjetih se jedne babice iz Beograda, čiji je posao bio da obilazi porodilje i bebe po kućama i daje im podršku u tim prvim danima. Njen reon je bio prigradsko naselje Višnjička banja i Višnica, koji je veoma raštrkan, tako da je sve pješke obilazila porodilje u tom kraju, tako i moju suprugu sa sinom, kad je izašla iz bolnice. Nikad nećemo zaboraviti tu ženu, koja je neumorno dolazila svaki dan da povija pupak našoj bebi i da ga okupa i sl. Njena obaveza je bila da to učini možda jedan ili dva puta da pokaže roditeljima kako se radi, al ne ona je to činili svakodnevno dok se sve nije regulisalo. Dala odgovor na svako pitanje sa strpljivošću i sa nekom vedrinom, a pješke je dolazila po suncu u sred jula, imajući mnogo posla. Sve to za nekih 250 eura plate koliko smo posredno saznali. Nije uzela od nas nikakvu čast ili bilo šta drugo sem čašu vode. Mislim da se razumijemo o čemu pričamo. Mislim da su nam takvi ljudi neophodni...
Sta je to entuzijazam, potrazio sam na Wikipediju, i tamo piše Oduševljenje ili entuzijazam (grč. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čoveka punog Boga. U neoplatonizmu dobija mističko-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava posednutost Svetim Duhom. U novije vreme entuzijazam se poistovećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto.
Ja bih svojim riječima entuzijazam definisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. I zapravo to je kada čovjek nešto čini ne iz gnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira, tuge, lijenosti i sl. Nego upravo suprotno, kada u sebi nalazi STABILAN POLET, da učini iz ljubavi prema drugom, iz potrebe za pomirnjem, da bi nekog ili sebe obradovao, ili ne čini nešto zbog svoje strpljivosti i trpeljivosti drugoga.
Ljudi ispunjeni tim DOBRIM DUHOM, oni koji čine nešto više od onog što je nužno, jer jadni smo mi ljudi ako činimo samo ono što je neophodno i što neko zahtjeva od nas. To su ljudi pokrenuti nekom nutarnjom snagom, motivisani da učini ono u što vjeruju, da savladaju prepreke i preuzmu odgovornost.
U ovom vrijeme krize, trebaju nam ljudi puni entuzijazma, koji neće tražiti izgovore u samoj krizi i nevoljama… Ja srijećem ljude koji imaju to, entuzijazam tj. kako jedan prevod kaže, koji su oduševljeni sa životom. Koji ne staju i ne odustaju pred preprekama i izazovima. Zato sam na početku ustvrdio da na istinski entuzijazam krize ne utiču. To su ljudi “evergreen”, koji uvjek rastu, koji su uvijek mladi, uvjek sa vatrom u srcu da učine to nešto više od života. Za njih ne važe pravila, epidemije, narodne bune, krize i nestašice, crveno na berzi. Oni pokreću druge na akciju, oni ne rade za lični dohodak, znaju šta je humanitarian rad, volonterizam i pomoć unesrećenima, imaju viziju i za njom trče.
Ali ih je malo… Trebaju nam takvi, ne samo u Vladi, već i u našim bolnicama, našim preduzećima, ustanovama, sudovima, udruženjima i td.. Oni koji nisu umorni i bezvoljni, koji ne kukaju i smišljaju izgovore za svoje poraze, kojima se snaga obnavlja svaki dan. To su entuzijasti, Ljudi u Bogu, koji razumiju da njihova snaga nije u njima samima, već da ih nosi taj Duh, da im se krila iznova pune, da mogu da učine i nemoguće, jer njihova vjera ih vodi da hodaju po vodi. Njih ne pokreću sebični interesi i pohlepa i to se brzo prepozna. A kada ih prepoznamo dajmo im povjerenje i priliku, jer to je svakome potrebno. Entuzijazam izvire iz tog pouzdanja u ono što vjeruješ, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u taj glas koji dolazi iz srca. Jer vjerovati u sebe je prilicno tesko ako kroz djetinjstvo roditelji nisu vjerovali u nas, ili ako smo iskusili teške poraze. Jedini način da čovjek pobjedi taj kompleks niže vrijednosti i osjećaj nesigurnosti, je pouzdanje u Boga i taj entuzijazam koji nas ovdi i motiviše.
Sjetih se jedne babice iz Beograda, čiji je posao bio da obilazi porodilje i bebe po kućama i daje im podršku u tim prvim danima. Njen reon je bio prigradsko naselje Višnjička banja i Višnica, koji je veoma raštrkan, tako da je sve pješke obilazila porodilje u tom kraju, tako i moju suprugu sa sinom, kad je izašla iz bolnice. Nikad nećemo zaboraviti tu ženu, koja je neumorno dolazila svaki dan da povija pupak našoj bebi i da ga okupa i sl. Njena obaveza je bila da to učini možda jedan ili dva puta da pokaže roditeljima kako se radi, al ne ona je to činili svakodnevno dok se sve nije regulisalo. Dala odgovor na svako pitanje sa strpljivošću i sa nekom vedrinom, a pješke je dolazila po suncu u sred jula, imajući mnogo posla. Sve to za nekih 250 eura plate koliko smo posredno saznali. Nije uzela od nas nikakvu čast ili bilo šta drugo sem čašu vode. Mislim da se razumijemo o čemu pričamo. Mislim da su nam takvi ljudi neophodni...
Коментари
Постави коментар