Пређи на главни садржај

ODUŠEVLJENI ŽIVOTOM

Citao sam izjave nekih diplomata i analiticara oko prosirenja EU, koji kazu, da EU zbog svjetske ekonomske krize gubi entuzijazam. Takodje, da zbog krize opada entuzijazam stranih investitora za ulaganja itd. Moje je misljenje da na istinski entuzijazam krize ne djeluju, i da ga cak cine vidljivim i neophodnijim.
Sta je to entuzijazam, potrazio sam na Wikipediju, i tamo piše Oduševljenje ili entuzijazam (grč. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čoveka punog Boga. U neoplatonizmu dobija mističko-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava posednutost Svetim Duhom. U novije vreme entuzijazam se poistovećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto.
Ja bih svojim riječima entuzijazam definisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. I zapravo to je kada čovjek nešto čini ne iz gnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira, tuge, lijenosti i sl. Nego upravo suprotno, kada u sebi nalazi STABILAN POLET, da učini iz ljubavi prema drugom, iz potrebe za pomirnjem, da bi nekog ili sebe obradovao, ili ne čini nešto zbog svoje strpljivosti i trpeljivosti drugoga.
Ljudi ispunjeni tim DOBRIM DUHOM, oni koji čine nešto više od onog što je nužno, jer jadni smo mi ljudi ako činimo samo ono što je neophodno i što neko zahtjeva od nas. To su ljudi pokrenuti nekom nutarnjom snagom, motivisani da učini ono u što vjeruju, da savladaju prepreke i preuzmu odgovornost.
U ovom vrijeme krize, trebaju nam ljudi puni entuzijazma, koji neće tražiti izgovore u samoj krizi i nevoljama… Ja srijećem ljude koji imaju to, entuzijazam tj. kako jedan prevod kaže, koji su oduševljeni sa životom. Koji ne staju i ne odustaju pred preprekama i izazovima. Zato sam na početku ustvrdio da na istinski entuzijazam krize ne utiču. To su ljudi “evergreen”, koji uvjek rastu, koji su uvijek mladi, uvjek sa vatrom u srcu da učine to nešto više od života. Za njih ne važe pravila, epidemije, narodne bune, krize i nestašice, crveno na berzi. Oni pokreću druge na akciju, oni ne rade za lični dohodak, znaju šta je humanitarian rad, volonterizam i pomoć unesrećenima, imaju viziju i za njom trče.
Ali ih je malo… Trebaju nam takvi, ne samo u Vladi, već i u našim bolnicama, našim preduzećima, ustanovama, sudovima, udruženjima i td.. Oni koji nisu umorni i bezvoljni, koji ne kukaju i smišljaju izgovore za svoje poraze, kojima se snaga obnavlja svaki dan. To su entuzijasti, Ljudi u Bogu, koji razumiju da njihova snaga nije u njima samima, već da ih nosi taj Duh, da im se krila iznova pune, da mogu da učine i nemoguće, jer njihova vjera ih vodi da hodaju po vodi. Njih ne pokreću sebični interesi i pohlepa i to se brzo prepozna. A kada ih prepoznamo dajmo im povjerenje i priliku, jer to je svakome potrebno. Entuzijazam izvire iz tog pouzdanja u ono što vjeruješ, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u taj glas koji dolazi iz srca. Jer vjerovati u sebe je prilicno tesko ako kroz djetinjstvo roditelji nisu vjerovali u nas, ili ako smo iskusili teške poraze. Jedini način da čovjek pobjedi taj kompleks niže vrijednosti i osjećaj nesigurnosti, je pouzdanje u Boga i taj entuzijazam koji nas ovdi i motiviše.
Sjetih se jedne babice iz Beograda, čiji je posao bio da obilazi porodilje i bebe po kućama i daje im podršku u tim prvim danima. Njen reon je bio prigradsko naselje Višnjička banja i Višnica, koji je veoma raštrkan, tako da je sve pješke obilazila porodilje u tom kraju, tako i moju suprugu sa sinom, kad je izašla iz bolnice. Nikad nećemo zaboraviti tu ženu, koja je neumorno dolazila svaki dan da povija pupak našoj bebi i da ga okupa i sl. Njena obaveza je bila da to učini možda jedan ili dva puta da pokaže roditeljima kako se radi, al ne ona je to činili svakodnevno dok se sve nije regulisalo. Dala odgovor na svako pitanje sa strpljivošću i sa nekom vedrinom, a pješke je dolazila po suncu u sred jula, imajući mnogo posla. Sve to za nekih 250 eura plate koliko smo posredno saznali. Nije uzela od nas nikakvu čast ili bilo šta drugo sem čašu vode. Mislim da se razumijemo o čemu pričamo. Mislim da su nam takvi ljudi neophodni...

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski