Пређи на главни садржај

Giljotina

Proslog mjeseca posjetili su nas u Doljanima (prigradsko naselje Podgorice) inkasanti Vodovoda PG. Prvi put od kada smo kupili kuci. Nismo placali vodu godinama (mea culpa :-)). I nije to jedino što vidim da se sve vise moraju postovati propisi, platiti racuni, registrovati neki zanati (popravke kola, molerske usluge, prevodilacke usluge, privatni smjestaj i td) i placati porez na imovinu, porez na neke vanredne licne prihode, parking itd.
Uhvatim sebe u razmisljanju, da li mi odgovara ono sto se na svim medijima uveliko prica, o vladavini prava, postovanju zakona za sve. Iskreno imam problem platiti sve sto su moje zakonske obaveze, i koje su potpuno na mjestu i opravdane, kao ta voda. Za mene je to novi trosak u tesko ostvarenom balansu mojih finansija. Ne pricam o skupoci ili necem slicnom. Precizno govorim o svemu onome sto je vec davno propisano, ali se nije primjenjivalo, odnosno postovalo.
To je ono npr.kad sam bio kupovao kucu, bio sam iskusan da prikazem manji iznos kupoprodajne cijene, kako bi mi manji porez bio, o tome pricam. Ali rekao sam „NE, daj caru carevo...“. Govorim o situaciji kada postovanje zakona pocne da se kosi sa pitanjem egzistencije, i onda covjek nema bas mnogo „moralnih kocnica“ da pocne da izbjegava svoje zakonske obaveze... I to onda nije problem onda samo njegov, to je ipak nesto siri problem. Jer onda su mnogi „gresni“ u malom, i to u svom srcu znaju. Onda to pocne da postaje pravilo ponasanja, a ne eksces. Stanje a ne pojava.
I to je ono sto mislim da je jedna od najtežih posljedica ekonomskih sankcija (embargo), koje su uvedene devedesetih godina, koje su iskrivile armaturu drustvenog tkiva, u kojem je krsenje sankcija, bila kao neki nacionalni ponos, a za placanje nekih racuna, poreza, komunalija na divlje izgradjene objekte, bila tabu tema. Posebno dok je trajalo bombardovanje 99 godine. I upravo, barem ja tako mislim, otvorena je „pandorina kutija“ nepostovanja propisa, rada na crno, vanpijacne prodaje... I mislim da ce dvostruko vise vremena trebati da se ustanovi pravna drzava.
Pitas se, zasto sam stavio u naslovu Giljotina. Pa dok o ovome pisem, a posebno dok sam zadnjih dvije godine radio na jednom projektu u vladi, koji analizira nase zakonodavstvo i daje preporuke za ukidanje nepotrebnih zakona i smanjenje raznih taksi, puno sam razmisljao i slusao o svemu ovome. Sjetih se jednog stranog eksperta koji je tvorac koncepta „Giljotine propisa“, koji je upravo govorio o ovom fenomenu „regulatornog rizika (u daljem tekstu:RR)“, da sve zemlje koje su prosle ili prolaze tranziciju, po ovom pitanju prolaze 4 faze. U prvoj (u kojoj smo i mi bili u pomenuto vrijeme 90 tih) postoji veliki RR a relativno mali trošak za poslovanje (jer se slabo primjenjuju propisi, siva ekonomija i sr.). I onda pocinju da funkcionišu instutucije sistema, pocinje naplata prihoda (kao one moje vode sa pocekta price), rade sudovi, zatvori i sl.. I pocinju da rastu naglo troškovi. Tako da imate i visok RR ili i visoke troškove. I to je neizdrživo za privredu. Bez obzira sto pocinju strane investicije, zbog povecanog poverenja u institucije sistema, i bez obzira sto pocne da opada RR, i dalje su troskovi izuzetno veliki. Drzava mora da reaguje u ovoj fazi sa Giljotinom propisa, i da drasticno pocne da samnjuje administrativne troskove, pojednostavljuje procedure (faza 4). Kao posledica bi bila smanjen RR i smanjen trošak.
Mislim da smo mi u Crnoj Gori u toj nekoj 3 fazi, kada pocinje i reforma inspekcija, sudovi su stvorili potrebnu azurnost, inksanti rade svoj posao. Ali da bi se sve to odrzalo, da bi se odrzala vladavina prava, odnosno da bi ljudi (čitaj ja i ovaj racun za vodu) mogli da postuju zakona, moraju se „Giljotinirati propisi“. I to je jedan delikatan i slozen posao. I mislim da je pravo vrijeme... Jer da se Giljotina uradila na samom pocetku, to nista ne bi znacilo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski