Juce mi je moj dobar prijatelj, veoma dobar prijatelj, na našim rijetkim susretima ali uvjek jedistvenim “kafama”, ispricao pricu o svojoj ćerki koja trenutno kao student sezonski radi na primorju da bi platila školarinu.
No najprije želim podjeliti samo par rijeci o njenom ocu, mom prijetelju. On je jedan veliki čovjek po visini i konstituciji, ali i po velikom i toplom srcu.
Srednjih je godina, pedeset i neka. Kada ste pored njega čini vam se da ste zaštićeni od neprijatelja. Znamo se preko 15 godina. Od njega sam uvjek šlusao priče o životu, o filozofiji, o Bogu, o trazenjima mira i uvjek je nalazio načina da mi pomogne i da me dovede do razumijevnja i pronadjem te odgovore u sebi. Nikad nije nametao svoje mišljenje, ali mi je pomagao da izadjem iz nekih predrasuda. Izvrstan je matematičar i logičar, inače je programer kompjuterskih sistema po struci. Njegovom logiciranju teško odole bilo kakvi klišei i stereotipi. On nekako matemaričarski uvjek traži zajednički imenitelj za neodredjeni skup pojmova, vadi korijen, nalazi tangentu ili centrifugalnu silu. A sve to da bi proniknuli u uzroke nekih spoljnih manifestacija koje dozivljavamo kao izazove, koje su same po sebi samo privid i sjenka onoga sto je zaista problem.
Znam i da je njegova ćerka uvjek tako slušala oca do priča o svim tim stvarima. Ne kao neku filozofiju, nego zato sto je on takav jer on je uvjek ono sto govori dijeleći svoja uvjerenja. Ali, kao i svako dijete, pa i onih “velikih” očeva, želi neko svoje lično iskustvo, razumijevanje i svoje odgovore, svoj identite, po makar i buntovnički. Što je apsolutno normalno za mladost.
Elem, pričala mu je, da je taj dan stojeći za pultom na svom random mjestu jako zaželjela da popije jednu kafu. Bila je daleko od kuće, nije imala ni centa u džepu. Pomolila se, možda po prvi put: “Bože, kad bi mi neko dao dva eura!” i vrijeme je prolazilo, nije bilo posla ni ljudi. Onda je ušao jedan čovjek koji je htio nešto da trguje… i dok je brojala pare od kusura, vidjela je da ima 2 eura viška, a onaj čovjek je već izašao iz lokala. Ona je potrčala napolje da ga stigne da mu vrati taj višak novca, pozvala ga jako i pokazivala mu dva eura koje je zaboravio. On se okrenuo nasmiješio i rekao “Ta dva eura, ona su ZA TEBE”.
Riječi “ZA TEBE” su je presjekle po pola. Razumjela je, to je bilo za NJU, a ne kusur, a ne greškom ostavljem novac. A posebno ta dva eura nijesu bila nešto što se treba prikriti ili zgradbiti. Ona su bila dar, ona su bila odgovor na njenu molitvu.
Vratila se, i otišla sa radošću i uživanjem da popije svoju željenu kafu. Kad se sve završilo, nazvala je naročito oca i ispričala mu ovo jer je znala da on razumije te stvari, i rekla mu: “Tata, danas je dan kada sam upoznala Boga”. Upoznala je brižno srce nebeskog Oca koji sluša i uslišava takve “male” molitve svoje čerke koja je bila daleko od porodice.
No najprije želim podjeliti samo par rijeci o njenom ocu, mom prijetelju. On je jedan veliki čovjek po visini i konstituciji, ali i po velikom i toplom srcu.
Srednjih je godina, pedeset i neka. Kada ste pored njega čini vam se da ste zaštićeni od neprijatelja. Znamo se preko 15 godina. Od njega sam uvjek šlusao priče o životu, o filozofiji, o Bogu, o trazenjima mira i uvjek je nalazio načina da mi pomogne i da me dovede do razumijevnja i pronadjem te odgovore u sebi. Nikad nije nametao svoje mišljenje, ali mi je pomagao da izadjem iz nekih predrasuda. Izvrstan je matematičar i logičar, inače je programer kompjuterskih sistema po struci. Njegovom logiciranju teško odole bilo kakvi klišei i stereotipi. On nekako matemaričarski uvjek traži zajednički imenitelj za neodredjeni skup pojmova, vadi korijen, nalazi tangentu ili centrifugalnu silu. A sve to da bi proniknuli u uzroke nekih spoljnih manifestacija koje dozivljavamo kao izazove, koje su same po sebi samo privid i sjenka onoga sto je zaista problem.
Znam i da je njegova ćerka uvjek tako slušala oca do priča o svim tim stvarima. Ne kao neku filozofiju, nego zato sto je on takav jer on je uvjek ono sto govori dijeleći svoja uvjerenja. Ali, kao i svako dijete, pa i onih “velikih” očeva, želi neko svoje lično iskustvo, razumijevanje i svoje odgovore, svoj identite, po makar i buntovnički. Što je apsolutno normalno za mladost.
Riječi “ZA TEBE” su je presjekle po pola. Razumjela je, to je bilo za NJU, a ne kusur, a ne greškom ostavljem novac. A posebno ta dva eura nijesu bila nešto što se treba prikriti ili zgradbiti. Ona su bila dar, ona su bila odgovor na njenu molitvu.
Vratila se, i otišla sa radošću i uživanjem da popije svoju željenu kafu. Kad se sve završilo, nazvala je naročito oca i ispričala mu ovo jer je znala da on razumije te stvari, i rekla mu: “Tata, danas je dan kada sam upoznala Boga”. Upoznala je brižno srce nebeskog Oca koji sluša i uslišava takve “male” molitve svoje čerke koja je bila daleko od porodice.
Коментари
Постави коментар