Sjutra slavim jedan veoma vazan jubilej. Deset (10) godina se navršava od mog KRŠTENJA. Koincendencija je što sam tada imao 30 godina, kao Isus, kad se krstio. Problem kod ovih cifara je medjutim što to znači da uskoro punim 40 godina :-o! Uf, kako sam omatorio! To su one godine Ahmeta Nurudina „čovek još dovoljno mlad da bi imao želja, ali već star da ih ostvaruje“. Bože, kako mi se sve to činilo tako daleko, a sad su tu. Nego hvala Bogu i za to, ne žalim se, super se osjećam!Ipak da se vratim temi: krstio sam se, bio sam baš srećan, ali nisam baš razumio šta zapravo znači to krštenje. Ali već 17 jula te godine je stigao odgovor. Tog fantastičnog dana ja i Ceca (moja predivna supruga) dobili smo najljepšu djevojčicu od 3,65 kg i 48 cm. Našu Emiliju!
I onda sve se preokrenulo. Najedanput, to malo stvorenje, nas je potpuno zaokupilo. Nismo stigli ni „za nos da se uhvatimo“. Bila je jedna veoma zahtjevana beba ;-). Prvi put smo zaspali cijelu noć kad je imala 14 mjeseci. Ali ni to što smo imali noćna dežurstva povezana sa žešćom frkom na poslu. Rad na projektima poslije ponoći izmedju dva budjenja, da bi se uspjela platiti kirija za stan. Niti sva otkazana putovanja po svijetu koje sam mogao da imam kao sekretar ministarsva turizma. Niti to što ti više ne smeta što si zaboravio da se obriješ žureći na posao, niti napola ispleglane košulje ispod odjela, niti povraćkica na ramenu, niti svi prijemi kod predsjednika i ambasadora koje sam zbog temperature njene propustio, nisu mi značile gubitak. To nije bila žrtva, to je jednostavno bilo ono što je bilo najbolje za nju, našu Emiliju. Shvataš da nisi znao šta je život dok te ova „ženska“ nije zavrtela oko prsta. Pa to je Krštenje!
I eto, dobio sam odgovor na pitanje šta je Krštenje koje sam uradio. To je u najkrajećem: Ono kad zapostaviš svoje interese, svoje vrijeme, svoje želje, da bi ispunio potrebe Onog drugog do koga ti je stalo! Otac naš nebeski je dao svoga jedinog Sina da umre na krstu za nas (čitaj mene, tebe) da svaki koji ga vjeruje i koji se krsti u njegovo ime bude spašen.
I ono što je za mene čudesno u ovih 10 godina je upravo to: Onog dana kad počneš da gledaš na ono što je potrebno za Onog drugog pored tebe, kad SVOJE STAVIŠ U DRUGI PLAN, ali ne kao neki napor ili obavezu, već zato što ti je do tog drugog stalo, čak više nego do sebe (a volim moju djecu Danila i Emiliju zaista više nego sebe), počneš da uvidjaš da se Neko već pobrinuo za tvoje potrebe i želje, i da ni u čemu nisam oskudevao sve ove godine. Naprotiv to su godine ispunjenja svih mojih ambicija i želja koje sam potajno gajio u srcu, za koje nisam ni znao, i nisam ništa izgubio zbog toga što sam se posvetio svojoj porodici, a i drugima (koliko sam mogao).
I onda sve se preokrenulo. Najedanput, to malo stvorenje, nas je potpuno zaokupilo. Nismo stigli ni „za nos da se uhvatimo“. Bila je jedna veoma zahtjevana beba ;-). Prvi put smo zaspali cijelu noć kad je imala 14 mjeseci. Ali ni to što smo imali noćna dežurstva povezana sa žešćom frkom na poslu. Rad na projektima poslije ponoći izmedju dva budjenja, da bi se uspjela platiti kirija za stan. Niti sva otkazana putovanja po svijetu koje sam mogao da imam kao sekretar ministarsva turizma. Niti to što ti više ne smeta što si zaboravio da se obriješ žureći na posao, niti napola ispleglane košulje ispod odjela, niti povraćkica na ramenu, niti svi prijemi kod predsjednika i ambasadora koje sam zbog temperature njene propustio, nisu mi značile gubitak. To nije bila žrtva, to je jednostavno bilo ono što je bilo najbolje za nju, našu Emiliju. Shvataš da nisi znao šta je život dok te ova „ženska“ nije zavrtela oko prsta. Pa to je Krštenje!
I eto, dobio sam odgovor na pitanje šta je Krštenje koje sam uradio. To je u najkrajećem: Ono kad zapostaviš svoje interese, svoje vrijeme, svoje želje, da bi ispunio potrebe Onog drugog do koga ti je stalo! Otac naš nebeski je dao svoga jedinog Sina da umre na krstu za nas (čitaj mene, tebe) da svaki koji ga vjeruje i koji se krsti u njegovo ime bude spašen.
I ono što je za mene čudesno u ovih 10 godina je upravo to: Onog dana kad počneš da gledaš na ono što je potrebno za Onog drugog pored tebe, kad SVOJE STAVIŠ U DRUGI PLAN, ali ne kao neki napor ili obavezu, već zato što ti je do tog drugog stalo, čak više nego do sebe (a volim moju djecu Danila i Emiliju zaista više nego sebe), počneš da uvidjaš da se Neko već pobrinuo za tvoje potrebe i želje, i da ni u čemu nisam oskudevao sve ove godine. Naprotiv to su godine ispunjenja svih mojih ambicija i želja koje sam potajno gajio u srcu, za koje nisam ni znao, i nisam ništa izgubio zbog toga što sam se posvetio svojoj porodici, a i drugima (koliko sam mogao).
odusevljena !! predivno sve receno!!
ОдговориИзбришиHvala Nado, puno pozdrava!
ОдговориИзбриши