Пређи на главни садржај

SVOJE U DRUGI PLAN!

Sjutra slavim jedan veoma vazan jubilej. Deset (10) godina se navršava od mog KRŠTENJA. Koincendencija je što sam tada imao 30 godina, kao Isus,  kad se krstio. Problem kod ovih cifara je medjutim što to znači da uskoro punim 40 godina :-o! Uf, kako sam omatorio! To su one godine Ahmeta Nurudina „čovek još dovoljno mlad da bi imao želja, ali već star da ih ostvaruje“. Bože, kako mi se sve to činilo tako daleko, a sad su tu. Nego hvala Bogu i za to, ne žalim se, super se osjećam!
Ipak da se vratim temi: krstio sam se, bio sam baš srećan, ali nisam baš razumio šta zapravo znači to krštenje. Ali već 17 jula te godine je stigao odgovor. Tog fantastičnog dana ja i Ceca (moja predivna supruga) dobili smo najljepšu djevojčicu od 3,65 kg i 48 cm. Našu Emiliju!
I onda sve se preokrenulo. Najedanput, to malo stvorenje, nas je potpuno zaokupilo. Nismo stigli ni „za nos da se uhvatimo“. Bila je jedna veoma zahtjevana beba ;-). Prvi put smo zaspali cijelu noć kad je imala 14 mjeseci. Ali ni to što smo imali noćna dežurstva povezana sa žešćom frkom na poslu. Rad na projektima poslije ponoći izmedju dva budjenja, da bi se uspjela platiti kirija za stan. Niti sva otkazana putovanja po svijetu koje sam mogao da imam kao sekretar ministarsva turizma. Niti to što ti više ne smeta što si zaboravio da se obriješ žureći na posao, niti napola ispleglane košulje ispod odjela, niti povraćkica na ramenu, niti svi prijemi kod predsjednika i ambasadora koje sam zbog temperature njene propustio, nisu mi značile gubitak. To nije bila žrtva, to je jednostavno bilo ono što je bilo najbolje za nju, našu Emiliju. Shvataš da nisi znao šta je život dok te ova „ženska“ nije zavrtela oko prsta. Pa to je Krštenje!
I eto, dobio sam odgovor na pitanje šta je Krštenje koje sam uradio. To je u najkrajećem: Ono kad zapostaviš svoje interese, svoje vrijeme, svoje želje, da bi ispunio potrebe Onog drugog do koga ti je stalo! Otac naš nebeski je dao svoga jedinog Sina da umre na krstu za nas (čitaj mene, tebe) da svaki koji ga vjeruje i koji se krsti u njegovo ime bude spašen.
I ono što je za mene čudesno u ovih 10 godina je upravo to: Onog dana kad počneš da gledaš na ono što je potrebno za Onog drugog pored tebe, kad SVOJE STAVIŠ U DRUGI PLAN, ali ne kao neki napor ili obavezu, već zato što ti je do tog drugog stalo, čak više nego do sebe (a volim moju djecu Danila i Emiliju zaista više nego sebe), počneš da uvidjaš da se Neko već pobrinuo za tvoje potrebe i želje, i da ni u čemu nisam oskudevao sve ove godine. Naprotiv to su godine ispunjenja svih mojih ambicija i želja koje sam potajno gajio u srcu, za koje nisam ni znao, i nisam ništa izgubio zbog toga što sam se posvetio svojoj porodici, a i drugima (koliko sam mogao).

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski