Пређи на главни садржај

Gdje nam je zahvalnost?

Slušam što govore ljudi oko mene, oslušni i Ti, što govore tvoje komšije. kolege na poslu i čućeš dosta negativnih riječi, kritika, priča o dugovima, kreditima, o nesrećama koje su se desile, bolestima, pokajanjima, itd...
Upali TV, otvori novine, prepune su raznih negativnih analiza, svjetska ekonomska kriza, demonstracije, bombardovanju, izbjeglicma, gladnima, gradjanskih ratova, terorističkih napada i raznih prijetnji... U Crnoj Gori slušamo o korupciji, o narko kartelima, lopovluku, o prevarama, stečajevima, štroajkovima gladju. Danas je popularno biti analitičar koji govori vrlo negativno o stanju u zemlji, o vlasti, opštom beznadju i sl. Diskvalifikuju se ličnosti, udruženja, stranke, pa čak i cijele nacionalne zajednice. Takodje čućeš, o razvodima, o abortusima, o agresivnim maloljetnim delikventima... Česta su samoubistva...
Otkud sve to crnilo?
Ja imam neke odgovore na ova pitanja, ali sada cu krako govoriti, o jednoj raširenoj pojavi - NEZAHVALNOST. Pitaš se kakve veze to ima!?
Pa ima, imamo pogrešan fokus! Gledamo negativnu stranu u našoj okolini. Stavljamo razne nedostatke pod lupu. I normalno je da su uvećani!
Mi imamo odgovornost šta gledamo i kako gledamo. Biblija ima jedan intersantan stih: "Svetilo tijelu je oko. Ako je, dakle, oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti; a ako oko tvoje ne valja, sve će tijelo tvoje tamno biti. Ako je, dakle, svetlost koja je u tebi, tama, kolika će biti tama?"
Mi možemo da neprestano da analiziramo bračnog druga ili partnera, da sumnjičimo, kritikujemo.. Možemo ubijati u pojam svoju djecu , kad nešto pogreše, ili ne uspiju u onom što bi mi željeli... Da li ćemo prezirati svoje roditelje, zbog onog što nam nijesu mogli pružiti, za sve što su navodno mogli, a nijesu? Hoćemo li svoje kumove zaobilaziti na ulici, za neke “izdaje” kada nam je potrebna podrška I pomoć bila. Mrzeti svoje selo, grad ili Crnu Goru, I žaliti što se ne rodismo u Švajcarskoj, već tu na Balkanu, usred sankcija, ratnih sukoba I čestih oskudica… Kriviti vlasti što nam nijesu omogućili posao I dobru zaradu, ugodan život. Možemo sve ovo, puniti se gnjevom I gorčinom…
Ili, možemo početi zahvaljivati!
Za šta da zahvaljujemo? Na svemu I svagda! Mogli bi, da zahvaljujemo na svakom obroku koji imamo, danu bez bolesti, mirnom času u krugu porodice. Mogli bi zahvaljivati Bogu na svojim roditeljima, na svemu što su uradili u našem životu. A trebali bi da zahvaljujemo za naše učitelje i profesore i onda kad dobijemo slabiju ocjenu, za naše poslodavce i kada zakidaju na plati, za naše sveštenike i kada sami griješe, za naše vlasti i ako se ne slažeš sa nekim odlukama… Otićiću još dalje, trebali bi zahvaljivati i za našee neistomišljenike i neprijatelje (silna je tajna sakrivena u ovome, o čemu ću možda drugi put više pisati).
I kada nastavimo da zahvaljujemo za ono dobro koje smo primili, posebno od onih koji su od autoriteta i koji su nad tobom, vidjećemo da toga uopšte nije malo. Naprotiv, ništa manje od onog lošeg što su učinili. I vjerujem da sloboda onda nije daleko, sloboda od onog negativizna, gorčine I ružnih misli I riječi.
Imam jedan recept za uspjeh sa ljudima: Pričaj o tom dobrom što si uvidio kad pričaš o nekom drugom, a ne ogovoraj ga i ne kritikuj!
Razmislimo, zar bi dali poklon nezahvalnom djetetu, koje je ćušnulo ono što ste im prošli put poklonili. Kojega bi radnika nagradili ili unaprijedili prije, nekog koji stalno nešto mramlja i negoduje, ili onog koji pokazuje zahvalnost za posao koji radi, kojemu nikad nije ništa teško.
Zar ne želimo da nam budu zahvalni drugi na onom što smo im uradili, pa zašto je onda zahvalnost ne dajemo drugima! Malo više pozitivnog stava kod nas crnogoraca, vjerujem da bi promijenilo našu stvarnost, u mnogome. To je taj butterfly effect koji sam pomenuo u prvom postu. Kada se promijenimo u pravcu zahvaljivanja I pozitivnog govora, doći će do napretka u našem životu.
Moje iskustvo je veliko po ovom pitanju, mogao bih do sjutra da pričam o ovome. Navešću samo jedan dogadjaj od prije 10 godina, kada sam prvi put ovo primijenio u svojem životu. Naime, bio sam nezadovoljan svojim poslom u Fondu za razvoj, koji je tada bio renomirana institucija sa dobrim platama. I sada se pitam kako se desilo da sam upao u negativizam i nezadovoljnstvo. Sad mi je jasno da je to bilo zbog čestih kritika, ogovaranja i negativnog govora o svojim pretpostavljenima. Nisam bio zadovoljan svojim statusom, ubjedjen da mi pripada nešto više, smatrao sam da napreduju neki koji manje znaju od mene. Pričao kako me ne voli šef, kako su me pravarili za stan, kojeg je dobio neko sa manje bodova na rang listi itd itd.. Kada sam odlučio da se zahvaljujem Bogu za svoj posao koji mi krani porodicu, za dobru platu koju sam dobijao. Počeo sam da dolazim tačno u 7.00h na posao, odlazio posljednji (što je bilo čudo ) Isupnjavao sve svoje radne obaveze i više nego što se od mene tražilo. Desila se promjena, nije se promijenilo ništa u Fondu i odnos drugih prema meni, ali sam ja dobio još bolju ponudu za drugi posao, za državnu funkciju. I nije prošlo 2-3 mjeseca, ja sam bio u mnogo boljoj situaciji. I onda nisam imao više nikakve zle misli o onima koji su mi krivo činili, već naprotiv.
Ponoviću: Zato zahvaljujmo Bogu, na svakom obroku koji imamo, ljudima koji nas vole, danu bez bolesti, mirnom času u krugu porodice, i.... desice se željena promjena...

Коментари

  1. Iz mog ugla,

    potrebna je hrabrost da podrzi lose odluke ili, jos gore, odluke koje nisu ni donesene. Hrabrost je armatura ciji je zadatak da stubove kuce, preko koje prelazi tornado, ucini zilavim i omoguci nam da mirne glave posmatramo unutrasnjost problema i donosimo dalje odluke. Na taj nacin mozemo bolje upoznati i vise voleti svet oko sebe. Verujem da je zahvalnost odmah tu.

    Brat Branko.

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo Branko,slažem se, zaista ovakav način života nije za kukavice!

    ОдговориИзбриши
  3. Kad nesto odlucis, i vjerujes da to mozes, i krenes, svi putevi se sami otvaraju pred tobom...

    ОдговориИзбриши
  4. Upravo tako. Samo to je takodje jedan proces, da cujes taj nutarnji glas, da to hoces i mozes. Neka vrsta autogenog treninga je potrebna ili ti duhovna disciplina... Jer najduzi put je da to sidje iz glave u srce, 30 cm, a skoro citava mudrost je potrebna. Kad se to desi, cuda su moguca!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski