петак, 24. јун 2011.

KLETVE

Ovih dana smo svjedoci nekih sudskih sporova zbog govora mržnje. Ne bih direktno o tome govorio jer mnogo je bilo priče o tome. Govoriću o nečem što je toliko uvreženo u našoj tradiciji i svakodnevnom govoru, a što je po mom dubokom uvjerenju loše, opasno i ima dalekosežne posledice. Koliko puta ste čuli od svojih djedova, babi, očeva, strini, koliko od naših komšija i poznanika sljedeće riječi: „ne vidio se“, „dabogda crko“, „strva ti se ne znala“. „poganac te fištio“ (za neupićene znači: djavo te ubio itd. Itd. Mogao big citavu stranu ispisati.
Posebno su opasne riječi koje smo čuli od naših roditelja: „nikad ništa od tebe“, „nikad srećan, nikad zadovoljan“,„pih na šta ličiš, niko te neće takvu“, „nikad ga (fakultet) nećeš završiti“, „čega se dohvatiš to upropastiš“ itd. To su riječi od onih koji bi trebalo da te najviše vole i razumiju. Šta očekivati onda od drugih. Negdje sam pročitao, da su ovo riječi koje kao traku preslušavaš čitavog života.
Riječju je sve stvoreno. Svaka riječ ima silu, i ona pozitivna i ona negativna. „Ubi me prejaka riječ“ zar nismo čuli? Da li je to tačno, pa jeste, mi svojom riječu možemo kreirati atmosferu u svojoj kući. Možete npr sa par rječi da izazovemo džumbus, svadju i razdor, a možemo i donijeti mir, spokoj, utjehu, posebno onima „malima“ koji gledaju na nas kako se nosimo sa problemima. Pogledajte italijanski film „ŽIVOT JE LIJEP“ znaćete o čemu pišem.
I da se vratim na temu, te riječi su zapravo prava pravcata KLETVA. To je nešto što ima produženu silu u životima onih nad kojim je izrečena, ta kao što rekoh, kaseta koju preslušavamo u teškim danima, je ono što nas sputava, vezuje, čini nesigurnim, takvima ljudima koji odustaju.
Uvjek sam se pitao kako neki koji su prosječnih znanja i sposobnosti lakše završavaju npr. fakultet ili uspjevaju u poslovnom životu. Kako to da neke ružnjikave djevojke su tako samouvjerene i obleću ih neki zgodni momci. Zašto? Zato što su ih njihovi očevi cijeli život govorili da će uspjeti, da to mogu, da su pametni, da su princeze i da su najljepše na svijetu, da na njima nema nikakvih mana. A imate mnogo više onih ljepotica koje se ne mogu ni pogledati u ogledalo i preziru sebe. Koliko sposobnih ljudi su odustali na prvim preprakama, upravo zbog ovih riječi koje su im odjekivali u glavama: „NIKAD NIŠTA OD TEBE“.
Mi koji smo roditelji imamo odgovornost šta izgovaramo u živote svoje djece. Naravno, nisam ni od onih koji misle da djecu ne treba gditi i kažnjavati za ono što pogrešno učine. Ali sam svakako za to da im trebamo biti podrška, ohrabrenje, da im ulivamo nadu za probleme sa kojima se susreću, a susreću se vrlo brzo, još u osnovnoj školi sa raznoraznim vršnjacima.
Na kraju, kletve su veoma rasprostranje kod nas u Crnoj Gori, imaju korijene u našoj tradiciji. Pročitajte Njegoša, pa ćete vidjeti stravične kletve koje je izricao tadašnji Vladika. Učio sam na pravnom fakultetu o tekovinama našeg običajnog prava, kada je kletva vladike, bila jedina sankcija za ne poštovanje prava i običaja, možda je to imali nekad smisla, danas svako ne. Posebno su opasne kletve koje izgovaraju ljudi koji imaju neki autoritet nad našim životima, imaju posledice čak i na nekoliko genearcija. Takodje, opasne su i kletve kojima mi kunemo ljude koju su na naši autoriteti (roditelji, učeitelji, poslodavci, državnici, sveštenici itd), jer bezrazložne kletve su kao bumeranzi, koji udaraju i onoga koji se kune i onog koji kune.
Čuo sam skoro jednu strašnu priču o djevojci iz Bara čiji su roditelji bili tako strogi, da joj je otac rekao odlazeći na roditeljski „da ga ne čeka kući ako nema svaku peticu u školi“. I naravno nije oca čekala, zbog neke četvorke koju je dobila; otišla je i izvršila samoubistvo. A zašto je to rekao? Je li ga bila sramota od njegove ćerke, šta li... Ma užas.
Zato pomno pazimo na ono sto izgovaramo, da nam se riječi ne obistinile, i da požnjemo ono što smo posijali u nečije živote.