Пређи на главни садржај

KLETVE

Ovih dana smo svjedoci nekih sudskih sporova zbog govora mržnje. Ne bih direktno o tome govorio jer mnogo je bilo priče o tome. Govoriću o nečem što je toliko uvreženo u našoj tradiciji i svakodnevnom govoru, a što je po mom dubokom uvjerenju loše, opasno i ima dalekosežne posledice. Koliko puta ste čuli od svojih djedova, babi, očeva, strini, koliko od naših komšija i poznanika sljedeće riječi: „ne vidio se“, „dabogda crko“, „strva ti se ne znala“. „poganac te fištio“ (za neupićene znači: djavo te ubio itd. Itd. Mogao big citavu stranu ispisati.
Posebno su opasne riječi koje smo čuli od naših roditelja: „nikad ništa od tebe“, „nikad srećan, nikad zadovoljan“,„pih na šta ličiš, niko te neće takvu“, „nikad ga (fakultet) nećeš završiti“, „čega se dohvatiš to upropastiš“ itd. To su riječi od onih koji bi trebalo da te najviše vole i razumiju. Šta očekivati onda od drugih. Negdje sam pročitao, da su ovo riječi koje kao traku preslušavaš čitavog života.
Riječju je sve stvoreno. Svaka riječ ima silu, i ona pozitivna i ona negativna. „Ubi me prejaka riječ“ zar nismo čuli? Da li je to tačno, pa jeste, mi svojom riječu možemo kreirati atmosferu u svojoj kući. Možete npr sa par rječi da izazovemo džumbus, svadju i razdor, a možemo i donijeti mir, spokoj, utjehu, posebno onima „malima“ koji gledaju na nas kako se nosimo sa problemima. Pogledajte italijanski film „ŽIVOT JE LIJEP“ znaćete o čemu pišem.
I da se vratim na temu, te riječi su zapravo prava pravcata KLETVA. To je nešto što ima produženu silu u životima onih nad kojim je izrečena, ta kao što rekoh, kaseta koju preslušavamo u teškim danima, je ono što nas sputava, vezuje, čini nesigurnim, takvima ljudima koji odustaju.
Uvjek sam se pitao kako neki koji su prosječnih znanja i sposobnosti lakše završavaju npr. fakultet ili uspjevaju u poslovnom životu. Kako to da neke ružnjikave djevojke su tako samouvjerene i obleću ih neki zgodni momci. Zašto? Zato što su ih njihovi očevi cijeli život govorili da će uspjeti, da to mogu, da su pametni, da su princeze i da su najljepše na svijetu, da na njima nema nikakvih mana. A imate mnogo više onih ljepotica koje se ne mogu ni pogledati u ogledalo i preziru sebe. Koliko sposobnih ljudi su odustali na prvim preprakama, upravo zbog ovih riječi koje su im odjekivali u glavama: „NIKAD NIŠTA OD TEBE“.
Mi koji smo roditelji imamo odgovornost šta izgovaramo u živote svoje djece. Naravno, nisam ni od onih koji misle da djecu ne treba gditi i kažnjavati za ono što pogrešno učine. Ali sam svakako za to da im trebamo biti podrška, ohrabrenje, da im ulivamo nadu za probleme sa kojima se susreću, a susreću se vrlo brzo, još u osnovnoj školi sa raznoraznim vršnjacima.
Na kraju, kletve su veoma rasprostranje kod nas u Crnoj Gori, imaju korijene u našoj tradiciji. Pročitajte Njegoša, pa ćete vidjeti stravične kletve koje je izricao tadašnji Vladika. Učio sam na pravnom fakultetu o tekovinama našeg običajnog prava, kada je kletva vladike, bila jedina sankcija za ne poštovanje prava i običaja, možda je to imali nekad smisla, danas svako ne. Posebno su opasne kletve koje izgovaraju ljudi koji imaju neki autoritet nad našim životima, imaju posledice čak i na nekoliko genearcija. Takodje, opasne su i kletve kojima mi kunemo ljude koju su na naši autoriteti (roditelji, učeitelji, poslodavci, državnici, sveštenici itd), jer bezrazložne kletve su kao bumeranzi, koji udaraju i onoga koji se kune i onog koji kune.
Čuo sam skoro jednu strašnu priču o djevojci iz Bara čiji su roditelji bili tako strogi, da joj je otac rekao odlazeći na roditeljski „da ga ne čeka kući ako nema svaku peticu u školi“. I naravno nije oca čekala, zbog neke četvorke koju je dobila; otišla je i izvršila samoubistvo. A zašto je to rekao? Je li ga bila sramota od njegove ćerke, šta li... Ma užas.
Zato pomno pazimo na ono sto izgovaramo, da nam se riječi ne obistinile, i da požnjemo ono što smo posijali u nečije živote.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski