Пређи на главни садржај

„RADUJTE SA RADOSNIMA, A PLAČITE SA…”

Jedna stara biblijska mudrost, zapravo zapovijest kaže: “Radujete se sa radosnima, plačite sa zaplakanima”. Razmisljam, koliko ima malo ovoga danas. Naćićemo ljude koji plaču za onima koji su u žalosti, pokazujući saučešće u bolu zbog gubitka voljenih i u drugih situacijama sličnim. Možda čak i pretjerujemo u tome, jer na pokajanja odlaze i ljudi koji ne poznaju umrlog ni njegove članove porodice, ali kažu: valja se. I dobro, ako to nekome nešto znači. O drugom želim da pišem…
Ako znači i ima onih koji saučestvuju u tudjemu bolu, sve je manje onih koji se raduju tudjoj sreći i uspjehu. Čudo jedno, deluje tako jednostavno da se radujemo sa radosnima, ali nije baš tako. Da li nas zaboli napredak i usjeh naših kolega sa posla, naših komšija, naših rodjaka…? da li se nasmejemo na par sekundi a onda nam srce pretrne i lice se smrači zbog zavisti na tudje bogastvo, zdravlje, uspjeh na poslu, svadbu, veliku porodicu, slavu itd. Zašto kažu “da se u Crnoj Gori jedino uspjeh ne oprašta”? Možemo li u sebi oprostiti to drugima i ne zavidjeti kad oni “manje pošteni” napreduju, bogate se, množe se. Krivimo li njih zbog toga, državu, Boga ili možda su oni upravo naše ogledalo, pa nam lik koji vidimo u tom ogledalu ne odgovara i htjeli bi ga razbiti. Mislim da nije problem u drugima i njihovoj sreci, nego sa stavom našeg srca i našem mišljenju o sebi. Možda sebi nismo kadri oprostiti pogrešene izbore, propuštene godine ili zlu sudbinu, pa smo postali gorki. Kada bi vise voljeli sebe i bili zadovoljni sa onim sto smo postigli, mogli bi se i radovati tudjoj sreci. To bi bilo kao da se zali grm od kupine, topoli kako ne moze da uzraste do njene visine, i da provede zivot u zalosti i safri.
Zato nadam se da naslovni stih nece se završavati sa neke od nas “ … a plačite sa radosnima”. Nego da se radujemo što više možemo, i da se ne sustežemo, najprije sa samim sobom da rascistimo, slaveci Boga sto smo ta mala kupina, pa cemo se radovati i drugima oko sebe, bez obzira na njihovu “veličinu”…

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski