субота, 24. децембар 2011.

U PRIPREMI JE KNJIGA

OBAVJEŠTAVAM SVE POSJETIOCE BLOGA DA JE U PRIPREMI KNJIGA SA TEKSTOVIMA BLOGA. I DA SAM PRIVREMENO OBUSTAVIO PISANJE ZBOG AKTIVNOSTI OKO TOGA.

O SVEMU ĆU VAS NAKNADNO OBAVIJESTITI

недеља, 04. децембар 2011.

ČOPOR

Danas kolima krenuh ka gradu vidjeh poveću grupu momaka, koja je hodala skoro kao neki formacijski vod, ide trotoarom puni nekog adrenalina na prstima gaze da skoro poskakuju. Vidi se da djeluju kao neka cjelina, sa nekim istim ciljem. Kao da su pjevali neku pjesmu. A nedaleko odatle još dvije grupe su se sjedinjavale. Pretpostavljam da su to neki navijači ili tako nešto, i da će svi zajednički nastaviti negdje dalje, kao čopor vukova.
Definitivno ima to nešto u muškom rodu, posebno, da voli da je dio tako nekog čopora. Kao da se sve probudi u njima, hormoni počinju da rade, neobično su veseli i glasni. Primjećuje se neka bliskost, koja budi dobar osjećaj neke snage i sigurnosti. Kao da ih čujem "Mnogo smo jaki!"
Ovakvih "Čopora" je sve više ne samo kod nas u Croj Gori, već čitav svijet vrvi, usljed krize, od velikog broja okupljanja, protesta, štrajkova, aktivista. Sa manje ili više artikulasnim ciljevima.
I baš čitam nešto o čoporima, koji su karakteristični za grupisanje vukova. I ima neke sličnosti, jer čopor čine dva ili više vukova, bude ih do šest ali može i više. Predvodi ih alfa mužijak, ili čak alfa par (mužijak i ženka). Posmatrali su da alfa mužijak ne mora uvjek da bude i najači vuk, već onaj sa najačim karakterom. Jer najčešće borba za primat u čoporu, se dešava na tom psihičkom planu, ne nekim borbama.
Ali zašto se vukovi ili psi tako grupišu. Kao prvo, ako su sami teško mogu da prežive, a kao drugo i možda još interesantnije je to što kao čopor mogu doći do krupnog plena koji je nedostižan za jedinku.
I to me je zamislilo, jer ima neki socijološki važan aspekt i za ljude, ta pripadnost nekoj grupi. Prvenstveno grupi istomišljenika, koju predvodi neki alfa mužijak, odnosno guru. Ali čopor ne čine alfa mužijaci, već oni "omega mužijaci, odnosno ženke". Tako da mi se čini da da svi imaju neki razlog, osim onog što se spolja artikuliše kao plen, ali na ličnom nivou, omega jedinka dobija osjećaj pripadnosti, osjećaj zaštite, pronalazi sebe u nečemu i dobija osjećaj neke
samovrijednosti. A alfa mužijaci oni imaju drugačije aspiracije, jer oni imaju čvrst karakter, i nije im primaran taj osjećaj sigurnosti, već su usmjereni na krupan plen, koji ne mogu da dohvate kao jedinke. I tu se krije ono što sam danas htio da osvjestim, taj efekat čopora, koji ima nekog egzistencijalnog i socijološkog opravdanja, ali koji neki mogu da zloupotrebe za osvarenje svojim prljavih ciljeva.
Isus je u onoj čuvenoj propovjedi koju neki zovu "7 jao", uputio veoma opasnu prijetnju ovim alfa mužijacima, vukovima obučenim u jagnjećim kožama. Parafraziraću: Jao vama licemjeri, filozofi i ideolozi koji ste spremni da prodjete cijelom zemljom uzduž i poptijeko, ne bili dobili jednog slijedbenika, pa od njega pravite sina pakla dvostruko gorim od sebe.
Nevjerovatna je strast i revnost koji neki "alfa mužijaci" ulažu da bi došli do jednog svog istomišljenika, a zapravo sljedbenika koji bi im pomogao da ostvari svoje ambicije, neke "više ciljeve". Pa koriste ove sljedbenike "prozelite" kao moćno oružje u njihovim rukama, za krvava djela. Seks i ostala zadovoljstva, novac i vlast su plen koji motiviše mnoge alfa do omega jedinki da se grupiju u čopore. Što školovaniji, što inteligentniji, što perfidniji alfa užijaci, to je veći "zalogaj" to je veći "čopor".
Hvatam i sebe da kad god imam snažne porive i veliku želju za nekim "krupnim plijenom" da počinjem da idem od jednog do drugog čovjeka, i u tome se ispoljava nevjerovatna i neumoljiva snaga da se prevrne čitav svijet, ne bili ga zadobio za sebe i da se priključi ostvarenju tog krupnog plana!
Ako je ko bio istinski vodja jednog naroda, to je bio Isus Hrist. Pokazao je kakav je on "alfa mužijak".Kada je bio na vrhuncu popularnosti, nahranivši pet hiljada ljudi u jednom danu. Kad je vidio da su ga kanili proglasiti carem, počeo ima je pričati "tvrdu besjedu" o tome da je Njegovo tijelo dobra hrana, i Njegova krv dobro piće. Ko ne jede te "duhovne krane" ne će ući u Njegovo carscto. Oni su ga svi prezreli i razišli se. Do kraja dana nije ostalo sem njih 12 apostola, kojima je rekao i da oni idu. Ali oni su ostali do kraja sa njim, jer su shvatili da su to riječi vječnoga života. On nije želio "čopor" da bi ostvario svoj veliki plan. On je svoj plen zgrabi sam samcat na krstu Golgote. On nije stvarao sljedbenike, koji će za njega učiniti neko prljavo djelo, te neke slabašne "omega jedinke", on je stvarao istinske vodje, nove učenike, nove "alfa mužijake", koji će stvarati sebi slične.
Što kaže jedan moja prijatelj, gotovo sve velike vodje ovoga vremena, govorile su da su morali bar jednog da dovedu do nivoa na kojem su oni, da bi mogli oni dalje napredovati. I u tome je velika razlika izmedju istinskog zajedništva i učeništva i mentaliteta čopora sa jasnom socijalnom hijerarhijom radi pogrešne svhre i plena.
Ovo vrijeme je vrijeme pravljenja čopora, i jao onima koji ovu narodnu muku iskoriste, odnonso zloupotrebe za ostvarivanje nekih svojih ambicija, kako bi dograbili plijen koji ne bi mogli da su sami.

субота, 03. децембар 2011.

PRVINA

Kad bi pitali mog mladjeg brata koga su roditelji, posebno majka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. I to uopšte nije tačno, mislim da je majka mnogo više bila naklonjena prema njemu, npr sa njim je bila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domundjavali, jer sa njom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila "bolećiva" prema meni, pa me nikad nije ni viknula, niti me izgrdila, mislim da je to što je pravila neku vrstu ravnoteže. Jer je moja baba favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, a sa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovj strani, pa je majka nekako uvjek htjela da izravnjava tudje nepravde i bila je na mojoj strani. A onda kad je baba umrla, onda me je otac nekoliko puta istukao samog, a do tada uvjek smo dobijali batine zajedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro, držalo nas je godinu dana.
Mada moram priznati da je biti prvjena teško i nosi neke odgovornosti više, koje te učine starijim prije nego ostariš, ali je ipak privilegija. I to prvorodstvo vodi duboke korjene u našoj kulturi a ima i odredjeno duhovno značenje o kojem sam nešto pisao.
Ne znam da li ko zna, za jedan starozavjetni praznik, odnosno običaj prvih snopova. To je dobio kao zakon Mojsije još dok su bili u pustini, ali ovo je bio običaj za držati ga, kad narod udje u svoju obećanu zemlju. Na taj dan je trebao da se uzme prvi otkos od žetve i taj bi se snop dao prvosvešteniku koji bi ga podigao i obrtao iznad glave. I taj bi snop bio žrtva Bogu za tu žetvu tj za cijeli narod. Interesanto je da se ovaj praznik praznovao u nedjelju i to onu odmah poslije pashe.
Taj praznik i mi danas poslije 3 i po hiljade godina slavimo, ali pod drugim nazivom. Taj praznik je Uskrs. Jer baš na taj dan, veoma simbolično, bio uzdignut "prvi od svih usnulih" tj pokošenih. Isus je prvjenac od sve braće i prvi u svemu.
Imao bih mnogo toga o toj fantastičnoj simbolici reći, ali danas neću pisati o prvorodstvu, već o kvalitetu davanja.
Kada dajemo nešto ljudima, da li im dajemo na poklon neke naše iznošene stvari ili pak odemo pa kupimo nov poklon odabran specijalno za tu osobu. Kako bi bilo nama da nam neko da nešto što je bio kupio za sebe, pa mu se nije svidjelo i onda ajde da se ne baci, i nama to pokloni.
Ili kako bi bilo da mladencima, donesu tortu, i da donesu neku načetu tortu, gdje je "strina juče pojela nekoliko parčadi, ali nema veze, veoma je ukusna, a vi mladenci sječite zajedničko parče sa drugog kraja torte!?".
Kad jedeš hamburger, zar nećeš svome djetetu ponuditi prvi zalogaj, a ne kad se ti najedeš, da mu onaj okrajak što ne možeš pojesti, ponuditi njemu. Ili mu kad otvoriš flašu soka, prvo ponuditi da ono popije, a ti poslije njega, zbog higijenskih i drugih razloga.
Dati prvinu ljudima i Bogu od vajkada je bio jedan od fundamentalnih duhovnih principa. Kome dajemo prvi i najbolji dio dana do toga nam je stalo? Dali smo to mi, da li je to posao ili nešto nama veoma važno što nas preokupira. Žalosno je ako porodici ostavljamo one otpatke dana. Ako bi porodici donosili samo dio plate koji prostane, nakon što ostvarimo sve naše prohtjeve.
Tako je i sa Bogom, zar mislimo da su mu važni oni naši otpadci od dana, kada mu se molimo samo pred spavanje, umorni iscrpljeni, uz zevanje nešto promrljamo, okrenemo se na drugu stranu i zahrčemo. Kada dajemo neke novčane priloge, da uzmemo nešto sitniša iz što nam dodje pod ruku i bacimo kao prosjaku.
A to nije ono što su razumjeli naši stari, kada se slavila ta pasha, svi prvjenci u Egiptu su izgubili živote, osim onih na čijim vratima je bila namazana krv Jagnjeta. A to pashalno jagnje je moralo da bude potpuno zdravo, staro godinu dana, bez ikakve mane ni izgledom niti zdravstveno. Moralo je biti savršeno, da bi se prinjelo na žrtvu. Kao što je je i Isus, slika tog bezgrešnog jagnjeta, koji je otkupio, spasio i posvetio sve prvjence na koje je prizvana krv Njegova.
Zato kad dajemo neka bude od prvine, najprije odredimo koliko ćemo dati za Boga, pa od ostatka nećemo oskudijevati. Kada dajemo vrijeme svojim supružnicima i svojoj djeci, neka to bude kvalitetno vrijeme, ne kada se potrošimo na sve ostale.
Ne bacajmo uludo svoju mladost, na razne besposlice, smaranja, poroke, već dajmo tu snagu i "prvine života" za ono što vjerujemo i što je vrijedne. Ne ostavljajmo to za neku starost, da ćemo onda raditi te dobre stvari i projekte i ići u crkvu, pomagati ljudima. Jer možda ta starost nikad ne dodje ili bude kasno za prave stvari.
To su prvine.
To je ono rano voće, koje kupujemo za velike novce i dajemo najmilijima.
To je ona svježina ranog jutra, proljećne rose, toplog peciva tek izvadjenog iz pećnice od kojeg miriše čitava ulica.
To je onaj osmjeh iz čista srca djeteta koje se raduje životu!
To je prva ljubav, koja zaborava nema.
To je ona nevjestina nevinost koja se čuvala i koja se daje samo jednom Ženiku.
To su prvine i one se broje!

петак, 02. децембар 2011.

RITUALI

Kad smo dobili bebu, čitali smo u nekim stručnim časopisima, a to se pokazalo i u praksi, da djeca vole rituale! To ih umiruje i daje im osjećaj sigurnosti. Djeci je važno da mogu predvidjeti šta će da se dešava, i to ih čini spokojnim.
Zaista Emilija je bila školski primjer za to, inače je bila vrlo temperamentno djete, koje su jednoino ritauli smirivali. Znalo se tačno kada treba da jede, ne daj Bože da je Ceca poranila ili još gore zakasnila sa obrokom. Ili bi izmrljavila ako je rano, ili bi se bacala po kući od plača ako bi se zakasnilo i odbijala da jede. Dalje, moralo ju je izvesti u jutarnju šetnju u tačno 11h i popodne u 18h ili bi bio šou po kući od nervoze. Znalo bi se svako veče pred spavanje morao sam da je okupam u jednoj kadici i radio bi neke vježbice i masažu, e onda bi bila smirena i mogla da zaspe.
Taj ritam dnevnih dogadjanja je činilo Emiliju sigurnom u svijetu koji je onim pametnim okicama upoznavala. Imala je pogled nevjerovatan, da dijete od 30 dana te posmatra direktno u oči dok je presvlačiš, pa ne daj Bože da se nešto spetljaš, da pogriješiš u nečemu ili da je cimneš nevješto, odmah bi pala u dreku. Kažem Ceci, nevjerovatno, kako sam se frčio od bebe od nepuno mjesec dana. Dupe nam je pomjerala, hahaha.
Kako je sa djecom tako je i sa starim ljudima, vole ritaule, oni to zovu dobre navike, jutarnja kafa, cigareta i čitanje novina, čaj u 5, popodnevna šetnja.... Svako ima neke svoje rituale, manje ili više, dobre ili čak nezdrave navike. Ali koje ga čine sigurnim, spokojnijim, kojim hvata onaj lagani dnevni ritam koji ga čini onim što jeste.
Sjećam se one stare slijepe Babe iz romana "Sto godina samoće", koja je jedina znala da nadje izgubljene stvari u kući. Jer je u svojem hendikepu, razvila druga čula, pa je mogla tačno da prepozna ustaljena kretanja i putanje nenih ukućana. I ukapirala je da ljudi zaborave gdje su nešto ostavili samo kad ispadnu iz tih ustaljenih putanja. Ona je mogla da registruje te njiho ispade i da ih vrati na to mjesto, gdje bi se obično krila "izgubljena" stvar.
Ali danas sam htio da govorim o opasnosti koju kriju rituali. Opasnost? Da, da. Jer oni nose neku silu u sebi, koja može biti korisna ako ti služi, a destruktivnu ako ti njoj služiš. Jer rituali imaju svrhu samo onda ako je to tvoj slobodan izbor da pokažeš svoj identitet, svoje vjerovanje, svoju ljubav. Ali ako oni postanu svrha sama sebi, da ti njima poćinješ da služiš zbog nekog ili nečeg, onda si se zarobio, onda oni postaju neki matrix, neki zakon... A svaki zakon nosi kaznu. Pa ritual, umjesto da prestavlja zadovoljstvo i neku vrstu utjehe, postaje neki teret koji se obdržava.
Posebno težak oblik rituala su vjerski rituali i procesije, koji su u vrijeme nastanka bili jedan divan i spontan način slavljenja i obožavanja, ali kad je to iz nekog razloga postlo ritual, tradicija i obaveza, ona gubi svoju prvobitnu svrhu, i postaje kao neka opasnost za onog koji je drži, a još više za onog koji to ne želi da drži. Kod pravoslavaca su tkz "crvena slova" u crkvenog kalendau, a u vrijeme dok je Isus živio, to su bili jevrejski šabat i drugi praznici. Isus je tada nailazio na žestoko protivljenje religijskih vodja onog vremena, a ni danas se ne bi bolje proveo, zato što se nije pridržavao tih rituala. Ukazivao je na svrhu, a ne na spoljnu manifestaciju tih rituala. Jer ako neki ritual izgubi prvobitnu svrhu, i postaje sam sebi svrha, to se zove religioznost, u nekom negativnom smislu.
Zaista ako i najgora vjerska služba, procesija, liturgija ili misa ima za svrhu proslavljanje Boga, ona je itekako dobro došla i njeno praktikovanje donosi ono spokojstvo sa početka ove priče. Ali ako to postane sama sebi svrha,neki kao zakon, skup nekih pravila, riječi, pokreta, u kojem učestvuju i najspretniji akteri i virtuzi, ona nema neku starnu duhovnu vrijednost, a posebno ne Bogu, jer po značaju je slična cirkuskoj ili pozorišnoj predstavi.
Ali lakše je održavati rituale, i poštovati "crvena slova" tako što ne raditi tih dana, nego od srca poštovati te praznike i slaviti Boga, kroz to da tih dana učinimo neko dobro djelo, da priskočimo u pomoć pa makar ta pomoć podrazumjevala da da prekršimo pravila i tim da pomognemo sirotome kroz humani gest. Da se razumijemo, apsolutno sam i protiv ovog što je sada praksa da privatnici, ne daju ljudima ni jedan dan u nedelji slobodan, niti za vrijeme vjerskih praznika, da imaju vrijeme da se posvete sebi i Bogu. Da time dožive obnovu, i za dušu i za tijelo, što je prava svrha praznika.
Ali pretežno se rituali sprovode iz neke tradicije, postali su odredbe zakona o praznicima, što u principu i nije svrha tog, zar će kažnjavati onoga koji to neće da drži. Isusa su htjeli kamenovati jer je isceljivao bolesne na Šabat, braća su mu se rugala što nije išao na neke vjerske svjetkovine i narodna veselja. On je jednom došao tek na kraj praznika kada su polivali vodu ispred hrama, a On je došao i vikao, "Dodjite k meni vi koji ste žedni, da pijete. Pa će iz vaših srca poteći rijeke žive vode, na kojima će se drugi napojiti". Neki su ga osudjivali, a neki su ga podržavali. Zašto ?
Pa ja vjerujem da je ukazivao i opominjao za jednu veoma važnu stvar -lažni osjećaj sigurnosti koji donose ti praznici. Ljudi koji ih drže revnosno, misle da su zadovoljili Boga time i umiruju sopstvenu savjest. A nisu doživjeli ono što je prava srvha, a i tema ovog mog bloga, a to je obnova uma, metanoja, preumljenje... Jer ako ritaulima prilazimo tako da iz njega izadjemo isti kao što smo ušli, da se ne desi promjena u nama, promjena u odnosu prema drugim, promjena u našem odnosu prema Bogu, malo je koristi od svega toga. Pa ako se i umiri za trenutak naša savjest pa možemo zaspati lakše, malo koristi ako nismo se promjenili i da će iz naših srca poteći rijeke žive vode, na kojima bi se i drugi mogli napojiti.

четвртак, 01. децембар 2011.

KAD MAGARAC PROGOVORI

Možda ova priča ne bude razumljiva onima koji ne razumiju ili nisu iskusili šta je pravi glas Božiji, proročki uvid i riječ i šta je vodjstvo od strane Svetoga Duha. Ali rizikovaću i prepričati priču o Valamu, kontroverznom, ili čak lažnom proroku, koji je da bi udovoljio svojemu caru, a neprijatelju božijeg naroda, za pare trebao da prokune Božiji narod.
Ali ovo je i pričao o meni i svakom onom koji zaveden nekim svojim ličnim interesima upada u samoobmanu vjerujući da radi veoma važan posao, koji je dobar i po njega, i po cara i po boga, a zapravo vrši jednu prljavu rabotu uperenu protiv pravednog naroda. Koji upadaju sve dublje i dublje u laž, uvjereni da vrše Božiju volju, a zapravo vjeruju u nekim glasovima u sebi koji im se čine razumnim i dobrim, a vode ih u propast i nemaju veze ni sa Bogom ni sa pravdom.
Poznata je ovo priča, i pamti se po tome što je neki magarac progovorio ne bi li sprečio proroka da izvrši ne milo djelo. Dugo nijesam razumio ovu kontradiktornu priču ali mislim da sam uhvatio sakriveni biser ove priče koja je jedno veliko otkrovenje.
Elem, kada su došli stražari carevi da povedu Valama. On se kao odupirao, nećkao i molio se Bogu za vodjstvo, "da li da ide ili ne?". A bilo je više nego očigledno šta je volja Božija, pa se nije imalo šta moliti. To je kao kad bi se molio, banalizovaću: "O Bože ako je tvoja volja, ja ću sad ukrasti ove pare, a ako nije ti me spriječi!" ili da neki oženjen muškarac, polako se zbližava sa nekom koleginicom, da pravi neke korake ka njoj da bi ostvario vezu sa njom i da se moli Bogu "ako je tvoja volja neka bude nešto, a ako nije neke ne bude!" Kakve su to molitve? Šta očekujemo čuti? Kao Valam "Idi ti kod nje kući, lezi u krevet, pa ću ti ja dati dalja upustva!".
I onda je čuo glas "idi, ali ne čini ništa dok ti ne kažem". I tako Valam je krenuo sve bliže i bliže izvoru svoje sablazni. Primicao se Caru i njegovoj obećanoj nagradi. Vjerovatno uz kalkulaciju, da će možda nešto ispasti, pa da ostane u ljubavi carevoj i njegovoj nagradi, a da opet ne pogriješi ni prema Bogu.
Ali to ne ide tako. Jedno NE je bilo dovoljno. Ali ne, Valam zajaše magaricu, i krenu ka svojoj "veoma mudroj božijoj riječi" ka potencijanoj nagradi, na svojemu iskušenju.
Kao ona stara studentska laž " lezi pored mene, neću ti ništa!". Primicao se. I kad je došao u jedan tjesnac, susreo se sa velikim Božijim gnijevom, na putu im je stajao Andjeo sa isukanim mačem, da presudi ovom "samoobmanutom" proroku. Ni njega u svojem sljepilu Valam nije vidio, dok jeste sirota njegova magarica. Stade ukopana od straha. Valam je počeo da bije sirotu životinju da se krene. To bi bila sigurna pogibija za oboje.
E dotle je došlo, sa ovim prorokom, da je Gospod progovorio kroz magaricu da bi ga zaustavio. Kad je vidio da magarica priča, tek tada je shvatio da je pravi Bog na djelu.
Bog u svojoj milosti šalje i ovakve signale, ne bi li odvratio neke od svojih suludih planova, skovanih u svojoj samoobmani. Jer ono što je čuo prorok kao neki unutarnji glas, nije imalo veze sa životom, ni sa onim na šta ga je magare upozorilo.
Kako je to moguće? Pa moguće je onda kada se mi otvaramo za obmanu. I to sam nažalost kod mnogo, mnogo ljudi sreo, a i sam se borim sa tim. Da zbog nekih svojih bolesnih ambicija i interesa, ljudi su spremni da povjeruju u obmanu. Da vjeruju u nju, nazivajući je intuicijom, neki nutarnjim glasoom, iako je sumanuta i izraz njihovog sebičnog ega.
Ja sve više provjeravam te unutarnje glasove. Postoji Sveto Pismo, kojim se treba baždariti svaka ova "proročka objava" dolazilo to od nas samih, bilo proizvod klasičnog sujevjerja ili nekih profesionalnih vidioca. Pa su u stanju da npr založe sve svoje bogastvo na neku kocku neki broj koji im se sa neba objavio, gledajući neke holivudske filmove. I onda zaludu ih neko urazumljuje, jedino im kroz magaricu Bog može progovriti, da bi se olavertili i čuli i opomenuli se od svojih suludih planova!
Stara zapovjest kaže "Ne kušaj Gospoda boga svojega!". Ni Isus nije eksperimentisao skakjući sa najviše crkve, da bi se ispunilo "da će zapovjediti andjelima svojim da nas čuvaju na svim našim putevima!". On nije prihvatio ponudu Sotoninu te vrste, da bi pokazao svoju vjeru i fascinirao bilo koga!
Tako i mi ne bi trebali raznima "molitvama" da tražimo vodjstvo i da se mic po mic primičemo nekim iskušenjima, misleći da smo jaki, da smo karakteri, i da ćemo kao Valam što je mislio kada dodje na mjesto te "nepristojne ponude"
biti jak da kaže Ne! Naprotiv, samo na početku, dok je izazov u povoju, kao ona medvedica o kojoj sam pisao, mi smo kadri je ukrotiti i reći Ne onom što je opštepoznato da je grijeh. Ne treba ti za to velika duhovnost, prorštva, vizije i "prosvećenost". Treba izgovoritii tu jednu najblagosloveniju riječ a to je "Ne, neću!", da ne bi magaricu morao bog slati da nam "prorukuje"!

среда, 30. новембар 2011.

NE RADITI NIŠTA

Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sa cjelodnevnim smaranje, vatanjem zjala i ostalim specijalnim tehnikama ubijanja dana. Poznajem neke, koji su se toliko izvještili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da su počell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od toga prave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi "Omaž za dubokomisleni blejaž".
Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim.
Ali znam mnogo ljudi koji imaju drugi problem, o kojem danas želim da pišem, a to je da ne umiju da stanu. Vorkoholici! U ove i sebe ubrajam. Za nas nije iskušenje neki naporni i izazovni zadatak, već dani kad nema ništa da se radi, tačnije kad treba stati. E tu nastaje problem. Nekako sve dok smo mi na sceni, dok smo u inicijativi, osjećamo se sigurnim i imamo mir. A najveća kazna za nas je da nam kažu da ne treba ništa da radimo i da pustimo drugog.
Kad se sJetim, "pakla" koji sam prošao, kad sam dobio posao u Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabinet, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali posla nije bilo. Ja sam iz nevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinom projekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samo po jedan telefonski razgovor i eventualno jedna prestavka gradjanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara, magluština, pmračina u kancelariji, tišina. Ja sam htio da izludim, pao sam u crnjak.
Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičega pametno i korisno uradjenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i već neki crnjak.
Smatram da to nije dobro niti ispravno. Govori o nekom lažnoj samouvjerenosti zasnovanoj na performansu. Da smo mi kovači sopstvene sreća. Za mene je smaranje najveće iskušenje. Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim, što je takodje pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezultata i nekog učinka, kao da uspejh zavisi samo od mene. Teško doživljavam kad mi Život kaže, dosta sa tvojim naporima, daj mjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.
Osjećam se kao u onom vicu o Muji u Svemirskom brodu sa udresiranim svinjama kosmonautima, dolazi komanda iz NASA baze: "Mujo, nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Nije loše da smo ponekad besposleni, da smo ponekad neozbiljni, da smo ponekad u drugom planu, da pustimo i druge da dodju do izražaja. Kao da Bog hoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, da imamo pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermeco i odmor. Pa bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.
A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad neradim, opet izgleda da radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnosti i kompelksa nižih vrednosti. Jer temelj te sigurnosli leži u našem radu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da donese plod. Izreka jedna kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u polje da sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to seme niče i da donosi rod! Ali mi nijesmo spremni izgleda da odemo na odmorimo i da pustimo da sjeme samo nikne i stvar sama uzraste. Već se isrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi uspjeh i plod.
Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekad smo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugo je normalno, korisno i dobro, kao što svaki dan ima dva vidjela, jedno sunce danju, i mjesec noću.

OTKUD POTREBA?

Ako postoji potreba onda postoji i zadovoljenje. Prosto je neshvatljivo da postoji neka tražnja a da nema ponude. Da postoji neka žudnja a da nema ostvarenja.
Pa kako ljudi mogu reći da nema Boga!?!
Otkud potreba za mirom, a da nema Kneza mira, koji može da umiri srca naša i da donese mir koji ovaj svijet ne može dati? Da nas ispuni onim mirom koji nadliazi razumjevanje i svaku logiku i svaku prijetnju.
Otkud potreba za radošću, a da nema Onog koji je izvor radost, koji od radosti klikće nad nama? Koji puni naša pluća dubokim uzdisajem svježeg vedrog dana, kada u nama buja radost radjanja djeteta, radost novog početka, radost ozdravljenja, radost mladosti i života.
Otkud potreba za ljubavlju, a da nema Ljubavi koja nikad ne prestaje, koja se ne nadima i ne gordi, koja ne traži svoje, koja je strpljiva i koja sve snosi i sve prašta, koja sve vjeruje i svemu se nada.
Otkud potreba za zaštitom i sigurnošću, a da nema Onog koji je kadar sačuvati živote naše usred ovog nesigurnog svijeta. Gospod na nebeskim Vojskama, Lav od plemena Judina, koji je kadar zaštititi našu djecu i naše voljene i kad su van našeg domašaju, na dalekom putu i opasnim situacijama.
Otkud potrebe za nežnosšću a da nema Jaganjca umilnog i krotkog? Ljubavnika duše naše, koji je jednom rukom pod glavu drži, a drugom joj lice miluje. Koji je Bijala Golubica, treperava i nježna. što slijeće samo na čisto i nevino i bježi od svakog nasilništva i grubosti.
Otkud želja za istinom i pravdom, a da nema Velikog Sudije, koji je Istina i u kojem nema nikakve mrštine i promjene. Koji je Osvetnik i koji je kadar odbraniti pravo sirotog, udovice i nejači, koji je kadar pokriti svaku nepravdu i osvetiti za grabež.
Otkud potreba za zajedništvom, a da nema Prijetelja i Savjetnika, koji nam dušu razgovara u dane samoće i odbačenosti od ljudi. Koji nas ne ostavlja, kad od nas odstupe i otac i majka, i brat i kum.
Otkud onda u nama vrišti neutaživa žedj za mirom i pravdom i glad za radošću i istinitom i žud za nežnošću i ljubavi!? A da nema Onog koji ju je ispunio!?

уторак, 29. новембар 2011.

ONE IS ALL, ALL IS ONE

Danas sam opet imao zadovoljstvo da sjedim sa onim Prijateljem sa velikim P, i nejgovim sinom. Proveli smo divnih sat vremena, tako sadržajni razgovori, da bi se moglo sve pretočiti u priče. U više njih.
Reče dobru stvar da ni jednu stvar u našem životu ne možemo posmatrati odvojeno od našeg okruženja, izdvojeno od naše prošlosti i od svih ljudi koji nas okružuju. Mi smo jedan kamen u mozaiku, oblika i boje koja je rezultanta svega onoga što afektuje u naš život. Mi nismo ostrvo, da bi nas se posmatralo odvojeno i donosilo neki sud, prije nego se sagledala šira slika. Mi jesmo ono što jesmo, ali stavljeni u ovaj kontekst, u ovo vrijeme, u ove ljude. Samo tako možemo i trebamo sve sagledavati.
Na sve ovo njegov sin Nona dodade jednu veoma snažnu i duboku izreku iz jednog japanskog crtanog filma "One is all, All is one!". Teško je prevesti, pa i razumjeti. Ja to sagledavam i razumijem onako kako sam malo prije pisao. Sve ukupno smo mi, ne samo naša individua takva kakva je. A sa druge strane sve je u Jednome. Ne može se ni sve sagledavati, ako nemamo u vidu pojedinca. Ne možeš da voliš sve ljude, a da mrziš svojeg ukućanina. Ne moraš da batališ pušenje, samo nemoj zapaliti tu cigaru koja ti je u rukama. Svi smo jaki u načelu i na nivou principa, svoju snagu pokaži što ćeš zaštiti nemoćnoga.
Kad pogledam i ovaj moj blog u kojem pričam djelove svojeg života, vidim da je mnogo toga iz prošlosti još živo u meni, i da itekako opredjeljuje moje današnje izbore. U poslovnom smislu, ja nisam samo ono što je Pobjeda i današnja situacija, ja sam i svih 8 firmi gdje sam radio do sada. Baš danas sam gledao svoju radnu knjižicu sa 8 pečata, sa nekim datumima, godinama i mjesecima koje su poredjane jedna za drugom. 16 godina radnog staža, je utkano u one današnje mjesto, poslovne odnose i dr. Sve to zajedno je u meni ali i ja sam u svim tim godinama. Ja sam otac mome djetetu ne samo danas, već i sve ono od početka njegovog života u svim prilikama i neprilikama.
Mi smo i ono što su naši prijatelji, a mi smo i ono ko su naši neprijatelji. Sve ono što smo prihvatili ali i ono što smo odbacili. Mi smo naše pobjede i naši porazi. Sve ono što znamo i što ne znamo, pokazuje ko smo.
Kao što sve oko nas djeluje na tebe i mene, tako i ono što smo ti i ja, po onom butterfly efect sa početka bloga, utiče na sve oko nas. Ovo vrijeme ne bi bilo to što jeste da nema tebe i mene. Pa ako je loše nije bez naše odgovornosti, a ako je dobro nije bez pohvale za nas. Ja i ti imamo uticaj na velike sisteme, što prije shvatimo, prije ćemo i prepoznati naš značaj i našu životnu ulogu i poziv, i niko ga ne može ostvariti i učiniti umjesto nas.

DAN D

Čuh se sad mobilnim sa jednim od najboljih mojih prijatelja, ali što je i važnije „brata u vjeri“.
„Kako si?“ pitam,
kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ .
Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja.
„Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se.
„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem.

I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakako više nije problem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.


„Gdje djavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kao nabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vrmenski okvir, da mu damo značaj koji realno nema, ali što je i najgore želimo i drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Ali samo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim se nije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutros onu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damo vezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubav pomaže.

Sjetih se dana kada sam se tek oženio. I nije nam sve glatko išlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovan postanarski život, ja i Ceca se faktički nismo ni poznavali dobro a vjenčali smo se veoma brzo. I ona je htjela da ode kod svojih u Bg, jer se posebno istraumirala bolešću koju je dobila u jednom memljivoj kućici, na periferiji grada, i najzagadjenijoj zoni Kombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava jer hormoni su radili svoje.

Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubav staviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nisam joj branio, nisam je osudjivao. Iako je njen odlazak za Bg, za mene bio udarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni je odjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“

I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Dolazio sam u Bg vikendom, kod svoje žene, kao da sam u gostima. Šetali smo Bulevarom i prakom. Smijali se. Dugo pričali. A sa njom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u njenom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mudriji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan u centru grada, i znao jednu stvar da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, nikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i ti moraš ovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bi pozivao na neke Božije zapovjesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glava kuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše ili nismo u braku zato što je to ispravno. Mi smo zato što to hoćemo, što je to naš izbor, što je naša ljubav i naš život.

Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće biti sjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicu i godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamo se uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i tome stavio zarez.

понедељак, 28. новембар 2011.

TAMO GDJE SAM KRENUO

Tamo gdje sam krenuo,
rekao Si mi da ništa ne nosim sa sobom,
a ništa i ne mogu ponijeti!
A i ovo što nosim je teret postalo,
koji ni ne mogu nositi.
Tebi sam ga predavao,
ko dijete školsku torbu roditelju,
ali ti se izgleda ne predajem,
pa iznova preuzimam na se nove terete,
koji mi kičmu savijaju.

Tamo gdje sam krenuo
ne trebaju mi pune ruke,
već ispružene i prazne,
da ih ispuniš tvojim, novim.
Pune ruke čime bi napunio?
Srce zatvoreno, s kime bi ispunio?


Tamo gdje idem
tebaće mi samo Tvoja milost Gospode!
Da, tamo gdje sam krenuo neće mi trebati neka pravda,
pa sa kime bih se sudio!?
Pa umjesto pravila i zakona na koje sam se pozivao,
za tudje nepravde,
danas mi treba Tvoja milost za ove moje,
što mi pred očima ne blijede,
jer ne održah sve tvoje zapovjesti.

Tamo želim jedino Tebe milostivog da susretnem,
jer nemam se čime opravdati,
niti te čime vrijednim darivati,
a da to već nijesam od Tebe primio.
A i za ono što nisam primio,
rekao si: "Dovoljna ti je Moja milost!".
Nisam to razumio i prihvatao,
dok nijesam shvatio kuda sam krenuo.

Zato danas dajem sve što imam,
da kupim taj biser - Milost Tvoju.
Danas prodajem svoju kuću,
za to blago koje sam pronašao u polju.
Tvoja milost je bolja od života,
i jača od svakoga zla i okova.
Tamo gdje se nagomilala grijeh i nepravda,
tamo je još veća Milost Tvoja,
pa za njom danas krećem,
i neću se vratiti dok je ne ščepam!
Jer šta mi drugo ostaje,
tamo kuda sam krenuo!?

недеља, 27. новембар 2011.

ODBRANBENI STAV

Kad uhvatim sebe da se branim, uvidjam nekako da sam na krivom putu. "Sve dok si u inicijativi, a drugi te kritikuju i napadaju, dobro je!" rekao mi je jedan iskusan političar. Kako u životu tako i u politici, oni koji kritikuju zapravo zauzimaju onu negativističku stranu, a to ljudi koji posmatraju, ako i simpatišu, ne cijene mnogo i ne glasaju za to i ne slijede takve. Ljudi uvjek nekako idu za onim ko ima neku ideju i ko preduzima neku akciju. Kritičari su u ovoj situalciji "loši momci".
Ali onda ako počneš da braniš, da objašnjavaš, da se pravdaš ili kontriraš ne daj Bože, kao da se dešava da se mijenjaju strane u toj utakmici. I počinješ da gubiš, iako djeluje da si u taj momenat, dok si tom i tom odbrusio, zablistao.
Uvjek me je bunilo zašto se Isus nije branio od svih onih lažnih optužbi, zašto je ćutao? Činio je samo dobro svima i imao pravu i iskrenu riječ za svakog, a optužili su ga kao najgoreg kriminalca. Sad kad razmislim, shvatam, znao je šta se dešava i šta treba da prodje, da bi se isunilo Pismo. A znao je i da to što bi sam za sebe svjedočio, ne bi urazumilo njegove nerazumne tužioce i sudije. Njemu je bilo dovoljno da je ispravan pred Bogom i pred sopstvenom savjesti, jer svaka stvar i istina se u Izrealu utvdjivala na osnovu dva svjedoka.
Danas u razgovoru sa jednim prijateljem, postalo mi je jasno kao dan da taj Odbranbeni stav, koji smo vidjeli kod jednog našeg prijatelja, je zapravo potpuno pogrešan stav. Jer ako se braniš od ljudi, ti priznaješ da si u ratu sa njima. A temelj hrišćanstva leži upravo u spoznaji, da naš rat nije protiv krvi i mesa! Al neću o duhovnom ratu danas govorii, samo želim da osvjestim da ako i ne napadaš, već se samo braniš ti ulaziš u taj rat, koji nije naš rat. O tome sam već pisao. Nismo pozvani da bijemo te bitke. Gubiš ga sigurno!
I nijesam zagovornik one teze u svadjama "da nećemo da se spuštamo na taj nivo da bi se svadjali..." Ne, ne treba pocjenjivati nikog! Jednostavno, nijesmo pozvani ni da napadamo, ni da se branimo, ni da smišljamo način i riječi kako da uzvratimo istom mjerom na uvredu, po sistemu napad je najbolja odbrana. Niti da uzvratimo nekim pametnim riječima da ostavimo bez teksta onog drugog, da oduševimo publiku, samo sa ciljem da bi sebe opravdali. Ne, to je potpuna besmislica!
Zašto bi se pravdao neko ko je opravdan? Zašto bi se branio neko ko je oslobodjen svake krivice? Zašto bi bio vodio postupak i bio advokat samom sebi i branio se od optužbi tužioca, kad u toj sudnici Sudija je već donio presudu - NIJE KRIV PO SVIM TAČKAMA OPTUŽNICE!
Zato, ako si sebe, kao i ja uhvatio u ovom odbranbenom stavu, kako se pravdap i braniš, znači da vjerovatno ne znaš kakav je naš Bog i šta je učinio za tebe i mene da bi nas oslobodio svake krivice.

субота, 26. новембар 2011.

TREBA LI NAM DOBAR SAVJET

Kad sam se zaposlio kao savjetnik potpredsjednika Vlade gosp.Svetozara Marovića, moj stari komšija Popović mi je rekao, da sam dobio najteži posao. Ja se iznenadih u prvi mah, al kad vidjeh osmjeh na licu, ovog penzionisanog pukovnika JNA, sada nažalost pokojnog, bio sam spreman da čujem odgovor zašto.
"Pametnome ne treba savjetnik, a ludi ga ne želi!". Dodao je da u svakom slučaju teško ću zadržati posao savjetnika. Nasmijao me je slatko i zamislio. Koliko smo zapravo zainteresovani da čujemo savjet i da ga poslušamo ako je mudar i razuman?
Stara izreka je "Mudrost je u mnoštvu savjetnika!". I zaista dobro je prije neke velike odluke poslušati savjete više ljudi, prije svega iskusnih i iskrenih prijatelja ili stručnjaka za pojedine oblasti. "Dobar savjet zlata vrijedi!"
Ali ono što češće vidim drugih ali naravno i kod sebe, da mi idemo od jednog do drugog čovjeka po mišljenje i po savjet, ali zapravo nijesmo spremni da to prihvatimo ili poslušamo, ako nam se ne dopada. Ja sam bio veoma tvrdoglav (mada ni sad nisam bolji :)) i počeo tek sa skoro 30 godina da slušam savjete roditelja ili prijatelja.
Prije neki dan mi je bio u posjeti jedan poslovni partner, i dohvatismo se nekih ovako životnih tema, i veoma dobar mi je primjer ispričao o njegovom jednom rodjaku koji je išao od doktora do doktora. I svi su mu ukazivali na neki zdravstveni problem i da mora preduzeti neke drastične promjene u ishrani i načinu života, a on ih je sve nazivao budalama. Za svakog je našao manu, te ovaj je nestručan, onaj drugi neiskusan, onaj loš čovjek. Dok nije naišao na "pravog" sa kojim je bio oduševljen, koji mu je rekao da se ne brine da mu nije ništa i da je on potpuno u pravu! Taj mu je bio najbolji doktor! Nije prošlo par mjeseci, iznenada je umro, od te bolesti na koju su mu ukazivali ostali ljekari.
E o tome sam htio govoriti, jer sam i ja jednom tako išao od jednog do drugog, zbog odluke o prihvatanju jedne poslovne ponude, da bi našao ne dobar i mudar savjet već istomišljenika koji bi mi dao razlog i umirio savjest da prihvatim nešto što nije bilo dobro. Nekoliko sam dobrih prijatelja izbjegavao poslušati, koji su me upozoravali, a birao sam za sagovornike, koji su mu "češali uši" koji su mi davali za pravo i govorili "šta ima veze!".
Ja vidim da takvi dolaze i traže po savjet i kod mene. Ali ne treba ni davatisavjet onima koji ga ne žele poslušati, a ni tražiti ako nismo spremni da se urazumimo.
Ali znam jednog čiji savjet bi najprije tražio, koji nosi jedno od najljepših imena Savjetnik Divni Gospod Vječni. Pa ako Njemu nije bilo blam da se nazove Savjetnik čovjeku. Koliko bi bilo za nas mudro, da se ne pravimo mnogo pametni, već da potražimo i Njegov savjet, kad već jurimo za ljudima, i zaronimo u Riječ Božiju da vidimo šta ona govori u pogledu toga što nas muči tj. za šta trebamo savjet. Pa ako On kaže "Ne boj se, Ja ću biti sa tobom!", onda kreni brate, jer ni jedna prepreka nije dovoljno velika da te zaustavi, ni sve rijeke te potpiti neće!

RAVA KURVA

Moji roditelji su zivjeli pored Autobuske i Željezničke Stanice, u stanu od oko 60m2 koji su dobili za svojih 40godina rada. E u tom stanu, kad nam dodje rodbina, znalo nas je stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majka jedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50 a šire sigurno preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili u goste. Pravili smo štoseve da nam je stan kao peron na željezničkoj stanici. Ko god bi dolazio u Pg, ili išao ka moru i prolazio kroz Podgoricu, obavezno bi svraćao. Moj otac i majka su mnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma su bili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju, a majka je imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veoliku stpljivost za svačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nije bilo problem da nas i po četvoro spava na francuskom ležaju, a još toliko po podovima.
Kod nas u tih 60 kvadrata studiralo je nekoliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko mjeseci i godina. Ja i Vuk smo uživali u tome.
Ali i ni to nije ništa, nekoliko puta otac je pokazao veliku gostoprimljivost, mi smo ugostilii i neku rodbinu koji su bili u nevolji, u bjekstvu, neke su i jurili pravosudni organi. Jedno veče sjećam se, otac je pustio u kuću, djevojku, sumnjivog morala, koja je bježala od nekog siledžije, sjećam se da je lupala od vrata do vrata u našem ulazi, zvala pomoć, sigurno je na desetine vrata zalupala prije naših, i samo su jedna bila otvorena, naša vrata. Ugostili smo je, malo je okrepili, otac je ponudio da zove miliciju i kasnije poslije par sati, kad je ovaj napadač otišao, ju je otpratio.
Danas kada i sam imam svoju porodicu i dom, i kada imamo neke zvane i neke ne zvane goste. Mogu da shvatim o kolikoj se "žrtvi" radi. Ali i nije žrtva za onog koji to čini sa radošću.
Danas znači pišem o gostoprimljivosti, jednoj osobini koja je vrlo cijenjena i kod ljudi i kod Boga. Ne mogu da dokučim baš do kraja zašto je ta osobina toliko važna Bogu, da je Lot i cijela njegova porodica, za koju nema zapisano ni jedno dobro dijelo, spašena Sodome samo jer su taj ključni dan ne znajući ugostili andjele i pružili im zaštitu od nekih siledžija.
Takodje, toliko mi je jaka priča o Ravi Kurvi, koja je ugostila Izrealske uhode u gradu Jerihonu i pružila ima zaštitu. Takodje obezbijedila spasenje za nju, njene roditelje i djecu. To nije bilo samo puko gostoprimstvo, jer je znala da dolaze u ime Gospoda, i to je i sama krišom vjerovala jer je razumjela koliko je silan Bog koji je izbavio čitav jedan narod, preveo ih preko Crvenog mora i omogućio im da prežive surovu pustinju 40 godina. Crvena traka na njenim vratima, bio je znak za spasenje njenoga doma, jer u vjeri pružila utočište božijim poslanicima. Njeno ime je, zbog svega ovoga, zapisano u knjizi heroja vjere Izraelske istorije i čita se do današnjih dana.
Nevjerovatno! Da se zapitamo, kako se ponašamo prema putnicima namjernicima. Bojim se da ovaj divan hrišćanski običaj koji je važio kod crnogoraca, nestaje. Svi smo se nabili u svoje kuće, bojimo se za svoju sigurnost, čuvamo svoju imovinu, a najviše svoju privatnost i komoditet. A Pismo kaže "Neki su, ne znajući, ugostili!".
Gospod Isus, na kraju jevandjelja, ide dotle da kaže, da kad dodje sud, da će zadobiti vječni život, oni koji su ga kad je bio žedan napojili, kad je bio gladan nahranili, kad je bio nevoljan ugostili i pružili mu smještaj i zaštitu. A oni dugi će biti kažnjeni, jer ga nijesu ni napojili i nahranili, niti obišli nevoljna. A oni ga upitaše "Kad si to dolazio Gospode? Mi se ne sjećamo!". "Kad nijeste primili one male, koje sam slao, niste ni mene primili, bježite od mene nikad vas nijesam poznavao!"
i ponoviću, neki su, ne znajući, andjele ugostili! I spasili se i oni i čitav njihov dom!!!

петак, 25. новембар 2011.

STRAH OD STRAHA

Čitam da jedna od najraširenijih i najperfidnijih bolesti današnjice nije neka infektivna bolesti, nije ni rak ni šećer ni neke slične poznate bolesti, već jedna "bolest" duše koja se stučno zove anksioznost, praćena raznim simptomima panike, tjeskobe ili fobija. Ja nisam stručnjak za te stvari, ali pitanje promjene u duši kojim se bavim u ovom blogu, vjerujem da pomažu isceljenju i ovih duševnih smetnji. Ona je posebno izržena kod žena.
Postoje ljekovi, razne terapije i savjeti stručnjaka, ali je vjerujem da Sveto pismo otlkriva pravu suštinu ove napasti duše i da daje odgovor kako pobjediti ove strahove. Apostol Petar ovu anksioznost zove zapravo "strah od straha", jer u svojoj sabornoj poslanici, obraća se ženama u crkvi i piše:

"Kao sto Sara slusase Avraama, i zvase ga gospodarom; koje ste vi kceri postale, ako cinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha."

Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene, dobijaju napad panike ne od neke spoljne opasnosti već od nekih simptoma koji se dešavaju od straha koji osjećaju. Pa se zapravo boje straha koji osjećaju. Djeluje nelogično, a nije nažalost. Jer pokušavaju da se odupiru strahu koji može biti izazvan bilo čime, da ga potisnu, da ga prebrode ili da ga iskontrolišu, ali onda zbog nemogućnosti da to pobjede u sebi, u njima se stvara strah i neka vrsta frustracije, koja proizvodi napade panike a kasnije i stanje anksioznosti. Tako zbog straha da im se ne ponovi napad panike, oni počinju da se boje straha. Jer osjećaju da nemaju kontrolu nad njim, što stvara veliku nesigurnost i neizvjesnost, koja prati ovo stanje straha od straha.
A neću, mada sam čitao, davati savjete psihijatrijske, kako se treba suočavati sa ovim napadima. Želim samo da udjem dublje u ovaj biblijski stih, jer vjerujem da razotkriva, one najdublje uzroke stanja, koje je za mnoge, a žene posebno, nepodnošljivo.
Apostol ženama ukazuje na Saru, Avramovu ženu, čije ime znači "Majka kralja". I ona i simblolički i faktički je začetnica čitave loze vjernika, jer je od njenog jedinog sina Isaka, koja je rodila u 90toj godin, nastao čitav jedan narod Izreal. A Hrišćani su nebeski Izreal. Pa ako je Avram otac svih vjernika, onda je Sara majka, koja je svojim životom pokazala, da je bila velika žena vjere, ali prije svega neustrašiva. Nekoliko puta njen muž, koji je bio vodja velikog plemena, pokazao je strah u mnogim kriznim situacijama. Ali Sara, žena ogromne ljepote, je bila primjer neustrašivosti svima ali i svojemu mužu. Elem, pred naletom suše, Avraam je krenuo u susjednu zemlju Egipat, i tražio od faraona dopuštenje da se nastani dok suša ne prodje. Uplašio se za svoj život, misleći da će ga ubiti zbog ljepote njegove žene a nju oteti. I prestavio ju je kao sestru faraonovim slugama. Ona istina i jeste bili njegova bliska rodjaka, ali je prije svega bila žena. Rizikovao je njen život i podmetnuo je caru, da bi se spasio. Sara je i pored svega toga ostala privržena i podložna svom ne baš hvale vrijednom suprugu. I to je isto ponovio Filistejskom caru u sličnoj situaciji. Bog je razotkrio laž Avramovu i spasio Saru iz harema ova dva cara.
Iako joj nije bilo lako, ona je ostala krotka i poslušna svome mužu. Podložnost autoritetima je po meni ključna za osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koja je važna svakome, a snažna je i odbrana od napasti zvane strah (fobija). Primjetio sam da problem sa anksioznošću imaju jake žene, one koje se pokazuju da su superiorne, koje ne tolerišu nikog nad sobom. Gipku granu teško lomi i najači vjetar, a one krute i drvenaste mnogo lakše pucaju. Autoritet, u ovom slučaju muž, ma kako on slabašan bio, za Saru je bio onaj koji joj je dat od Boga, i ona je to prihvatila, pa se i mogla umiriti i osjetiti sigurnom i zaštićenom i u teškim okolnostima.
I drugo što je radila, činila je dobro. Mnogo je važno da se nastavi činiti dobro i kada tvoji autoritete nijesu ispravni. Ona je bila ispravna u onom što je bilo do nje, to je nastavila da čini, bila je aktivna i nije se dala paralisati od straha, kao njen muž. Ona se nije povlačila, nije bježala, nije pravila izlaznu strategiju, ne, ona je išla napred u jednom višem puzdanju i zato je ostati pribrana u sred neprijateljske teriotorije. Iako je osjećala strah, nije ga se bojala.
Apostol kaže da ako se ugledamo na ovu veliku ženu, nećemo se bojati straha. Zato vjerujem da onaj ko prihvata autoritete koji su mu bogom dani, ma kako oni slabašno izgledali, i ne ulivali nam povjerenje, može uživati ovu božiju zaštitu i živjeti daleko od ovog straha od straha.
Zvuči romantično kad je Isus govorio "Šaljem vas kao ovce medju vukove!". Ali razmislimo kako se osjeća jedna ovčica koja je okružena vukovima. Strah stravični, zar ne? A koja je to zaštita koju mi imamo u ovom nemirnom i neprijateljskom svijetu, ako nije to o čemu sam danas pisao, to su autoriteti koji su nam dati od boga. Ko su ti autoriteti? To su roditelji, muževi, učitelji, poslodavci, državni službenici (policija, vojsko, pravosudje), sveštenici... tj sve institucije države i crkva.
Ko izlazi ispod kišobrana autoriteta, ko hoće da ruši sve ovo i da živi po svojim pravilima, prolazi kao one jedinke koje izlaze iz stada, koje posustaju, pa postaju lak plijen za grabljivce. Ljudi sadašnjice ruše sve autoritete, velika je kriza institucija sistema, sve što je sveto (brak, porodica, država,crkva i dr ) pod velikim su osporavanjem, razaranjem, pa zato mislim da se i ova bolest 21og vijeka - anksioznosti širi kao kakva zaraza.

четвртак, 24. новембар 2011.

NEĆU TE OSTAVITI

Istorija je puna biografija ljudi koji nikad nisu uspjeli, koji su negdje stali na svome putu, izgubili sebe, snagu i viziju. A ima i puno velikih ljudi koji su doživjeli velike padove. Oni najveći, koji su čak i u bibliji zapisani, takodje su imali takve. I to mi se svidja u Bibliji, što ne pokazuje te svece kao ljude bez slabosti i mana, da bi razumjeli da u životu nije važno koliko si puta pao, već će važnije da si za jedan više puta od toga ustao.
Ali ako ja čitam dobro Stari Zavjet, postoji jedan čovjek koji za koga nisam vidio ni jednom da se nešto spoticao, da je skretao, da je padao. Toliko je bio uticajan da su se kod njega skupljali carevi, knezovi i vojvode da čuju savjet i pouku. On je postavljao i smicao careve.Taj čovjek se zvao Jelisije, običan čovjek iz naroda, koji je bio zemljoradnik. Nije baš bio običan, jer bio je veoma vrijedan i privržen porodici. Najveća čuda koja su ikada zapisana činio je upravo ovaj čovjek. Od isceljenja pa do vaskrsavanja mrtvih. Otkud ovom čovjeku ovolika sila?
Ali od svih njegovih osobina mislim da je jedna presudna - LOJALNOST. To se vidi po onom kako otpočeo svoje školovanje i svoju službu. Jednog dana dok je obradjivao zemlju, u sred velikog posla, došao mu je čuveni prorok Ilija, i bacio plašt na njega. što je bio poziv za učeništvo i službu. Odmah je ostavio sve i krenuo za Ilijom. Interesantno da je skoro uvjek božiji poziv stojao na ljudima koji su bili u nekom poslu, a ne kao neki koji čekaju ispod neke kruške da im poziv padne sa neba.
I ono što sam naglasio kao ključno za njegov uspjeh i silu, je odluka Jelisijina da se ne odvoja od svog učitelja do kraja. Iako je Ilija, veliki proročki učitelj i nekada najpoznatija ličnost u zemlji, sve više blijedio i povlačio u sebe i bio bez neke posebne javne službe,ali Jelisije nije odstupao od njega. Nije ga prezreo, nije ga nipodaštavao, nije ga ostavljao. Kad je došlo vrijeme da se uzme Ilija, svi proročki učenici su došli Jelisiju i rekli da će Ilija umrijeti, i da oni svi trebaju da nastave svojim putem. Jelijsije je to takodje znao, ali se zarekao da ga neće ostaviti do kraja. I Ilija mu tri puta odgovara o toga " Idi, je Gospod me šalje tu i tu...", govori mu da treba da ide jer ide ka Gospodu, ali uzalud, Jelisije je samo ponavljao" Tako živ ja bio, neću te ostaviti!". Ina kraju stigla je nagrada, Jelisije je zbog svoje vjernosti i lojalnosti, prisustvovao momentu kada su vatrene kočije uznjele Iliju, a na Jedlisija je sišao Ilijin plašt i dvostruko pomazanje i sila Duha svetoga.
Neki su brojali čuda, i izračunali da je Jelisije učini duplo više čuda od Ilije koji je bio jedan od najsilnijih proroka i čudotvoraca.
I upravo ta lojalnost, odlučnost, istrajnost, odanost i vjernost učinila Jelisiju onim što zaista jeste - silni sluga božiji.
Ja nisam imao neke veze i nekog ko bi me gurao u karijeri, ali ako sam u nečem i uspio to je zahvaljujući ovoj Lojalnosti, koju pokušavam da negujem kod sebe. Bio sam lojalan ljudima koji su mi pomogli, dali šansu da radim. Lojalnost firmi i poslovodtsvu, jedna je od najvažnijih preduslova za uspjeh. Jer i neprijatelji i konkurencija cijene one koji su lojalni onima za koje rade. Niko ne voli i ne cijeni "preletače", pa makar im i donijjeli veliku korist, na štetu firme iz koje su došli.
Kako je danas rijetko i divno čuti onu riječ Božiju " Ako bi te i otac i majka ostavili, JA TE NIKAD NEĆU OSTAVITI!".

уторак, 22. новембар 2011.

SJUTRAŠNJI DAN

Jesam optimista, ali me je skupo koštalo kad sam išao brže od života. Optimizam je jedno, a sanjarenj, lakovjernost i iracionalnost je nešto sasvim drugo. Fulao sam kada sam god sam na račun neke očekivane dobiti, preduzimao neke akcije.
Sjećam se što mi je ispričao jedan kolega šta je njegov poznanik jedan gradjevinski preduzimač uradio, i totalno se uporopastio. I sebe ali i sve koji su uložili u njegov projekat. On je otišao u banku i uspio da dobije kredit od npr. pola miliona eura. Onda je sjeo izračunao da će kad izgradi zgradu i kad proda sve stanove zaraditi npr. Stopedeset hiljada. Onda otišao i kupio džip i dr. i spucao svih 150 hiljada. Tu neku zamišljenu zaradu. I onda nikad nije uspio da sa onih 350 napravi zgradu i upropastio se.
Dobro kaže stara mudra izreka "Ne hvali se sjutrašnjim danom, jer ne znaš šta (sjutrašnji) dan donosi". Koliko se stidim kad se sjetim, koliko sam se hvalio neki budućim uspjesima, rezultatima, funkcijama koje su mi obećane, a nikad se nisu desile. koliko zavisti bi izbjegao da nisam govorio o tim budućim dobrima koje sam očekivao. Strašno!
A koliko sam samo troška napravio, sjekiracije i dugova, jer sam trgovao na račun "zaradjenog", a te pare nikad ili suviše kasno sam dobijao. Manje bi puta prekršio svoje obećanje, da ga nisam bazirao na račun "sjutrašnjeg dana" koji nije ni svanuo.
To što sam radio nema nikakve veze za vjerom, a pravdao sam se time. Kao vjera je kad primaš nešto što još nisi dobio. To i jeste tačno. Ali ne može se prodavati vjera za večeru. Ne možeš trgovati sa njom. Ako i vjeruješ vjeruj za sebe, ne dozvoli da drugi trpi zbog tog. Jer to i nije ono što je on spreman da vjeruje. Oh, sramota me je kad se sjetim. Kakve sam filmove vozao i šta sam sanjario, a nikad se nije ostvarilo. I nije to problem kad to držimo za sebe, problem je kad hoćemo druge da uvučemo u to svoje.
Moj pokojni stric Veljko, kojeg smo ja i brat mnogo voljeli, bio je veoma siromašan i narušenog zdravlja. Ali onda je znao da nam priča šta će nam kupiti kad dobije peticu na lotou. Jednom će kupiti kola, drugom motor, biiciklo i td. On je nekad bio dobio peticu, dok je bio momak, to su bile ogromne pare, a trajale su mu manje od dva dana. Moj otac i braća su kasno došli, već je čitav hotel slavio njegov dobitak. Uspio je da kupi samo jedno odjelo i kravatu. Bio je gospodin to jedno veče.
Ne znam da li su ti snovi i priče, bila žal za propuštenim prilikama, da li bjekstvo od ružne svakodnevice, ali on je svojim snovima htio da nam kaže, na svoj način, da nas voli, da bi nam dao sve, da ima ali nema. Taj sutrašnji dan za njega nikad nije svanuo!

BRONZANA ZMIJA

Kad slomiješ nogu ne ideš kod ljekara opšte prakse, već ideš kod secijaliste ortopeda. Kad ti se pokvari auto ideš kod mehaničara. Kad imaš problema na emotivnom planu ideš kod nekog ko je iskusniji koji te može nečem poučiti, ko je prošao u životu mnogo toga. Kad imaš problema u poslu, posavjetovaćeš se sa nekim ko je uspješan na tom planu i ko je radio te poslove. A kad imaš problema u duši ideš kod psihijatra. Uglavnom je neko ko zna, jer je izučavao tu problematiku, na osnovu tudjeg ili svog iskustva. Ali kad imaš problem sa grijehom, sa nemirom i sa savešću ideš kod sveštenika. A ako niko ne pomogne ideš Bogu? Da je sreće išli bi obrnutim redom, pa bi i ovi prvi imali lakši posao!
Al, ima jedna osobina božija, koju sam ukapirao, a koja ga kvalifikuje da može biti od pomoći. To je da je u svemu bio kušan kao čovjek, samo ne u grijehu. Samo onaj ko je postao grijehom može razumjeti kako je nekom ko nosi taj teret na duši. Samo neko ko je bio slomljen, neće zgaziti stučenu trsku i neće ugasiti tinjalu svijeću. Samo neko ko je bio osramoćen i ponižen, može saosjećati sa nekim ko je to doživio. Samo onaj ko je bio odbačen i nevoljen, može utješiti siroče. Samo onaj ko je oplijenjen do gole kože i prognan, može razumjeti onog ko je ostao bez ičega.
Zato jedna od meni najmoćnijih simbola koji prikazuju pravo značenje Hrista, je njegovo uporedjenje sa Bronzanom zmijom, koju je Mojsije podigao na svoj štap u pustinji. Da pojasnim, zbog mrmljanja i pobune naroda protiv vodjstva, zbog dugogodišnjeg lutanja po pustinji, logor su napale ljute zmije i to mnoštvo, te stadoše da ujedaju ljude i veliko mnoštvo izgibe. Ali Mojsije je molio Boga, i ovaj mu dade rješenje, da se napravi bronzana zmija, da se podigne visoko na štap. Svako ko bi pogledao na nju u vjeri, bio bi isceljen. Apostol i Jevandjelista Jovan, uporedio je podizanje ove bronzane zmije na štap, sa Isusovim raspećem na krstu Golgote. Da svako ko ga uzvjeruje, ne pogine nego da ima vječni život.
Djeluje pregrubo i kontradiktorno da se Hristovo Raspeće dovodi u vezu sa zmijom zvanom Nehušta, ali nije. Kao što je zmije od bronze, tako ni na Isusu nije bilo nikakvog sjaja, nikakve ljepote posebne zbog kojeg bi ga voljeli. Kao što je Nehušta bila ista kao problem zbog kojeg je ginuo narod u pustinji, tako je Isus preuzeo grijeha na sebe i postao grijeh, ne polovično već 100% grijeh. Postao je potpuno bolestan, potpuno slab, potpuno izranjavan, potpuno smrtan. Zmija. Ali klin se klinom izbija, zar ne?
To je nabolja slika isceljenja po vjeri. Od svih onih ujeda zmija ljutica koje mi svakodnevno doživljavamo posebno onda kada negodijemo, kada smo negativni, kada se svadjamo, imamo isceljenje ako promjenimo fokus, i dignemo oči sa otrovnica na onu Zmiju koja stoji na krstu. Bog nam nije dao neko sredstvo za masovno uništavanje ovih gmizavaca da ih tučemo štapovima, dao nam je lijek, na način da možemo podići pogled na krst i da primimo svoje isceljenje po vjeri.
Postoji još jedna stvar i uslov, zmija Nehušta je morala biti podignuta, da bude vidljiva svima da bi mogla donijeti isceljenje od ujeda. Tako i Hrist morao je da se podigne na krst, da bi donio spasenje, i mora biti uzdignut i proslavljen u našim životima na najviše mjesto da bi donio zdravlje i život.
Nije slučajno i danas da na svim kolima hitne pomoći u Crnoj Gori možete vidjeti veliki krst oko koga se uvija zmija. Tako i danas ako ti je slomljeno srce od uvreda i ujeda raznih zmija (osjetio sam kako može da boli), imaš svoju prvu i hitnu pomoć, podigni oči i pogledaj, uzvisi Ga i proslavi. Čuda su moguća, rane se same zalečuju, jer "On ponese sve naše boli, slabosti i nemoći. Ranom Njegovom mi se iscjelismo sasvim!"

понедељак, 21. новембар 2011.

NE HVALI SE PRED CAREM

Sjećam se kad sam veoma mlad, sa samo 30 godina došao na visok položaj sekretara ministarstva, to je druga pozicija u ministarstvu. Zadužen da koordinara sa svim sektorima i drugim organizacionim jedinicama. I na moje čudjenje prošao dosta težak period škole poniznosti. Najteže su mi padali ponedeljci kada smo imali uže i šire kolegijume. Ministar bi vodio sastanak, a bili su prisutni svi pomoćnici i načelnici odeljenja. Kad bi se otvorila neka debata, ako bi se uključio da nešto kažem kao novi sekretar, odmah bi me poklopili one stare kolege. I ministar bi njih poslušao jer je u početku imao više povjerenja u njihove procjene nego moje. Dešavalo se da me posebno poklapa načelnik odeljenja koji je za dva ranga niži od mene. Šta bi značilo da sam ja pred ministrom, počeo da se pozivam na svoju poziciju i da mora da mene posluša. Tek bi tada se prosuo. Jer pozivati se na funkciju nekom ko ti je tu funkciju dao je komično, odnosno tragikomično.
Ćutao sam i gutao, i dobro sam činio. Učio sam jednu dobru školu poniznosti. I onda jedan dan nadjoh tu mudru solomonovu izreku: "Ne hvali se (svojim položajem) pred carem...". Pomislimo malo, koliko je besmisleno da ministar se hvali svojim životnim uspjesima pred Predsjednikom na čiji je prijedlog imenovan i zbog koga je i stekao ugled i neki imetak! Pa kad ga ovaj za nešto prekori, da mu ovaj odgovori "Kako ti to pričaš samnom ja sam ministar toga i toga! ". Koliko bi bilo besmisleno da se poslediplomac fali svom mentoru profesoru primarijusu kako ima visok prosjek i kako je u roku završio fakultet! I onda sam razumio, a što sam mnogim mojim saradnicima govorio, da se paze onoga što ih čini velikim, da im je to kao kamen spoticanja, kao neki minus i zamka, a ne nikako nešto što im daje za pravo!
A koliko je tek besmislenije se hvaliti pred Bogom, koji je car nad svim carevima, za bilo šta što imamo i što smo postigli. Izadjimo ovo veče dok je još vedro zvjezdano nebo i zagledajmo se koju minutu i sagledajmo čitavu tu vaseljenu, to mnoštvo zvijezda i sazveždja. Pa pomislimo koliki je On, kad je sve to što možemo samo naslutiti, puko podnožje Njegovih nogu. Stanimo pred tom veličinom i iznesimo ikakvo hvalisanje, pa makar i čitavom zemljom da zavladamo samo bi zaslužili obični prezrivi osmjeh. Kažimo mu šta smo sve stekli "sa svojih deset prsta", kako smo daleko dogurali i koliko se nekretnina vodi na nas u katasru, koliko imamo novaca na bankovnom računu i koliko smo mudri i kakve diplome stekli? Hoćemo li ga fascinirati? Bojim se da ne!
Pred ovom veličinom, a i pred svakom veličinom koja nam je data u našem životu, jer svaka vlast i svako očinstvo, (autoritet i moć) dolazi od Oca nebeskog, jedini je ispravan stav, stav poniznosti i duboke zahvalnosti za ono što nam je dato! Zato i stoji ona izreka stara "šta imaš što nisi primio, pa što se hvališ onda tim kao da to nisi primio!"

PUCANJE ŠAVOVA

Večeras sam čuo za još jedno samoubistvo, u pitanju je jedan od najvećih preduzimača u svoje vrijeme i u svojem gradu. Zaista, baca u očaj kad iznova čujemo da je neko sebi presudio, i pitamo se dokle? Zašto ljudi to čine? Ne znam o kome je riječ, i zaista nemam namjeru da ulazim u ičije pojedinačne razloge. Samo želim da otvorim neka pitanja. Ko puca? Ne pričam samo o tom pucanju u sebe, već tom pucanju koje je prethodilo. Čovjek puca u sebi često i to je vjerovatno normalno.
Ja sam doživio jedno pucanje u glavi. Skoro sam ga mogao čuti. Ušao sam u projekat, pun radosti i jedne duboke presvjedočenosti da trebam da udjem u takav krupan posao (barem za mene) koji je bio jedan značajan iskorak na finansijskom planu. To je kao kad prelazite iz jedne niže lige u veći rang takmičenja. Do juče ste bili prvaci, a u višem rangu takmičenja, protivnici su mnoogoo jaki. I meni se desila takva krizna situacija, da je čitav posao visio o koncu. stigao je nalog da se zaustavi sve. A ja sam uložio sve što sam imao i plus sve što sam uzajmio od prijatelja, i sve pare koje sam unaprijed dobio za robu. Plus što je moj partner takodje sve uložio. Kad su mi javili telefonom, pošto sam bio na odmoru sa porodicom, ušao sam u sobu, stao pred boga i u sebi vrištao. I tada samo je nešto puklo u glavi, u ušima mi je zazvonilo, a nastala je nekakva tišina. Izašao sam iz sobe, i bukvalno je usledio sljedeći poziv, kojim su me obavjestili da neće biti stavljena zabrana, pod odredjenim uslovima.
Da bi objasnio o kakvom se pucanju radi, ispričaću vam onu priču o prvom susretu Petra i Isusa. Dok se Petar sa bratom i prijateljima iskrcavao na obali i prao mreže poslije jednog cjelovečernjeg neuspješnog ribolova. Isus mu pridje da ga zamoli da ga odveze brodićem tik od obale, pošto se skupio veliki naroda da ga sluša, tako sa male distance na vodi, izuzetno se čuje govornik, i vidljiv je svima, a ne mogu mu se pribijati. Al Petar umoran, ipak prista. Kad je završio Isus, reče Petru da sa ostalim prijeteljima ode u dubinu sa njim i da bace mreže gdje im On kaže. A Petar, iskusni ribolovac uz mrmljanje da je čitavu noć pokušavao i da nema ribe preko dana na tim mjestima, prihvati savjet ovog stolara Isusa, jer ču mudre riječi koje je propovijedao. I desilo se čudo, Na mjestu gdje mu je Isus rekao da zabaci, izvukao je toliko ribe da su mreže sve popucale. Morali su zvati druge čamce da im pomognu. I kad su izvadili svu tu ribu, umalo se i oni ne potopiše. I tada Petar, osvjeočen čudom sa očajem zamoli Isusa da ga ne dotiče jer je shvatio koliki je grešnik. Petar je od toga dana pa do kraja svog života, ostavio ribarenje i slijedio Onog koji je kadar ispuniti svaku njegovu potrebu i to izobilno spram veličine Njegove slave.
Postoji taj trenutak pucanja, zbog koga neki izaberu smrt, a neki izaberu život. Pucanje se dešava, zbog količine blagoslova koji dolazi u nečiji život. Ali nijesu svi spremni da podnesu blagoslov. Njihove mreže nijesu bile spremne, niti njihovi čamci, da prihvate velike stvari.
Koliko puta smo mi molili da nam se dese neke velike stvari, a kad nam Bog odgovori, dešavaju se pucanja. Neki ljudi nijesu kadri da prihvate velike blagoslove. Iznenadno bogastvo, uspjeh i slava za neke je bila pogubna. Tražimo ali nismo kadri to da primimo. Mali je kapacitet naše duše. Kao u onaj laneni džak kada počinješ da trpaš nešto mnogo veliko, šavovi počinju da popuštaju.
Ja nijesam bio spreman još da prihvatim veći posao i veći novac, dok nijesam zavapio i desilo se to škljoc u glavi. Ja sam prešao tada na jedan veći nivo milosti. Kao što reče jedan moj prijatelj Joel, kad predješ iz zone stotica, u zonu hiljada eura, pa onda iz zone hiljadarki u zonu desetina hiljada itd. Neko može da podnese i milijarde kao Bil Gejc, i da ostane jedan normalan čovjek.
Ali novo vino se sipa u nove mjehove! Jer ako se sipa u stare, stari se pokidaju i propadne i mjeh i svo ono dragocjeno vino! Kada rastemo, garderoba nam okraća i puca na prevojima lakata i koljena. I tek kad porastemo spremni smo za veće stvari, odnosno garderobu.
Ali mi nismo spremni da tražimo Boga, prije nego dobijemo blagoslov. Pa nam se dešavaju pucanja kao kod Petra u ovoj priči. Pa ne samo to, nego naš blagoslov može potopiti i naše prijatelje i najbliže, ako nismo spremni da živimo po višim standardima, koji važe u prvoj ligi takmičenja u koju prelazimo.
Mi želimo velike stvari, ali hvala Bogu što nam ih odlaže dati, jer bi nespremni mogli doživjeti propast. Nismo spremni, popucali bi, a mi mislimo da Bog ne će da nam ih da i da mu nismo mili!
Pucanje mreža Petrovih nije se desilo od cjelovečernjeg mukotrpnog bezuspješnog lova, već od nenadanog uspjeha za koji njegova brodica i njegove mreže nijesu bile spremne. Tako, vjerujem da uzrok pucanja nekih ljudi, je bila njihova nespremnost da se nose sa velikim stvarima i izazovima. Možda su bili prvi u seli, ali nijesu mogli da se snadju u velikom gradu, bili prvi u drugoj ligi, ali nijesu mogli da podnesu borbu sa prvoligašima! Neki možda i umiju da se nose sa nevoljama, ali uspjeh i brzi dobitak je mnoge veliko i preteško iskušenje.

недеља, 20. новембар 2011.

VELIKI INKVIZITOR

Od svih pisaca, za mene, u vrhu je Dostojevski, a od svih njegovih djela u samom vrhu su "Braća Karamazovi", a od svih glava te knjige u vrhu je priča o Velikom inkvizitoru!. Čitao sam je prije 20 godina, a i danas je živa u meni i sjećam je se.
Koliko puta sam pomislio šta bi bilo kad bi se Isus danas opet sišao medju nas, onako kako je bio za onih 33godine dok je živio u Judeji prije dvije hiljade godina. I onda se iznova sjećam ove priče i mislim da je Dostojevski taknu u samu srž ljudske duše, i pokazao nam da bi Ga mi vjerovatno, čak sigurno opet razapeli.
Veliki inkvizitor, hapsi Isusa, koji je već počeo da da isceljuje sve koji su ga prepoznali i molili za pomoć. I onda izriče optužbu protiv Isusa, koji je po njemu pogriješio prilikom kušanja u pustinji. Da je trebao da prihvati ponudu Sotoninu. I da su to ukapirali sveštenici, da su oni tu ponudu prihvatili, i ako treba da bude ko proklet neka budu tih stohiljada sveštenika, a da se "spasi" cio narod. I taman su svi bili sretni, kad On opet dodje da im smeta.
Inkvizitor mu reče kako su oni dali običnom narodu ono što mu treba. Dali neukom narodu hljeba, čudo i carstva zemaljska, da ga uživaju bez griže savjesti, a koje je Isus odbio.
I to je nevjerovatno, od kada je čovjek susreo živoga boga, od tada je i ova pobuna. Čovjek traži da napuni svoj stomak, a Bog mu nudi duhovnu hranu koja ispunjava dušu. Ljudi traže performans i čuda da bi vjerovali, a Bog im nudi vjeru koja čini čuda. Ljudi traže da vladaju cijelim svijetom, a Bog im nudi carstvo nebesko i desno mjesno kraj njegovog trona. Pa pošto ne mogaše sami da to dosegnu, umjesto da prihvate Božiji način, Veliki inkvizitor na čelu cijele crkve je odlučio da se žrtvuje i da ponudi raji nešto "više" od onog što je Isus dao. Uzeo je prokletstvo na sebe, da bi dao mirnu savjest i radost ljudima. Da slobodno idu za svoju sreću trbuhom za kruhom, da jure za čudima i najvišim moćnim mjestima i slavom.
Taj Isusov poljubac kojim se završava ova priča ostavlja nas sve začudjene. To je onaj odgovor na onaj isti požjubac Judin, kojim ga je ovaj izdao i predao vlastima. Jer Isus je mnoge ambiciozne razočarao, mnoge koji su u njemu vidjeli način da vladaju, način da dobiju društveno priznanje. Juda je bio blagajnik, i mogao je da vidi koliko je silan novac prolazio kroz njegove ruke i koliko Isus je bio široke ruke, da je potrošio sav novac na siromašne. Vidio je sebe kao ministra finansija u budućoj vladi Isusa. Ali razočaralo ga je kad je shvato, da On koji je bio istinski car nad svim carevima, nema ambicija da povede revoluciju i zbaci okupatora i da mačem dodje na vlast.
Mislim da Veliki inkvizitor čuči u svakom od nas, onaj koji podiže teške optužbe protiv Boga i protiv slobodoumnih, koje spaljuju na lomačama.
To je ona ista logika, koja i danas govori da crkva spašava čovjeka, odbacujući spasenje kao ličnu odluku o prihvatanju Isusove žrtve za naše grehe. Crkve koja sebe smatra mučenikom koji preuzimaju grijehe i neznanje ljudi na sebe, pa ona oprašta i umiruje savjest, kao da hristove rane nijesu dovoljne, pa hoće da ona dovrši djelo spasenja koje je već savršeno. Da ponudi raj na zemlji, jer onaj Hristov, nebeski i vječni, nije dovoljno dobar. Koja nudi sigurnost rituala, performans religije i čuda i moć zemaljske vlasti i uticaja, pošto Isus sve to odbi, za rad žive vjere u Oca nebeskog i opravdanja svih naših grijeha, bolesti i slabosti, kako bi mogli da ispunimo pravedni zahtjev njegovih zapovjesti da ljubimo Boga i jedni druge kao sebe same.
Pa nas ova priča iznova bode i pita kakva je naša vjera i da li bi i danas prvi razapeli Isusa oni koji su njegovi najrevnosniji sveštenici, koji vladaju i biju bitke u Njegovo ime?!

POSLJEDNJI KAO PRVI

Nekoliko puta sam mijenjao kolektive. Zapazio sam jednu zavist starih radnika kod kadrovskih promjena. Kad god bi dolazili novi, sposobniji ili još gore manje sposobniji, koji bi dobijali sličnu platu i sličan položaj kao oni koji su tu već godinama, to bi izazivalo burnu ili potmulu reakciju onih "starosjedioca"! Pa udju u neki negativizam, koji ih nagoni na neke ružne reakcije, bunt, nerad, ogovaranja i podmetanja.
Sjećam se jedne prilike sam unaprijedio jednog saradnika, od običnog činovnika je postao šef odeljenja. Udvostručio mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. A onda poslije nekog vremena, upraznilo se mjesto rukovodioca sektora u kojem je ovaj bio šef odeljenja, pa sam na to mjesto doveo nekog sa strane, koji je time postao njemu šef. Izbio je kuršlus upravo od strane ovog radnika kojeg sam već značajno unaprijedio, on se najviše bunio, kako ovi koji dolaze sa strane da budu prvi i da imaju veće plate, od onih koji su godinama! Kako on treba da ih obučava, jer se nagledao dosta tih neukih šefova. Došlo je do toga, da sam zamalo odlučio da ga degradiram i vratim na onaj stari posao. Pitao sam se: Zašto? Zar nisam tom čovjeku već dosta učinio, dao mu položaj i platu kako mu ni jedan prethodni direktor nije dao.
I onda, sjetih se onih riječi i priče o "radnicima jedanaestog sata" koju je pričao Isus svojim učenicima. Kad je gospodar od vinograda izašao rano ujutru u grad da unajmi radnike. Pogodi se sa njima da svima da po jedan denar. U to vrijeme denar je bio izraz vrijednosti jedne pune dnevnice, danas oko 30 eura. izadje opet oko trećeg sata ( to je oko 9h, jer dan se računao u 12 sati, počev od svitanja do smrkavanja) i nadje još neke besposlene, pa i njih pozva da rade, i reče "daću vam što je prav". Izadje opet oko 6 i 9 sata dana ( 12h i 15h) pa opet nadje neke besposlene, i njih pozva u vinograd. I na kraju, izadje oko 11 sata (to je pred smrkavanje) i najd neke koje niko nije htio da unajmi. Pa i njih pozva. Kad se smrklo, pozva sve na isplatu. I svima dade po denar. A onda se pobuniše oni prvi, jer ih je izjednačio u plati, a oni su čitav dan radili i mučili na žegi. Onda ih gospodar upita, kakvu ja nepradu vama učinih, zar vam nisam dao što smo se pogodili. Uzmi svoje i idi! Što je tebi oko zavidno što ja sam dobar, i što hoću i ovome zadnjemu da dam ko i prvome. Zar ja ne smijem činiti sa svojim novcem što je meni milo?!
I onda je Isus završio sa riječima, da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji! I to je ono što od postanka ljudskog roda izaziva najviše kontradikcije i nerazumjevanja - Božija milost! Naša pravda nije božija pravda. Naši standardi nisu Njegovi, hvala Bogu! Njegova milost je bezgranična i umjesto da u nama izaziva zahvalnost i strahopoštovanje, mi zapadamo u zavist i bunt. Takvi koji su zavidni na Božiju milost biće posljednji, ma koliko se trudili i bili vrijedni. Njihov pogrešan stav ih je srozao na posljednje mjesto. A mnogi posljednji će biti prvi, jer upoznaše milost Božiju i njihovo srce ostade zahvalno. Jer razumješe da se svima zapravo smilovao, i da žive i uživaju blogoslov zbog nezaslužene Njegove naklonosti!

субота, 19. новембар 2011.

ČARLI BRAUN

Počeću sa dijalogom iz crtanog filma Čarli Braun, kad Lusi se ljutito kaže Čarliju: "Željela bi da promijenim svijet!". "A od čega bi počela?" upita Čarli. "Od tebe!" reče Lusi.
Često nažalost smo kao ova naprasita djevojčica Lusi, pa kad razmišljamo o željenoj promjeni mislimo da tamo neko drugi treba da se mijenja. Mi zapravo samo možemo mijenjati sebe, odnosno naše stavove.
Čitam iznova jednu knjigu Džona Maksvela, koja govori o stavu, tačnije promjeni stava kao pokretaču poztivnih promjena u nama i oko nas. Istina je to da problemi ne leže u nekom tamo Čarli Braunu, već često mi nemamo ispravan stav prema tim stvarima koji nam se dešavaju.
A koji je to stav? Najbolje ćemo ga vidjeti iz riječi koje izlaze iz naših usta, na osnovu onogo šta radimo i onoga što mislimo i želimo. Promjena stava donosi promjenu govora a ona dalje donosi promjene u odnosima sa drugima i brzo uvidjamo da i one dojučerašnje ogromne prepreke neopraštanja, gorčine i ćutanja, su rješive.
Tu je i promjena u djelima. Jer kao što neko reče, lenjost je tajni sastojak neuspjeha, koji najčešće ostaje tajna onima koji su ga doživjeli. Tako da moramo pokazati konkretnim djelima ono u šta vjerujemo i što nam je u srcu. Takva djela su plodotvorna i donose željeni rezultat. I na kraju mi moramo da pokažemo istrajnost i volju, tada sve djeluje nama u korist, pa i trenutni neuspjeh. Jer ako imaš dobar stav u tim iskušenjima, možeš da ojačaš i dobiješ preko potrebno iskustvo i stručnost.
I završio ovu priču onim čime sam je i počeo. Da mi nismo pozvani da budemo kao Lusi, i da se bavimo i mijenjamo druge, da mislimo ako se taj i taj makne ili promjeni onda će mi svanuti. Ne, nažalost to se ne dešava, mi jedino možemo ako hoćemo da mijenjami svoj stav i način razmišljanja. A ta naša unutrašnja promjena, koja dolazi u našim glavama i našim srcima će po onom buterrfly efect-u sa početka bloga, donijeti željenu promjenu svijeta.

среда, 16. новембар 2011.

GUBITAK AUTORITETA

Ovih dana smo imali iznenadnu smrt u familiji, i mogu reći da je jedna od najvećih kriza koje se dešavaju u našim životima, izazvana su propašću, gubitkom ili smrću onih koji su nam prestavljali autoritet. To su ljudi čije su mišljenje i odluke rado slušali, koji su bili naša vodilja, naš oslonac. Istinski autoriteti su pravo bogastvo u razvoju nekih ličnosti. Smrt oca koji je imao autoritet nad svojom djecom je pravi primjer da opiše koliko bolno to iskustvo može biti. Znam mnogo primjera iz istorije, da su smrću velikih učitelja, vodja nastupale duboke traume za čitav naroda. Pravi autoritet je pozitivan uticaj koji neka osoba ima na drugu, kao plod jednog trajanja, iskustva i povjerenja zasnovanog na nekim moralnim vrijednostima, nekom specifičnom znanju i mudrosti. Gubitak takvog autoriteta je skoro nenadoknadiv, ali svakako je znak da mi moramo nastaviti dalje da svoj život živimo dalje i da se izgrađujemo na tim vrijednostima, da i mi jedog dana zauzmemo mjesto autoriteta i da budemo nekom što su nama bili ti ljudi čije se "zapovjesti" bilo tako lako i slatko poslušati.
Ali htio sam da govorim i o jednom drugačijem gubitku autoriteta, tačnije strahu od tog gubitka koji je donio mnogo zla svijetu. Pretežno je mišljenje da ljudi u svojim ambicijama da se domognu uticajnog mjesta (sinonim za autoritet) čine najviše zla. Svakako da sebične ambicije za nekim instutucionalnim autoritetom, mogu donjeti mnogo razdora, borbi i osvete, čak i krvi. I taj "put ka vrhu" odnosi svoje žrtve,. Ali one su mnogo manje od onih žrtvi koje nastaju kad se neko domogne tog uticajnog mjesta, i kada počne da dejstvuje strah od "puta ka dnu". A dodao bih i sujetu, jer sujeta je jedna od prvih pratilja, nakaze koja se zove strah od gubitka autoriteta! Zašto je više žrtava? Pa, jednostavno zato što ste mnogo jači na položaju, nego dok ga pokušavate osvojiti. Zbog stvarne vlasti u rukama onog koji boluje od ove fobije štete su ogromne. Osjećaj da gubite autoritet nad ljudima koji su vas do juče bespogovorno slušali (pa makar taj autoritet ne bio stvarni već institucionalni), je nepodnošljiv za labilne osobe, koje su gradili svoje živote na onome "šta si" a ne "ko si". U tom strahu, odnosno panici ljudi su spremni da prijete, da manipulišu, da varaju, da lažu, da kradu, pa čak i da ubijaju, da bi se održali.
Istorija je puna tih primjera od porodičnih zlostavljanja i ubistava, pa do političkih i vjerskih progona, bratoubilačkih ratova i diktatura. Teror nad "neposlušnim" koji osporavaju ove lažne autoritete traje od kad je čovjeka do danas. Što je veći ulog, odnosno mjesto od većeg uticaja, potencijalno su i veće i dalekosežnije posljedice. Zato karakter treba da prati nivo autoriteta. Ljudi labilnog karaktera, odnosno koji prije vremena dodju na visoke pozicije od autoriteta, ili suviše mladi postanu roditelji, rizikuju da ih to uništi, ali što je još gore da uništi one koji se podložni ili zavise od njega. Ali nije poguban gubitak autoriteta, čak je neminovan i koristan za neke, ali strah od tog gubitka je destruktivan!

петак, 11. новембар 2011.

KONAN

Sjećam se te priče koju je ispričao jedan svještenik, koji se doselio u Podgoricu, i poslije 10 godina života i rada, zavapio je Bogu, ušao u post i tražio odgovor. Sve je u njegovom životu stajalo, vidio je sebe kao čovjeka koji gura neki ogromni kamen - stijenu koja je veća od njega i ništa! Nije bilo rezultata, kao da je neko "povukao ručnu"! Godine su prolazile, mislio je on, trudio se oko svega, upinjao se, a "stijena" se nije ni mrdnula. I kao odgovor je razumio jednu stvar i vidio sliku sebe kako gura taj kamen koji stoji, ali su mišići njegovi bili veliki i snažni, Mogao je da razumije, da je sve to što se on trudio, učinilo njega veoma snažnim, jakim karakterom i da se on, za tih 10godina, lično mnogo promjenio i napredovao na bolje. I bio je utješen. I nije prošlo mnogo vremena, stvari su se itekako pokrenule u njegovom životu.
To me podsjeti na jedan stari film koji sam skoro i zaboravio. To je film o Konanu! Ako se dobro sjećam onih scena kada neprijatelj dolazi i uništava njegovo selo, ubija mu porodicu pred njegovim očima, a njega kao dječaka zarobljavaju i odvode kao roba. On je okretao onaj žrvanj, ogromni mlinski kamen, zajedno sa ostalim dječacima. I onda se prikazuje kako odrastaju okrećući svakodnevno kamen u krug. I kako otpadaju jedan po jedan, umiru od iscrpljenosti. I onda u zadnjoj sceni, umjesto onog dječaka i momčića, sada čitav žrvanj okreće Arnold Švarceneger, sa mišića obima pola metra.
I to meni ima smisla, mi smo ljudi mnogo orjentisani na rezultate i želimo sve i želimo odmah. Ubijaju nas u pojam stvari koje se vrte u krug, i čini se ništa se ne mijenja, sve stoji.
Ne shvatamo da za neke velike pobjede, potrebne su nam velike bitke, a za velike bitke mi moramo da se osnažimo i postanemo kao Svarceneger u ovom filmu Konan. Kad je ojačao, pokidao je one lance i krenuo u borbu i osvetio je svoje pleme i svoj narod.
On nije bio spreman da to uradi prije 10tak godina. Da je pokušao, oduvali bi ga kao slamku. Njegovo zarobljwništvo i mučeništvo nije bilo uzalud, sačuvalo mu je glavu, a ojačalo mišiće. Mogao je sve to vrijeme da se priprema, a ne da očajava, kao onaj sveštenik sa početka priče. Jer bez obzira koliko je pravedan zadatak pred tobom, ne možeš ga ostvariti dok ne ojačaš kao Konan. Ne mislim na mišiće, već na karakter! Karakter je snaga koja nam objezbjedjuje pobjedu i željeni rezultat!

среда, 09. новембар 2011.

SIROTI SAMSON

Mislim da nema toga čovjeka koji ne zna priču o Samsonu i Dalili. U osnovi je jedna tragična priča o vodji jednog naroda koji je bio obdaren nadčovječanskom snagom, i koji je bio ratove za svoj uplašeni nemoćni porobljeni narod. Priča o jednom božijem nazireju, koji je držao običaj i zavjet bogu dat od stane njegovih roditelja, tako što nije šišao svoju kosu ni bradu i nije pio alkohol. U tom zavjetu je ležala čudesna snaga, kojom je mogao zadaviti lava golim rukama, isprebijati na desetine neprijateljskih vojnika, sasušenom viličnom kosti magarca, pokidati kanape kojima su ga vezivali kao da su od vunenog konca i td. Faktički on je sam vojevao bitke i dobijao, čime je oslobodi svoja plemena ropstva. Jak vodja i nemoćni narod bez oružja, uspjevali su da izvojevaju pobjede i slobodu, tako da višestruko jači osvajač sa naprednim oružjem (jer su prije otkrili gvoždje i imali gvozdeno oružje) nije uspjevao da nadvlada.
Ali postojalo je jedno oružje, koje je oborilo tog supermena Samsona. To nije Dalila, kako mnogi misle, i ljubav prema njoj, iako je bila pripadnica neprijateljskog naroda, kao Mata Hari, prostituka sa zadatkom. To nije ni grijeh bludničenja, jer je jasno da je Samson iz nekog razloga bio slab na kurve. Sve je naravno povezano, ali oružje koje je preudilo, i došlo glave Samsonu, je DOSADNO, UPORNO ISKANJE!
Na sve je bio jak, ali je poklekao pred maltretiranjem jedne žene. Ona mu je zvocala, manimupativnim tehnikama uporno tražila da otkrije tajnu svoje snage. Siroti Samson, priznao je pod poznatim pritiskom žene: "Ti me ne voliš, jer da me voliš ti bi meni rekao..." i tako tehnikama vruće hladno, dok mozak ne eksplodira. Kao da mogu vidjeti te scene, prvo ljubaznim umilnim glasom: "Dragi, ljubavi moja jedina, ajde reci mi, molim te, ajde, ajde... Pliiiiz, pliiiiz...", pa kad ne uplali onda ljutito "Meni i ne treba ovaj brak ako nismo iskreni... Odlazim pa ti nadji drugu budalu... Nikad me nisi ni volio itd. Itd". I čovjek popusti pred kontinuiranom upornom šikanijom i pade u okove. Ošišali su mu kosu, vezali ga, izvadili mu oči i ponizili pred svima.
Sa druge strane, radeći u kabinetima predsjednika i potpredsjednika nagledao sam se ljudi koji su na ovaj način, dosadnim upornim iskanjem, dobili svoja prava, čak ostvarili i značajna sredstva. Sjetih se i one priče o udovici i nepravednom sudiji koju je Isus ispričao. Koja je iz dana u dan dolazila ovom nepravednom sudiji da je zaštiti i da dobije svoje pravo. Kaže Isus da ako se ovaj sudija i nije bojao Boga, i nije stidio ljudi, uslišio je udovicu zbog dosadjivanja. Pa kaže "Koliko više neće pravedni Bog, uslišiti njegove izabrane koji ga mole dan i noć!".
Moja možda i najveća mana je što nemam ove upornosti kad mi neko dosadju da ga otkačim ili da uporno tražim nešto za sebe. U principu sam lako popuštao ljudima koji mi se nakače na život i traže nešto za sebe. A sa druge strane, ako sam se i nakanio jedva da zamolim nekog da mi učini uslugu, ako bi me odbio, više mu se nikad ne bi obratio ponovo. To nije dobro niti ispravno, jer i Bog nagradjuje one koji su istrajni u molitvama i istrajavaju u naporima da ostvare pravedne zahtjeve i ciljeve.
Utjeha mi je, što je Samson u svome porazu, zavapio Bogu da mu da još jednom snage, i uspio je da obori stubove grada i da ubije u jednom trenu više neprijatelja nego za svih 40 godina borbi. Pa je i njegov poraz i pogibija bila efikasnija od svih pobjeda njegovih sunarodnika. Ali ovu lekciju ipak trebamo naučiti, lekciju o snažnom uticaju koji donosi uporno dosadno iskanje.

недеља, 06. новембар 2011.

BLUDNI SIN

Koliko puta smo sreli ljude koji žive u nekom jadu i bijedi, a znamo da su dobi i pošteni ljudi. Podgoričani to umiju da kažu " a dobar je, no najgori za sebe!". Mislim da ton i kontekst ove uzrečice, je nešto što nikome na ovom svijetu ne bi poželio. Kao da čitav njihov život, u nama budi neko sažaljenje i čak mučninu, a sa druge strane kao da se upire prstom u "Tog nepravednog boga", kao nekog oca koji ima miljenike, neke sinove a neke posvojenike. Pa često čujem da kažu: "nekome je subina majka, a nekom maćeha"! Jer valjda je bog kao maćeha za neke koji su dobri ali se nikako nisu mogli oženiti, neke koje čak služe po crkvama, ali su sirotinja uboga. Ljudi koji su revnovali za boga, a završili u nekoj velikoj tami i samštini, sa mnooogo gočine. Valjda misle da je život nepravedan za neke, pa pored sve njihove pravednosti, nisu dobili ništa što su dobili neki koji su se ponašali slobodno, čak bahato. Pa ti "nevaljali" su i omiljeni u društvu, imaju lijepe žene, divnu djecu, velike kuće i mjesto u društvu visoko.
Baš danas u crkvi, iznova smo slušali, tu predivnu i nadahnutu priču o bludnom sinu. Priča o očinjskoj ljubavi za izgubljenim sinom, njegovoj neshvatljivoj milosti. Tu priču o dva sina, od kojih je jedan tražio svoje nasledstvo prije smrti očeve (proglašavajući ga time mrtim za njega). Zaista koliko ljubavi, hrabrosti i strpljenja je bilo u toj odluci očevoj da pusti sa polovinom svega što je posjedovao. Izgubio ga je za kratko, da bi ga dobio za vječnost. Pustio ga je iz svojeg naručja, da bi ga predao Bogu u ruke. I onda nakon što je sve svoje proćerdao, popio i prokurvao. Počeo je da nadniči kod nekog surovog gazde, za koricu hljeba, koji mu nisu na davali. Hranio je svinje,što je za jevreje bilo krajnje poniženje, jer su smatrane za nečiste životnje. Ali ni od pomija nije smio tih jesti. I onda "došao je sebi". Odlučio se vratiti ocu, da traži oproštenje i milost, da ga nedostojnog primi bar kao jednog od slugu. I taj susret, kada ga Otac čeka još izdaleka, i trči mu u susret, jer mu se vraća sin, koji je bio mrtav a sad je živ, koji se vratio sebi i svojemu Ocu. I kada bludni sin govori "Zgrešio sam Nebu i tebi Oče, primi me..." a otac mu ne da dalje govoriti. Nego poziva sluge, da mu daju prsten, da zaklju ugojeno tele, i da pripreme gozbu, jer mu se vratio sin "koji je bio mrtav, a sada je živ"!
I svi znaju ovaj dio priče, ali kao da se zapostalja ono sa čime je Isus završio ovu nadahnutu propovjed. Završio je sa pričom o drugom sinu. Koji je sve vrijeme bio u kući, radio sa ostalim slugama svog oca na poljima. I kad je iz daleka čuo veselje iz kuće, i kad su mu sluge javile da se vratio njegov bludni brat i kako ga je Otac dočekao, učinio mu čast i milost. Ovaj drugi je pobjesnio i nije želio da dodje kući. Došao je Otac i ovome sinu u susret, da ga pita zašto je ljut. Ovaj drugi sin mu odbrusi, da je čitav život on njemu služio, a ovaj mu ni jare nije zaklao da se ovaj proveseli sa drugovima, "a ovome tvome bludnome sinu, koji je proćerdao sve, si ugojeno tele pripremio". A otac mu kaže: "Pa sine, sve moje je tvoje bilo, zar sam ti nešto uskraćivao! Danas tvoj brat se vratio sebi, bio je mrtav, a ponovo je živ, zar se danas ne bi trebao radovati!".
I o tom drugom sinu sam želio danas nešto reći. Bojim se da je ova priča trebala da se zove DVA BLUDNA SINA ili DRUGI BLUDNI SIN. Jer ovaj prvi se vratio sebi i vratio svojemu Ocu i svojoj kući. Ovaj drugi nikad nije ni bio svoj, a upao je u bunt protiv Oca i odbio da udje u kuću.
Prvi je spoznao prihvaćenost, ljubav i milost Oca! A dugi, u svojemu ponosu, ostao u mržnji prema svojemu bratu, u nekom legalizmu i nekoj "pravdi" koja nije Očeva. Za ovakve "samopravedne" je predvidjena najcrnja tama i škrgut zuba, jer nema većeg pakla od onog kojim putuju oni koji misle da svojim djelima mogu doseći Nebo, da su bolji od drugog, da mogu zaslužiti milost i ljubav očevu.
Nema pokajanja (Metanoje) bez spoznanje i priznanja svojih grijeha, niti povratka Kući bez traženja i povratka sebi. Onaj drugi "pravedni" sin, i nije bio sin, već više neki sluga, željan svega, ali u svojoj lažnoj poniznosti nije smio da prizna i da živi ono što mu je na srcu, misleći da će njegov Otac da ga odbaci. Mislio je da će poštovanjem svih normi lepog ponašanja, steći ljubav i prihvaćenost. Ali bijes zbog ljubavi prema sinu koji se vratio, je razotkrio njegovu tamu. Tako da je ova priča za nas opomena, da se okanemo puste religioznosti, lažne poniznosti, licemjerja i da primimo milost i da damo milost, da ne sudimo, da nam ne bi bilo sudjeno, da ne bi ostali sami, besplodni i gorki kao ovaj drugi bludni sin. Da se ne prevarimo i ostanemo na polju, i da se nikad ne vratimo kući.