Vladimir Lajović Blog

OBAVJEŠTAVAM SVE POSJETIOCE BLOGA DA JE U PRIPREMI KNJIGA SA TEKSTOVIMA BLOGA. I DA SAM PRIVREMENO OBUSTAVIO PISANJE ZBOG AKTIVNOSTI OKO TOGA. O SVEMU ĆU VAS NAKNADNO OBAVIJESTITI

Danas kolima krenuh ka gradu vidjeh poveću grupu momaka, koja je hodala skoro kao neki formacijski vod, ide trotoarom puni nekog adrenalina na prstima gaze da skoro poskakuju. Vidi se da djeluju kao neka cjelina, sa nekim istim ciljem. Kao da su pjevali neku pjesmu. A nedaleko odatle još dvije grupe su se sjedinjavale. Pretpostavljam da su to neki navijači ili tako nešto, i da će svi zajednički nastaviti negdje dalje, kao čopor vukova. Definitivno ima to nešto u muškom rodu, posebno, da voli da je dio tako nekog čopora. Kao da se sve probudi u njima, hormoni počinju da rade, neobično su veseli i glasni. Primjećuje se neka bliskost, koja budi dobar osjećaj neke snage i sigurnosti. Kao da ih čujem "Mnogo smo jaki!" Ovakvih "Čopora" je sve više ne samo kod nas u Croj Gori, već čitav svijet vrvi, usljed krize, od velikog broja okupljanja, protesta, štrajkova, aktivista. Sa manje ili više artikulasnim ciljevima. I baš čitam nešto o čoporima, koji su karakteristični z

Kad bi pitali mog mladjeg brata koga su roditelji, posebno majka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. I to uopšte nije tačno, mislim da je majka mnogo više bila naklonjena prema njemu, npr sa njim je bila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domundjavali, jer sa njom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila "bolećiva" prema meni, pa me nikad nije ni viknula, niti me izgrdila, mislim da je to što je pravila neku vrstu ravnoteže. Jer je moja baba favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, a sa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovj strani, pa je majka nekako uvjek htjela da izravnjava tudje nepravde i bila je na mojoj strani. A onda kad je baba umrla, onda me je otac nekoliko puta istukao samog, a do tada uvjek smo dobijali batine zajedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro, držalo nas je godinu dana. Mada moram priznati da je biti prvjena teško i nosi neke odgovornosti više, koje te učin

Kad smo dobili bebu, čitali smo u nekim stručnim časopisima, a to se pokazalo i u praksi, da djeca vole rituale! To ih umiruje i daje im osjećaj sigurnosti. Djeci je važno da mogu predvidjeti šta će da se dešava, i to ih čini spokojnim. Zaista Emilija je bila školski primjer za to, inače je bila vrlo temperamentno djete, koje su jednoino ritauli smirivali. Znalo se tačno kada treba da jede, ne daj Bože da je Ceca poranila ili još gore zakasnila sa obrokom. Ili bi izmrljavila ako je rano, ili bi se bacala po kući od plača ako bi se zakasnilo i odbijala da jede. Dalje, moralo ju je izvesti u jutarnju šetnju u tačno 11h i popodne u 18h ili bi bio šou po kući od nervoze. Znalo bi se svako veče pred spavanje morao sam da je okupam u jednoj kadici i radio bi neke vježbice i masažu, e onda bi bila smirena i mogla da zaspe. Taj ritam dnevnih dogadjanja je činilo Emiliju sigurnom u svijetu koji je onim pametnim okicama upoznavala. Imala je pogled nevjerovatan, da dijete od 30 dana te posmatra

Možda ova priča ne bude razumljiva onima koji ne razumiju ili nisu iskusili šta je pravi glas Božiji, proročki uvid i riječ i šta je vodjstvo od strane Svetoga Duha. Ali rizikovaću i prepričati priču o Valamu, kontroverznom, ili čak lažnom proroku, koji je da bi udovoljio svojemu caru, a neprijatelju božijeg naroda, za pare trebao da prokune Božiji narod. Ali ovo je i pričao o meni i svakom onom koji zaveden nekim svojim ličnim interesima upada u samoobmanu vjerujući da radi veoma važan posao, koji je dobar i po njega, i po cara i po boga, a zapravo vrši jednu prljavu rabotu uperenu protiv pravednog naroda. Koji upadaju sve dublje i dublje u laž, uvjereni da vrše Božiju volju, a zapravo vjeruju u nekim glasovima u sebi koji im se čine razumnim i dobrim, a vode ih u propast i nemaju veze ni sa Bogom ni sa pravdom. Poznata je ovo priča, i pamti se po tome što je neki magarac progovorio ne bi li sprečio proroka da izvrši ne milo djelo. Dugo nijesam razumio ovu kontradiktornu priču ali

Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sa cjelodnevnim smaranje, vatanjem zjala i ostalim specijalnim tehnikama ubijanja dana. Poznajem neke, koji su se toliko izvještili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da su počell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od toga prave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi "Omaž za dubokomisleni blejaž". Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim

Ako postoji potreba onda postoji i zadovoljenje. Prosto je neshvatljivo da postoji neka tražnja a da nema ponude. Da postoji neka žudnja a da nema ostvarenja. Pa kako ljudi mogu reći da nema Boga!?! Otkud potreba za mirom, a da nema Kneza mira, koji može da umiri srca naša i da donese mir koji ovaj svijet ne može dati? Da nas ispuni onim mirom koji nadliazi razumjevanje i svaku logiku i svaku prijetnju. Otkud potreba za radošću, a da nema Onog koji je izvor radost, koji od radosti klikće nad nama? Koji puni naša pluća dubokim uzdisajem svježeg vedrog dana, kada u nama buja radost radjanja djeteta, radost novog početka, radost ozdravljenja, radost mladosti i života. Otkud potreba za ljubavlju, a da nema Ljubavi koja nikad ne prestaje, koja se ne nadima i ne gordi, koja ne traži svoje, koja je strpljiva i koja sve snosi i sve prašta, koja sve vjeruje i svemu se nada. Otkud potreba za zaštitom i sigurnošću, a da nema Onog koji je kadar sačuvati živote naše usred ovog nesigurnog svijet

Danas sam opet imao zadovoljstvo da sjedim sa onim Prijateljem sa velikim P, i nejgovim sinom. Proveli smo divnih sat vremena, tako sadržajni razgovori, da bi se moglo sve pretočiti u priče. U više njih. Reče dobru stvar da ni jednu stvar u našem životu ne možemo posmatrati odvojeno od našeg okruženja, izdvojeno od naše prošlosti i od svih ljudi koji nas okružuju. Mi smo jedan kamen u mozaiku, oblika i boje koja je rezultanta svega onoga što afektuje u naš život. Mi nismo ostrvo, da bi nas se posmatralo odvojeno i donosilo neki sud, prije nego se sagledala šira slika. Mi jesmo ono što jesmo, ali stavljeni u ovaj kontekst, u ovo vrijeme, u ove ljude. Samo tako možemo i trebamo sve sagledavati. Na sve ovo njegov sin Nona dodade jednu veoma snažnu i duboku izreku iz jednog japanskog crtanog filma "One is all, All is one!". Teško je prevesti, pa i razumjeti. Ja to sagledavam i razumijem onako kako sam malo prije pisao. Sve ukupno smo mi, ne samo naša individua takva kakva je. A

Čuh se sad mobilnim sa jednim od najboljih mojih prijatelja, ali što je i važnije „brata u vjeri“. „Kako si?“ pitam, kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ . Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja. „Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se. „Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem. I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakak

Tamo gdje sam krenuo, rekao Si mi da ništa ne nosim sa sobom, a ništa i ne mogu ponijeti! A i ovo što nosim je teret postalo, koji ni ne mogu nositi. Tebi sam ga predavao, ko dijete školsku torbu roditelju, ali ti se izgleda ne predajem, pa iznova preuzimam na se nove terete, koji mi kičmu savijaju. Tamo gdje sam krenuo ne trebaju mi pune ruke, već ispružene i prazne, da ih ispuniš tvojim, novim. Pune ruke čime bi napunio? Srce zatvoreno, s kime bi ispunio? Tamo gdje idem tebaće mi samo Tvoja milost Gospode! Da, tamo gdje sam krenuo neće mi trebati neka pravda, pa sa kime bih se sudio!? Pa umjesto pravila i zakona na koje sam se pozivao, za tudje nepravde, danas mi treba Tvoja milost za ove moje, što mi pred očima ne blijede, jer ne održah sve tvoje zapovjesti. Tamo želim jedino Tebe milostivog da susretnem, jer nemam se čime opravdati, niti te čime vrijednim darivati, a da to već nijesam od Tebe primio. A i za ono što nisam primio, rekao si: "Dov

Kad uhvatim sebe da se branim, uvidjam nekako da sam na krivom putu. "Sve dok si u inicijativi, a drugi te kritikuju i napadaju, dobro je!" rekao mi je jedan iskusan političar. Kako u životu tako i u politici, oni koji kritikuju zapravo zauzimaju onu negativističku stranu, a to ljudi koji posmatraju, ako i simpatišu, ne cijene mnogo i ne glasaju za to i ne slijede takve. Ljudi uvjek nekako idu za onim ko ima neku ideju i ko preduzima neku akciju. Kritičari su u ovoj situalciji "loši momci". Ali onda ako počneš da braniš, da objašnjavaš, da se pravdaš ili kontriraš ne daj Bože, kao da se dešava da se mijenjaju strane u toj utakmici. I počinješ da gubiš, iako djeluje da si u taj momenat, dok si tom i tom odbrusio, zablistao. Uvjek me je bunilo zašto se Isus nije branio od svih onih lažnih optužbi, zašto je ćutao? Činio je samo dobro svima i imao pravu i iskrenu riječ za svakog, a optužili su ga kao najgoreg kriminalca. Sad kad razmislim, shvatam, znao je šta se deša

Kad sam se zaposlio kao savjetnik potpredsjednika Vlade gosp.Svetozara Marovića, moj stari komšija Popović mi je rekao, da sam dobio najteži posao. Ja se iznenadih u prvi mah, al kad vidjeh osmjeh na licu, ovog penzionisanog pukovnika JNA, sada nažalost pokojnog, bio sam spreman da čujem odgovor zašto. "Pametnome ne treba savjetnik, a ludi ga ne želi!". Dodao je da u svakom slučaju teško ću zadržati posao savjetnika. Nasmijao me je slatko i zamislio. Koliko smo zapravo zainteresovani da čujemo savjet i da ga poslušamo ako je mudar i razuman? Stara izreka je "Mudrost je u mnoštvu savjetnika!". I zaista dobro je prije neke velike odluke poslušati savjete više ljudi, prije svega iskusnih i iskrenih prijatelja ili stručnjaka za pojedine oblasti. "Dobar savjet zlata vrijedi!" Ali ono što češće vidim drugih ali naravno i kod sebe, da mi idemo od jednog do drugog čovjeka po mišljenje i po savjet, ali zapravo nijesmo spremni da to prihvatimo ili poslušamo, ako

Moji roditelji su zivjeli pored Autobuske i Željezničke Stanice, u stanu od oko 60m2 koji su dobili za svojih 40godina rada. E u tom stanu, kad nam dodje rodbina, znalo nas je stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majka jedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50 a šire sigurno preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili u goste. Pravili smo štoseve da nam je stan kao peron na željezničkoj stanici. Ko god bi dolazio u Pg, ili išao ka moru i prolazio kroz Podgoricu, obavezno bi svraćao. Moj otac i majka su mnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma su bili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju, a majka je imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veoliku stpljivost za svačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nije bilo problem da nas i po četvoro spava na francuskom ležaju, a još toliko po podovima. Kod nas u tih 60 kvadrata studiralo je nekoliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko

Čitam da jedna od najraširenijih i najperfidnijih bolesti današnjice nije neka infektivna bolesti, nije ni rak ni šećer ni neke slične poznate bolesti, već jedna "bolest" duše koja se stučno zove anksioznost, praćena raznim simptomima panike, tjeskobe ili fobija. Ja nisam stručnjak za te stvari, ali pitanje promjene u duši kojim se bavim u ovom blogu, vjerujem da pomažu isceljenju i ovih duševnih smetnji. Ona je posebno izržena kod žena. Postoje ljekovi, razne terapije i savjeti stručnjaka, ali je vjerujem da Sveto pismo otlkriva pravu suštinu ove napasti duše i da daje odgovor kako pobjediti ove strahove. Apostol Petar ovu anksioznost zove zapravo "strah od straha", jer u svojoj sabornoj poslanici, obraća se ženama u crkvi i piše: "Kao sto Sara slusase Avraama, i zvase ga gospodarom; koje ste vi kceri postale, ako cinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha." Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene, dobijaju napad panike ne od ne

Istorija je puna biografija ljudi koji nikad nisu uspjeli, koji su negdje stali na svome putu, izgubili sebe, snagu i viziju. A ima i puno velikih ljudi koji su doživjeli velike padove. Oni najveći, koji su čak i u bibliji zapisani, takodje su imali takve. I to mi se svidja u Bibliji, što ne pokazuje te svece kao ljude bez slabosti i mana, da bi razumjeli da u životu nije važno koliko si puta pao, već će važnije da si za jedan više puta od toga ustao. Ali ako ja čitam dobro Stari Zavjet, postoji jedan čovjek koji za koga nisam vidio ni jednom da se nešto spoticao, da je skretao, da je padao. Toliko je bio uticajan da su se kod njega skupljali carevi, knezovi i vojvode da čuju savjet i pouku. On je postavljao i smicao careve.Taj čovjek se zvao Jelisije, običan čovjek iz naroda, koji je bio zemljoradnik. Nije baš bio običan, jer bio je veoma vrijedan i privržen porodici. Najveća čuda koja su ikada zapisana činio je upravo ovaj čovjek. Od isceljenja pa do vaskrsavanja mrtvih. Otkud ovom

Jesam optimista, ali me je skupo koštalo kad sam išao brže od života. Optimizam je jedno, a sanjarenj, lakovjernost i iracionalnost je nešto sasvim drugo. Fulao sam kada sam god sam na račun neke očekivane dobiti, preduzimao neke akcije. Sjećam se što mi je ispričao jedan kolega šta je njegov poznanik jedan gradjevinski preduzimač uradio, i totalno se uporopastio. I sebe ali i sve koji su uložili u njegov projekat. On je otišao u banku i uspio da dobije kredit od npr. pola miliona eura. Onda je sjeo izračunao da će kad izgradi zgradu i kad proda sve stanove zaraditi npr. Stopedeset hiljada. Onda otišao i kupio džip i dr. i spucao svih 150 hiljada. Tu neku zamišljenu zaradu. I onda nikad nije uspio da sa onih 350 napravi zgradu i upropastio se. Dobro kaže stara mudra izreka "Ne hvali se sjutrašnjim danom, jer ne znaš šta (sjutrašnji) dan donosi". Koliko se stidim kad se sjetim, koliko sam se hvalio neki budućim uspjesima, rezultatima, funkcijama koje su mi obećane, a nikad s

Kad slomiješ nogu ne ideš kod ljekara opšte prakse, već ideš kod secijaliste ortopeda. Kad ti se pokvari auto ideš kod mehaničara. Kad imaš problema na emotivnom planu ideš kod nekog ko je iskusniji koji te može nečem poučiti, ko je prošao u životu mnogo toga. Kad imaš problema u poslu, posavjetovaćeš se sa nekim ko je uspješan na tom planu i ko je radio te poslove. A kad imaš problema u duši ideš kod psihijatra. Uglavnom je neko ko zna, jer je izučavao tu problematiku, na osnovu tudjeg ili svog iskustva. Ali kad imaš problem sa grijehom, sa nemirom i sa savešću ideš kod sveštenika. A ako niko ne pomogne ideš Bogu? Da je sreće išli bi obrnutim redom, pa bi i ovi prvi imali lakši posao! Al, ima jedna osobina božija, koju sam ukapirao, a koja ga kvalifikuje da može biti od pomoći. To je da je u svemu bio kušan kao čovjek, samo ne u grijehu. Samo onaj ko je postao grijehom može razumjeti kako je nekom ko nosi taj teret na duši. Samo neko ko je bio slomljen, neće zgaziti stučenu trsku i

Sjećam se kad sam veoma mlad, sa samo 30 godina došao na visok položaj sekretara ministarstva, to je druga pozicija u ministarstvu. Zadužen da koordinara sa svim sektorima i drugim organizacionim jedinicama. I na moje čudjenje prošao dosta težak period škole poniznosti. Najteže su mi padali ponedeljci kada smo imali uže i šire kolegijume. Ministar bi vodio sastanak, a bili su prisutni svi pomoćnici i načelnici odeljenja. Kad bi se otvorila neka debata, ako bi se uključio da nešto kažem kao novi sekretar, odmah bi me poklopili one stare kolege. I ministar bi njih poslušao jer je u početku imao više povjerenja u njihove procjene nego moje. Dešavalo se da me posebno poklapa načelnik odeljenja koji je za dva ranga niži od mene. Šta bi značilo da sam ja pred ministrom, počeo da se pozivam na svoju poziciju i da mora da mene posluša. Tek bi tada se prosuo. Jer pozivati se na funkciju nekom ko ti je tu funkciju dao je komično, odnosno tragikomično. Ćutao sam i gutao, i dobro sam činio. Učio

Večeras sam čuo za još jedno samoubistvo, u pitanju je jedan od najvećih preduzimača u svoje vrijeme i u svojem gradu. Zaista, baca u očaj kad iznova čujemo da je neko sebi presudio, i pitamo se dokle? Zašto ljudi to čine? Ne znam o kome je riječ, i zaista nemam namjeru da ulazim u ičije pojedinačne razloge. Samo želim da otvorim neka pitanja. Ko puca? Ne pričam samo o tom pucanju u sebe, već tom pucanju koje je prethodilo. Čovjek puca u sebi često i to je vjerovatno normalno. Ja sam doživio jedno pucanje u glavi. Skoro sam ga mogao čuti. Ušao sam u projekat, pun radosti i jedne duboke presvjedočenosti da trebam da udjem u takav krupan posao (barem za mene) koji je bio jedan značajan iskorak na finansijskom planu. To je kao kad prelazite iz jedne niže lige u veći rang takmičenja. Do juče ste bili prvaci, a u višem rangu takmičenja, protivnici su mnoogoo jaki. I meni se desila takva krizna situacija, da je čitav posao visio o koncu. stigao je nalog da se zaustavi sve. A ja sam uložio s

Od svih pisaca, za mene, u vrhu je Dostojevski, a od svih njegovih djela u samom vrhu su "Braća Karamazovi", a od svih glava te knjige u vrhu je priča o Velikom inkvizitoru!. Čitao sam je prije 20 godina, a i danas je živa u meni i sjećam je se. Koliko puta sam pomislio šta bi bilo kad bi se Isus danas opet sišao medju nas, onako kako je bio za onih 33godine dok je živio u Judeji prije dvije hiljade godina. I onda se iznova sjećam ove priče i mislim da je Dostojevski taknu u samu srž ljudske duše, i pokazao nam da bi Ga mi vjerovatno, čak sigurno opet razapeli. Veliki inkvizitor, hapsi Isusa, koji je već počeo da da isceljuje sve koji su ga prepoznali i molili za pomoć. I onda izriče optužbu protiv Isusa, koji je po njemu pogriješio prilikom kušanja u pustinji. Da je trebao da prihvati ponudu Sotoninu. I da su to ukapirali sveštenici, da su oni tu ponudu prihvatili, i ako treba da bude ko proklet neka budu tih stohiljada sveštenika, a da se "spasi" cio narod. I ta

Nekoliko puta sam mijenjao kolektive. Zapazio sam jednu zavist starih radnika kod kadrovskih promjena. Kad god bi dolazili novi, sposobniji ili još gore manje sposobniji, koji bi dobijali sličnu platu i sličan položaj kao oni koji su tu već godinama, to bi izazivalo burnu ili potmulu reakciju onih "starosjedioca"! Pa udju u neki negativizam, koji ih nagoni na neke ružne reakcije, bunt, nerad, ogovaranja i podmetanja. Sjećam se jedne prilike sam unaprijedio jednog saradnika, od običnog činovnika je postao šef odeljenja. Udvostručio mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. A onda poslije nekog vremena, upraznilo se mjesto rukovodioca sektora u kojem je ovaj bio šef odeljenja, pa sam na to mjesto doveo nekog sa strane, koji je time postao njemu šef. Izbio je kuršlus upravo od strane ovog radnika kojeg sam već značajno unaprijedio, on se najviše bunio, kako ovi koji dolaze sa strane da budu prvi i da imaju veće plate, od onih koji su godinama! Kako on treba da ih obučava, jer

Počeću sa dijalogom iz crtanog filma Čarli Braun, kad Lusi se ljutito kaže Čarliju: "Željela bi da promijenim svijet!". "A od čega bi počela?" upita Čarli. "Od tebe!" reče Lusi. Često nažalost smo kao ova naprasita djevojčica Lusi, pa kad razmišljamo o željenoj promjeni mislimo da tamo neko drugi treba da se mijenja. Mi zapravo samo možemo mijenjati sebe, odnosno naše stavove. Čitam iznova jednu knjigu Džona Maksvela, koja govori o stavu, tačnije promjeni stava kao pokretaču poztivnih promjena u nama i oko nas. Istina je to da problemi ne leže u nekom tamo Čarli Braunu, već često mi nemamo ispravan stav prema tim stvarima koji nam se dešavaju. A koji je to stav? Najbolje ćemo ga vidjeti iz riječi koje izlaze iz naših usta, na osnovu onogo šta radimo i onoga što mislimo i želimo. Promjena stava donosi promjenu govora a ona dalje donosi promjene u odnosima sa drugima i brzo uvidjamo da i one dojučerašnje ogromne prepreke neopraštanja, gorčine i ćutanja, s

Ovih dana smo imali iznenadnu smrt u familiji, i mogu reći da je jedna od najvećih kriza koje se dešavaju u našim životima, izazvana su propašću, gubitkom ili smrću onih koji su nam prestavljali autoritet. To su ljudi čije su mišljenje i odluke rado slušali, koji su bili naša vodilja, naš oslonac. Istinski autoriteti su pravo bogastvo u razvoju nekih ličnosti. Smrt oca koji je imao autoritet nad svojom djecom je pravi primjer da opiše koliko bolno to iskustvo može biti. Znam mnogo primjera iz istorije, da su smrću velikih učitelja, vodja nastupale duboke traume za čitav naroda. Pravi autoritet je pozitivan uticaj koji neka osoba ima na drugu, kao plod jednog trajanja, iskustva i povjerenja zasnovanog na nekim moralnim vrijednostima, nekom specifičnom znanju i mudrosti. Gubitak takvog autoriteta je skoro nenadoknadiv, ali svakako je znak da mi moramo nastaviti dalje da svoj život živimo dalje i da se izgrađujemo na tim vrijednostima, da i mi jedog dana zauzmemo mjesto autoriteta i da bu

Sjećam se te priče koju je ispričao jedan svještenik, koji se doselio u Podgoricu, i poslije 10 godina života i rada, zavapio je Bogu, ušao u post i tražio odgovor. Sve je u njegovom životu stajalo, vidio je sebe kao čovjeka koji gura neki ogromni kamen - stijenu koja je veća od njega i ništa! Nije bilo rezultata, kao da je neko "povukao ručnu"! Godine su prolazile, mislio je on, trudio se oko svega, upinjao se, a "stijena" se nije ni mrdnula. I kao odgovor je razumio jednu stvar i vidio sliku sebe kako gura taj kamen koji stoji, ali su mišići njegovi bili veliki i snažni, Mogao je da razumije, da je sve to što se on trudio, učinilo njega veoma snažnim, jakim karakterom i da se on, za tih 10godina, lično mnogo promjenio i napredovao na bolje. I bio je utješen. I nije prošlo mnogo vremena, stvari su se itekako pokrenule u njegovom životu. To me podsjeti na jedan stari film koji sam skoro i zaboravio. To je film o Konanu! Ako se dobro sjećam onih scena kada neprijate

Mislim da nema toga čovjeka koji ne zna priču o Samsonu i Dalili. U osnovi je jedna tragična priča o vodji jednog naroda koji je bio obdaren nadčovječanskom snagom, i koji je bio ratove za svoj uplašeni nemoćni porobljeni narod. Priča o jednom božijem nazireju, koji je držao običaj i zavjet bogu dat od stane njegovih roditelja, tako što nije šišao svoju kosu ni bradu i nije pio alkohol. U tom zavjetu je ležala čudesna snaga, kojom je mogao zadaviti lava golim rukama, isprebijati na desetine neprijateljskih vojnika, sasušenom viličnom kosti magarca, pokidati kanape kojima su ga vezivali kao da su od vunenog konca i td. Faktički on je sam vojevao bitke i dobijao, čime je oslobodi svoja plemena ropstva. Jak vodja i nemoćni narod bez oružja, uspjevali su da izvojevaju pobjede i slobodu, tako da višestruko jači osvajač sa naprednim oružjem (jer su prije otkrili gvoždje i imali gvozdeno oružje) nije uspjevao da nadvlada. Ali postojalo je jedno oružje, koje je oborilo tog supermena Samsona.