Пређи на главни садржај

NEĆU TE OSTAVITI

Istorija je puna biografija ljudi koji nikad nisu uspjeli, koji su negdje stali na svome putu, izgubili sebe, snagu i viziju. A ima i puno velikih ljudi koji su doživjeli velike padove. Oni najveći, koji su čak i u bibliji zapisani, takodje su imali takve. I to mi se svidja u Bibliji, što ne pokazuje te svece kao ljude bez slabosti i mana, da bi razumjeli da u životu nije važno koliko si puta pao, već će važnije da si za jedan više puta od toga ustao.
Ali ako ja čitam dobro Stari Zavjet, postoji jedan čovjek koji za koga nisam vidio ni jednom da se nešto spoticao, da je skretao, da je padao. Toliko je bio uticajan da su se kod njega skupljali carevi, knezovi i vojvode da čuju savjet i pouku. On je postavljao i smicao careve.Taj čovjek se zvao Jelisije, običan čovjek iz naroda, koji je bio zemljoradnik. Nije baš bio običan, jer bio je veoma vrijedan i privržen porodici. Najveća čuda koja su ikada zapisana činio je upravo ovaj čovjek. Od isceljenja pa do vaskrsavanja mrtvih. Otkud ovom čovjeku ovolika sila?
Ali od svih njegovih osobina mislim da je jedna presudna - LOJALNOST. To se vidi po onom kako otpočeo svoje školovanje i svoju službu. Jednog dana dok je obradjivao zemlju, u sred velikog posla, došao mu je čuveni prorok Ilija, i bacio plašt na njega. što je bio poziv za učeništvo i službu. Odmah je ostavio sve i krenuo za Ilijom. Interesantno da je skoro uvjek božiji poziv stojao na ljudima koji su bili u nekom poslu, a ne kao neki koji čekaju ispod neke kruške da im poziv padne sa neba.
I ono što sam naglasio kao ključno za njegov uspjeh i silu, je odluka Jelisijina da se ne odvoja od svog učitelja do kraja. Iako je Ilija, veliki proročki učitelj i nekada najpoznatija ličnost u zemlji, sve više blijedio i povlačio u sebe i bio bez neke posebne javne službe,ali Jelisije nije odstupao od njega. Nije ga prezreo, nije ga nipodaštavao, nije ga ostavljao. Kad je došlo vrijeme da se uzme Ilija, svi proročki učenici su došli Jelisiju i rekli da će Ilija umrijeti, i da oni svi trebaju da nastave svojim putem. Jelijsije je to takodje znao, ali se zarekao da ga neće ostaviti do kraja. I Ilija mu tri puta odgovara o toga " Idi, je Gospod me šalje tu i tu...", govori mu da treba da ide jer ide ka Gospodu, ali uzalud, Jelisije je samo ponavljao" Tako živ ja bio, neću te ostaviti!". Ina kraju stigla je nagrada, Jelisije je zbog svoje vjernosti i lojalnosti, prisustvovao momentu kada su vatrene kočije uznjele Iliju, a na Jedlisija je sišao Ilijin plašt i dvostruko pomazanje i sila Duha svetoga.
Neki su brojali čuda, i izračunali da je Jelisije učini duplo više čuda od Ilije koji je bio jedan od najsilnijih proroka i čudotvoraca.
I upravo ta lojalnost, odlučnost, istrajnost, odanost i vjernost učinila Jelisiju onim što zaista jeste - silni sluga božiji.
Ja nisam imao neke veze i nekog ko bi me gurao u karijeri, ali ako sam u nečem i uspio to je zahvaljujući ovoj Lojalnosti, koju pokušavam da negujem kod sebe. Bio sam lojalan ljudima koji su mi pomogli, dali šansu da radim. Lojalnost firmi i poslovodtsvu, jedna je od najvažnijih preduslova za uspjeh. Jer i neprijatelji i konkurencija cijene one koji su lojalni onima za koje rade. Niko ne voli i ne cijeni "preletače", pa makar im i donijjeli veliku korist, na štetu firme iz koje su došli.
Kako je danas rijetko i divno čuti onu riječ Božiju " Ako bi te i otac i majka ostavili, JA TE NIKAD NEĆU OSTAVITI!".

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski