Пређи на главни садржај

ONE IS ALL, ALL IS ONE

Danas sam opet imao zadovoljstvo da sjedim sa onim Prijateljem sa velikim P, i nejgovim sinom. Proveli smo divnih sat vremena, tako sadržajni razgovori, da bi se moglo sve pretočiti u priče. U više njih.
Reče dobru stvar da ni jednu stvar u našem životu ne možemo posmatrati odvojeno od našeg okruženja, izdvojeno od naše prošlosti i od svih ljudi koji nas okružuju. Mi smo jedan kamen u mozaiku, oblika i boje koja je rezultanta svega onoga što afektuje u naš život. Mi nismo ostrvo, da bi nas se posmatralo odvojeno i donosilo neki sud, prije nego se sagledala šira slika. Mi jesmo ono što jesmo, ali stavljeni u ovaj kontekst, u ovo vrijeme, u ove ljude. Samo tako možemo i trebamo sve sagledavati.
Na sve ovo njegov sin Nona dodade jednu veoma snažnu i duboku izreku iz jednog japanskog crtanog filma "One is all, All is one!". Teško je prevesti, pa i razumjeti. Ja to sagledavam i razumijem onako kako sam malo prije pisao. Sve ukupno smo mi, ne samo naša individua takva kakva je. A sa druge strane sve je u Jednome. Ne može se ni sve sagledavati, ako nemamo u vidu pojedinca. Ne možeš da voliš sve ljude, a da mrziš svojeg ukućanina. Ne moraš da batališ pušenje, samo nemoj zapaliti tu cigaru koja ti je u rukama. Svi smo jaki u načelu i na nivou principa, svoju snagu pokaži što ćeš zaštiti nemoćnoga.
Kad pogledam i ovaj moj blog u kojem pričam djelove svojeg života, vidim da je mnogo toga iz prošlosti još živo u meni, i da itekako opredjeljuje moje današnje izbore. U poslovnom smislu, ja nisam samo ono što je Pobjeda i današnja situacija, ja sam i svih 8 firmi gdje sam radio do sada. Baš danas sam gledao svoju radnu knjižicu sa 8 pečata, sa nekim datumima, godinama i mjesecima koje su poredjane jedna za drugom. 16 godina radnog staža, je utkano u one današnje mjesto, poslovne odnose i dr. Sve to zajedno je u meni ali i ja sam u svim tim godinama. Ja sam otac mome djetetu ne samo danas, već i sve ono od početka njegovog života u svim prilikama i neprilikama.
Mi smo i ono što su naši prijatelji, a mi smo i ono ko su naši neprijatelji. Sve ono što smo prihvatili ali i ono što smo odbacili. Mi smo naše pobjede i naši porazi. Sve ono što znamo i što ne znamo, pokazuje ko smo.
Kao što sve oko nas djeluje na tebe i mene, tako i ono što smo ti i ja, po onom butterfly efect sa početka bloga, utiče na sve oko nas. Ovo vrijeme ne bi bilo to što jeste da nema tebe i mene. Pa ako je loše nije bez naše odgovornosti, a ako je dobro nije bez pohvale za nas. Ja i ti imamo uticaj na velike sisteme, što prije shvatimo, prije ćemo i prepoznati naš značaj i našu životnu ulogu i poziv, i niko ga ne može ostvariti i učiniti umjesto nas.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski