Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sa cjelodnevnim smaranje, vatanjem zjala i ostalim specijalnim tehnikama ubijanja dana. Poznajem neke, koji su se toliko izvještili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da su počell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od toga prave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi "Omaž za dubokomisleni blejaž".
Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim.
Ali znam mnogo ljudi koji imaju drugi problem, o kojem danas želim da pišem, a to je da ne umiju da stanu. Vorkoholici! U ove i sebe ubrajam. Za nas nije iskušenje neki naporni i izazovni zadatak, već dani kad nema ništa da se radi, tačnije kad treba stati. E tu nastaje problem. Nekako sve dok smo mi na sceni, dok smo u inicijativi, osjećamo se sigurnim i imamo mir. A najveća kazna za nas je da nam kažu da ne treba ništa da radimo i da pustimo drugog.
Kad se sJetim, "pakla" koji sam prošao, kad sam dobio posao u Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabinet, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali posla nije bilo. Ja sam iz nevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinom projekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samo po jedan telefonski razgovor i eventualno jedna prestavka gradjanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara, magluština, pmračina u kancelariji, tišina. Ja sam htio da izludim, pao sam u crnjak.
Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičega pametno i korisno uradjenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i već neki crnjak.
Smatram da to nije dobro niti ispravno. Govori o nekom lažnoj samouvjerenosti zasnovanoj na performansu. Da smo mi kovači sopstvene sreća. Za mene je smaranje najveće iskušenje. Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim, što je takodje pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezultata i nekog učinka, kao da uspejh zavisi samo od mene. Teško doživljavam kad mi Život kaže, dosta sa tvojim naporima, daj mjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.
Osjećam se kao u onom vicu o Muji u Svemirskom brodu sa udresiranim svinjama kosmonautima, dolazi komanda iz NASA baze: "Mujo, nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Nije loše da smo ponekad besposleni, da smo ponekad neozbiljni, da smo ponekad u drugom planu, da pustimo i druge da dodju do izražaja. Kao da Bog hoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, da imamo pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermeco i odmor. Pa bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.
A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad neradim, opet izgleda da radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnosti i kompelksa nižih vrednosti. Jer temelj te sigurnosli leži u našem radu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da donese plod. Izreka jedna kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u polje da sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to seme niče i da donosi rod! Ali mi nijesmo spremni izgleda da odemo na odmorimo i da pustimo da sjeme samo nikne i stvar sama uzraste. Već se isrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi uspjeh i plod.
Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekad smo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugo je normalno, korisno i dobro, kao što svaki dan ima dva vidjela, jedno sunce danju, i mjesec noću.
Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim.
Kad se sJetim, "pakla" koji sam prošao, kad sam dobio posao u Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabinet, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali posla nije bilo. Ja sam iz nevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinom projekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samo po jedan telefonski razgovor i eventualno jedna prestavka gradjanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara, magluština, pmračina u kancelariji, tišina. Ja sam htio da izludim, pao sam u crnjak.
Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičega pametno i korisno uradjenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i već neki crnjak.
Smatram da to nije dobro niti ispravno. Govori o nekom lažnoj samouvjerenosti zasnovanoj na performansu. Da smo mi kovači sopstvene sreća. Za mene je smaranje najveće iskušenje. Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim, što je takodje pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezultata i nekog učinka, kao da uspejh zavisi samo od mene. Teško doživljavam kad mi Život kaže, dosta sa tvojim naporima, daj mjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.
Osjećam se kao u onom vicu o Muji u Svemirskom brodu sa udresiranim svinjama kosmonautima, dolazi komanda iz NASA baze: "Mujo, nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Nije loše da smo ponekad besposleni, da smo ponekad neozbiljni, da smo ponekad u drugom planu, da pustimo i druge da dodju do izražaja. Kao da Bog hoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, da imamo pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermeco i odmor. Pa bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.
A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad neradim, opet izgleda da radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnosti i kompelksa nižih vrednosti. Jer temelj te sigurnosli leži u našem radu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da donese plod. Izreka jedna kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u polje da sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to seme niče i da donosi rod! Ali mi nijesmo spremni izgleda da odemo na odmorimo i da pustimo da sjeme samo nikne i stvar sama uzraste. Već se isrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi uspjeh i plod.
Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekad smo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugo je normalno, korisno i dobro, kao što svaki dan ima dva vidjela, jedno sunce danju, i mjesec noću.
Коментари
Постави коментар