Пређи на главни садржај

NE RADITI NIŠTA

Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sa cjelodnevnim smaranje, vatanjem zjala i ostalim specijalnim tehnikama ubijanja dana. Poznajem neke, koji su se toliko izvještili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da su počell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od toga prave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi "Omaž za dubokomisleni blejaž".
Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim.
Ali znam mnogo ljudi koji imaju drugi problem, o kojem danas želim da pišem, a to je da ne umiju da stanu. Vorkoholici! U ove i sebe ubrajam. Za nas nije iskušenje neki naporni i izazovni zadatak, već dani kad nema ništa da se radi, tačnije kad treba stati. E tu nastaje problem. Nekako sve dok smo mi na sceni, dok smo u inicijativi, osjećamo se sigurnim i imamo mir. A najveća kazna za nas je da nam kažu da ne treba ništa da radimo i da pustimo drugog.
Kad se sJetim, "pakla" koji sam prošao, kad sam dobio posao u Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabinet, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali posla nije bilo. Ja sam iz nevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinom projekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samo po jedan telefonski razgovor i eventualno jedna prestavka gradjanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara, magluština, pmračina u kancelariji, tišina. Ja sam htio da izludim, pao sam u crnjak.
Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičega pametno i korisno uradjenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i već neki crnjak.
Smatram da to nije dobro niti ispravno. Govori o nekom lažnoj samouvjerenosti zasnovanoj na performansu. Da smo mi kovači sopstvene sreća. Za mene je smaranje najveće iskušenje. Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim, što je takodje pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezultata i nekog učinka, kao da uspejh zavisi samo od mene. Teško doživljavam kad mi Život kaže, dosta sa tvojim naporima, daj mjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.
Osjećam se kao u onom vicu o Muji u Svemirskom brodu sa udresiranim svinjama kosmonautima, dolazi komanda iz NASA baze: "Mujo, nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Nije loše da smo ponekad besposleni, da smo ponekad neozbiljni, da smo ponekad u drugom planu, da pustimo i druge da dodju do izražaja. Kao da Bog hoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, da imamo pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermeco i odmor. Pa bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.
A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad neradim, opet izgleda da radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnosti i kompelksa nižih vrednosti. Jer temelj te sigurnosli leži u našem radu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da donese plod. Izreka jedna kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u polje da sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to seme niče i da donosi rod! Ali mi nijesmo spremni izgleda da odemo na odmorimo i da pustimo da sjeme samo nikne i stvar sama uzraste. Već se isrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi uspjeh i plod.
Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekad smo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugo je normalno, korisno i dobro, kao što svaki dan ima dva vidjela, jedno sunce danju, i mjesec noću.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski