понедељак, 21. новембар 2011.

PUCANJE ŠAVOVA

Večeras sam čuo za još jedno samoubistvo, u pitanju je jedan od najvećih preduzimača u svoje vrijeme i u svojem gradu. Zaista, baca u očaj kad iznova čujemo da je neko sebi presudio, i pitamo se dokle? Zašto ljudi to čine? Ne znam o kome je riječ, i zaista nemam namjeru da ulazim u ičije pojedinačne razloge. Samo želim da otvorim neka pitanja. Ko puca? Ne pričam samo o tom pucanju u sebe, već tom pucanju koje je prethodilo. Čovjek puca u sebi često i to je vjerovatno normalno.
Ja sam doživio jedno pucanje u glavi. Skoro sam ga mogao čuti. Ušao sam u projekat, pun radosti i jedne duboke presvjedočenosti da trebam da udjem u takav krupan posao (barem za mene) koji je bio jedan značajan iskorak na finansijskom planu. To je kao kad prelazite iz jedne niže lige u veći rang takmičenja. Do juče ste bili prvaci, a u višem rangu takmičenja, protivnici su mnoogoo jaki. I meni se desila takva krizna situacija, da je čitav posao visio o koncu. stigao je nalog da se zaustavi sve. A ja sam uložio sve što sam imao i plus sve što sam uzajmio od prijatelja, i sve pare koje sam unaprijed dobio za robu. Plus što je moj partner takodje sve uložio. Kad su mi javili telefonom, pošto sam bio na odmoru sa porodicom, ušao sam u sobu, stao pred boga i u sebi vrištao. I tada samo je nešto puklo u glavi, u ušima mi je zazvonilo, a nastala je nekakva tišina. Izašao sam iz sobe, i bukvalno je usledio sljedeći poziv, kojim su me obavjestili da neće biti stavljena zabrana, pod odredjenim uslovima.
Da bi objasnio o kakvom se pucanju radi, ispričaću vam onu priču o prvom susretu Petra i Isusa. Dok se Petar sa bratom i prijateljima iskrcavao na obali i prao mreže poslije jednog cjelovečernjeg neuspješnog ribolova. Isus mu pridje da ga zamoli da ga odveze brodićem tik od obale, pošto se skupio veliki naroda da ga sluša, tako sa male distance na vodi, izuzetno se čuje govornik, i vidljiv je svima, a ne mogu mu se pribijati. Al Petar umoran, ipak prista. Kad je završio Isus, reče Petru da sa ostalim prijeteljima ode u dubinu sa njim i da bace mreže gdje im On kaže. A Petar, iskusni ribolovac uz mrmljanje da je čitavu noć pokušavao i da nema ribe preko dana na tim mjestima, prihvati savjet ovog stolara Isusa, jer ču mudre riječi koje je propovijedao. I desilo se čudo, Na mjestu gdje mu je Isus rekao da zabaci, izvukao je toliko ribe da su mreže sve popucale. Morali su zvati druge čamce da im pomognu. I kad su izvadili svu tu ribu, umalo se i oni ne potopiše. I tada Petar, osvjeočen čudom sa očajem zamoli Isusa da ga ne dotiče jer je shvatio koliki je grešnik. Petar je od toga dana pa do kraja svog života, ostavio ribarenje i slijedio Onog koji je kadar ispuniti svaku njegovu potrebu i to izobilno spram veličine Njegove slave.
Postoji taj trenutak pucanja, zbog koga neki izaberu smrt, a neki izaberu život. Pucanje se dešava, zbog količine blagoslova koji dolazi u nečiji život. Ali nijesu svi spremni da podnesu blagoslov. Njihove mreže nijesu bile spremne, niti njihovi čamci, da prihvate velike stvari.
Koliko puta smo mi molili da nam se dese neke velike stvari, a kad nam Bog odgovori, dešavaju se pucanja. Neki ljudi nijesu kadri da prihvate velike blagoslove. Iznenadno bogastvo, uspjeh i slava za neke je bila pogubna. Tražimo ali nismo kadri to da primimo. Mali je kapacitet naše duše. Kao u onaj laneni džak kada počinješ da trpaš nešto mnogo veliko, šavovi počinju da popuštaju.
Ja nijesam bio spreman još da prihvatim veći posao i veći novac, dok nijesam zavapio i desilo se to škljoc u glavi. Ja sam prešao tada na jedan veći nivo milosti. Kao što reče jedan moj prijatelj Joel, kad predješ iz zone stotica, u zonu hiljada eura, pa onda iz zone hiljadarki u zonu desetina hiljada itd. Neko može da podnese i milijarde kao Bil Gejc, i da ostane jedan normalan čovjek.
Ali novo vino se sipa u nove mjehove! Jer ako se sipa u stare, stari se pokidaju i propadne i mjeh i svo ono dragocjeno vino! Kada rastemo, garderoba nam okraća i puca na prevojima lakata i koljena. I tek kad porastemo spremni smo za veće stvari, odnosno garderobu.
Ali mi nismo spremni da tražimo Boga, prije nego dobijemo blagoslov. Pa nam se dešavaju pucanja kao kod Petra u ovoj priči. Pa ne samo to, nego naš blagoslov može potopiti i naše prijatelje i najbliže, ako nismo spremni da živimo po višim standardima, koji važe u prvoj ligi takmičenja u koju prelazimo.
Mi želimo velike stvari, ali hvala Bogu što nam ih odlaže dati, jer bi nespremni mogli doživjeti propast. Nismo spremni, popucali bi, a mi mislimo da Bog ne će da nam ih da i da mu nismo mili!
Pucanje mreža Petrovih nije se desilo od cjelovečernjeg mukotrpnog bezuspješnog lova, već od nenadanog uspjeha za koji njegova brodica i njegove mreže nijesu bile spremne. Tako, vjerujem da uzrok pucanja nekih ljudi, je bila njihova nespremnost da se nose sa velikim stvarima i izazovima. Možda su bili prvi u seli, ali nijesu mogli da se snadju u velikom gradu, bili prvi u drugoj ligi, ali nijesu mogli da podnesu borbu sa prvoligašima! Neki možda i umiju da se nose sa nevoljama, ali uspjeh i brzi dobitak je mnoge veliko i preteško iskušenje.