Пређи на главни садржај

ODBRANBENI STAV

Kad uhvatim sebe da se branim, uvidjam nekako da sam na krivom putu. "Sve dok si u inicijativi, a drugi te kritikuju i napadaju, dobro je!" rekao mi je jedan iskusan političar. Kako u životu tako i u politici, oni koji kritikuju zapravo zauzimaju onu negativističku stranu, a to ljudi koji posmatraju, ako i simpatišu, ne cijene mnogo i ne glasaju za to i ne slijede takve. Ljudi uvjek nekako idu za onim ko ima neku ideju i ko preduzima neku akciju. Kritičari su u ovoj situalciji "loši momci".
Ali onda ako počneš da braniš, da objašnjavaš, da se pravdaš ili kontriraš ne daj Bože, kao da se dešava da se mijenjaju strane u toj utakmici. I počinješ da gubiš, iako djeluje da si u taj momenat, dok si tom i tom odbrusio, zablistao.
Uvjek me je bunilo zašto se Isus nije branio od svih onih lažnih optužbi, zašto je ćutao? Činio je samo dobro svima i imao pravu i iskrenu riječ za svakog, a optužili su ga kao najgoreg kriminalca. Sad kad razmislim, shvatam, znao je šta se dešava i šta treba da prodje, da bi se isunilo Pismo. A znao je i da to što bi sam za sebe svjedočio, ne bi urazumilo njegove nerazumne tužioce i sudije. Njemu je bilo dovoljno da je ispravan pred Bogom i pred sopstvenom savjesti, jer svaka stvar i istina se u Izrealu utvdjivala na osnovu dva svjedoka.
Danas u razgovoru sa jednim prijateljem, postalo mi je jasno kao dan da taj Odbranbeni stav, koji smo vidjeli kod jednog našeg prijatelja, je zapravo potpuno pogrešan stav. Jer ako se braniš od ljudi, ti priznaješ da si u ratu sa njima. A temelj hrišćanstva leži upravo u spoznaji, da naš rat nije protiv krvi i mesa! Al neću o duhovnom ratu danas govorii, samo želim da osvjestim da ako i ne napadaš, već se samo braniš ti ulaziš u taj rat, koji nije naš rat. O tome sam već pisao. Nismo pozvani da bijemo te bitke. Gubiš ga sigurno!
I nijesam zagovornik one teze u svadjama "da nećemo da se spuštamo na taj nivo da bi se svadjali..." Ne, ne treba pocjenjivati nikog! Jednostavno, nijesmo pozvani ni da napadamo, ni da se branimo, ni da smišljamo način i riječi kako da uzvratimo istom mjerom na uvredu, po sistemu napad je najbolja odbrana. Niti da uzvratimo nekim pametnim riječima da ostavimo bez teksta onog drugog, da oduševimo publiku, samo sa ciljem da bi sebe opravdali. Ne, to je potpuna besmislica!
Zašto bi se pravdao neko ko je opravdan? Zašto bi se branio neko ko je oslobodjen svake krivice? Zašto bi bio vodio postupak i bio advokat samom sebi i branio se od optužbi tužioca, kad u toj sudnici Sudija je već donio presudu - NIJE KRIV PO SVIM TAČKAMA OPTUŽNICE!
Zato, ako si sebe, kao i ja uhvatio u ovom odbranbenom stavu, kako se pravdap i braniš, znači da vjerovatno ne znaš kakav je naš Bog i šta je učinio za tebe i mene da bi nas oslobodio svake krivice.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski