Пређи на главни садржај

OTKUD POTREBA?

Ako postoji potreba onda postoji i zadovoljenje. Prosto je neshvatljivo da postoji neka tražnja a da nema ponude. Da postoji neka žudnja a da nema ostvarenja.
Pa kako ljudi mogu reći da nema Boga!?!
Otkud potreba za mirom, a da nema Kneza mira, koji može da umiri srca naša i da donese mir koji ovaj svijet ne može dati? Da nas ispuni onim mirom koji nadliazi razumjevanje i svaku logiku i svaku prijetnju.
Otkud potreba za radošću, a da nema Onog koji je izvor radost, koji od radosti klikće nad nama? Koji puni naša pluća dubokim uzdisajem svježeg vedrog dana, kada u nama buja radost radjanja djeteta, radost novog početka, radost ozdravljenja, radost mladosti i života.
Otkud potreba za ljubavlju, a da nema Ljubavi koja nikad ne prestaje, koja se ne nadima i ne gordi, koja ne traži svoje, koja je strpljiva i koja sve snosi i sve prašta, koja sve vjeruje i svemu se nada.
Otkud potreba za zaštitom i sigurnošću, a da nema Onog koji je kadar sačuvati živote naše usred ovog nesigurnog svijeta. Gospod na nebeskim Vojskama, Lav od plemena Judina, koji je kadar zaštititi našu djecu i naše voljene i kad su van našeg domašaju, na dalekom putu i opasnim situacijama.
Otkud potrebe za nežnosšću a da nema Jaganjca umilnog i krotkog? Ljubavnika duše naše, koji je jednom rukom pod glavu drži, a drugom joj lice miluje. Koji je Bijala Golubica, treperava i nježna. što slijeće samo na čisto i nevino i bježi od svakog nasilništva i grubosti.
Otkud želja za istinom i pravdom, a da nema Velikog Sudije, koji je Istina i u kojem nema nikakve mrštine i promjene. Koji je Osvetnik i koji je kadar odbraniti pravo sirotog, udovice i nejači, koji je kadar pokriti svaku nepravdu i osvetiti za grabež.
Otkud potreba za zajedništvom, a da nema Prijetelja i Savjetnika, koji nam dušu razgovara u dane samoće i odbačenosti od ljudi. Koji nas ne ostavlja, kad od nas odstupe i otac i majka, i brat i kum.
Otkud onda u nama vrišti neutaživa žedj za mirom i pravdom i glad za radošću i istinitom i žud za nežnošću i ljubavi!? A da nema Onog koji ju je ispunio!?

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski