Пређи на главни садржај

RITUALI

Kad smo dobili bebu, čitali smo u nekim stručnim časopisima, a to se pokazalo i u praksi, da djeca vole rituale! To ih umiruje i daje im osjećaj sigurnosti. Djeci je važno da mogu predvidjeti šta će da se dešava, i to ih čini spokojnim.
Zaista Emilija je bila školski primjer za to, inače je bila vrlo temperamentno djete, koje su jednoino ritauli smirivali. Znalo se tačno kada treba da jede, ne daj Bože da je Ceca poranila ili još gore zakasnila sa obrokom. Ili bi izmrljavila ako je rano, ili bi se bacala po kući od plača ako bi se zakasnilo i odbijala da jede. Dalje, moralo ju je izvesti u jutarnju šetnju u tačno 11h i popodne u 18h ili bi bio šou po kući od nervoze. Znalo bi se svako veče pred spavanje morao sam da je okupam u jednoj kadici i radio bi neke vježbice i masažu, e onda bi bila smirena i mogla da zaspe.
Taj ritam dnevnih dogadjanja je činilo Emiliju sigurnom u svijetu koji je onim pametnim okicama upoznavala. Imala je pogled nevjerovatan, da dijete od 30 dana te posmatra direktno u oči dok je presvlačiš, pa ne daj Bože da se nešto spetljaš, da pogriješiš u nečemu ili da je cimneš nevješto, odmah bi pala u dreku. Kažem Ceci, nevjerovatno, kako sam se frčio od bebe od nepuno mjesec dana. Dupe nam je pomjerala, hahaha.
Kako je sa djecom tako je i sa starim ljudima, vole ritaule, oni to zovu dobre navike, jutarnja kafa, cigareta i čitanje novina, čaj u 5, popodnevna šetnja.... Svako ima neke svoje rituale, manje ili više, dobre ili čak nezdrave navike. Ali koje ga čine sigurnim, spokojnijim, kojim hvata onaj lagani dnevni ritam koji ga čini onim što jeste.
Sjećam se one stare slijepe Babe iz romana "Sto godina samoće", koja je jedina znala da nadje izgubljene stvari u kući. Jer je u svojem hendikepu, razvila druga čula, pa je mogla tačno da prepozna ustaljena kretanja i putanje nenih ukućana. I ukapirala je da ljudi zaborave gdje su nešto ostavili samo kad ispadnu iz tih ustaljenih putanja. Ona je mogla da registruje te njiho ispade i da ih vrati na to mjesto, gdje bi se obično krila "izgubljena" stvar.
Ali danas sam htio da govorim o opasnosti koju kriju rituali. Opasnost? Da, da. Jer oni nose neku silu u sebi, koja može biti korisna ako ti služi, a destruktivnu ako ti njoj služiš. Jer rituali imaju svrhu samo onda ako je to tvoj slobodan izbor da pokažeš svoj identitet, svoje vjerovanje, svoju ljubav. Ali ako oni postanu svrha sama sebi, da ti njima poćinješ da služiš zbog nekog ili nečeg, onda si se zarobio, onda oni postaju neki matrix, neki zakon... A svaki zakon nosi kaznu. Pa ritual, umjesto da prestavlja zadovoljstvo i neku vrstu utjehe, postaje neki teret koji se obdržava.
Posebno težak oblik rituala su vjerski rituali i procesije, koji su u vrijeme nastanka bili jedan divan i spontan način slavljenja i obožavanja, ali kad je to iz nekog razloga postlo ritual, tradicija i obaveza, ona gubi svoju prvobitnu svrhu, i postaje kao neka opasnost za onog koji je drži, a još više za onog koji to ne želi da drži. Kod pravoslavaca su tkz "crvena slova" u crkvenog kalendau, a u vrijeme dok je Isus živio, to su bili jevrejski šabat i drugi praznici. Isus je tada nailazio na žestoko protivljenje religijskih vodja onog vremena, a ni danas se ne bi bolje proveo, zato što se nije pridržavao tih rituala. Ukazivao je na svrhu, a ne na spoljnu manifestaciju tih rituala. Jer ako neki ritual izgubi prvobitnu svrhu, i postaje sam sebi svrha, to se zove religioznost, u nekom negativnom smislu.
Zaista ako i najgora vjerska služba, procesija, liturgija ili misa ima za svrhu proslavljanje Boga, ona je itekako dobro došla i njeno praktikovanje donosi ono spokojstvo sa početka ove priče. Ali ako to postane sama sebi svrha,neki kao zakon, skup nekih pravila, riječi, pokreta, u kojem učestvuju i najspretniji akteri i virtuzi, ona nema neku starnu duhovnu vrijednost, a posebno ne Bogu, jer po značaju je slična cirkuskoj ili pozorišnoj predstavi.
Ali lakše je održavati rituale, i poštovati "crvena slova" tako što ne raditi tih dana, nego od srca poštovati te praznike i slaviti Boga, kroz to da tih dana učinimo neko dobro djelo, da priskočimo u pomoć pa makar ta pomoć podrazumjevala da da prekršimo pravila i tim da pomognemo sirotome kroz humani gest. Da se razumijemo, apsolutno sam i protiv ovog što je sada praksa da privatnici, ne daju ljudima ni jedan dan u nedelji slobodan, niti za vrijeme vjerskih praznika, da imaju vrijeme da se posvete sebi i Bogu. Da time dožive obnovu, i za dušu i za tijelo, što je prava svrha praznika.
Ali pretežno se rituali sprovode iz neke tradicije, postali su odredbe zakona o praznicima, što u principu i nije svrha tog, zar će kažnjavati onoga koji to neće da drži. Isusa su htjeli kamenovati jer je isceljivao bolesne na Šabat, braća su mu se rugala što nije išao na neke vjerske svjetkovine i narodna veselja. On je jednom došao tek na kraj praznika kada su polivali vodu ispred hrama, a On je došao i vikao, "Dodjite k meni vi koji ste žedni, da pijete. Pa će iz vaših srca poteći rijeke žive vode, na kojima će se drugi napojiti". Neki su ga osudjivali, a neki su ga podržavali. Zašto ?
Pa ja vjerujem da je ukazivao i opominjao za jednu veoma važnu stvar -lažni osjećaj sigurnosti koji donose ti praznici. Ljudi koji ih drže revnosno, misle da su zadovoljili Boga time i umiruju sopstvenu savjest. A nisu doživjeli ono što je prava srvha, a i tema ovog mog bloga, a to je obnova uma, metanoja, preumljenje... Jer ako ritaulima prilazimo tako da iz njega izadjemo isti kao što smo ušli, da se ne desi promjena u nama, promjena u odnosu prema drugim, promjena u našem odnosu prema Bogu, malo je koristi od svega toga. Pa ako se i umiri za trenutak naša savjest pa možemo zaspati lakše, malo koristi ako nismo se promjenili i da će iz naših srca poteći rijeke žive vode, na kojima bi se i drugi mogli napojiti.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski