Пређи на главни садржај

ČOPOR

Danas kolima krenuh ka gradu vidjeh poveću grupu momaka, koja je hodala skoro kao neki formacijski vod, ide trotoarom puni nekog adrenalina na prstima gaze da skoro poskakuju. Vidi se da djeluju kao neka cjelina, sa nekim istim ciljem. Kao da su pjevali neku pjesmu. A nedaleko odatle još dvije grupe su se sjedinjavale. Pretpostavljam da su to neki navijači ili tako nešto, i da će svi zajednički nastaviti negdje dalje, kao čopor vukova.
Definitivno ima to nešto u muškom rodu, posebno, da voli da je dio tako nekog čopora. Kao da se sve probudi u njima, hormoni počinju da rade, neobično su veseli i glasni. Primjećuje se neka bliskost, koja budi dobar osjećaj neke snage i sigurnosti. Kao da ih čujem "Mnogo smo jaki!"
Ovakvih "Čopora" je sve više ne samo kod nas u Croj Gori, već čitav svijet vrvi, usljed krize, od velikog broja okupljanja, protesta, štrajkova, aktivista. Sa manje ili više artikulasnim ciljevima.
I baš čitam nešto o čoporima, koji su karakteristični za grupisanje vukova. I ima neke sličnosti, jer čopor čine dva ili više vukova, bude ih do šest ali može i više. Predvodi ih alfa mužijak, ili čak alfa par (mužijak i ženka). Posmatrali su da alfa mužijak ne mora uvjek da bude i najači vuk, već onaj sa najačim karakterom. Jer najčešće borba za primat u čoporu, se dešava na tom psihičkom planu, ne nekim borbama.
Ali zašto se vukovi ili psi tako grupišu. Kao prvo, ako su sami teško mogu da prežive, a kao drugo i možda još interesantnije je to što kao čopor mogu doći do krupnog plena koji je nedostižan za jedinku.
I to me je zamislilo, jer ima neki socijološki važan aspekt i za ljude, ta pripadnost nekoj grupi. Prvenstveno grupi istomišljenika, koju predvodi neki alfa mužijak, odnosno guru. Ali čopor ne čine alfa mužijaci, već oni "omega mužijaci, odnosno ženke". Tako da mi se čini da da svi imaju neki razlog, osim onog što se spolja artikuliše kao plen, ali na ličnom nivou, omega jedinka dobija osjećaj pripadnosti, osjećaj zaštite, pronalazi sebe u nečemu i dobija osjećaj neke
samovrijednosti. A alfa mužijaci oni imaju drugačije aspiracije, jer oni imaju čvrst karakter, i nije im primaran taj osjećaj sigurnosti, već su usmjereni na krupan plen, koji ne mogu da dohvate kao jedinke. I tu se krije ono što sam danas htio da osvjestim, taj efekat čopora, koji ima nekog egzistencijalnog i socijološkog opravdanja, ali koji neki mogu da zloupotrebe za osvarenje svojim prljavih ciljeva.
Isus je u onoj čuvenoj propovjedi koju neki zovu "7 jao", uputio veoma opasnu prijetnju ovim alfa mužijacima, vukovima obučenim u jagnjećim kožama. Parafraziraću: Jao vama licemjeri, filozofi i ideolozi koji ste spremni da prodjete cijelom zemljom uzduž i poptijeko, ne bili dobili jednog slijedbenika, pa od njega pravite sina pakla dvostruko gorim od sebe.
Nevjerovatna je strast i revnost koji neki "alfa mužijaci" ulažu da bi došli do jednog svog istomišljenika, a zapravo sljedbenika koji bi im pomogao da ostvari svoje ambicije, neke "više ciljeve". Pa koriste ove sljedbenike "prozelite" kao moćno oružje u njihovim rukama, za krvava djela. Seks i ostala zadovoljstva, novac i vlast su plen koji motiviše mnoge alfa do omega jedinki da se grupiju u čopore. Što školovaniji, što inteligentniji, što perfidniji alfa užijaci, to je veći "zalogaj" to je veći "čopor".
Hvatam i sebe da kad god imam snažne porive i veliku želju za nekim "krupnim plijenom" da počinjem da idem od jednog do drugog čovjeka, i u tome se ispoljava nevjerovatna i neumoljiva snaga da se prevrne čitav svijet, ne bili ga zadobio za sebe i da se priključi ostvarenju tog krupnog plana!
Ako je ko bio istinski vodja jednog naroda, to je bio Isus Hrist. Pokazao je kakav je on "alfa mužijak".Kada je bio na vrhuncu popularnosti, nahranivši pet hiljada ljudi u jednom danu. Kad je vidio da su ga kanili proglasiti carem, počeo ima je pričati "tvrdu besjedu" o tome da je Njegovo tijelo dobra hrana, i Njegova krv dobro piće. Ko ne jede te "duhovne krane" ne će ući u Njegovo carscto. Oni su ga svi prezreli i razišli se. Do kraja dana nije ostalo sem njih 12 apostola, kojima je rekao i da oni idu. Ali oni su ostali do kraja sa njim, jer su shvatili da su to riječi vječnoga života. On nije želio "čopor" da bi ostvario svoj veliki plan. On je svoj plen zgrabi sam samcat na krstu Golgote. On nije stvarao sljedbenike, koji će za njega učiniti neko prljavo djelo, te neke slabašne "omega jedinke", on je stvarao istinske vodje, nove učenike, nove "alfa mužijake", koji će stvarati sebi slične.
Što kaže jedan moja prijatelj, gotovo sve velike vodje ovoga vremena, govorile su da su morali bar jednog da dovedu do nivoa na kojem su oni, da bi mogli oni dalje napredovati. I u tome je velika razlika izmedju istinskog zajedništva i učeništva i mentaliteta čopora sa jasnom socijalnom hijerarhijom radi pogrešne svhre i plena.
Ovo vrijeme je vrijeme pravljenja čopora, i jao onima koji ovu narodnu muku iskoriste, odnonso zloupotrebe za ostvarivanje nekih svojih ambicija, kako bi dograbili plijen koji ne bi mogli da su sami.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski