Nekoliko puta sam mijenjao kolektive. Zapazio sam jednu zavist starih radnika kod kadrovskih promjena. Kad god bi dolazili novi, sposobniji ili još gore manje sposobniji, koji bi dobijali sličnu platu i sličan položaj kao oni koji su tu već godinama, to bi izazivalo burnu ili potmulu reakciju onih "starosjedioca"! Pa udju u neki negativizam, koji ih nagoni na neke ružne reakcije, bunt, nerad, ogovaranja i podmetanja.
Sjećam se jedne prilike sam unaprijedio jednog saradnika, od običnog činovnika je postao šef odeljenja. Udvostručio mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. A onda poslije nekog vremena, upraznilo se mjesto rukovodioca sektora u kojem je ovaj bio šef odeljenja, pa sam na to mjesto doveo nekog sa strane, koji je time postao njemu šef. Izbio je kuršlus upravo od strane ovog radnika kojeg sam već značajno unaprijedio, on se najviše bunio, kako ovi koji dolaze sa strane da budu prvi i da imaju veće plate, od onih koji su godinama! Kako on treba da ih obučava, jer se nagledao dosta tih neukih šefova. Došlo je do toga, da sam zamalo odlučio da ga degradiram i vratim na onaj stari posao. Pitao sam se: Zašto? Zar nisam tom čovjeku već dosta učinio, dao mu položaj i platu kako mu ni jedan prethodni direktor nije dao.
I onda, sjetih se onih riječi i priče o "radnicima jedanaestog sata" koju je pričao Isus svojim učenicima. Kad je gospodar od vinograda izašao rano ujutru u grad da unajmi radnike. Pogodi se sa njima da svima da po jedan denar. U to vrijeme denar je bio izraz vrijednosti jedne pune dnevnice, danas oko 30 eura. izadje opet oko trećeg sata ( to je oko 9h, jer dan se računao u 12 sati, počev od svitanja do smrkavanja) i nadje još neke besposlene, pa i njih pozva da rade, i reče "daću vam što je prav". Izadje opet oko 6 i 9 sata dana ( 12h i 15h) pa opet nadje neke besposlene, i njih pozva u vinograd. I na kraju, izadje oko 11 sata (to je pred smrkavanje) i najd neke koje niko nije htio da unajmi. Pa i njih pozva. Kad se smrklo, pozva sve na isplatu. I svima dade po denar. A onda se pobuniše oni prvi, jer ih je izjednačio u plati, a oni su čitav dan radili i mučili na žegi. Onda ih gospodar upita, kakvu ja nepradu vama učinih, zar vam nisam dao što smo se pogodili. Uzmi svoje i idi! Što je tebi oko zavidno što ja sam dobar, i što hoću i ovome zadnjemu da dam ko i prvome. Zar ja ne smijem činiti sa svojim novcem što je meni milo?!
I onda je Isus završio sa riječima, da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji! I to je ono što od postanka ljudskog roda izaziva najviše kontradikcije i nerazumjevanja - Božija milost! Naša pravda nije božija pravda. Naši standardi nisu Njegovi, hvala Bogu! Njegova milost je bezgranična i umjesto da u nama izaziva zahvalnost i strahopoštovanje, mi zapadamo u zavist i bunt. Takvi koji su zavidni na Božiju milost biće posljednji, ma koliko se trudili i bili vrijedni. Njihov pogrešan stav ih je srozao na posljednje mjesto. A mnogi posljednji će biti prvi, jer upoznaše milost Božiju i njihovo srce ostade zahvalno. Jer razumješe da se svima zapravo smilovao, i da žive i uživaju blogoslov zbog nezaslužene Njegove naklonosti!
Sjećam se jedne prilike sam unaprijedio jednog saradnika, od običnog činovnika je postao šef odeljenja. Udvostručio mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. A onda poslije nekog vremena, upraznilo se mjesto rukovodioca sektora u kojem je ovaj bio šef odeljenja, pa sam na to mjesto doveo nekog sa strane, koji je time postao njemu šef. Izbio je kuršlus upravo od strane ovog radnika kojeg sam već značajno unaprijedio, on se najviše bunio, kako ovi koji dolaze sa strane da budu prvi i da imaju veće plate, od onih koji su godinama! Kako on treba da ih obučava, jer se nagledao dosta tih neukih šefova. Došlo je do toga, da sam zamalo odlučio da ga degradiram i vratim na onaj stari posao. Pitao sam se: Zašto? Zar nisam tom čovjeku već dosta učinio, dao mu položaj i platu kako mu ni jedan prethodni direktor nije dao.
I onda je Isus završio sa riječima, da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji! I to je ono što od postanka ljudskog roda izaziva najviše kontradikcije i nerazumjevanja - Božija milost! Naša pravda nije božija pravda. Naši standardi nisu Njegovi, hvala Bogu! Njegova milost je bezgranična i umjesto da u nama izaziva zahvalnost i strahopoštovanje, mi zapadamo u zavist i bunt. Takvi koji su zavidni na Božiju milost biće posljednji, ma koliko se trudili i bili vrijedni. Njihov pogrešan stav ih je srozao na posljednje mjesto. A mnogi posljednji će biti prvi, jer upoznaše milost Božiju i njihovo srce ostade zahvalno. Jer razumješe da se svima zapravo smilovao, i da žive i uživaju blogoslov zbog nezaslužene Njegove naklonosti!
Коментари
Постави коментар