Пређи на главни садржај

DAN D

Čuh se sad mobilnim sa jednim od najboljih mojih prijatelja, ali što je i važnije „brata u vjeri“.
„Kako si?“ pitam,
kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ .
Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja.
„Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se.
„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem.

I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakako više nije problem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.


„Gdje djavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kao nabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vrmenski okvir, da mu damo značaj koji realno nema, ali što je i najgore želimo i drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Ali samo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim se nije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutros onu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damo vezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubav pomaže.

Sjetih se dana kada sam se tek oženio. I nije nam sve glatko išlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovan postanarski život, ja i Ceca se faktički nismo ni poznavali dobro a vjenčali smo se veoma brzo. I ona je htjela da ode kod svojih u Bg, jer se posebno istraumirala bolešću koju je dobila u jednom memljivoj kućici, na periferiji grada, i najzagadjenijoj zoni Kombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava jer hormoni su radili svoje.

Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubav staviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nisam joj branio, nisam je osudjivao. Iako je njen odlazak za Bg, za mene bio udarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni je odjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“

I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Dolazio sam u Bg vikendom, kod svoje žene, kao da sam u gostima. Šetali smo Bulevarom i prakom. Smijali se. Dugo pričali. A sa njom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u njenom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mudriji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan u centru grada, i znao jednu stvar da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, nikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i ti moraš ovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bi pozivao na neke Božije zapovjesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glava kuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše ili nismo u braku zato što je to ispravno. Mi smo zato što to hoćemo, što je to naš izbor, što je naša ljubav i naš život.

Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće biti sjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicu i godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamo se uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i tome stavio zarez.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski