Čuh se sad mobilnim sa jednim od najboljih mojih prijatelja, ali što je i važnije „brata u vjeri“.
„Kako si?“ pitam,
kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ .
Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja.
„Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se.
„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem.
I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakako više nije problem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.
„Gdje djavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kao nabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vrmenski okvir, da mu damo značaj koji realno nema, ali što je i najgore želimo i drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Ali samo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim se nije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutros onu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damo vezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubav pomaže.
Sjetih se dana kada sam se tek oženio. I nije nam sve glatko išlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovan postanarski život, ja i Ceca se faktički nismo ni poznavali dobro a vjenčali smo se veoma brzo. I ona je htjela da ode kod svojih u Bg, jer se posebno istraumirala bolešću koju je dobila u jednom memljivoj kućici, na periferiji grada, i najzagadjenijoj zoni Kombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava jer hormoni su radili svoje.
Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubav staviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nisam joj branio, nisam je osudjivao. Iako je njen odlazak za Bg, za mene bio udarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni je odjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“
I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Dolazio sam u Bg vikendom, kod svoje žene, kao da sam u gostima. Šetali smo Bulevarom i prakom. Smijali se. Dugo pričali. A sa njom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u njenom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mudriji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan u centru grada, i znao jednu stvar da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, nikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i ti moraš ovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bi pozivao na neke Božije zapovjesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glava kuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše ili nismo u braku zato što je to ispravno. Mi smo zato što to hoćemo, što je to naš izbor, što je naša ljubav i naš život.
Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće biti sjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicu i godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamo se uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i tome stavio zarez.
„Kako si?“ pitam,
kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ .
Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja.
„Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se.
„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem.
I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakako više nije problem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.
„Gdje djavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kao nabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vrmenski okvir, da mu damo značaj koji realno nema, ali što je i najgore želimo i drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Ali samo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim se nije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutros onu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damo vezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubav pomaže.
Sjetih se dana kada sam se tek oženio. I nije nam sve glatko išlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovan postanarski život, ja i Ceca se faktički nismo ni poznavali dobro a vjenčali smo se veoma brzo. I ona je htjela da ode kod svojih u Bg, jer se posebno istraumirala bolešću koju je dobila u jednom memljivoj kućici, na periferiji grada, i najzagadjenijoj zoni Kombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava jer hormoni su radili svoje.
Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubav staviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nisam joj branio, nisam je osudjivao. Iako je njen odlazak za Bg, za mene bio udarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni je odjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“
I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Dolazio sam u Bg vikendom, kod svoje žene, kao da sam u gostima. Šetali smo Bulevarom i prakom. Smijali se. Dugo pričali. A sa njom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u njenom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mudriji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan u centru grada, i znao jednu stvar da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, nikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i ti moraš ovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bi pozivao na neke Božije zapovjesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glava kuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše ili nismo u braku zato što je to ispravno. Mi smo zato što to hoćemo, što je to naš izbor, što je naša ljubav i naš život.
Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće biti sjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicu i godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamo se uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i tome stavio zarez.
Коментари
Постави коментар