Пређи на главни садржај

PRVINA

Kad bi pitali mog mladjeg brata koga su roditelji, posebno majka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. I to uopšte nije tačno, mislim da je majka mnogo više bila naklonjena prema njemu, npr sa njim je bila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domundjavali, jer sa njom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila "bolećiva" prema meni, pa me nikad nije ni viknula, niti me izgrdila, mislim da je to što je pravila neku vrstu ravnoteže. Jer je moja baba favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, a sa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovj strani, pa je majka nekako uvjek htjela da izravnjava tudje nepravde i bila je na mojoj strani. A onda kad je baba umrla, onda me je otac nekoliko puta istukao samog, a do tada uvjek smo dobijali batine zajedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro, držalo nas je godinu dana.
Mada moram priznati da je biti prvjena teško i nosi neke odgovornosti više, koje te učine starijim prije nego ostariš, ali je ipak privilegija. I to prvorodstvo vodi duboke korjene u našoj kulturi a ima i odredjeno duhovno značenje o kojem sam nešto pisao.
Ne znam da li ko zna, za jedan starozavjetni praznik, odnosno običaj prvih snopova. To je dobio kao zakon Mojsije još dok su bili u pustini, ali ovo je bio običaj za držati ga, kad narod udje u svoju obećanu zemlju. Na taj dan je trebao da se uzme prvi otkos od žetve i taj bi se snop dao prvosvešteniku koji bi ga podigao i obrtao iznad glave. I taj bi snop bio žrtva Bogu za tu žetvu tj za cijeli narod. Interesanto je da se ovaj praznik praznovao u nedjelju i to onu odmah poslije pashe.
Taj praznik i mi danas poslije 3 i po hiljade godina slavimo, ali pod drugim nazivom. Taj praznik je Uskrs. Jer baš na taj dan, veoma simbolično, bio uzdignut "prvi od svih usnulih" tj pokošenih. Isus je prvjenac od sve braće i prvi u svemu.
Imao bih mnogo toga o toj fantastičnoj simbolici reći, ali danas neću pisati o prvorodstvu, već o kvalitetu davanja.
Kada dajemo nešto ljudima, da li im dajemo na poklon neke naše iznošene stvari ili pak odemo pa kupimo nov poklon odabran specijalno za tu osobu. Kako bi bilo nama da nam neko da nešto što je bio kupio za sebe, pa mu se nije svidjelo i onda ajde da se ne baci, i nama to pokloni.
Ili kako bi bilo da mladencima, donesu tortu, i da donesu neku načetu tortu, gdje je "strina juče pojela nekoliko parčadi, ali nema veze, veoma je ukusna, a vi mladenci sječite zajedničko parče sa drugog kraja torte!?".
Kad jedeš hamburger, zar nećeš svome djetetu ponuditi prvi zalogaj, a ne kad se ti najedeš, da mu onaj okrajak što ne možeš pojesti, ponuditi njemu. Ili mu kad otvoriš flašu soka, prvo ponuditi da ono popije, a ti poslije njega, zbog higijenskih i drugih razloga.
Dati prvinu ljudima i Bogu od vajkada je bio jedan od fundamentalnih duhovnih principa. Kome dajemo prvi i najbolji dio dana do toga nam je stalo? Dali smo to mi, da li je to posao ili nešto nama veoma važno što nas preokupira. Žalosno je ako porodici ostavljamo one otpatke dana. Ako bi porodici donosili samo dio plate koji prostane, nakon što ostvarimo sve naše prohtjeve.
Tako je i sa Bogom, zar mislimo da su mu važni oni naši otpadci od dana, kada mu se molimo samo pred spavanje, umorni iscrpljeni, uz zevanje nešto promrljamo, okrenemo se na drugu stranu i zahrčemo. Kada dajemo neke novčane priloge, da uzmemo nešto sitniša iz što nam dodje pod ruku i bacimo kao prosjaku.
A to nije ono što su razumjeli naši stari, kada se slavila ta pasha, svi prvjenci u Egiptu su izgubili živote, osim onih na čijim vratima je bila namazana krv Jagnjeta. A to pashalno jagnje je moralo da bude potpuno zdravo, staro godinu dana, bez ikakve mane ni izgledom niti zdravstveno. Moralo je biti savršeno, da bi se prinjelo na žrtvu. Kao što je je i Isus, slika tog bezgrešnog jagnjeta, koji je otkupio, spasio i posvetio sve prvjence na koje je prizvana krv Njegova.
Zato kad dajemo neka bude od prvine, najprije odredimo koliko ćemo dati za Boga, pa od ostatka nećemo oskudijevati. Kada dajemo vrijeme svojim supružnicima i svojoj djeci, neka to bude kvalitetno vrijeme, ne kada se potrošimo na sve ostale.
Ne bacajmo uludo svoju mladost, na razne besposlice, smaranja, poroke, već dajmo tu snagu i "prvine života" za ono što vjerujemo i što je vrijedne. Ne ostavljajmo to za neku starost, da ćemo onda raditi te dobre stvari i projekte i ići u crkvu, pomagati ljudima. Jer možda ta starost nikad ne dodje ili bude kasno za prave stvari.
To su prvine.
To je ono rano voće, koje kupujemo za velike novce i dajemo najmilijima.
To je ona svježina ranog jutra, proljećne rose, toplog peciva tek izvadjenog iz pećnice od kojeg miriše čitava ulica.
To je onaj osmjeh iz čista srca djeteta koje se raduje životu!
To je prva ljubav, koja zaborava nema.
To je ona nevjestina nevinost koja se čuvala i koja se daje samo jednom Ženiku.
To su prvine i one se broje!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski