PRVINA

Kad bi pitali mog mladjeg brata koga su roditelji, posebno majka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. I to uopšte nije tačno, mislim da je majka mnogo više bila naklonjena prema njemu, npr sa njim je bila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domundjavali, jer sa njom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila "bolećiva" prema meni, pa me nikad nije ni viknula, niti me izgrdila, mislim da je to što je pravila neku vrstu ravnoteže. Jer je moja baba favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, a sa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovj strani, pa je majka nekako uvjek htjela da izravnjava tudje nepravde i bila je na mojoj strani. A onda kad je baba umrla, onda me je otac nekoliko puta istukao samog, a do tada uvjek smo dobijali batine zajedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro, držalo nas je godinu dana.
Mada moram priznati da je biti prvjena teško i nosi neke odgovornosti više, koje te učine starijim prije nego ostariš, ali je ipak privilegija. I to prvorodstvo vodi duboke korjene u našoj kulturi a ima i odredjeno duhovno značenje o kojem sam nešto pisao.
Ne znam da li ko zna, za jedan starozavjetni praznik, odnosno običaj prvih snopova. To je dobio kao zakon Mojsije još dok su bili u pustini, ali ovo je bio običaj za držati ga, kad narod udje u svoju obećanu zemlju. Na taj dan je trebao da se uzme prvi otkos od žetve i taj bi se snop dao prvosvešteniku koji bi ga podigao i obrtao iznad glave. I taj bi snop bio žrtva Bogu za tu žetvu tj za cijeli narod. Interesanto je da se ovaj praznik praznovao u nedjelju i to onu odmah poslije pashe.
Taj praznik i mi danas poslije 3 i po hiljade godina slavimo, ali pod drugim nazivom. Taj praznik je Uskrs. Jer baš na taj dan, veoma simbolično, bio uzdignut "prvi od svih usnulih" tj pokošenih. Isus je prvjenac od sve braće i prvi u svemu.

Imao bih mnogo toga o toj fantastičnoj simbolici reći, ali danas neću pisati o prvorodstvu, već o kvalitetu davanja.
Kada dajemo nešto ljudima, da li im dajemo na poklon neke naše iznošene stvari ili pak odemo pa kupimo nov poklon odabran specijalno za tu osobu. Kako bi bilo nama da nam neko da nešto što je bio kupio za sebe, pa mu se nije svidjelo i onda ajde da se ne baci, i nama to pokloni.
Ili kako bi bilo da mladencima, donesu tortu, i da donesu neku načetu tortu, gdje je "strina juče pojela nekoliko parčadi, ali nema veze, veoma je ukusna, a vi mladenci sječite zajedničko parče sa drugog kraja torte!?".
Kad jedeš hamburger, zar nećeš svome djetetu ponuditi prvi zalogaj, a ne kad se ti najedeš, da mu onaj okrajak što ne možeš pojesti, ponuditi njemu. Ili mu kad otvoriš flašu soka, prvo ponuditi da ono popije, a ti poslije njega, zbog higijenskih i drugih razloga.
Dati prvinu ljudima i Bogu od vajkada je bio jedan od fundamentalnih duhovnih principa. Kome dajemo prvi i najbolji dio dana do toga nam je stalo? Dali smo to mi, da li je to posao ili nešto nama veoma važno što nas preokupira. Žalosno je ako porodici ostavljamo one otpatke dana. Ako bi porodici donosili samo dio plate koji prostane, nakon što ostvarimo sve naše prohtjeve.
Tako je i sa Bogom, zar mislimo da su mu važni oni naši otpadci od dana, kada mu se molimo samo pred spavanje, umorni iscrpljeni, uz zevanje nešto promrljamo, okrenemo se na drugu stranu i zahrčemo. Kada dajemo neke novčane priloge, da uzmemo nešto sitniša iz što nam dodje pod ruku i bacimo kao prosjaku.
A to nije ono što su razumjeli naši stari, kada se slavila ta pasha, svi prvjenci u Egiptu su izgubili živote, osim onih na čijim vratima je bila namazana krv Jagnjeta. A to pashalno jagnje je moralo da bude potpuno zdravo, staro godinu dana, bez ikakve mane ni izgledom niti zdravstveno. Moralo je biti savršeno, da bi se prinjelo na žrtvu. Kao što je je i Isus, slika tog bezgrešnog jagnjeta, koji je otkupio, spasio i posvetio sve prvjence na koje je prizvana krv Njegova.
Zato kad dajemo neka bude od prvine, najprije odredimo koliko ćemo dati za Boga, pa od ostatka nećemo oskudijevati. Kada dajemo vrijeme svojim supružnicima i svojoj djeci, neka to bude kvalitetno vrijeme, ne kada se potrošimo na sve ostale.
Ne bacajmo uludo svoju mladost, na razne besposlice, smaranja, poroke, već dajmo tu snagu i "prvine života" za ono što vjerujemo i što je vrijedne. Ne ostavljajmo to za neku starost, da ćemo onda raditi te dobre stvari i projekte i ići u crkvu, pomagati ljudima. Jer možda ta starost nikad ne dodje ili bude kasno za prave stvari.
To su prvine.
To je ono rano voće, koje kupujemo za velike novce i dajemo najmilijima.
To je ona svježina ranog jutra, proljećne rose, toplog peciva tek izvadjenog iz pećnice od kojeg miriše čitava ulica.
To je onaj osmjeh iz čista srca djeteta koje se raduje životu!
To je prva ljubav, koja zaborava nema.
To je ona nevjestina nevinost koja se čuvala i koja se daje samo jednom Ženiku.
To su prvine i one se broje!