GUBITAK AUTORITETA

Ovih dana smo imali iznenadnu smrt u familiji, i mogu reći da je jedna od najvećih kriza koje se dešavaju u našim životima, izazvana su propašću, gubitkom ili smrću onih koji su nam prestavljali autoritet. To su ljudi čije su mišljenje i odluke rado slušali, koji su bili naša vodilja, naš oslonac. Istinski autoriteti su pravo bogastvo u razvoju nekih ličnosti. Smrt oca koji je imao autoritet nad svojom djecom je pravi primjer da opiše koliko bolno to iskustvo može biti. Znam mnogo primjera iz istorije, da su smrću velikih učitelja, vodja nastupale duboke traume za čitav naroda. Pravi autoritet je pozitivan uticaj koji neka osoba ima na drugu, kao plod jednog trajanja, iskustva i povjerenja zasnovanog na nekim moralnim vrijednostima, nekom specifičnom znanju i mudrosti. Gubitak takvog autoriteta je skoro nenadoknadiv, ali svakako je znak da mi moramo nastaviti dalje da svoj život živimo dalje i da se izgrađujemo na tim vrijednostima, da i mi jedog dana zauzmemo mjesto autoriteta i da budemo nekom što su nama bili ti ljudi čije se "zapovjesti" bilo tako lako i slatko poslušati.

Ali htio sam da govorim i o jednom drugačijem gubitku autoriteta, tačnije strahu od tog gubitka koji je donio mnogo zla svijetu. Pretežno je mišljenje da ljudi u svojim ambicijama da se domognu uticajnog mjesta (sinonim za autoritet) čine najviše zla. Svakako da sebične ambicije za nekim instutucionalnim autoritetom, mogu donjeti mnogo razdora, borbi i osvete, čak i krvi. I taj "put ka vrhu" odnosi svoje žrtve,. Ali one su mnogo manje od onih žrtvi koje nastaju kad se neko domogne tog uticajnog mjesta, i kada počne da dejstvuje strah od "puta ka dnu". A dodao bih i sujetu, jer sujeta je jedna od prvih pratilja, nakaze koja se zove strah od gubitka autoriteta! Zašto je više žrtava? Pa, jednostavno zato što ste mnogo jači na položaju, nego dok ga pokušavate osvojiti. Zbog stvarne vlasti u rukama onog koji boluje od ove fobije štete su ogromne. Osjećaj da gubite autoritet nad ljudima koji su vas do juče bespogovorno slušali (pa makar taj autoritet ne bio stvarni već institucionalni), je nepodnošljiv za labilne osobe, koje su gradili svoje živote na onome "šta si" a ne "ko si". U tom strahu, odnosno panici ljudi su spremni da prijete, da manipulišu, da varaju, da lažu, da kradu, pa čak i da ubijaju, da bi se održali.
Istorija je puna tih primjera od porodičnih zlostavljanja i ubistava, pa do političkih i vjerskih progona, bratoubilačkih ratova i diktatura. Teror nad "neposlušnim" koji osporavaju ove lažne autoritete traje od kad je čovjeka do danas. Što je veći ulog, odnosno mjesto od većeg uticaja, potencijalno su i veće i dalekosežnije posljedice. Zato karakter treba da prati nivo autoriteta. Ljudi labilnog karaktera, odnosno koji prije vremena dodju na visoke pozicije od autoriteta, ili suviše mladi postanu roditelji, rizikuju da ih to uništi, ali što je još gore da uništi one koji se podložni ili zavise od njega. Ali nije poguban gubitak autoriteta, čak je neminovan i koristan za neke, ali strah od tog gubitka je destruktivan!