Пређи на главни садржај

TREBA LI NAM DOBAR SAVJET

Kad sam se zaposlio kao savjetnik potpredsjednika Vlade gosp.Svetozara Marovića, moj stari komšija Popović mi je rekao, da sam dobio najteži posao. Ja se iznenadih u prvi mah, al kad vidjeh osmjeh na licu, ovog penzionisanog pukovnika JNA, sada nažalost pokojnog, bio sam spreman da čujem odgovor zašto.
"Pametnome ne treba savjetnik, a ludi ga ne želi!". Dodao je da u svakom slučaju teško ću zadržati posao savjetnika. Nasmijao me je slatko i zamislio. Koliko smo zapravo zainteresovani da čujemo savjet i da ga poslušamo ako je mudar i razuman?
Stara izreka je "Mudrost je u mnoštvu savjetnika!". I zaista dobro je prije neke velike odluke poslušati savjete više ljudi, prije svega iskusnih i iskrenih prijatelja ili stručnjaka za pojedine oblasti. "Dobar savjet zlata vrijedi!"
Ali ono što češće vidim drugih ali naravno i kod sebe, da mi idemo od jednog do drugog čovjeka po mišljenje i po savjet, ali zapravo nijesmo spremni da to prihvatimo ili poslušamo, ako nam se ne dopada. Ja sam bio veoma tvrdoglav (mada ni sad nisam bolji :)) i počeo tek sa skoro 30 godina da slušam savjete roditelja ili prijatelja.
Prije neki dan mi je bio u posjeti jedan poslovni partner, i dohvatismo se nekih ovako životnih tema, i veoma dobar mi je primjer ispričao o njegovom jednom rodjaku koji je išao od doktora do doktora. I svi su mu ukazivali na neki zdravstveni problem i da mora preduzeti neke drastične promjene u ishrani i načinu života, a on ih je sve nazivao budalama. Za svakog je našao manu, te ovaj je nestručan, onaj drugi neiskusan, onaj loš čovjek. Dok nije naišao na "pravog" sa kojim je bio oduševljen, koji mu je rekao da se ne brine da mu nije ništa i da je on potpuno u pravu! Taj mu je bio najbolji doktor! Nije prošlo par mjeseci, iznenada je umro, od te bolesti na koju su mu ukazivali ostali ljekari.
E o tome sam htio govoriti, jer sam i ja jednom tako išao od jednog do drugog, zbog odluke o prihvatanju jedne poslovne ponude, da bi našao ne dobar i mudar savjet već istomišljenika koji bi mi dao razlog i umirio savjest da prihvatim nešto što nije bilo dobro. Nekoliko sam dobrih prijatelja izbjegavao poslušati, koji su me upozoravali, a birao sam za sagovornike, koji su mu "češali uši" koji su mi davali za pravo i govorili "šta ima veze!".
Ja vidim da takvi dolaze i traže po savjet i kod mene. Ali ne treba ni davatisavjet onima koji ga ne žele poslušati, a ni tražiti ako nismo spremni da se urazumimo.
Ali znam jednog čiji savjet bi najprije tražio, koji nosi jedno od najljepših imena Savjetnik Divni Gospod Vječni. Pa ako Njemu nije bilo blam da se nazove Savjetnik čovjeku. Koliko bi bilo za nas mudro, da se ne pravimo mnogo pametni, već da potražimo i Njegov savjet, kad već jurimo za ljudima, i zaronimo u Riječ Božiju da vidimo šta ona govori u pogledu toga što nas muči tj. za šta trebamo savjet. Pa ako On kaže "Ne boj se, Ja ću biti sa tobom!", onda kreni brate, jer ni jedna prepreka nije dovoljno velika da te zaustavi, ni sve rijeke te potpiti neće!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski