Vladimir Lajović Blog

 Mihailo Lalić je jednom rekao: "Čovjek u nemogućnosti da svoje bivstvovanje produži u vremenu, želi da ga proširi u prostoru, i zato ratuje." Prostor je jedna nevjerovatno važna dimenizija Duha, o kojoj se malo zna i propovjeda, a svakodnevno se suočavamo sa tim pitanjem.  Što je Crkva Hristova, nego jedan Prostor, koji se ima ispuniti, ispuniti Duhom Isusa Hrista. Jer nema ispunjenja bez praznine prostora. I taj Prostor nije samo neki trodimenzionalni kordinatni sistem, on je i onaj "bezdan koji bezdana doziva", ona unutrašnja dinamika Svetog Trojstva, ali itekako predstavlja i ona "Velika vrata" koja su se otvorila apostolu Pavlu za djelovanje, teritorija koju neka crkva treba da "osvoji" za Boga.  Ne piše li na početku Biblije "množite se i napunite zemlju", a na kraju "idite do kraja zemlje, i učinite sve narode učenicima mojim".  Znači Bog je zainteresovan kao i svaki Car, da svoje Carstvo Nebesko prošiti u p

Uvjek sam bio u onome u šta sebe dajem. Što je i logično, nema onog u čemu tebe nema bez obzira koliko možda mozeš dobiti od druge strane. Kakav je to odnos koji nije sagrađen od tvog tkiva, koji nije meso tvoga mesa, i kost tvojih kostiju.  Jeste važno da nam je uzvraćeno, i da imamo zahvalnost druge strane za naša davanja, ali primanje u konačnom ne određuje odnose vjerujućeg čovejka, pa bilo oni porodični, crkveni ili poslovni.  Međutim sada razumijem, da zapravo svi odnosi zavise od Izvora, koji je u meni, da On određuje moje odnose, pa i moja uvjerenja, u čemu ću biti i čemu ću se davati.  Jer u meni nema više volje za jalove i besplodne stvari, pregorjelo je sve što se moglo zapaliti, tako da jedino što On probudi u meni, za što mi da motiviciju i snagu, u tom nečem mogu da budem i ostanem. Gdje imam da dam u tome me bude, a šta mogu dati osim ono što sam od Njega primio. To primanje nema veze sa onim primanjem od druge strane, neee ono je povezano sa Izvorom u meni.

Ove godine je lješnik rodio više nego ikad prije, valjda zbog neuobičajnog hladnog proljeća i kišnog ljeta. Razgranao se, nabujao, postao poput ogromnog žbuna. Donio je i dosta krupnog ploda. I danas dok skupljam dio ovih koštunjavih plodova, koje je na zemlju oborila prošlonedjeljna oluja razmišljam: kako je Tvorac stvorio takvu biljku? čije je sjeme obavijeno malim drvenastim oklopom, koje ne puca lako. Oluja je možda uništila mnoge mekane i sladunjave voćke u našem dvorištu, ali ne i ove lješnike, koji imaju te svoje oklope.  Pomislim, kako ima i takvih ljudi, koji su kao ovaj lješnik, kruti, učaureni i zatvoreni. Možda djeluju povučeno, hladno i tvrdo, ali to ima svoju svrhu, nije to loše kako često mislimo. To se tek vidi u olujnim danima, danima nevremena i tuče, kada mnogo toga pada i propada, ali ne i ljudi-lješnici. Ako su i oboreni, oni nijesu uništeni. Oni prkose i čekaju svoje drugo vrijeme, oni čekaju svoje vrijeme, čekaju one prave za kojima će pući, pred koji