Vladimir Lajović Blog

Kakva je to vjera koja se može pokolebati tuđom ili nekim novim saznajima ili faktima. Bijedna i jadna, eto kakva je. Ne možeš reći da poznaješ svoju vjeru i da stvarno vjeruješ dok ne upoznaš ili nijesi otvoren da upoznaš sve druge vjere. U tome leži razlika izmedju vjere i fanatizma, u spremnosti da vodiš dijalog i da u miru ziviš sa svom trpeljivošću, poniznošću i uvažavanjem svih onih koji ne misle, niti vjeruju, kao ti.

Zla misao se potire samo drugom mišlju. Novom. Ne može se samo nemisliti zla misao, potrebno je zamisliti novu misao. Stvar je onda fokusa a ne nekog napora "nemišljenja". Jer nije dovoljno izgoniti i proklonjati mrak, potrebno je upaliti svijetlo. Pismo kaže sa je "Bog uzeo ono čega nema da vojuje protiv onog sto jeste." A čime ako ne Riječju Svojom, ako ne novom mišlju. I gle staro prođe, a novo nastade. Zamislimo novu misao, da pobjedimo zlo u nama i oko nas. Novo vino se sipa u nove mijehove, da se oboje sačuva za vječnost.

Postoji iscjeljujuća moć slobode, međutim taj proces umije da bude zastrašujuć i kontroverzan. Tamo gdje je bolesno tijelo, sloboda mu dodje kao kakav skalpel, kojim kreneš na gnojni čir. Najprije bukne sve, krene da izlazi krv i gnoj. Mnogi u toj fazi pohule na slobodu, okrenu glavu od odvratnosti i vrate se nazad. Govore o ljepoti neslobode, pričajući i ruznim stvarima koje su dozivjeli.. Medjutim, ko istraje, prođe tu tragediju i ponor slobode, doživi poricanja i odbacivanja, ulazi u narednu fazu čisćenja rane i zarastanja. I onda poslije jednog vremena zivota u slobodi, spadne i posljednja kora i krasta starih rana. I gle, ispod korice rasla je mlada i zdrava koža. Sve je dobilo jednu novu ljepotu i kvalitet. Jedva se po neki ožiljak spazi, da svjedoči kako je Bog oslobodio i iscjelio svoj narod.

Dok čovjek ne zadobiju cjelovitost duše, ne može ići naprijed. Dok god u njegovom srce ima dvojbe, sumnji i straha, dok jednom ide naprijed drugom nazad, dok god ne govori ono sto misli i osjeća, i ne radi ono što što govori jer ima dileme u pogledu svojeg identiteta, ciljeva, volje i vjere neće okusiti blagoslova i pobjede. Tako i ovaj naš crnogorski narod dok god ne riješi pitanje svoje crkve, neće znati da li da ide naprijed ili da se vraća. Lomiće se, tumarati i posrtati pod svojim sumnjama i nevjerama. Svake izbore do sada na državnom nivou pratilo je neko krupno državotvorno pitanje, od pitanja za državne zajednice sa Srbijom, pa preko nezavisnosti, ustava, pa kandidature za EU, i sad posljednjeg članstva u NATO. Eh kada bi dao Bog da se za predsjedničke izbore 2018.godine stavi napokon i crkveno pitanje na dnevni red društvene agende. Da se razumijemo, rješavanje crkvenog pitanja nije pitanje našeg odnosa prema Bogu, to je intimna stvar svakog pojedinca. Ne može neko u drzav