недеља, 20. новембар 2011.

VELIKI INKVIZITOR

Od svih pisaca, za mene, u vrhu je Dostojevski, a od svih njegovih djela u samom vrhu su "Braća Karamazovi", a od svih glava te knjige u vrhu je priča o Velikom inkvizitoru!. Čitao sam je prije 20 godina, a i danas je živa u meni i sjećam je se.
Koliko puta sam pomislio šta bi bilo kad bi se Isus danas opet sišao medju nas, onako kako je bio za onih 33godine dok je živio u Judeji prije dvije hiljade godina. I onda se iznova sjećam ove priče i mislim da je Dostojevski taknu u samu srž ljudske duše, i pokazao nam da bi Ga mi vjerovatno, čak sigurno opet razapeli.
Veliki inkvizitor, hapsi Isusa, koji je već počeo da da isceljuje sve koji su ga prepoznali i molili za pomoć. I onda izriče optužbu protiv Isusa, koji je po njemu pogriješio prilikom kušanja u pustinji. Da je trebao da prihvati ponudu Sotoninu. I da su to ukapirali sveštenici, da su oni tu ponudu prihvatili, i ako treba da bude ko proklet neka budu tih stohiljada sveštenika, a da se "spasi" cio narod. I taman su svi bili sretni, kad On opet dodje da im smeta.
Inkvizitor mu reče kako su oni dali običnom narodu ono što mu treba. Dali neukom narodu hljeba, čudo i carstva zemaljska, da ga uživaju bez griže savjesti, a koje je Isus odbio.
I to je nevjerovatno, od kada je čovjek susreo živoga boga, od tada je i ova pobuna. Čovjek traži da napuni svoj stomak, a Bog mu nudi duhovnu hranu koja ispunjava dušu. Ljudi traže performans i čuda da bi vjerovali, a Bog im nudi vjeru koja čini čuda. Ljudi traže da vladaju cijelim svijetom, a Bog im nudi carstvo nebesko i desno mjesno kraj njegovog trona. Pa pošto ne mogaše sami da to dosegnu, umjesto da prihvate Božiji način, Veliki inkvizitor na čelu cijele crkve je odlučio da se žrtvuje i da ponudi raji nešto "više" od onog što je Isus dao. Uzeo je prokletstvo na sebe, da bi dao mirnu savjest i radost ljudima. Da slobodno idu za svoju sreću trbuhom za kruhom, da jure za čudima i najvišim moćnim mjestima i slavom.
Taj Isusov poljubac kojim se završava ova priča ostavlja nas sve začudjene. To je onaj odgovor na onaj isti požjubac Judin, kojim ga je ovaj izdao i predao vlastima. Jer Isus je mnoge ambiciozne razočarao, mnoge koji su u njemu vidjeli način da vladaju, način da dobiju društveno priznanje. Juda je bio blagajnik, i mogao je da vidi koliko je silan novac prolazio kroz njegove ruke i koliko Isus je bio široke ruke, da je potrošio sav novac na siromašne. Vidio je sebe kao ministra finansija u budućoj vladi Isusa. Ali razočaralo ga je kad je shvato, da On koji je bio istinski car nad svim carevima, nema ambicija da povede revoluciju i zbaci okupatora i da mačem dodje na vlast.
Mislim da Veliki inkvizitor čuči u svakom od nas, onaj koji podiže teške optužbe protiv Boga i protiv slobodoumnih, koje spaljuju na lomačama.
To je ona ista logika, koja i danas govori da crkva spašava čovjeka, odbacujući spasenje kao ličnu odluku o prihvatanju Isusove žrtve za naše grehe. Crkve koja sebe smatra mučenikom koji preuzimaju grijehe i neznanje ljudi na sebe, pa ona oprašta i umiruje savjest, kao da hristove rane nijesu dovoljne, pa hoće da ona dovrši djelo spasenja koje je već savršeno. Da ponudi raj na zemlji, jer onaj Hristov, nebeski i vječni, nije dovoljno dobar. Koja nudi sigurnost rituala, performans religije i čuda i moć zemaljske vlasti i uticaja, pošto Isus sve to odbi, za rad žive vjere u Oca nebeskog i opravdanja svih naših grijeha, bolesti i slabosti, kako bi mogli da ispunimo pravedni zahtjev njegovih zapovjesti da ljubimo Boga i jedni druge kao sebe same.
Pa nas ova priča iznova bode i pita kakva je naša vjera i da li bi i danas prvi razapeli Isusa oni koji su njegovi najrevnosniji sveštenici, koji vladaju i biju bitke u Njegovo ime?!