Vladimir Lajović Blog

Kada bi neko obezbijedio izobilne količine hrane da svi ljudi znaju da mogu da jedu koliko god žele i šta god zele, vjerujem da bi se drastično smanjila potrošnja hrane i broj predebelih ljudi. Ne izobilje, nego strah od oskudice ljude motiviše na neumjerenost i razna iživljavanja. Ne vjerujem da su Adam i Eva imali po 150 kilograma, zato sto su imali izobilje. Sve se ovo može primjeniti i na sve druge oblasti apetita i strasti. Problem je u glavi, u raznim strahovima od oskudice, odbacenosti, samoće ili smrti, to stvara pakao na zemlji. Čovjek koji se ispuni Bogom, koji shvati da samo u Njemu ima izibilje, da je On odgovor na svaku njegovu potrebu i da ne oskudjeva ni u čemu, može da uđe u ovaj život slobode, život bez grča, borbi, frustracija, laktanja, otimačina i svakojakih drugih pakosti i sebičluka, koje stvaraju lažnu oskudicu i patnje za ostatak svijeta. Najvjerovatnije da bi vladali ljudima.

Svako je jedinstven, osoben i neponovljiv. Mozemo li zamisliti, kolika je žalost Stvoritelja, kada se takav unikat odriče sebe i svog identiteta, da bi imitirao i saobrazavao se sa nekim drugim. Kakvo razocarenje i kakva hula na Boga! A opet laž je da taj neko to čini zbog zajedništva, jer samo naše osobenosti i naše različitosti nas motivišu na susrete i razmjene. Jer svako ima nešto što nema! I svako želi to što nema. Ali najprije mora da bude ono što jeste. I u tome je sva ljepota a ne tragedija univerzuma. Samo naša individualnost i jedinstven karakter, postaje savrsena puzla u čudesnoj i vanvremenskoj harmoniji stvorenja. Gospod kao Veliki Majstor, probira idealne oblike kamena i utiskuje u duhovnu gradjevinu, u Hram Gospodnji, svakog jednog od nas, koji Mu se u vjeri predaje, i koji ostaje vjeran sebi i onome što je On porodio u njemu. Gospod sa takvina želi da ima zajedništvo u vijeki vjekova! Amin

Samoljublje je korijen svakog idolopoklonstva. Egoisti Bog ne može da pomogne ili da mu progovori i dovede ga do pokajanja, ozdravljenja i spasenja. Jer i kada Bog pokuša da samoljupcu objavi neku veliku istinu o grijehu, nepravdi i sebičluku, ovaj to doživljava kao snažnu "proročku" objavu protiv nevaljalog svijeta koji je "nepravedan" prema njemu. Pa osokoljen naprasnom istinom pun 'svetog gnjeva" raspaljuje zapaljive osude po svojim bližnjima i njihovoj sebičnosti i nepravdi koju mu čine, dijeli moralne pridike, propovjeda i dijeli savjete. Trajno zaslijepljen samoljubljem ne vidi da je ta riječ prvenstcrno za njega, ostaje daleko od pokajanja, individualnog preobražaja i razvoja.

U ovom vremenu sveopšte nesigurnosti i lažne slobode, ljubav se sve više izjednačava sa nekom emocionalnom zavisnošću od druge osobe. Pa je ljubav navodno onda kada se u prisustvu "voljene osobe" osjećaš voljeno, sigurno, smireno, uzbudjeno, srećno, vrijedno, jako i sl. Sa njom samo lijepe emocija a bez nje si opet slab, nesiguran i nesrećan. Pa umjesto da voliš ti postaješ posesivan, zavidan, ljubomoran i u stanju da učiniš svakakvu pakost i zlo samo da ponovo imaš, zadržiš ili vratiš to nešto što te je emocionalno zadovoljavalo ili ti imponovalo. Nema to veze sa ljubavlju, kao što se ni prema drogi ne može gajiti ljubav već je u pitanju najobičnija zavisnost. Umjesto davanja počinju ispostavljanja zahtjeva drugoj strani, stalna očekivanja i uslovi samo da bi se zadovoljila svoja emocionalna potreba. Ljubav ako je ima, postoji sama po sebi, njoj ne treba satisfakcija, zadovoljenje ili protivusluga da bi se ostvarila, ona je slobodna i oslobađa u njoj se može živjeti srećno.