четвртак, 16. мај 2013.

OD SLABOSTI DO SNAGE I NAZAD, II dio

Priča o Samsonu je priča o prvom i pravom biblijskom superheroju. Nakon
Gideona, nekoliko generacija prolaze, ciklus uspona i padova božijeg naroda
se nastavlja. I Gospod podiže još jednog izbavitelja po imenu Samson.
Početak priče o Samsonu je na neki način slačan početaku priče o Gideonu
mada su ova dva lika ambivalentan. Gideon je bio neodlučan, slab i
preplašen. Samson je pak drzak, neoprezan i nesavladivo borben. Gideon je
video sebe kao neadekvatnog. Samson je video sebe kao nepobjedivog.
Izraelci su ponovo došli pod stalni pritisak pljačkaša Filistejaca.
Neprijateljska represije od strane Filisteja, došla je kao Božji sud za
njihovo otpadništvo. Anđeo Gospodnji se i ovaj put pojavljuje zbog vapaja
naroda. Dolazi u jednu kuću. Tu je muž i žena. Muž zove Manoje. Manoje
pravi žrtvu, shvatajući da mu je potrebna u čast Gospoda koji ih je
posjetio. Njegova žena i Samsonova majka nije imala djece. Ona je bila
neplodna prije posjete anđela Gospodnjeg. A anđeo Gospodnji govori Manoju
da će on i njegova žena dobiti sina, i da će on biti veoma poseban. Tokom
trudnoće, ona ne treba da pije vino i da jede ništa nečisto. Zapovijedio je
da ona tretira svoje dijete na vrlo jedinstven način. Ne smije da skrati
njegovu kosu jer Samson će biti nazirej. "Nazirej" potiče od hebrejske
riječi "odvojiti". Nazirejski zavjet se sastojao od nepijenja alkohola,
neskraćivanja kose, i nedodirivanja mrtvog tijela. To je trebalo da
simbolizuje život odvojenosti, život posvećenosti i svetosti . Nazirejski
zavjet mogao je biti za određeno vrijeme, ili za cio život. U slučaju
Samsonu, to je bilo za cio život.
Sve je počelo kada je kao mladić, insistirao da oženi ženu Filistejku,
Samson je rastao i 'Jehova ga je blagoslivljao'. Jednog dana
Samson je svojim roditeljima rekao: "Vidjeh djevojku u Tamnati između kćeri
Filistejskih; oženite me njom". Njegovi su se roditelji sigurno jako
iznenadili kad im je to rekao. Umjesto da oslobodi Izraelce od
neprijatelja, njihov sin želi se oženiti djevojkom iz tog neprijateljskog
naroda. Sklapanje braka sa ženom koja poštuje poganske bogove bilo je u
suprotnosti s Božjim Zakonom. Stoga su mu roditelji prigovorili: "Zar nema
djevojke među kćerima tvoje braće u svem narodu mom, da ideš da se oženiš
između Filisteja neobrezanih?" No, Samson je uporno zahtijevao od oca:
"Njom me oženi, jer mi je ona omiljela"
U kom je smislu ta Filistejka 'omiljela' Samsonu? Mnogo tvrde da Samson nije znao da kaže NE lijepim ženama i to mu je došlo glave, medjutim neki biblijski
rječnici navode da se ne radi o tome da je ona Samsonu bila "lijepa, zgodna
i privlačna", nego da ju je smatrao "naročito pogodnom za određenu svrhu,
namjeru ili cilj". Za što ju je Samson smatrao naročito pogodnom? Pismo u
Sud 14:4 otkriva da je Samson 'tražio priliku da se sukobi s Filistejcima'.
To je bio razlog zašto se zanimao za tu Filistejku. Kad je Samson odrastao,
'Jehovin duh počeo je hoditi s njim', odnosno počeo ga je poticati na
djelovanje. Dakle, iako je bilo neobično da je Samson tražio da se oženi
Filistejkom, na to ga je potaknuo Gospodnji duh, koji ga je vodio i sve
vrijeme dok je bio sudac u Izraelu.
Kreće u grad gde je živela buduća izabranica i na putu upada u zasjedu
lava. To nije bilo neuobičajeno u starom Izraelu. Bilo je mnogo planinskih
lavovu u to vrijeme. Medjutim Duh Gospodnji je silno sišao na Samsona.
Pocepao je lava golim rukama kao da je jare u pitanju!!! Nevjerovatno.
Nekoliko mjeseci kasnije, Samson je ponovo prolazio tuda i vidio leš lava
kojeg je ubio i kad se zagledao tamo, vjerovatno misleći da je pun muva i
crva, ugledao je roj pčela koje su se naselile, i počele proizvodnju meda.
Izbjegavanje leša je trebao da bude u skladu sa njegovim nazirejskim
zavjetom, ali on je to ignorisao i uzeo med i pojeo ga dok je išao na putu,
čak je nudi i njegovim roditeljima da jedu.
Periodu vjeridbe došao je kraj i počele su pripreme za venčanja sa
Filistejkom. Pored djeveruša sa mladine strane je došlo i trideset
filistejskih momaka. U nastojanju da osramoti ovih trideset Filistejaca,
Samson, koji je vjerovatno bio pijan, izazvao ih je da nemogu riješiti
zagonetku o ubijanju lava i med. "Od onoga koji jede iziđe jelo, i od
ljutoga iziđe slatko." Za tri dana nijesu mogli da razumeju, ili objasne
zagonetku.. Oni frustrirani uhvatiše djevojku i zaprijetiće da će i nju i
njen cijeli dom zapaliti ako im ne kaže odgovor na zagonetku.
Samsonova se žena preplašila i navaljivala na njega da joj kaže odgovor na
zagonetku. Pokazujući pomanjkanje ljubavi i vjernosti prema Samsonu, brzo
je otišla njegovim svadbenim drugovima i odgonetnula im zagonetku. Kad su
Samsonu rekli što zagonetka znači, on je znao kako su je odgonetnuli. Rekao
im je: "Da niste orali na mojoj junici, ne biste pogodili moje zagonetke."
Samsonu se sada pružila prilika koju je čekao. "Dođe na nj duh Jehovin, te
siđe u Askalon, i pobi ondje trideset ljudi, i uze odijelo s njih i dade
svečane haljine onima koji odgonetnuše zagonetku".
Je li Samson otišao u Askalon i pobio one ljude iz želje za osvetom? Ne. To
je bilo Božje djelo koje je on izvršio posluživši se čovjekom koji će
izbaviti njegov narod. Gospod je upotrijebio Samsona kako bi započeo borbu
protiv okrutnih tlačitelja svog naroda. Ta se borba trebala nastaviti.
Daljnja prilika za sukob pružila se Samsonu kada je došao posjetiti svoju ženu.
Kad se Samson vratio u Tamnatu, saznao je da je njegov tast Samsonovu ženu
dao drugom čovjeku, misleći kako je on mrzi. Samsona je to jako razljutilo.
Ulovio je 300 lisica, svezao ih po dvije za repove i stavio im baklju
između repova. Tada ih je pustio i one su zapalile žitna polja, vinograde i
maslinike Filistejaca. Uništena su im tri glavna godišnja uroda. Gnjevni
Filistejci okrutno su uzvratili. Smatrali su da su Samsonova žena i tast
odgovorni za to što je Samson učinio i zato su ih spalili. Surova osveta
Filistejaca Samsonu je bila povod da se sukobi s njima. Napao ih je i mnoge
pobio. Jesu li Izraelci bili svjesni da Jehova Bog blagoslivlja Samsona i
borili se s njim kako bi se oslobodili filistejske vlasti? Nisu. Kako bi
izbjegli neprilike, Judejci su poslali 3 000 ljudi da uhvate vođu kojeg im
je Bog izabrao i predaju ga neprijatelju. No izdaja Judejaca Samsonu je
pružila priliku da još jednom uzvrati udarac neprijateljima. Kad su Judejci
htjeli predati Samsona Filistejcima, "duh Jehovin siđe na nj, i uža na
rukama njegovim postaše kao konci izgorjeli od vatre, i spadoše sveze s
ruku njegovih". Samson je uzeo magareću čeljust i njome pobio hiljadu ljudi.
Poslije borbe Samson je zavapio k Gospodu: "Ti si učinio rukom sluge
svojega ovo izbavljenje veliko; a sada hoću li umrijeti od žeđi, ili ću
pasti u ruke neobrezanima?" Gospod je čuo Samsonovu molbu i uslišio je.
"Tada Bog rascijepi stijenu (...) i proteče voda iz nje, te se napi, i
vrati mu se duh i oživje".
Samson je bio odlučan nastaviti borbu protiv Filistejaca. Kako bi nastavio
borbu protiv Božjih neprijatelja, prenoćio je u Gazi u kući jedne
prostitutke. Budući da se nalazio u neprijateljskom gradu, smještaj je
mogao naći u domu prostitutke. Samson nije imao nikakvih nemoralnih
namjera. U ponoć je izašao iz kuće te žene, iščupao gradska vrata s
dovratnicima i odnio ih na vrh gore blizu Hebrona, koji je udaljen oko 60
kilometara od Gaze. Bogu je bilo po volji to što je Samson učinio, a dao mu
je i snage da to napravi.
Sveti duh je ohrabrivao Samsona da čini neobične stvari jer su i okolnosti
bile specifične. Poslije se Samson zaljubio u Dalilu. Pet filistejskih
knezova-saveznika željelo se pod svaku cijenu riješiti Samsona, pa su
tražili Dalilinu pomoć. Došli su joj i rekli: 'Prevari ga i iskušaj gdje mu
stoji velika snaga kako bismo ga svladali.' Obećali su da će joj zauzvrat
svaki dati 'hiljadu i sto srebrnjaka'.
Ako se radilo o srebrnim šekelima, ponuđenih 5 500 šekela bilo je ogromno
mito. Abraham je za polje na kojem je sahranio ženu platio 400 šekela, dok
je cijena za roba iznosila 30 šekela. Knezovi-saveznici, koji su vladali
nad pet filistejskih gradova, pokušali su pridobiti Dalilu računajući na
njenu pohlepu, a ne na odanost svom narodu, na temelju čega se može
postaviti pitanje da li je Dalila zaista bila Filistejka ili je možda bila
Izraelka. Kako bilo da bilo, prihvatila je njihovu ponudu.
Samson je tri puta prevario Dalilu kada ga je pitala za tajnu njegove
snage, a ona ga je tri puta izdala pokušavajući ga predati neprijatelju. No
"ona mu dosađivaše svojim riječima svaki dan i navaljivaše na nj, i duša mu
prenemože da umre". Samson joj je na kraju, pod snažnim pritiskom
manipulacije, otkrio tajnu — nikada nije šišao kosu. Priznao joj je: Kada
bi je ošišao, izgubio bi snagu i bio bi kao i svi drugi ljudi.
Zbog toga što je odao tajnu Samson je doživio propast. Dalila je dovela
Samsona u situaciju da mu se odreže kosa. No njegova snaga nije doslovno
ovisila o kosi. Njegova je kosa bila samo znak da je u posebnom odnosu s
Bogom, da je nazirej. Budući da je prekršio nazirejski zavjet jer je
dopustio da se nađe u situaciji da mu se odreže kosa, 'Gospod je odstupio
od njega'. Samsonu je međutim, tokom svog života, prekršio i druga dva
nszkrejska zavjeta. Popio je alkohol na svadbi, a takođe nakon sukoba
dodirnuo je i leš. On nije održao svoju zakletvu koja je simbolički deo
njegovog posvećenja, jer on iskreno nije živio odvojen život za Boga. On je
bio čovek vođen tjelesnim željama i neobuzdanim strastima, posebno prema
ženama pagankama. Imao je tvrdoglavo volju i iracionalne želje, nasilnu
narav, kao i nestabilnu, gnevljivu ličnost, koja se buni i nepoštuje
zapovjesti Božije. Moglo bi se reći Samson je jedna tragična osoba koja je
čak upropastila svoju svadbu i najljepše trenutke . I pored očiglednih
slabosti Samsonovih za koje je platio stravičnu cijenu, Bog je iznalazio
načine da kroz njega djeluje izuzetno snažno i da na kraju učini svoj
duhovni akt. Bilo je trenutaka u njegovom životu kada je Duh Gospodnji
silazio na njega, i on je dobijao moć koja je natprirodna. Bog je na taj
način koristio Samsona da spasi Izrael od nasilja i agresije okupatora.
Medjutim i pored njegove prirodne ali i nadprirodne snage, neprijatelji su
ga svladali, oslijepili i bacili u zatvor. Jer je prekršio svoj zavjetni
odnos sa Bogom.
To je doista snažna pouka za nas! Odnos s Gospodom trebao bi nam biti
posebno dragocjen, jer je taj odnos stvarni izvor snage za sve naše životne
bitke. Filistejci su likovali i hvalili svog boga Dagona što su pobijedili
Samsona. Tokom pobjedničkog slavlja doveli su svog zarobljenika u Dagonov
hram. Misleći da im je Dagon obezbujedio pobjedu. No Samson je znao pravi
razlog zašto je poražen. Znao je zašto je Gospod odstupio od njega i duboko
je žalio što je pogriješio. Dok je bio u zatvoru, ponovno mu je počela
rasti gusta kosa.
"Gospode Jehova!" zazvao je Samson Boga. "Opomeni me se, molim te, i osnaži
me, molim te, samo sada, o Bože! da se osvetim jedan put Filistejima za oba
oka svoja." Tada je uhvatio dva središnja stuba hrama i snažno se 'naslonio
na njih'. Tada se desilo nešto čudesno "Pade kuća na knezove i na sav
narod koji bješe u njoj; i bi mrtvih koje pobi umirući više nego onih koje
pobi za života svojega. U završnom činu vjere, on vapije Bogu da bude
instrument kojim može da uradi volju Božiju i uništi neprijatelja Boga. I
Bog čuje njegovu molitvu. U trenutku svoje totalne nemoći, obezbijedio je
takvu pobjedu da se nadvisila sve druge u cijelom životu, i to zajedno.

Dva čoveka; Samson i Gideson suprotne krajnosti. Jedan od njih je slab pa
postaje jak, a drugi je jak i oslabi. Ali Bog je koristio i jednog i
drugog? On koristi slab i čini ga jakim za djelo svoje. On koristi skromne,
plašljive, stidljive, kukavičke osobe, osnažuje ih po veri, da bi postali
moćni, odvažani i hrabar u Njegovoj snazi za Njegoje uzvišene ciljeve.
Medjutim, On koristi i prirodno jake i čini ih slabe i onda ih ponovo čini
jakim u Njegovoj snaziU Poslanici Jevrejima apostola Pavla za ovu dvojicu
velikana vjere kaže, "iz slabosti, oni su postali jaki."
A mi pogledjamo naše živote. Možda se osjećamo kao jedan ove dvojice sudija
i pitamo se: "Da li Bog može da nas koristi u našoj slabosti?" Kad se
osjećamo iscrpljeni, nemoćni, ranjeni i progonjeni. O, da On može. On čak
nema drugih ljudi koje može da koristi za svoje carstvo . Jer Riječ kaže
'Moja milost je dovoljna za vas, jer moja snaga je savršena u slabosti '".
Tek kada vidimo sebe kao slaba čovjeka onda možemo biti jaki u Gospodu.
Gideon je bio slab, slab dovoljno da postane jak u Gospodu. Samson je bio
jak, prejak da stvarno bude sve što Bog želi da on bude. Ali kad je došao
do kraja svojih snaga, u totalnoj sramoti i nemoći, onako slab i oslepljen,
dobio je takvu snagu i izvojevao najveću pobjedu u svom životu.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

среда, 15. мај 2013.

OD SLABOSTI DO SNAGE I NAZAD - I dio

Ovo će biti priča o dvije najfascinantnije i jedinstvne ako ne i bizarne starozavjetne ličnosti u Svetom Pismu. To su sudije Gideon i Samson. Gideon ide od slabosti do sile, a Samson ide iz snage u slabost. Ali u oba slučaja, su i snaga i slabost korisna Bogu na veoma značajne načine. Knjiga Sudija opisuje period od 350 godina života nakon ulaska u Obećanu zemlji jednih. Vjekove ponavljanja neuspjeha Izraela da se pokore Bogu, da poštuju Boga. Dvojica istaknutih sudija među četrnaest koliko ih je bilo, su Gideon i Samson. To su bili ljudi sa ozbiljnim manama, imali su ozbiljne nedostatke u karakteru. Gideon je bio suviše slab da bi bio od koristi. A Samson suviše jak da bi bilo koristi. Gideon nije verovao da može da postigne nešto, a Samson je vjerovao da može postići bilo šta. Nijedan od tih vrsta ljudi ne čini dobrog lidera. Čovek koji smatra da nema šta da ponudi kao i čoveka koji oseća da može sve da ponudi nije podoban za istinskog vođu.
Priča o Gideona ide ovako. Sedam godina je njegov narod opkoljen Medijancima i Amalečanima, a već je bila sedma godina stalnog terorisanje. Stalni juriši ove dvije vojske iscrpili su izraelsku zemlju. Oni su uništili ljetinu. Oni su ukrali stoku. Oni su ubijali ljude. Oni su bili toliko velika opasnost da ljudi navikli sa se kriju od njih. Krili bi se u planinama, u pećinama. Svakodnevne poslove su obavljali na nekom skrivenom mijestu, jer bi bi uhapšen od strane neprijatelja. I ovaj vječiti strah trajao je punih sedam godina.
Na kraju oni su zavapili Bogu za pomoć. I onda vidimo u knjizi "anđeo Gospodnji došao". To je pomoć na najvišem nivou. Bog bira čovjeka po imenu Gideon da izbavi Izrael od Midjanaca i Amalečana. A Gospod pohodi Gideona na potpuno bizarnom mjestu, dok on vrše pšenicu u kaci. Šta! ? Kaca je zatvoren prostor, duboka jama gde se čuvaju komovina od grožđa . Ne tuče se pšenicae u kace, već na gumnu na vrhu brda, na otvorenom prostoru, da bi se bacala u vazduh i pustila vjetru da pljevu odnese dalje. Kako onda Gideon pokušava da vrše pšenicu u kaci? On to radi da bi je sačuvao od Midjanaca, plašeći se neprijateljskih pljačkaša koji su uvek na horizontu pokušava da ga uoče, i dođu, a ako je potrebno i da ga ubiju da bi mu oduzeli pšenicu.
I usred posla "Anđeo Gospodnji mu se javi, i reče mu," Gospod je s tobom, o hrabri junače . '"
Ja mislim da je Gideon pomislio kako je lijepo znati da čak i anđeli Gospodnji mogu da budu sarkastičan. Kome Ti hrabri junače?a evo me ovdje u ovoj rupetini sakriven. Gideon sa odredjenom gorčinom odgovora "Gospodaru moj, ako je Gospod sa nama - Zašto nam se onda sve dešava i gdje su sve Njegova čudesa što su nam naši govorili? Sada nas je Gospod napustio i dao nas u ruke Midjanacima. Ako je Gospod sa nama, onda nešto nije u redu ovdje.
I onda dolazimo do ključne stvari kad govorimo o slabosti. "Gospodaru moj, kako mogu ja da sačuvam Izrael? Moje klan je najslabiji u plemenu Manasija, a ja sam najslabiji u kući mog oca ". Vidimo Gideona i njegovo izuzetno nisko samopoštovanje. To nije čovjek sa nekom velikom vjerom. Niti neki plemeniti i odvažni ratnik. Ne, to je čovjek od slabosti! Međutim, anđeo ga ipak naziva "hrabri junače". Gospod to kaže ne zbog onoga što je on bio i kako se osjećao, već zbog onog što on može postati.
Medjutim u sljedećoj rečenici se otkriva najvažnija stvar, zbog koje i pišem. Okrenu sa Anđeo prema njemu i reče mu: "Idi s tom snagom u sebi, i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?" Zapravo to je objava dvaju elemenata za uspjeh svakog životnog poduhvata, koji se sastoji od sljedećeg:
Prvo, kad Bog kaže "Idi sa tom snagom u sebi.." poziva nas pokret i akciju. Poziva na izlazak iz jame naših strahova u koju smo se sakrili od svojih dušmana. I to u snazi vjere koju imamo u sebi. Pa makar i ona bila kao gorušičino zrno. Vidjeli smo šta Gideon misli o sebi i sopstvenoj snazi, osjeća koliko je neomićan njegov klan, i koliko je i sam nemoćan i "najmanji" u svojoj porodici, pa ipak mu Anđeo kaže da upravo ide "u toj" snazi. Kao da tek kad spoznamo svu našu nemoć da promijenimo nemile okolnosti, slabost da se oslobodimo iz ruku tlačitelja i izbjegnemo nevolju u kojoj smo, tj sva naša stvarna ljudska ograničenja, onda se tek kvalifikujemo za Božije djelo i Njegovo čudo. Kad se "ispraznimo" od naših snaga, možemo se ispuniti novom , Njegovom. Tada možemo da idemo i da budemo upotrebljeni, odnosno upotrebljivi za carstvo nebesko.
Drugi element uspjeha svakog poduhvata, a vezan je za ovo što smo već rekli, je otkriven u ovom retoričkom pitanju "Ne šaljem li te ja?" Snaga je upravo u poslanju. Gideona Bog hoće da osvjesti i da mu ponovo objavi što i svim njegovim pretcima, da Sila koja je potrebna za pobjedu je u Riječi poskanja. To je i Isus učinio neposredno pred svoje uspenje, kad je rekao "Data mi je sva vlast na nebu i na zemlju... sada idite i učinite sve narode učenicima mojim... Evo ja sam sa vama do svršetka vijeka..." U samom poslanju postoji autoritet, vlast i sila da se djelo spasenja i oslobođenja sprovede. Vjera i naše pouzdanje mora da se zasniva na poslanju. Ako ulazimo u bitke i stvari puni samopouzdanja a bez toga "punomoćja"
zasigurno nećemo imati dovoljno snage i sile da istrajemo. A to lažno pouzdanje ne mora samo da bude zasnovano na sopstvenim snagama, znanjima k vještinama, već može biti prije svega u neke materijalne ili ljudske resurse.
Medjutim, u nastavku ove poučne priče Gideon će morati da nauči još jednu lekciju da bi izvojevao pobjedu sa okupatorom. Kada su se Gideonu potvrdili znaci na runu on je imao malo više vjere i zato je skupio svu svoju vojsku od 32.000 ljudi da bi udarili na Midjance. Gospod, međutim dolazi do Gideona i glvlri: Imaš previše vojnika! Šta? Pred milionskim neprijateljem ti kažeš Bože "Previše!?" A Gospodin mu odgovara "Da ne bi Izrael tražio slavu samo za sebe i govorio protiv mene , kako ga je moja ruka spasila. Sada, dakle, proglasi čitavoj vojsci i reci," Ko se boji i plaši, neka se vrati kuću. I tada se vratilo 22.000! Možda sd pitamo pa Zašto su došli na zborno mesta? Pa vjerovatno pritisak vršnjaka i rodbine, da se ne bude izdajnik i sl.
Dakle, sada je Bog "oslabio" vojsku sa 32.000 na 10.000. Smanji vojsku i spremi se za pobjedu - čudna strategija. Međutim, Bog na sve to kaže da je i to vojske previše i da ih dovede do vode da ih testira tamo." Vodite ih na vodu i svako ko klekne i lapće svojim jezikom kao što pas pije vodu, njega odvoj sa strane, a svako ko kkrknem da pije, njega povedi u bitku. " Od preostalih 10.000 ratnika, njih 9.700 je bilo "diskvalifiklvano" po ovom kriterijumu. Koji je značaj ovog? Nemam pojma i ne mislim da ovaj znak ima bilo kakav duhovni značaj. On nema nikakav ni vojni značaj. Poenta je da je bilo 300 ljudi koji to nijesu uradili na konvencionalan način, a to je Bog iskoristio da spusti broj vojnika na 300. Gideona je ovo iznova ozbiljno uplašilo. Njegova snaga je drastično smanjena sa 32.000 na 300.. To je značajna vrsta redukcije. Iznova, Bog mu daje znak i traži da smiri nerve i da se ne predaje kukavičluku. Nalaže mu strategiju, da udje sa dvojicom saboraca duboko u vojni logor Medjanaca. Kad je Gideon to poslušao i primakao se šatorima mogao je čuti dvojicu neprijateljskih vojnika kako
razgovaraju u mraku. Prvi vojnik govori o snu, san je imao prethodne noći u kojoj sanja veknu hljeba - čudan san - kako sd vekna hljeba kotrlja dolje u njihov logor i oborara šator. A drugi vojnik daje tumačenje - Ovo nije ništa drugo nego mač Gedeona sina Joaševog, Bog je predao Midjance i ceo logor u njegove ruke. Neprijatelj artikuliše svoj strah! Ti je bio znak Gideonu. On se krišom vraća nazad i sada počinje da zaista vjeruje da će im Gospod dati pobjedu. U dubokoj tami noći, Gideon je sa 300 svojih ljudi podeljenh u tri čete. Tu su oružje, trube, baklje i prazni bokali. Krenuli su da opkole Midijsnskk logor na brdima iznad njih, duvaju u trube, razbijo krčage o zemlju, i drže zapaljene baklje u noći. A onda su da viču, "Mač Gospodnji i Gideonov."
Midjancima je izgledalo kao da je svako od tih 300 na čelu cijelog bataljona. Osim toga, buka, šok u sred noći - oni su ošamućeni, oni su dezorijentisani, oni su u polusnu, oni su u panici.U dubini tame Midianci, nijesu u stanju da razlikuje prijatelja od neprijatelja, zgrabili su svoje mačeve u bjekstvo i klanje svoje vojske. Zbunjena neprijateljska vojska je
sama uništila. Kao rezultat svega toga, Izraelci su htjeli da proglase Gideon za kralja.
Ali Gideon je odbio i rekao da je Gospod pravi kralj. Sve zasluge idu Njemu. Razumio je , upravo zbog svijesti o sopstvenoj slabosti, ko je izvog njegove snage i jedini zaslužan za slavnu pobjedu i oslobođenje njegovog naroda.
Tokom ostatka Gideonovog života je bio mir za cijelu hebrejsku naciju.
Nevjerovatno je šta je Bog učinio sa slabim i preplašenim čovjekom. Kako je slab čovek zapravo jak u Gospodu.


U nastavku ću govoriti kako je jedan vrlo snažan čovek, postao slab. To je čuvena priča o Samsonu.

недеља, 12. мај 2013.

SAVRŠENA CRKVA NESAVRŠENIH HRIŠĆANA

Najdivniji stihovi u svetom Pismu su svakako stihovi Knjige Pjesma nad
pjesmama, kad kaže zaručnik svojoj ljubljenoj "Sva si lijepa draga moja,
nema nikakvog nedostataka na tebi." Nevjesta je Crkva Hristova i njegova
jedina ljubav i sanasljednica Njegove slave i sile. One "druge" koje požele
da ukradu njeno ime su samo jadne bludnice; ona je jedina voljena. Čovek
može da prevari svoju ljubav, ali ljubav Boga je jača od pakla i smrti -
ona je nepromenljiva i svagda vjerna. Crkva nema na sebi mrlje niti mane,
jer je Crkva prije svega nevidljiva sila Božija koja preobražava svijet na
sliku Sina Božijega.
Medjutim sve što se dešava sa hrišćanima i najnovije skandalozne seksualne
afere nekih episkopa pravoslavne crkve dale su za pravo javnosti za
drugačije ocjene o Crkvi. Upire se (sa pravom) na materijalne beneficije
koji imaju neka sveštena lica, luksuzne nekretnine, skupa kola a na
računima imaju milione od prodaje relikvija, rente, naknada za "usluge" i
dobrovoljnih priloga itd. Crkva je sve i svašta u tim novinskim tekstovima,
ali samo nije savršena i bez ikakve mane. Pa i sam sam u svojoj kolumni
kritikovao nacionalizam koji dolazi iz usta nekih crkvenih velikodostojnika
i stvara podjele u Tijelu Hristovoj, ali ovo neće biti još jedan od takvih
tekstova. Jer Crkva je kao sunčeva svjetlost, obasjavajući zemlju ostaje
čista čak i ako njeni zraci padaju u močvare ili blatne jame.
Pomenuti ali i mnogi drugi argumenti (politički, nacionalni, kulturni...)
protiv Crkve a sa time i protiv hrišćanstva naročito se zloupotrebljavaju u
naše doba. U našem malovjernom vijeku, pune sekularizacije, o hrišćanstvu
se donosi sud na osnovu ponašanja hrišćana. Loši svještenici i loši
hrišćani su svakako za sobom zaklonili istinito hrišćanstvo. Ta loša djela
hrišćana, njihovo izopačavanje hrišćanstva, njihovi prestupi, nažalost više
padaju u oči no velika istina hrišćanstva i prava slava Nevjeste Hristove.
O Crkvi mnogi građani misle na isti ovaj način, posmatrajući Crkvu spolja
po izopačenim članovima rasuđuju o hrišćanstvu uopšte . Posebno su
drastični primjeri kada sablažnjiva djela čine episkopi i drugi ljudi
najvišeg crkvenog ranga, koji se biraju od probranih (barem bi trebalo)
monaha. Hrišćanstvo je religija ljubavi i slobode - a o njemu se rasuđuje
na osnovu gneva i mržnje pojedinaca ili prema nasiljima koja su činili
hrišćani tokom istorije.
A kad smo kod toga, Berdjajev tvrdi da je hrišćansko čovječanstvo u svojoj
istoriji izvršilo trostruko izdajstvo hrišćanstva. U početku ono je
izobličavalo hrišćanstvo i loše ga ispunjavalo, zatim je tokom srednjeg
vijeka ono sasvim otpalo od hrišćanstva i, na kraju, što je bila vrhunska
podlost, ono je počelo da anatemiše hrišćanstvo za sve odvratnosti - koje
je ono samo činilo u istoriji hrišćanstva. Kada se kritikuje hrišćanstvo
kritikuju se grijesi i poroci hrišćanskog čovječanstva, kritikuje se
čovjekovo izopačavanje i neizvršavanje Hristove istine. A upravo su ta
izopačavanja, ti ljudski gresi i poroci doveli do odvajanja ostalog svijeta
od hrišćanstva. Čovjek, znači, izopačuje hrišćanstvo, a zatim ustaje protiv
tog izopačavanja kao protiv samoga hrišćanstva. Međutim, u Hristovim
zavjetima, u Svetome Pismu i u učenju Crkve i u životima svetih, vi ne
možete da nađete sve to protiv čega je hrišćanstvo podvrgnuto kritici.
Hrišćani koji su se u istoriji služili nasiljem i podlošću, i osvetom, koji
su isticali korist i ne rijetko se zaklinjali imenom Hrista - nikada nisu
ispunjavali Hristove zapovjesti. I pored toga protivnici hrišćanstva likuju
ukazujući na činjenicu da je hrišćanstvo tako često primenjivalo krvava
nasilja za zaštitu i rasprostranjenost hrišćanske vjere. To je činjennca
koja sama po sebi nije sporna, ali ona dokazuje da su i hrišćani bili
zaslojepljeni strašću, i da su svoju grehovnost pokazivali a da istinu i
sveta djela nisu razumijevali, kao ni duh kome su pripadali. Kada je Petar,
željeći da zaštiti Isusa, izvukao svoj nož i udario slugu prvosveštenika,
pa ovome odsjekao uho - Isus mu je rekao: "vrati svoj nož na njegovo mesto;
jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti" (Mat. 26, 52).
I to izopačeno, ljudski ograničeno, razumevanje hrišćanskih dogmi dovelo je
do otpadništva od hrišćanstva. Takođe je izopačena i sama ideja o Crkvi;
posmatran je spoljni život Crkve, pa je Crkva poistovećivana s
hijerarhijom, obredima i grijesima hrišćanina-parohijana; i više od toga:
na Crkvu se, prije svega, gledalo kao na neku instituciju. Više je, i
dublje, posmatranje Crkve iznutra, kao duhovnog organizma, kao mističnog
tijela Hristovog (definicija apostola Pavla) koje je svodi na drugi plan,
dostupan neznatnoj manjini. Čak su i Liturgiju, svetu tajnu sabiranja,
posmatrali kao spoljašnji obred, i odnosili su se prema njoj kao prema
ceremoniji. Viši, tajanstveni smisao Liturgije ostao je potpuno nedostupan
pseudohrišćanima. Zbog toga i jesu lako napuštali Crkvu, sablažnjavali se
nad manama klera, nad nedostacima crkvene organizacije isuviše slične
državnoj ustanovi, sablažnjavali se nad spoljašnjim odnošenjem parohijana
prema vjeri i nad licemerjem razmetljive bogobojažljivosti.
Uvek treba pamtiti da Crkva jeste i božanska i ljudska ustanova, da život
Crkve jeste bogočovječanski život, uzajamno dejstvovanje božanskog i
ljudskog. Božanska osnova Crkve je vječna i nepogrješiva, sveta i čista,
ona ne može biti nagrđivanja i vrata pakla je ne mogu nadvladati. Božanska
priroda Crkve jeste sam Hristos koji je Glava Crkve; osnovne osobine naše
vnere i crkvenih dogmata, jevanđeljska priroda učenja, svete tajne, dejstvo
su blagodati Svetoga Duha u Crkvi. No, ljudska strana Crkve ogrešena je i
nepostojana i u njoj, u samoj čovekovoj crkvenosti mogu postojati slabosti,
izopačavanja, bolesti, potištenost, bespomoćnost - kao što može postojati i
stvaralačka pobuda, napredak, obogaćenje, preporod. Grijesi hrišćana i
grijesi crkvene hijerarhije ne pokazuju grešnost Crkve, preuzete u njenoj
božanskoj suštini, i nikako ne umanjuju svetost same Crkve. .
Naši savremenici, koji su se udaljili od hrišćanstva, smatraju da je
hrišćanska Crkva dužna da se sastoji od savršenih ljudi, od svetih, i
osuđuju Crkvu jer je u njoj toliko grešnih ljudi, nesavršenih, toliko loših
hrišćana. Ali u tome i jeste nepoznavanje prirode Crkve, zaboravljanje
njene suštine. Prije svega, Crkva i postoji radi grešnika, radi slabih,
radi nesavršenih, radi smrtnih... Crkva je oduvojek silazila u grešni
svijet i dejstvovala u sred stihije svijeta, dejstvovala među pogruženima u
grehu. Sam Hristos je bio sa stradalnicima i grešnima zbog čega su ga
fariseji i optuživali. A Crkva Hristova je dužna da bude slična Hristu, ona
ne može biti samo uz čestite i savršene, ona je prije svega pozvana da bude
sa onima koji su duhovno pali. Hrišćanstvo bi, priznajući jedino čista i
savršena bića, bilo farisejsko hrišćanstvo. Sažaljenje, popustljivost,
milosrđe prema bližnjima u svim njihovim gresima i nesavršenstvima jeste
delo hrišćanske ljubavi, jeste traženje hrišćanskog savršenstva. Zato,
oglasiti hrišćanstvo krivim za zemaljski glibež koji se prilijepio uz
Crkvu, na njenom istorijskom putu, nije ništa druto do farisejstvo. A teško
da su i sami tužitelji tako čisti i savršeni.
Ali da se ne shvatimo pogrešno, u svakom trenutku svog života hrišćanin je
dužan da teži k Savršenstvu, slično savršenstvu Oca Nebeskog u Carstvu
Božijem, jer hrišćanski život i jeste sav u značenju: Budite savršeni kao
što je Otac vaš savršen.... tražite prije svega Carstvo Nebesko i sve
ostalo će vam se dodati. Ne može oduzeti težnju k Savršenstvu, ka Istini
Božijoj, Carstvu Božijem načelo po kome je ljudska priroda ogrehovljena a
opšte savršenstvo na zemlji nedostižno.
Hrišćanski ovet preživljava krizu koja ga potresa do njegovih prvobitnih
principa. Hrišćanstvo neiskrenosti, lažno retoričko i ospoljeno hrišćanstvo
ne može opstati, ono završava svoj vijek - kao što više nije moguće ni
spajanje obrednog vjerovanja sa paganskim lažnim životom. Došlo je vreme
istinskog hrišćanstva kada se razotkriva početna realnost života i spadaju
svi spoljašnji pokrovi, i kada se duša čovjekova neposredno suočava s
tajnama života i smrti. Realno ispunjenje hrišćanstva, Hristove Istine i
Hristovih zaveta nekada se ljudima čini preteškim, beznadežnim zadatkom.
Ali, tome nas i uči hrišćanstvo koje pokazuje da ono samo ljudskim snagama
ne može biti ostvareno u životu. Nemoguće za čovjeka moguće je za Boga.
Onaj koji veruje u Hrista zna da nije sam, da je sam Hristos sa njim i da
je on prizvan da Hristovu Istinu ostvari u životu zajedno sa samim Hristom,
njegovim Spasiteljem.
Kod Bokača ima jedna priča o Jevrejinu koga je njegov prijatelj hrišćanin
pokušao da preobrati u hrišćanstvo. Jevrejin, koji se priklonio prihvatanju
hrišćanstva, poželeo je da pre konačne odluke otputuje u Rim gde bi,
posmatrajući ponašanje pape i kardinala, shvatio život ljudi koji su vredni
glave Crkve. Hrišćanin se, preobraćajući Jevrejina u hrišćanstvo, uplašio
da njegovo celokupno zalatanje ne prođe uzaludno jer će Jevrejin, kada
uvidi svu izopačenost potpuno ostvarenu u Rimu, na kraju izgubiti svaku
želju za krštenjem. Jevrejin je otputovao u Rim i spoznao licemerje,
obeščašćivanje, razvrat, proždrljivost, koristoljublje - koji su u to vreme
gospodarili papskim dvorom, centrom rimske duhovnosti. Kao rezultat takvog
ispitivanja uslijedilo je iznenađenje. Kada se Jevrejin vratio njegov
prijatelj hrišćanin ga je strahom ispitivao o utiscima iz Rima. Međutim,
dobio je odgovor koji je bio neočeknvan i veoma smislen: ako se hrišćanska
vjera mogla održati i pored izopačenosti i podlosti, koje je on sagledao u
Rimu, to potvrđuje da hrišćanstvo zaista jeste jedina istinska vjera, jer
se, bez obzira na sve nečistote, učvrstila i rasprostanila! I ne dugo zatim
Jevrejin je postao hrišćanin. U slabostima je vidio silu Jevanđelja.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

среда, 08. мај 2013.

PRIHVATITI SEBE

Jedna od suštinski važnih lekcija koju sam učio u vjeri, nije bila kako se pokajati za svoje grijehe ili kako oprostiti drugima, već kako prihvatiti sebe. A upravo u svijesti da nam je Gospod oprostio i da nas je prihvatio onakve kakvi jesmo leži tajna pobjedničkog života. Kad nas je On prihvatio ovakve, ko smo mi da sebe odbacujemo i preziremo.
Medutim, priznaćete, kad govorimo o prihvatanju sebe samih, mi zapravo mislimo o prihvatanju naših slabosti! Budimo pošteni pa priznajmo da nije nama problem toliki prihvatiti naše talente, naše jake strane i pobjede. Teško je prihvatiti naše poraze, naša ograničenja tj naše slabosti.
Medutim, ta naša samosvijest može biti problematična jer je zasnovana na pogrešnim zaključcima . Jer mi od malena izgrađujemo svjest o tome u čemu smo jaki a u čemu smo slabi. I to na osnovu stavova naše okoline prema
nama, ali i tako što se upoređujemo sa drugima. I tu počinje pakao (ne) prihvatanja sebe.
Mala djeca su srećna, jer se ne porede sa drugima. Ona su srećna samo po sebi i imaju ono što imaju. Medutim kad djeca počinju odrastanje, oni počinju gledati sebe u odnosu sa drugima. Tada mnogi od njih pomisle da im
život nije fer, jer oni nisu tako dobri kao što izgleda taj i taj, ili pametni kao onaj i onaj , ili nemaju novac kao taj i taj. Ali, Bog nam kaže da to ne čine. Biblija kaže,
"Ne usuđujemo se izjednačiti ili usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju, ali nijesu razumni jer sami sebe sobom mjere i sami sebe sa sobom uspoređuju." 2 Korinćanima 10:12.
Većina ljudi, naročito mladih ljudi, veoma su zabrinuti o svom fizičkom izgledu. Oni pažljivo preispitaju sebe u ogledalu. Pošto niko nije savršen, oni obično nalaze jednu ili više stvari koje ne vole na sebi i koje bi rado
da je nema. Oni misle o ovoj "greški" na sebi većinu vremena. Postaju opterećeni. Umjesto da uživaju u mnogim prednostima koje im je Bog dao, oni dozvoljavaju sebi da postanu jadni i depresivni zbog svoje takozvane
"greške."
Zapravo, niko nema savršeno tijelo. Svako ima nešto što bi se moglo nazvati "defekt". Ali defekt ne mora da nas sprečava da slavimo Boga u našem životu.
Pomislim šta bi trebao da kaže Nik Vujačić , koji je strašan invalid, rođen bez ruku i nogu. Ali ovaj mladić je odlučio da proslavi Boga i da Mu zahvali zbog divnog spasenje.
Kada pročitate ili čujete njegovu životnu priču i svjedočanstvo kako mu Bog dao snagu u njegovoj ograničenosti, kako onda iko ima opravdanja da sažaljeva sebe? Kako im neko pravo da bude gorak i odbojan prema Bogu zbog nečega što ne voli na sebi?!?
Trebalo bi svaki od nas da traži od Boga da mu podari strpljenje da prihvati stvari koje ne može da promijeni. . . Hrabrost da promeni stvari koje može, i mudrost da zna razliku...
Zato naša sreća u životu zavisi u velikoj mjeri od naših stavova. A naš odnos prema sebi, prihvatanje naših slabosti i ograničenja je možda najvažniji stav od svih, jer ima tako dubok uticaj na naš život.
Taj stav prema sebi ima posebno ime - "slika o sebi." Naša slika o sebi, je način na koji vidimo sebe. Ta slika utiče na naš odnos prema porodici, prijateljima i svima drugima. Ono kakvim vidimo sebe utiče i na naš rad i naše šanse za uspjeh. Ljudi koji imaju lošu sliku o sebi obično imaju problema u slaganju sa drugim ljudima. I generalno, takvi ljudi su nesrećni i šire to nezadovoljstvo oko sebe.
Ali naša slika sebe takođe utiče i na naš odnos prema Bogu. Oni koji imaju "siromašnu" sliku o sebi imaju tendenciju da budu gorki, bijesni i uvredljivi prema Bogu. Oni smatraju da Bogu teško mogu vjerovati i da Njegovu ljubav prema njima.
Mi treba da stvorimo ispravnu sliku o sebi. Naravno da mi ne treba da mislimo o sebi loše, međutim mi ne treba da budemo ni ponosni ili uobraženi. Nijedan od ovih stavova ne donosi sreću ili prave socijalne odnose.
Zato Bog želi da imamo ispravnu sliku o sebi. Jer misli i stavovi imaju presudan značaj za naš život. Ono što mislimo određuje ono što radimo i ono što osjećamo. Mi smo kontrolisani onim što iznutra vidimo i vjerujemo da će
da bude. To je ono što Pismo kaže, "Ono što čovjek misli u svom srcu, to je." Priče Solomonove 23:7
Zato je neophodno da ispravno mislimo o sebi i vidimo sebe onako kao nas Bog vidi. Temelj je u razumijevanju da smo mi stvoreni na sliku Božiju. I da kad nas je Bog stvarao da je imao svrhu u stvaranju. U Isaiji 43:7, Bog kaže: "Ja sam ga stvorio za slavu moju." Crkveni oci su bili u pravu kada su rekli, "glavna svrha čovjeka je da proslavi Boga."
Niko nije mogao da bira roditelje, svoju rasu, boju svoje kože, svoju inteligenciju, svoj fizički izgled, ili druge prirodne sposobnosti. Sve ovo nam je došlo po rođenju, od Boga.
Ako imamo posebne darove i sposobnosti, trebalo bi da ih prepozna ono što jesu, kao nezasluženi dar Božiji. Zato nema mjesta za ponos i uobraženost sa naše strane. Ali sa druge strane nema mjesta ni za stid u vezi stvari koje smo dobili rođenjem. Bog je Tvorac svih ljudi. On se ne stidi svog"
ručnog' rada, pa zašto bi se trebalo mi stidjeti?
Posebno nema niko pravo se rugati ili ismijevati nekoga zbog njegovih slabosti i nedostatala, jer prekoreva Boga, koji je tu osobu stvorio.
Biblija kaže, "Onaj ko se ruga siromahu, zamjera se njegovom Stvoritelju ."
Priče Solomonove 17:5. Gledaju na sebe sa prezirom je isto tako pogrešno kao i gleda prezrivo drugog čovjeka.
Medutim, da bi stekli odgovarajuću sliku o sebi, moramo razumijete da smo unikati, da je svaki pojedinac za Boga poseban. Jer je Naš Tvorac, Bog koji je beskonačno raznovrsan. On nema niti dva lista potpuno ista. On ne
daje bilo kakve dvije pahulje potpuno iste. A naročito On ne stvara dvoje ljudi potpuno istih. Ti si poseban, apsolutno jedinstven. I samo ti ili ja možemo doneti slavu na svoj poseban način svome Stvoriteljem. Kao niko drugi što ne može donijeti.
Medutim ni ja ni vi nikada nećemo videti svoju pravu vrijednost, niti prihvatiti sebe u potpunosti dok ne dođe u lični odnos sa svojim Tvorcem.
Kada upoznajemo Boga i tu specifičnu ljubavi za tebe i mene, tek tada ćemo da shvatimo koliko smo zaista vrijedni u Njegovim očima. Gospod Isus je kazao svojim učenicima ni mali beznačajni vrabac ne bi mogao da padne na zemlju bez znanja Oca Nebeskog, a kamoli da nama fali dlaka na glavi: "Ne
bojte se dakle, vi više vrijedite od mnogo vrabaca." (Matej 10:31) Ako smo toliko važni Bogu, onda sigurno treba da mislimo više o sebi. Što više znamo Božje ljubavi prema nama, više ćemo steći osećaj naše prave vrednosti
i imati pravu sliku o sebi.
Naravno, to je samo početak. Jer ne smijemo da smetnemo sa uma da Bog i dalje radi na tebi i meni, da napravi ono što On želi da budemo. "za one koje je unaprijed znao, One je i predodredio da budu jednaki obličju Sina njegovog ..." Rimljanima 8:29
Bog ima mnogo toga da uradi u nama i na našem karakteru, ali Kada završi svoj posao, mi ćemo biti slični Isusu. U međuvremenu, On zahtjeva našu saradnju. Bog nikada gazi našu slobodnu volju. On može da napravi nešto
predivno u našem životu, ali samo ako ćemo ga pustiti. Ako zadržavamo onaj osećaj gorčine i ozlojeđenosti prema Bogu, teško da ćemo daleko stići u našem prihvatanju sebe i samoosvješćivanju. Da li ćemo uspjeti na ovom
putu, ne zavisi od toga koliko smo pametni. To ne zavisi od toga koliko novca imamo. To isključivo zavisi od našeg stava. Ne moramo da pokušavamo da impresioniramo druge ljude. Ne moramo da se borimo za njihovo prihvatanje i priznavanje. Ne moramo da pokušamo da budemo nešto sjajno i poznato. Niti trebamo da budemo uznemireni ili pretjerano zabrinuti za to
šta drugi misle o nama. Bog nas je prihvatio, ovakve kakvi jesmo, i to je ono što je zaista važno.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

уторак, 07. мај 2013.

SLABOST ČOVJEKA

Na početku moram da naglasim, da slabosti ljudske nijesu grijesi! Slabost
našeg tijela se prije svega ogledaju u tome da smo skloni da se umorimo,
da se iscrpimo, pa čak i razbolimo. Pavle je pisao Galatima kako im je u
slabosti tijela prvi put propovjedao Jevanđelje. (Ga.4:13). A Korinćanima
da im je došao u slabosti, strahu i sa velikim drhtanjem (1.Kor.2:3). Želeo
je da kaže da je bio veoma ograničen slabošću svog tijela, ali je ipak
sijao Božiju Riječ uprkos toj slabosti (1.Kor.15:43). Rekao je: "Jer kad
sam slab, onda sam silan." Drugim rečima, kada sam duboko svjestan slabosti
svojeg tijela, tada me Bog čini jakim! Čak šta više, bio je dobre volje u
svojim slabostima, u ruženju, u nevoljama u progonjenjima, u tugama za
Hrista (2.Kor.12:10).
Interesantno je da on u ovim stihovima otkrio u četiri riječi ( uvreda,
stradanja, progona, i nesreća) šta su po njemu prave slabosti. Da malo
približimo neke od ovih termina.
Uvrede-kada ljudi misle i govore da naša vjera ili naš uvjerenja ili način
života ili naše riječi, izgledaju glupo ili čudno ili nedosljedno. Uvrede
mogu biti vrlo teške posebno kad dolaze od strane ljudi koji su nam bitni i
čije nam je mišljenje važno.
Stradanje - To su radnje koje ukidaju našu sreću protiv naše volje. To
može da se odnosi na bilo koju situaciju u kojoj se osećamo poniženi i
zarobljeni. Nismo planirali ili mislili da bi moglo biti tako. Ali, tu si,
i teško je.
Progoni -rane ili zloupotreba ili bolne okolnosti ili akti predrasuda ili
eksploatacije od ljudi zbog naše hrišćanske vjere ili naših hrišćanskih
moralnihm obaveza. To je kada nas odbacuje sredina i kada nas ne tretira
pravedno.
Nepogoda (ili uznemirava ili teškoće i nevolje) su teške okolnosti koje
imaju tendenciju da se prevaziđu jedino uz stres i napetost. Često je prate
veliki pritisci ili duševne tjeskobe, a čine da osjećamo bol ili da nas
duša tišti.
Tako možemo vidjeti da ono što Pavle ima na umu kad govori o slabostima da
nije grijeh u pitanju. On ne govori o nekoj vrsti nesavršenog ponašanja da
bi se moglo reći da ima slabost prema požudi, ili da ima slabost prema
prejedanju. Pavle ne govori o lošim izborima koje pravimo. On ne kaže, sila
Hristova je usavršio u mojim lošim izborima. Ili: Ja ću sve više rado
pohvaliti mojih loših izbora. Slabosti ovdje nijesu nesavršena ponašanja
ili grijesi, već neka dramatična iskustva i teške situacije i okolnosti
ili duševne ili fizičke rane koje se teško podnose i koje se ne mogu
ukloniti, jer su izvan naše kontrole.
Slabosti znači nijesu neka konkretna djela, nego ograničenja i stanja u
kojem se čovek nalazi zbog građe svojeg tela ili nekih spoljnih okolnosti.
Kada bi pretpostavili da su slabosti konkretna ljudska djela, bila bi
potpuno apsurdna izjava apostola Pavla: "Dakle ja ću se najslađe hvaliti
svojim slabostima." (2.Kor.12:9). Zar možemo da zamislimo da se apostol
Pavle diči svojim "sitnim" grijesima? Daleko od toga! On se dičio slabošću
svojeg tijela pošto je primio žalac u meso koji ga je čuvao od ponosa i
doprineo da se u slabom stanju njegovog tijela još snažnije ispolji Božija
sila! Pavle hvalio svojim slabostima, a ipak je mogao da kaže Solunjanima:
"Vi ste svedoci i Bog kako sveti i pravedni i bez krivice bismo vama koji
verujete." (1.Sol.2:10). Dakle, sa dubokom svesnošću o slabosti njegovog
tijela, Pavle je dozvolio Božijoj blagodati da proizvede u njemu život
pravednosti, svetosti i čistote, jer slabost njegovog tijela nikada nije
bila izgovor ili dozvola za grijeh.
Ali Gospod sve vidi. Psalmista je napisao da Gospod saosjeća sa svojom
djecom koja Ga se boje zato što zna našu građu i opominje se da smo prah
(Psalam 103:13,14). Mnogo puta vjernici ne žele da priznaju svoj grijeh. U
želji da ga što bolje zataškaju nazivaju ga blažim imenima poput: pogreška,
nedostatak, slabost...itd. To je vjerovatno jedan od razlogag nastanka
doktrine o slabostima koja ne postoji nigde u Bibliji, ka što je ona
čuvena "griješiti je ljudski...a Božanski je praštati." To je potpuno
nakaradan ugao posmatranja, kojim se gotovo opravdava grijeh. Sa druge
strane, mnogi vjernici, kao i apostol Petar, samouvjereno su tvrdili da su
spremni i na krst da idu sa Isusom i pali na prvoj "krivini".
Gospod Isus je zato rekao svojim učenicima da se mole da ne bi upali u
napast. Iako je njihov duh bio voljan i srčan i iskreno su vjerovali da se
neće nikada odreći Hrista, Isus im je napomenuo da je njihova ljudska
priroda slaba. "Duh je srčan, ali Tijelo je slabo." Zbog toga Božija djeca
nekad pokleknu u iskušenju, iako srcem žarko žele pobjedu.
Božija Reč otkriva da je ovo pravi razlog i upravo zbog slabosti svoje i
svojeg tijela, koje ne sagledavaju realno i olako drže do njih, vjernici
padaju u iskušenju i čine grijeh . To svakako nije njihova želja, ali jeste
realna činjenica.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

понедељак, 06. мај 2013.

SLABOST HRISTOVA

Jedan od najvećih paradoksa koji se nalazi u Božjoj Reči je u drugom pismu
Pavla crkvi u Korintu; "Jer vi tražite dokaz da u meni govori Hrist koji
prema vama nije nemoćan, nego je snažan među vama. 4I raspet bî, istina, po
slabosti, ali živi po snazi Božjoj. I mi smo, istina, slabi u njemu, ali
ćemo po snazi Božjoj živjeti s njime za vas.'2. Korinćanima 13:3-4
Nema nikakve sumnje u to da je Isus Suvereni i Svemogući Bog, On je
istinski Bog, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. U Isusu Hristu, mi smo
postali slavniji od Solomona, moćniji od Aleksandra Velikog, strpljiviji
nego Jovu i nežniji od Mojsija.

Kako iznenađujuće i zapanjujuće, dakle, zvuče riječi apostola Pavla, i
tvrdnja o slabosti Hristovoj. Ako nam je to bilo malo i nedovoljno
iznenađujuće, onda u nastavku možemo da čitamo da smo mi slabi u Njemu.
Kako čudno! Da je rekao, mi smo jaki u Njemu, možemo da razumijemo. Ali,
tvrdnja je da smo slabi u Njemu.!?! .

Ali, prije nego što se pozabavimo ovim paradoksom, jednu stvar treba
razjasniti na samom početku. To je istina " da je slabost Božija jača od
najveće snage muškarca". Pomenuo sam kako je Pavle rekao u prvom poglavlju
svojeg prvog pisma Korinćanima: "Mi propovjedamo Hrista raspetoga: sablazan
za Jevreje a za neznabošce ludost, ali za one koje je Bog pozvao, i Jevreje
i Grke, Hrista, Božiju snagu i Božiju mudrost. Jer ludost Božija mudrija
je od mudrosti ljudske, i slabost je Božija jača od snage čovječije.
"(23-24). Dakle, kada se govori o slabosti našeg Gospoda, mi ne govori o
slabosti u smislu ljudske, jer je ona jača i od najveće ljudske snage i
mogućnosti.

Dakle, šta je to slabost i na šta je ona odnosi? Pavle nam kaže "On je
raspet po slabosti." Ova slabost je ono što ga je dovelo na Golgotu.
Sjećate se kada je Isus uhapšen u bašti da je jednom svojom riječju mogao
da obori na zemlju sve one koji su došli da ga uhapse., pa ipak iscijelio
je uho onom stražaru kojemu je Petar odsjekao uvo i dao je da ga odvedu.
Zatim sve sto se zbivalo u Sinedrionu, kad je starješinama i sveštenicima
rekao: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s
vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast Tame.« Luka
22:52-54 Sve sile zla došle su na Njega... Vidimo ga kako prima grijeh na
krstu. Mi vidimo smrt kako ga je smrt savladala. O tome, Pavle kaže, bio je
raspet po slabosti.

Ali i da dodam da ne bi neko mislio da je Isus raspet kroz slabost svoje
nemogućnosti, jer Isusova slabost nije stvorena iz nemogućnosti da se
izbori sa situacijom. Mi to znamo, jer je smjelo rekao zvaničnicima,
parafraziraću "Nemoj da se pravite važni i misliti da ste zaista imali moć
nad mojim životom, ne mislite da ste u kontroli, jer niko ne uzima moj
život od mene. Ja ga položem dobrovoljno sam od sebe jer imam moć da ga
položim, a imam i moć da ga vratim ponovo." Isusova slabost nije bila
slabost impotencije!
Ali postoje tri istine o slabosti Isusovoj za razmišljanje i meditaciju.

Kao paradoks možda izgleda, ali osnovno svojstvo slabosti Isusove je moć.
Njegova slabost je moćna, a ta slabost je predanost volji Božijoj. Dakle,
Isus je bio veran do smrti, koju je posvetio Ocu na krstu, da se sve to
očišćenje od grijeha dovrši, da bi mogao da dovede mnoge sinove u slavu.
Isus je bio dovoljno jak da ide na krst da bi svrha Božija bila
neprikosnovena.To je slabost ljubavi napaćene i slabosti posvećenja.

I kad Pavle kaže da smo i mi slabi u Njemu, podrazumeva da je Hristos u
nama nije samo teorijski, već se i njegova milosti, Njegove vrline, Njegov
lik se manifestuje u nama. Ako je On u nama, onda ta ista slabost koja ga
je dovela do Golgote je otkrivena u nama. Isus je razumeo svoju misiju. On
je dobrovoljno žrtvovao svoj život za tebe i mene. U tom cilju, a za tu
svrhu je i rođen, a za tu svrhu je umro na Golgoti u krajnjoj slabosti za
čoveka. I mi bi trebali da razumijemo da je to misija hrišćana i danas,
ako smo mi u Njemu i On u nama.

Njegova najveća slabost je bio strastvena ljubav prema Ocu i prema čovjeku.
Ko može da opiše ljubav prema Bogu? Ili Kako možemo sa našim ograničenim
riječima definisati Božju ljubav? Pavle daje sve od sebe kada se moli da se
Efescima da otkrovenje da oni mogu da spoznaju Božiju ljubav koja
prevazilazi svako znanje i razumijevanje. Ne možemo da shvatimo Božju
ljubav intelektualno, ali to možemo da znamo iskustveno. Isusovo stradanje
je bio čin njegove velike strastvene ljubavi.

Isus a kroz Njega i Otac je ostao na krstu zato što nas je voleo "Jer Bog
je tako zavoleo svet da je dao svog jedinorodnog Sina da nijedan koji ga
vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni." On je voleo svijet;. Svaku
rasu i svaki narod, svako pleme i svakua kulturu, svaka misao i svako
stanje čovjeka. Ne postoji bilo ko, bilo gdje, da ga Bog ne voli. Htio je
da ovaj pokvareni svijet obnovi, svaku podela da prevaziđe. I da nas
ujedini, ali i sve naše bolesti iscjeli. Htio je dana sve molitve odgovori,
sve terete da ponese, i sve suze da obriše, sve nade da ispuni i sve
grešnike da iskupi. Dakle, On je umro na krstu i postavio temelje za život.

Ljubav je dovela i zakucala Isusa za krst. Lubav prema izgubljenima i
cijelom palom čovečanstvu bila je njegova slabost. Na Golgoti sa raširenim
rukama, On je zagrlio nedostojno čojvečanstvo. Konci njegove strastvene
ljubavi su čvršći od granita i jači od čelika. Ta Njegova ljubav je bila
strastvena slabost Hristova

Ova ista ljubav ujedinjuje svece Božije. Ta strastvena Ljubav će nas
održati u svima izazovima naše hrišćanske službe i dužnosti. Dati nam volje
i snage da se borimo u dobroj borbi vjere do konačne pobjede. Mi govorimo o
tome kako moramo da budemo jaki u Gospodu, ali ne možemo biti jaki u Njemu
dok ne naučimo da budemo slabi u Njemu. To nije politička moć, prestiž,
položaj ili brojevi, već slabost Hristova koji donosi snagu Božiju za naš
život . To je mjesto gde sila Božja dolazi i gdje se očituje. To je iz
znajući slabost Isusa Hrista. Pavle je rekao, "To je razlog zašto, za ime
Boga, ja uživam u slabostima, u uvredama, u teškoćama, u progonima. Jer kad
sam slab, onda sam jak.". 2 Korinćanima 12:10. Iako u kontekstu, Pavle je
ovde govorio o fizičkoj slabosti, ipak je istina da "kada sam slab" - kada
slabost Hrista je moja slabost, kada slabost koja ga je dovela do Golgote
je moja - onda sam jak. Tada - i samo tada - Znam da sam snažan u Bogu.
Nema prečica, ne postoji drugi način doći do sile Božije.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

субота, 04. мај 2013.

ČEMU TE NEPOPULARNE SLABOSTI?

Moderno hrišćanstvo ne voli da govori i slabostima. Radije se propovjeda o vjeri, sili, darovima, iscjeljenju i sl. Jedan od osnovnih razloga što je biblijsko Hrišćanstvo doživjelo tako drastično iskrivljenje je jedan "tržišni" pristup vjeri. Trebaju nam neke atraktivni je teme da bi se vjera prodala masovnom tržištu. Jer savremeni čovjek izbačen na to tržište smatra da samo najjači preživljavaju. Njemu treba moć da pobjegne od svojih slabost i briga u slobodno vrijeme, a hrišćanstvo nas nešto drugo uči i pruža moć da izdržimo slabosti u ljubavi i u životu.
Naslovni stih ne prodaje jeftino fastfood hrišćanstvo: "Isus je rekao [kao odgovor na molitvu Pavlovu], 'Moja milost ti je dovoljna, jer se moja moć u slabostima pokazuje savršena." U slabosti? Savremeno tržište želi beg iz slabosti, a ne snagu u slabosti! Zato savremeni propovjednici da bi ispunili tu potrebu na "tržištu poruka" često moraju da iskrive jasnu poruku ovog stiha kako bi je učini primamljivim. Ali su dvije fundamentalne stvari izgubili: pravu istinu poruka i šansu da zadovoljimo zaista duboku potrebu za utjehom usred nevoljom.
Te slabosti su okolnosti i situacije i iskustva i rane koje nas čine da izgledamo slabo, stvari kojih bismo se vjerovatno rado oslobodili nekim svojim ljudskim snagama

Ako bismo bili "jaki", možemo vratiti uvredu na što efikasniji način i spustiti protivniku da bi ga ponizili tako da se svi dive našoj inteligenciji i domišljatosti.
Ako bismo bili "jaki", možemo da preuzmu odgovornost za sopstvene život i sreću i da pokušavamo da slriječimo
nastajanje teškoće i okolnosti promene, tako da oni idu način na koji ih žele, a ne nas oterati u nelagodnost.
Ako bismo bili "jaki", mogli bismo da vratim progon tako brzo i tako odlučno da niko ne kači sa nama ponovo.
Ako bismo bili "jaki", možemo da koristimo naše resurse da izađu iz neprilika ili uznemirenost što je brže moguće, ili preuzeti kontrolu nad situacijom i raspoređuju svoje resurse tako majstorski da se minimizira svoj pritisak.
Ali u stvarnosti nemamo običnu tu vrstu ljudske snage, pa čak i kada možemo da je imamo, hrišćani ne bi trebali da koristite takve stvari na način na koji to svijet radi.
Isus nam je rekao da se ne vraćaju zlo za zlo (Matej 5:38-42). Pavle kaže u 1. Korinćanima 4:12-13, "kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo;
kada smo oklevetani, možemo pokušati da se pomirimo." A onda je dodao: "Mi smo postali kao otpad svijeta." Drugim riječima, ovaj način života, ova vrsta odgovora na zloupotrebe, čini nas da izgledamo slabi i bijedni. Takav istinski hrišćanin može samo da ispadnem nemoćan i anemičan i nevješt. Barem tako izgleda onima koji napreduju ponosito i odmjeravaju snage sa najboljima kako bi im adekvatno uzvratili.
Slabosti u smislu Novog zavjeta nijesu grijesi, već ova neprijatna iskustva i situacije i okolnosti i rane koje teško podnosimo i koje ne možemo ukloniti, jer su izvan naše kontrole. Ali ljubav nam diktira da na sve to ne vratimo zlo za zlo, jer postoji Božija svrha ovih slabosti. To je naša poniznost. Da bi razumjeli pravi smisao ovog stiha moramo pročitati cijelu Poslanicu. Shvatićemo da je Božja namjera da Pavla preko i kroz maltretiranja od strane Sotone drži u poniznosti. Pavle je bio u opasnosti od oholosti i egzaltacije zbog mnoštva objava pa je Bog preduzeo korake da ga ponizi. Ovo je krajnje čudna stvar u našem samodovoljnom i konzumerskom dobu. Bogu je važnija poniznost od udobnosti. Skromnost je važnije od slobode od bola. On će nam kao Pavlu dati vrhunsko iskustvo u Raju, a zatim nam kroz slabosti i bol duše ugraditi novo krotko srce da ne mislimo da smo se uzdigli iznad Boga i drugih ljudi a posebno ne iznad potrebe za ukupno oslanjanja na njegovu milost. Dakle, njegova svrha slabosti je naša poniznost i trajno oslanjanje na Njega.
A kroz sve ovo u konačnom, Božja svrha naših slabosti je da slavimo blagodat i snagu Njegovog Sina. To je glavna tačka stihova 9-10. Isus kaže: "Moja milost ti je dovoljna, jer se moja moć u slabosti pokazuje savršena." Božiji dizajn je da nam ponudi snagu Isusovu u svemu da bi se dala slava Isusu. Ali ne nužno kao nekakav zahtev današnjege tržišta za oslobađanje od svih naših slabosti, već Isus želi da nam da snagu da izdržimo i čak da se radujemo u nevolji.
Treba svemu ovome reći Amin. Ako On hoće da pokaže savršenstvo vlasti njegovog sina u našoj slabosti, umjesto našeg bjekstva iz slabosti, onda on najbolje zna da je to najbolje za nas. Verujem mu. Jevrejima 11 kaže da su neki od vjere izbjegli od pogibije mača (34), a po vjeri neki su stradali
od mača (st. 37). Vjerom su neki zaustavili usta lavovima, a drugi vjerom bili rezani nadvoje. Veroml neki su bili silni u ratu, a vjerom drugi patili u lancima zatvora.
Krajnji cilj Božiji u našoj slabosti je da slavimo vrstu moći kojom Hrist ode na krst i ostao sve dok djelo ljubavi nije učinjeno. Pavle je rekao da je Hristos razapet ludost Grcima, kamen spoticanja za Jevreje, ali onima koji su ga priznali to je sila Božija i mudrost Božija (1 Kor 1:23 f.).
Najdublja potreba koju ti i ja imamo u slabosti nije neko brzo rešenje, već duboko utemeljeno povjerenje da je ono što nam se dešava deo veće svrhe i plana Božijega za nas u vječnoj blagodati. To je nešto što Bog se gradi u našime životima. Što je značenje od trenhtne slabosti, uvrede, nevolje,
progona i propast. Jer otkrovenje je bezvrijedno ako ga ne prati karakter i mudrost.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

SUZE NIJESU SLABOST

Zadnjih nedjelja imao sam razloga da plačem. Umro mi je otac koga sam mnogo
volio. I mnoge druge stvari su mi se skupile u duši. čini mi se kad bi se
isplakao kao čovjek da bi mi duši bilo lakše. Ali definitivno ne umijem da
se isplačem.To je nešto što nijesmo učeni da pokazujemo. Emocije posebno
one koje bi značile neku slabost ili imale neki negativan prizvuk učeni smo
da ih sakrivamo ili čak negiramo. Ali otkud to u našim običajima
crnogorskim? To nije hrišćansko nasljeđe već prije neka paganska zaostavština.
Jer tek od Hrista suze dobijaju vrijednost, i počinju se smatrati za
vrlinu. Suze pokajanja, suze žalosti zbog grijeha, suze radosti zbog
ozdravljenja, suze bratstva i pobratimstva, suze milosti i duhovne radosti,
suze bestjelesne ljubavi, suze sažaljenja i suze molitvene... U Pismu stoji
zapisano da se nekoliko mjesta Isus zaplakao. Prvo nad jednim čovekom, pa
se zaplakao nad jednim narodom, i najzad zaplakao se nad cijelim
čovječanstvom. Nad svojim prijateljem umrlim Lazarom, pa nad Jerusalimom i
narodom Jevrejskim; a u Getsimanskom vrtu nad cijelim rodom čovječanskim.
Ne samo niijsu imale vrijednost, nego su smatrane svuda za slabost, od koje
se treba osloboditi.
ve njemu, čak i bez obzira na čovekove uvrede protiv Njega i na sve grehove
i gadosti i ludosti ljudske.
Svi starogrčki i vizantijski takozvani „bogovi" su se javljali ljudima u
praznicima i sijenkama i tražili uslugu za uslugu. Indija i do danas
proslavlja Krišnu kao boga javljenoga, ali ne kao Hristo istinskog Boga
Čovjekoljupca. Krišna se javio samo jednom jedinom čovjeku, vojskovođi
Ardžunu, a ne narodu. Nije se javio kao sluga Božiji i narodni, ne nego se
javio kao gospodar i mudrac, koji objašnjava i zapovjeda. Takav bog ne
pokazuje nikakvu ljubav, nikakvo samilost već On zapoveda Ardžuni, da ubija
neprijateljsku vojsku, govoreći: „Ubijaj ubijene!"
Kao što ribari, kurve i carinici niijsu imali nikakvu cijenu, stavljeni
pored Sokrata i Hermesa Trimegistosa i Zoroastra i Bude i Konfučija; i kao
što Vitlejemska Pećina, nije imala baš nikakvu cijenu, sravnjena sa
neznabožnim hramovima i pagodama ili sa palatama crnih faraona egipatskih,
gnusnih ćesara rimskih, tako,, ni suze nijesu imale nikakvu vrijednost u
paganskom svijetu prije stupanja na pozornicu svetske istorije Sina
Božijega, Mesije i Gospoda našega Isusa Hrista, Sažaljivog i Plačljivog.
Da li je ikada zaplakao Jupiter, ili Oziris, ili Brama, ili Tao? Nema o
tome ni spomena..
Samo su Starozavetni Proroci i Pravednici David koji su svaki na svoj način
predskazivali Spasitelja sveta, nešto cijenili suze. Suze su mi hljeb dan i
noć, pjevao je uz harfu Car David, na svojoj kuli u Jerusalimu,
Ali Nikada dragocjenije suze nijesu orosile ovu planetu kao što su
Hristove. To su bile Božije suze. Ako ih ljudi prime, mogu očistiti svu
ovu planetu od svih nečistota.
Suze su, kaže jedan stari duhovni, jedina čista tečnost što izlazi iz
čovjeka. Jedina tečnost koja je u stanju ublažiti i umekšati čovjeka, i
njegovo odebljalo srce utančati, i duhovni vid oslepljenom povratiti, i
zabludjelom put ka Nebesnom Ocu osvijetliti, i cijelo tijelo čovječije
oduhoviti. Sve drugo što iz čojveka izlazi jeste gad i gnuspoba,
Suze su u vezi sa milošću i ljubavlju. Gdje nema milosti i ljubavi, nema ni
suza. I još su suze u vezi sa srodstvom. Srodnik za srodnikom plače. Gde
nema srodstva, nema ni suza. Dobar domaćin može vidjeti suze u očima vjernog
psa, ili vola, ili konja, ali niko nikad nije video suze u očima zmije. Pre
Hrista, Čovjekoljupca, suze su smatrane za tjelesnu slabost, a ne vrlinu;
posao baba, a ne junaka.
Svi sveti Božiji ljudi kroz istoriju, koji su se odrekli svjetskih ambicija
zarad carstva nebeskog, cijeloga su života plakali u očekivanju vječne
utjehe, po uvjeravanju koje nam je pružio Spasitelj svijeta: "Blaženi oni
koji plaču, jer će se utješiti" (Mt. 5, 4). Isto tako i mi ne treba da se
stidim i i ustežemo da plačemo radi otpuštanja greha naših. U to nas
ohrabruju riječi Psalma cara Davida: "Koji hode, hođahu i jadikovahu,
bacajući sjemenje svoje. Kada, pak, budu dolazili, doći će sa radošću,
noseći snopove svoje" (Ps. 125, 6).
Suze, bile one zbog tuge, očajan, radosti ili pokajanja su
najblagorodnija stvar koja nam se mogla desiti. Zato plačimo kad nam se plače.


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com

четвртак, 02. мај 2013.

UVODNA RIJEČ

Otvaram novo poglavlje tekstova na ovom blogu pod malo paradoksalnim
nazivom Snaga u slabostima. Da bi zajedno sa vama problematizovao opšte
prihvaćene norme ponašanja koje naše crnogorsko društvo vrednuje kao
ispravne i snažne, a koje su zapravo duboko pogrešne sa stanovišta
hrišćanstva. Ja sam vaspitvan u jednom pogrešnom duhu, gdje je pokazati
ljubav i emocije slabost za muškarca. Nijesam se umio isplakati, nijesam
znao pokazati svoje slabosti, jer sam se plašio da će me to uništiti i da
će me ljudi prestati sijeniti zbog toga. Plašio sam se poraza, plašio se
sramote i živio u tjeskobi i borbi sa svojim slabostima. Sramota me je bilo
reći da nešto ne znam ili da pokažem da ne umijem kada bi me uvukli u neka
poredjenja, kompetencije i utrkivanja. Ali umjesto da sam iz godine u
godinu bivao jači i sigurniji, dešavalo se upravo suprotno. Moj život je
postajao kao pakao a moj najveći problem bio je emocionalna nezrelost i
hronična nesigurnost. Od ljudi nijesam doživio željeno poštovanje i
priznanje zbog svega moga stava i držanja, naprotiv kao da je sve u mom
životu htjelo da me demantuje i da me ponizi.Medjutim, susret sa Hristom
otvorio je potpuno novu dimenziju života i moj vrednosti sistem bukvalno
okrenuo naopačke. Sve šta sam držao vrijednim postalo je bezvrijedno, a sve
ono što je bilo vrijedno prezira počelo je da dobija značaj u mojim očima.
Zato ću, uz pomoć Božiju, u narednim nedjeljama pistati upravo o našim
slabostima koje trebamo suočiti na pravi način i pokazati ih i pred Bogom i
ljudima, kako bi se naš cijeli život kvalitativno promijenio na bolje.
Duboko sam uvjeren da upravo je strah od pokazivanja slabosti ono što drži
naš život podalje od blagoslova i pobjede. Kako na ličnom planu tako i za
cijelo naše društvo...Ali u nastavku nešto više o tome :)


Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com