Пређи на главни садржај

BRONZANA ZMIJA

Kad slomiješ nogu ne ideš kod ljekara opšte prakse, već ideš kod secijaliste ortopeda. Kad ti se pokvari auto ideš kod mehaničara. Kad imaš problema na emotivnom planu ideš kod nekog ko je iskusniji koji te može nečem poučiti, ko je prošao u životu mnogo toga. Kad imaš problema u poslu, posavjetovaćeš se sa nekim ko je uspješan na tom planu i ko je radio te poslove. A kad imaš problema u duši ideš kod psihijatra. Uglavnom je neko ko zna, jer je izučavao tu problematiku, na osnovu tudjeg ili svog iskustva. Ali kad imaš problem sa grijehom, sa nemirom i sa savešću ideš kod sveštenika. A ako niko ne pomogne ideš Bogu? Da je sreće išli bi obrnutim redom, pa bi i ovi prvi imali lakši posao!
Al, ima jedna osobina božija, koju sam ukapirao, a koja ga kvalifikuje da može biti od pomoći. To je da je u svemu bio kušan kao čovjek, samo ne u grijehu. Samo onaj ko je postao grijehom može razumjeti kako je nekom ko nosi taj teret na duši. Samo neko ko je bio slomljen, neće zgaziti stučenu trsku i neće ugasiti tinjalu svijeću. Samo neko ko je bio osramoćen i ponižen, može saosjećati sa nekim ko je to doživio. Samo onaj ko je bio odbačen i nevoljen, može utješiti siroče. Samo onaj ko je oplijenjen do gole kože i prognan, može razumjeti onog ko je ostao bez ičega.
Zato jedna od meni najmoćnijih simbola koji prikazuju pravo značenje Hrista, je njegovo uporedjenje sa Bronzanom zmijom, koju je Mojsije podigao na svoj štap u pustinji. Da pojasnim, zbog mrmljanja i pobune naroda protiv vodjstva, zbog dugogodišnjeg lutanja po pustinji, logor su napale ljute zmije i to mnoštvo, te stadoše da ujedaju ljude i veliko mnoštvo izgibe. Ali Mojsije je molio Boga, i ovaj mu dade rješenje, da se napravi bronzana zmija, da se podigne visoko na štap. Svako ko bi pogledao na nju u vjeri, bio bi isceljen. Apostol i Jevandjelista Jovan, uporedio je podizanje ove bronzane zmije na štap, sa Isusovim raspećem na krstu Golgote. Da svako ko ga uzvjeruje, ne pogine nego da ima vječni život.
Djeluje pregrubo i kontradiktorno da se Hristovo Raspeće dovodi u vezu sa zmijom zvanom Nehušta, ali nije. Kao što je zmije od bronze, tako ni na Isusu nije bilo nikakvog sjaja, nikakve ljepote posebne zbog kojeg bi ga voljeli. Kao što je Nehušta bila ista kao problem zbog kojeg je ginuo narod u pustinji, tako je Isus preuzeo grijeha na sebe i postao grijeh, ne polovično već 100% grijeh. Postao je potpuno bolestan, potpuno slab, potpuno izranjavan, potpuno smrtan. Zmija. Ali klin se klinom izbija, zar ne?
To je nabolja slika isceljenja po vjeri. Od svih onih ujeda zmija ljutica koje mi svakodnevno doživljavamo posebno onda kada negodijemo, kada smo negativni, kada se svadjamo, imamo isceljenje ako promjenimo fokus, i dignemo oči sa otrovnica na onu Zmiju koja stoji na krstu. Bog nam nije dao neko sredstvo za masovno uništavanje ovih gmizavaca da ih tučemo štapovima, dao nam je lijek, na način da možemo podići pogled na krst i da primimo svoje isceljenje po vjeri.
Postoji još jedna stvar i uslov, zmija Nehušta je morala biti podignuta, da bude vidljiva svima da bi mogla donijeti isceljenje od ujeda. Tako i Hrist morao je da se podigne na krst, da bi donio spasenje, i mora biti uzdignut i proslavljen u našim životima na najviše mjesto da bi donio zdravlje i život.
Nije slučajno i danas da na svim kolima hitne pomoći u Crnoj Gori možete vidjeti veliki krst oko koga se uvija zmija. Tako i danas ako ti je slomljeno srce od uvreda i ujeda raznih zmija (osjetio sam kako može da boli), imaš svoju prvu i hitnu pomoć, podigni oči i pogledaj, uzvisi Ga i proslavi. Čuda su moguća, rane se same zalečuju, jer "On ponese sve naše boli, slabosti i nemoći. Ranom Njegovom mi se iscjelismo sasvim!"

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski