недеља, 30. октобар 2011.

KAO DJECA

Sjedim u dječijem parku ispred Zvezdara Tetra i Šeste beogradske gimnazije, na klupi na divnom oktobarskom suncu. Gledam kao se djeca bezbrižno igraju i uživaju. Sjetih se Isusovih riječi: "Ako ne budete kao jedan od ovih malijeh, nećete ući u carstvo nebesko!".
O, kako su silne ove riječi, u vrijeme kada ti brige žele preplaviti mozak. Pomislim: Bože, zar zaista zapovjedaš ovoliki stepen bezbrižnosti! Ako zapovjedaš, sigurno je i moguće da budem kao ovo dvogodišne dijete ispred mene, koga Otac lagano ljulja na ljuljaški, pričajući mu šapatom neke utešne riječi u ovo sporo i tiho nedjeljno prijepodne. Kada onaj poslovni život i sva njegova trka izgleda tako daleko, negdje preko sedam gora i sedam mora. Koji nemaju mjesta u ovom ogradjenomm dječijem dvorištancu.
Zar zaista treba da budem kao ovo drugo dijete koje se prije sekunde durilo i plakalo, a već sada se miri, smije i trči? Zaboravlja sve što je loše bilo i već je zaokupljeno sljedećom igrom, sljedećim drugarom sa kojim se u sekundi upoznaje i priča.
Zar treba da budem tako spontan kao ova djeca? Koja se ovde igraju, naspram čuvenog pozorištva, u kome najveća imena glume, igraju neke poznate role i plene publiku. A ti kažeš, ako ne budem kao ovi mali, neću imati dio u tvojemu kraljevstvu.
Zar mogu biti tako ponizan, da molim i tražim kao moj sin što me sad zove da se igram sa njim. Njegovo iskanje je uporno i dječački ljutito dok mi govori "Ali tata, pliiiz, molim te, dodji!". Nije ga sramota, kad mi se okači o nogu, da me vuče tamo gdje on misli da treba da budem sa njim.
I ono što je najmoćnije je od svega, što me veoma udubljuje u misli, koliko se moja djeca drže onog što smo im obećali. Stotinu puta su spremni da iznova traže, pozivajući se na moju riječ i viču: "Ali obećao si, obećao si!". I nema prestanka, dok ne dobiju što im je obećano, što oni već doživljavaju kao svoje, kao nešto što pocjeduju!".
Toliko je života, doliko neke graje, toliko radosti, u ovom parkiću. Moji klinci hrane golubove i uživaju dok na stotine njih slijeću. Ne razmišljaju da li će biti toga što smo kupili za njihov ručak, oni žele sada da im golubovi lete iznag glava, da dožive to nešto specijalno prvi put u životu, sada, sjutra će se brinuti smo o sebi.
Bože pomozi mi danas da budem kao jedno od ove male djece,

субота, 29. октобар 2011.

VINJAGA

Kad govorimo o vremenu, sve ima neku svoju mjeru i odredjeno vrijeme, da se te stvari dese, odnosno promijene. Život je ograničen, pa time i vrijeme koje imamo za neke prave odluke.
Mi možemo i trebamo ulagati sebe u odredjene projekte, da ulažemo vrijeme u neke ljude. Ali i za to ima ograničnja, jer postoji to neko odredjeno vrijeme kada ocekujemo plod od svoga truda. Ne možemo dovjeka ulagati, davati, čuvati, a da kod njih ne vidimo nikakav plod. Takodje, ne možemo dovijeka ostati u nekim jalovim poduhvatima, bez obzira na našu dobru volju.
Sjetih se jedne simboličke pjesme koju je spjevao čuveni prorok Isajia. Pjeva o vinogradu koji je jedan čovjek usadio, oko kojega se trudio, napravio ogradu, okopavao, napravio kulu nasred nje za zaštitu od lisica... Za manje upućene, otprilike 4 godine je potrebno da se izgradi vinograd. Četiri duge godine neko treba da ulaže novac, vrijeme i sebe da bi sačekao da ubere plod.
A šta kaže ova pjesma dalje. "Nema šta nisam uradio vinogradu, a on mi rodi vinjagom!". Vinjaga je jedna vrsta loze potpuno drugacija od one pitome, jestive i plodne. Vinjaga je kisjelo, divlje slabo rodno groždje.
U ovoj priči Bog govori o svojemu narodu. Da je sve dao, sve uradio za nas, dao nam život, dao nam zdravlje, dao je milostivo i svog jedinoga Sina za naše spasenje, a sa njime i sve ostalo. A mi se odvrgosmo, i ne donesosmo plod mira, radosti, krotosti, strpljivosti i ljubavi. Već se pretvorismo u vinjagu, divlju, kisjelu, tvrdokornu i gorku.
Da li možemo do kraja razumjeti koliko je teško podnjeti, kada svi tvoji dugogodišnji napori se ispostave uzaludni? 4 godine rada i novaca, bačeni, uf, ja bih bio jako bijesan!
Zato i ne čudi što, u ovoj pjesmi o vinjagi, gospodar od vinograda kaže: "oboriću mu zidove, neka ga slobodno gaze, uparložiću ga, neću ga više obrezivati, pa neka rasta čkalj i trnje, neće mu biti više ni zalivanja, neka opusti!"
Tako je to, nažalost, ni Bog nije spreman da toleriše besplodnost, izostanak rezultata, da uzaludno upire u neke ljude i poduhvate. Ni mi ne bi trebali, istrajavati u nekim projektima i nekim odnosima. Što bi mi bili bolji i pravedniji od Boga!?! Kao da je nama više stalo nego njemu? Zato od onoga što je Bog digao ruke, i mi bi trebali, po cijenu da sve to propadne. Ako smo uradili sve što smo mogli, ako smo uradili svoj dio zakoji smo znali da je naš, ako smo davali šanse da se ljudi promjene i to bilo bez uspjeha. Onda je vrijeme da dignemo ruke od takvog vinograda, koji ne donosi slatkog ploda, već radja divljom vinjagom. Ma koliko to bolno bilo, ma koliko ne željeli to sebi da priznamo. Pa nije naša krivica, nije naša odgovornost. Ali bolje je da dignemo ruke, da ne bi i mi propali zajedno sa vinjagom i traćili svoje vrijeme i svoj dragocjeni život!

KAIROS MOMENAT

Ovih dana na poslu raspravljamo da li je dobro vrijeme da započnemo jedan projekat? Znači, ne raspravlja se da li je taj projekat dobar za firmu? da li je strateški važno ući u to? da li je korisno i isplativo? Već da li je dobro vrijeme? Da li je momenat, što bi crnogorci rekli?
I istina je da nekad sretnemo prave ljude, na pravome mjestu ali u pogrešno vrijeme, i uzalud?
Mi smo se kao studenti šalili, apropo one narodne pjesme, "da smo se drugčije sreli, ranije bilo bi sve" ;-).
Koje je to pravo vrijeme? Da bi razumjeli o kakvom pojmu vremena se radi, trebali bi razumjeti, nešto što su stari narodi razdvajali i terminološki. Naime, na starogrčkom pojam vremena se odredjivao dvema različitim riječima chronos i kairos. Prvi izraz je označavao pojam vremena u njegovom trajanju, otud izraz hronologija, kada prati neku pojavu u njenom trajanju. A drugi izraz kairos, koji odgovara temi ovog današnjeg teksta, označava jedna naročito važan trenutak, momenat u vremenu. To je ono što bi mi zvali pravi trenutak.
U životu, mnogo treba strpljenja, duhovnog uvida, mudrosti i razumjevanja da bi pravu stvar uradili u pravo vrijeme. Ni ranije a ni kasnije. Najbliže tome je pitanje trudnoće i pitanje porodjaja kod žena. Svi znamo da to teoretski trudnoća traje 9 mjeseci, i to odgovara pojmu chronosa, ali kada će se desiti porodjaj mi tačno ne znamo i to je približno pojmu kairosa.
Iako jedva čekamo da ugledamo svoju bebu, nije dobro da plod vadimo iz utrobe prije vremena. Ne bi sve bilo razvijeno kako treba, mogli bi skoro zasigurno ugroziti zdravlje, pa i život djeteta.
Sa druge strane ne bi trebali ni da odugovlačimo sa porodjajem. Ljekari sada izbjegavaju da se trudnoće prenesu, i često pribjegavaju indukciji ili carskom rezu čim se probije termin. Moja majka, je prije 30 godina, zamalo izgubila život, zbog odugovalčenja sa porodjaju. Iako je pukao vodenjak pošto je bio 8 mjesec, doktor je ubjedjivao moje roditelje da još neki dan da odlože porodjaj. Zbog te odluke, majka je dobila krvarenje, izgubila je zdravu veliku bebu, sina, a njoj su se borili za život. Bila je klinički mrtva, u nekoj operacionoj sali. Nije bilo dovoljno krvi u bolnici te rijetke AB- grupe. Jer je tog dana u isto vrijeme u bolnicu dopremljen čovjek kome je cirkular presjekao ruku, sa istom krvom grupom i podjelili su količinu krvi na dva djela.
Bila je nedjelja rano ujutru, kada su mom ocu javili da nema krvi za njegovu ženu. Očajan, ne znajući gdje bi tražio krv, sjeo je u baštu hotel Crna Gora, zaronjen u svoju brigu. niko od bliže rodbine nema tu krvnu grupu. Razmišljao je, eh da je ponedjeljak, zamolio bi sve kolege iz fabrike, i našlo bi se. Ali nije.
I onda se dešavaju te Božije natprirodne intervencije. Neko ga je kucnu po ramenu, on pogleda iznad sebe, kad to jedan naš daleki rodjak Njegoš Lakić: "Striko, šta radiš tu?". Kad mu je sve objasnio, ovaj Njegoš mu reče, ako imaš da platiš dva tri taksija, idemo na Konik kod mene, svo moje društvo će da da krv. to su sve bili žestoki momci i sportisti. Da skratim, jedan od njih imao je krv, ne znam mu ime sada, ali na pitanje doktora, koliko da vadimo krvi rekao je "Koliko je potrebno?"Ja znam da moja majka je spašena čudom Božijim i vraćena iz smrti. Ali nemarom ljekara koji nije reagovao kad je trebalo, kad je došao taj Kairos momenat, ja nemam danas još jednog brata kome je tata htio da da ime Tigran.

петак, 28. октобар 2011.

KUĆA NA PIJESKU

Teško je čovjeku koji svoj život tj. odluke temelji na nečijim obećanjima. Posebno je teško kad neke projekte u koje planiraš da udješ temeljiš na tome što ti je neko obećao pomoć. I onda nastaju problemi. Taj koji ti je obećao ispadne da ne neće ili što je još češće, ne može da ispuni ono to je obećao. I onda se hvatamo za guše, ulazimo u svadje, prijetimo i pozivamo se na to što mi je ovaj ili onaj obećao. Toga sam se naslušao I nagledao u svome životu mnoogoo puta.
A zašto smo ljuti i bijesni, zar čovjek može ispuniti sve što obeća? Šta ako sa njegove strane postoji volja ali ne i mogućnost. Npr. Obećao je da će dati neku pomoć za mjesec dana, i desi se da nema mogućnosti nakon tog vremena, zbog ovog ili onog. Možda se čovjek razboli, pretrpi neku iznenadnu štetu i sl. a mi na osnovu njegovog obećanja, ušli u neki aranžman I dogovor, koji je vezan plaćanjem u obećanom roku. E tu nastaje nevolja…
Postoje neke izmijenjene okolnosti ili "viša sila" kako to zovu pravnici, kada ugovor može da se ne izvrši i kada druga iznevjerna strana ne može da traži naknadu štete. Dobro kaže Biblija, da htjeti i moći dolazi od Gospoda. Ako neko hoće da pomogne, nije dovoljno i to nije od Boga! Od Boga je kada neko hoće i kada može da pomogne. I onda, je pitanje na mjestu, na koga se mi u životu možemo osloniti, na ljude ili na Boga? Možemo se ljutiti, bjesniti, prijetiti, pozivati se na ono što je obećanje, ali malo šta nam vrijedi, trpimo štetu, i ostajemo kao zarobljenici nečijeg ljudskog obećanja. Kao da smo nekako svezani, osjećamo se frustrirano, osjećamo se bespomoćno. Pa se sa pravom pitamo, ko nam je kriv, da li taj koji nas je iznevjerio, ili mi koji smo bili lakovjerni?
Šta činiti, kako se postaviti? Da li nikome ne vjerovati, ne ulaziti u nikakve poslove, partnerstvo ili odnose koji ne zavise samo od naše strane? Da li apriori sumnjati, imati podozrenje prema bilo kakvim ljudima? Ne to nikako!
Kao odgovor, sjetih se da sam davno imao jedan screensaver na kompjuteru sa stihovima iz Biblije, u vrijeme kada sam i sam upao u krizu zbog nekih ljudskih obećanja. Taj screensaver na jedan interesantan način otkriva koji je centralni stih cijele Biblije? Biblija ima 1188 poglavlja, a središnje poglavlje je Psalm 118 a to poglavlje se nalazi izmedju najmanjeg (ps 117)i najvećeg poglavlja (ps119). I upravo stih 8 u tom psalmu koji se označava 118.8 (kao i ukupan broj poglavlja cijele biblije) glasi (parafraziraću): Proklet je čovjek koji se uzdaje u čovjeka, koji svoje nadanje stavlja u glavešine i ljude od uticaja. A blago čovjeku koji se pouzdaje u Gospoda.
Čovjek, pa makar on bio i premijer neke zemlje ne može da izvši sve što je obećao, i pored sve njegove dobre volje. Radio sam u kabinetima predsjednika, potpredsjednika, ministara, a i sam sam bio direktor. I vidio sam da nije dovoljno neko htjenje, to treba i znati i moći sprovesti. Ali to ljudi ne vjeruju, ili ne žele da vjeruju. Misle da su ljudi svemogući, da kad su nešto rekli oni koji sun a položaju da oni to I mogu sporvesti. Zato i toliko uvreženo razmišljanje da su svi političari lažovi. Kada se ne ostvari ono što su htjeli i željeli, oni misle da ovi nijesu to htjeli, jer, avaj, vjeruju da su mogli.
Upošte mi ne pada napamet da branim ljude koji ne ispunjavaju svoja obećanja, jer mnogo lako obećavaju. I trebali bi das nose posljedice svi koji se ne drže svoje riječi, jer umjesto što obećavaju, trebali bi da kažu ono "ako Bog da, pomoćiću ti!". Pa kad završe nešto i kada pomognu, znali bi i oni koji ispunjavaju obećanje i oni koji primaju, od koga je to došlo, i dali bi slavu Bogu, a ne sebi ili nekom čovjeku. Ali ne želimo mi to, kada uspijemo nešto, onda tražimo slavu za sebe, a kada ne možemo, onda upiremo prstom u druge i nalazimo izgovore.
Ali sve to ništa ne vrijedi onima koji su lakovjerni, koji svoje uzdanje stavljaju u ljude, u neke koji su “moćni”, pa ih sustiže razočarenje, sustižu ih problemi jer su se oslonili na nešto što je prolazno, sagradili su “kuće na pijesku” koje lako tonu pred nevoljom. Stavili su svoje živote u nečije tudje ljudske ruke, ruke onih koji su veoma ograničenih mogućnosti, slabe volje, promjenljivog raspoloženja. I onda gledaju kako pucaju životi, kao kule od karata,
A blago čovjeku, koji ne traži od ljudi obećanja, ne ide od jednog do drugog lakovjerno po pomoć. Koji gradi svoju kuću I svoje projekte na Stijeni, koja se neda pomjeriti. Na koju ne utiču ni mijeni, nip lime ni osjeke, ni talasi, ni nevremena. Koji baziraju svoje odluke, na obećanjima Onog koji je kadar da ispuni ono što je obećao. Samo onaj koji je svemoguć, koji je na najvišem položaju, koji ima sve resurse i čija je volja neprikosnovena, može da izvrši ono što je obećao. Jer ko će mu odoljeti i ko će se suprostaviti toj odluci da izvrši što je obećao. On što hoće to i može da sprovede.
Čovjek koji se uzda i vjeruje u Boga, ne doživljava tragično kada biva iznevjeren od prijatelja ili od starješina, jer nikad se nije do kraja ni pouzdao u njihovu slabu riječ, obećanje ili nagovor. Takav čovjek je čvrst koliko i ono na čemu stoji I na čemu gradi svoj život. On gradi svoju kuću na Stijeni ne na pijesku.

четвртак, 27. октобар 2011.

OČEVA GOLOTINJA

Kada je došlo odlučujuće vrijeme da božiji narod udje u svoju Obećanu zemlju, sa jedne strane rijeke Jordana bio je jedan narod, a sa druge strane njih sedam. Ovi narodi su bili visoki rastom kao divovi, živjeli su u dobro utvrdjenim gradovima, izgledi za pobjedu su bili veoma mali. Ali malo ko zna, da je postojalo nešto što je odlučilo ishod ove velike bitke. Nešto što je bilo sakriveno u samim korijenima oba naroda koja su stajala suprostavljeni jedna drugom. Nešto što je slomilo silu otpora ovih sedam naroda, da su oni poklekli i izgubili teritoriju, izgubili svoju državu. Jedan je pobjedio sedmoricu, kako? Odgovor se krije u samom korijenu tih nacija,u pitanju je bilo jedno prokletstvo očevo, koje su skoro svi zaboravili.
O čemu se radi? Nekada davno, nakon velikog potopa, pravedni Noje, počeo je da obradjuje zemlju, sagradio je prvi vinograd, i od prvog roda, napravio vino, i desilo mu se da se napio. Njegov mladji sin Ham, nadje ga golog i pijanog, i naruga se svome ocu zbog njegove nedoličnosti, odmah pozva svoja dva brata da im pokaže razgolićoneog oca, umjesto da ga je sam pokrio. Ova dvojica, Sim i Jafet, kad vidješe pohitaše da ga pokriju, hodajući natraške da ne gledaju golotinju svojega oca. Kad je Noje ustao i doznao šta je bilo. blagoslovi svoja dva sina a trećeg prokle da njegovo sjeme služi slugama braće njegove. Taj prokleti sin zvao se Ham, koji je rodonačelnik bio svih naroda koji su nastanjivali Hanan tj Obećanu zemlju, koja je kasnije osvojena.
E to je prevagnulo u ovoj bitci, jer je onih 7 naroda stigla kletva jednog pravednog Oca. Jer je jedan sin, izabrao podsmjeh umjesto poštovanja, izabrao je sprdnju umjesto pokrivanja golotinje svojega oca.
Gdje je bila zahvalnost ovome sinu. Zbog njegovog pravednog oca Noja, Bog je spasio je njegovu majku, njegovu ženu , dva brata i dvije snaje. Od njih osmoro podigao je potpuno novi naraštaj. Zbog pravednosti jednoga Oca, zaštita je stajala na čitavom njegovom domu. A onda je jedan sin odabrao da tom ocu pokazuje prstom u grijehe, da se hvali njegovom golotinjom. Tome je izašao iz zaštite i na sebe navukao nesreću. Ne samo za sebe, već i čitavo svoje nasledje.
Onda i nije čudo, što u nekim odsudnim bitkama, kada postoje dvije strane, dvije skupinu ljudi, gube oni ne koji su malobrojni, već oni koji nijesu znali da sakriju golotinju onih koji su ih porodili, onih koji su ih podigli, kojih su ih doveli tu gdje jesu. Pobjeda je na strani onih koji poštuju svoje očeve, koji poštuju svoje oslobodioce, koji poštuju one koji su ih stvorili, koji znaju da pokriju golotinju svojih roditelja.
Pomislim koliko Bog ima razumjevanja za naše porodice, ali ne i mi. Koliko razumjevanja za naše slabosti, ali ne i mi. Pokriva naše grijehe, naša pijanstva, ali ne i mi. Mi upiremo prstom u uneredjenje svojih očeva, podsmjevamo im se zbog njihovih padova i neuspjeha, nemamo razumjevanja za njihove krize. Ali ne i Hrist, koji je kao oni pravedni sinovi Noevi, uzeo ogrtač sa sebe i prekrio našu golotinju, prekrio našu sramotu. Sebe je razgolitio, da bi se naš grijeh oprostio. Zato je Njegovo nasljedje, blagoslovljeno dovijeka, sa one je prave pobjedničke strane Jordana, na kojima je blagoslov Očev, na kojima je opšroštenje, na kojima je zavjet da mogu ući u svoju Obećanu zemlju. I da se pred njim sedmostruki neprijatelj neće održati dovjeka.

недеља, 23. октобар 2011.

LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI

Dugo sam vjerovao da je priča o lažnom caru koji je vlada Crnom Gorom, polovinom 18tog vijeka jedna od Njegoševih književnih fikcija, način da ispriča priču o crnogorskom mentalitetu. Ali nije baš tako, izgleda da je zaista takav jedan Lažni Car vladao Crnom Gorom. Da je bio neki veoma dovotljiv čovjek, iz Dalmacije, znao je nekoliko jezika. Predstavio se kao Petar III Romanov. Njegoih oko 6 godina vladavine predstavljaju prekid u vladanju vladika u Crnoj Gori. Čak je uspio i neke reforme da sprovede i da učvrsti centralnu vlast u Crnoj Gori, dobivši neke bitke sa Turcima.
Kako je to moguće? Još bolje je pitanje, kakve su posledice, kada na mjesto od autoritet dodje neko ko je lažan, ko nema stvarno pomazanje i izvornu ili delegiranu vlast?
Posledice su pogubne. Jedan dobar teolog čiju knjigu sam više puta čitao, nazivao je i uporedjivao je ovu situaciju lažnog autoriteta, klasičnim vještičarenjem.
Možda djeluje drastično, ali po meni nije, jer nema veće nesreće i zla, nego dati stvarnu vlast i silu prevarantu. I u tome su madjije, kada neko koje je pogrešan, nekim prevarnim radnjama dodje do položaja, djeluje sa tog mjesta autoriteta i istrajava na tom mjestu raznim manimulativnim sredstvima.
Takodje, dodao bih i tu osobe koje manimulišu svojim muževima, očevima, kumovima, dužnicima koji su na položaju, da preko njih ostvarjuju svoju volju ili šire uticaj.
Znači, vještice su, oni ljudi koji zloupotrebljavaju stvarnu vlast, bez legitimiteta na prevaran način, radi ostvarivanja svojih planova.
Baš danas sam pričao sa svojim dobrim prijateljem, koji je doživio takav preporod, shvativši ovu lekciju, prije nekoliko mjeseci, koju sam sa njime dijelio.
Mi smo svi kušani, posebno ako smo pod nekim pritiskom, da "uzmemo stvari u svoje ruke" pa da radimo Božiji posao i da manipulišemo sa ljudima kako bi ostvarili neke svoje planove.
Manipulacije ove vrste se kreću od laskanja i ulizivanja ljudima od vlasti, pa do bunta i ćutanja. U ove manipulativne alatke dodao bih pretnje, štrajkove gladju i žedju, razne ucjene i slično, kako bi od nekog ko je na mjestu odlučivanja izdejstvovali odluku povoljnu po nas, bez obzira na pravdu, zakone ili moral. Jednostavno, ako koristimo bilo kakva sredstva, od ovih manipulacija pa do nekih tableta anfitamina ili pića i sl, ponašamo se kao vještice, utičući na slobodnu volju drugih ljudi kako bi ostvarili svoje interese, prigrabili neki dobitak, sjeli na neku poziciju, ili se na kratko zadovoljili...
To su opasne stvari! Ja ne mogu sve da napišem u kratkoj formi, od lepeze mogućnosti koje postoje da ljudi utiču na slobodnu volju drugih. Jednostavno, moram reći da su zabranjena i pogrešna sva ona sredstva kada idemo izokola da bi došli do položaja koji po našem mišljenju nam pripada, ili da izmanipulišemo onoga koji odlučuje o našem pravu, kako bi ostvarili sebi korist. To je pravo vještičarenje! Takvim postupcima se otvaramo za niz problema koji se mogu javiti. Doći na položaj takvim metodama, pa onda ostvarivati neke svoje ambicije i sprovoditi svoju pravdu i voditi neke svoje ratove, jedna je od najpogubnih stvari koje istorija čovječanstva može da doživi. A kad se samo dodaju sva moguća sredstva koje takvi ljudi koriste da bi opstali, kako traže svoje istomišljenike, kako potkupljuju one koji treba da glasaju za njih. Kroz kakve nemire prolaze, vidio sam neke takve, kako se ne skidaju sa sedativa. Kakav strah i grč od gubitka kontrole nad svojim počinjenima imaju takvi, koji su svjesni ili to tinja u podsvjesti da su na mjestu koje nije za njih, suprotno slobodnoj volji svojih pretpostavljenih ili onih koji ih biraju. Pa onda pribjegavaju opasnim metodama.
A samo onaj koji je vladika, koji ima vlast i odozgo i odozdo, koji je došao na mjesto slobodnom voljom, sa sviješću da djeluje u stvarnom autoritetu, može u potpunom miru, bez ikakvih manipulacija da živi i radi, bez ambicija da ostaje na tom mjestu sekunde više nego ima podršku. Takav čovjek sa punim autoritetom je najopasniji za one manipulatore i vještice, pred njegovom rječju ovakvi padaju kao kruške i ne mogu se održati nikako.
Kao što je poslije likvidacije Šćepana malog, lažnog cara, došao prvi autoritet, Petar I Cetinjski, vladika i svetac. Prvome se strva ni imena ne zna, a Drugi je ostao za svu vječnost i Njegovo je ime upisao u Knjizi vječnoga života i duhovnom biću crnogorskog naroda.

субота, 22. октобар 2011.

KAD JE TRŽIŠTE BILO BOG

Ja nijesam ekonomista, iako mnogi misle tako, zbog toga sto sam se bavio ekonomskim zakonodavstvom, privatizacijom, turizmom, kreditiranjem. A racunovodstvo, analize poslovanja, bilansi i biznis planovi su mi veoma bliski, jer sam skoro deceniju bavio time posredno kroz svoje poslove, a time mi se majka bavila, pa sam jos kao djecak pomagao kad je kuci donosila da radi,
Znaci nisam ekspert, ali ne mogu da se ne osvrnem na dešavanja koje gledam preko medija, ovu svjetsku ekonomsku krizu i promjene koje ona donosi. A promjene su fokus ovoga moga bloga.
Jedna od najvećih uspjeha, barem po meni, ove krize je promjena stava o Tržištu, o kojem su ekonomsiti govorili kao o nekom bogu, kao nekom vrhovnom pravednom regulatoru ekonomskih odnosa. Skoro da su neki ekonomsti zagovarali neki raj na zemlji, kao da postoje nevidljivi ekonomski zakoni koji nagradjuju vrijedne, marljive i kreativne, a sa druge strane kažnjavaju one nesposobne, nekreativne i nesigurne.
Govorili su o tržištu koje je nadnacionalno, koje je univerzalno, koje je stoji van volje države, društva i demokratije. Koje je neki organizam, koji se samoreguliše, koji se samoisceljuje, koje se regeneriše i vaskrsava. Kao neki mali bog.
A koliko ja vidim, dešava se nevjerovatan krah, dešava se slom ove velike "Hidre" koja je pružala krake diljem čitave planete, koju su neki mislili da kontrolišu, da su gospodari njenih pravila. A Hidra je progutala najprije njih, progutala je velike finansijske kuće. Onda su se države umješale da izbave, svoje posustale finansijske oligarhe, iz čeljusti ove Hidre, pa su počeli da bankrotiraju, da klecaju cijele države (island, grčka i dr) da klecaju i one koji su preuzeli privatne dugove u javne. Pa možda sve eskalira u još nešto veće. Da puknu i neke veće nadnacionalne političke i monetarne institucije.
Zapravo, mislim da se sve vrijeme dešavalo nešto sasvim drugačije od onog što smo slušali o Tržištu. Navešću samo nekoliko nelogičnosti koje smo vidjeli mi u CG od tog ekonomskog koncepta. Došla su tri mobilna operatara, a i dalje su cijene iste, i dalje su visoke. Slična je situacija na tržištu nekretnina, pala je tražnja drastično, a i dalje su cijene u CG medju najvećim u regionu. Imamo mislim preko 10 poslovnih banaka u Crnoj Gori, koje su stigle u zadnjih 10 godina, a kamate se nijesu spustile, već su i one skoro najveće u regionu. Kao da postoji neki dogovor, možda i prećutan, svakako ponasaju se u najboljem svojem interesu, nema tu suceljavanja ponude i traznje.
Takodje sa jacanjem zemlja BRIK (brazil, rusija, indija, kina) pojavljuju se proizvodi cija cijena je potpuno nelogicna. Sjecam se kad se na velikoj pijaci moglo kupiti za 2 DM komplet, mali ašov, lopata, grabulja. To je tako kabasta roba, koja je morala da se doveze iz Kine. Pa kad se tome doda vrijednost materijala jer su celicni alati, drvene držalje, rad i sve. A gdje je jos zarada onog na tezgi i njegov prevoz od luke do tezge i cijena koju zakup prostora. Da ne pricam gdje su tu porezi i carine.
Kome mozes ti da objasnis da ti proizvodjaci iz kine ne dobijaju besplatno od države sirovine, ili subvencije da bi mogli ostvariti tako nisku cijenu. To i ugledni ekonomisti priznaju da krupni kapital iz zemalja BRIK i danas itekako zavise od volje političkih moćnika u njihovim zemljama. I da njihove investicije nijesu uvjek usmjerene prema logici kapitala, već često nekom drugom političkom logikom. I sad tržišne ekonomije klecaju i propadaju, a ovakve netržišne zemlje napreduju.
Prošle nedjelje na demonstracijama "Ogorčenih" i demonstracijama protiv Volstrita, sve se više čuju povici, kao sa početka prošlog vijeka, Da se podržavi imovina onih 1% bogatih, da bi se prehranilo onih 99% gladnih. Opet neka etatizacija se zagovara, opet nacionalizacija, opet socijalizam. Kako bi se nahranila radnička klasa, i spasili državni budžeti od bankrotsva.
Koliko smo daleko od nekih novih političkih zagovornika, koji će na talasu ovog socijalnog nezadovljstva i krize, ustanoviti opet neki novi poredak, sa nekim nacional socijalističkim predznakom. Koji nas neodoljivo podsjeća na prvu polovinu 20tog vijeka, vrijeme velikih ratova.
Jedno je sigurno, da Tržišta kakvog smo znali više nema.

PROSJACI I SINOVI

Nisam mislio da govorim o onoj sjajnoj dalmatinskoj seriji iz mojih dječačkih dana tj. 70tih godina prošlog vijeka, u kojoj je glumio Fabijan Šovagović, koji je nenormalno ličio na mog pokojnog strica Veselina.
Pisaću o tome da postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu, postoji oni koji mole kao prosjaci, i oni koji traže kao sinovi. U mnogome se razlikuju ove dvije vrste ljudi, ove dvije vrste molitve. Prosjaci mole za sitniš i milostinju, sinovi traže sve ono što je pripadalo njihovom ocu.
Prosjaci pokazuju i dokazuju svoju bijedu i ništavost da bi izmamili pažnju, sažaljenje za koji novčić, sinovi dolaze onakvi kakvi jesu uzdajući se u ljubav i prihvaćenost Očevu da bi dobili utjehu i zaštitu. Prosjaci traže ispruženu punu ruku, sinovi traže ozareno lice Očevo. Prosjaci dobijaju manje od onoga što ištu, sinovi dobijaju sve što im je potrebno pa i ono uzvišeno što nisu smjeli ni da zatraže.
Prosjaci nisu sigurni i ne vjeruju u svoje moljenje, sinovi traže bez ikakvog ustezanja sa potpunim pouzdanjem da ih Otac neće odbiti. Prosjaci idu od kuće do kuće, sinovi ostaju u Očevoj kući dovijeka. Prosjaci ne poznaju onog kome se obraćaju i sa strepnjom gledaju u lice stranca hoće li ih poniziti i odbaciti uz psovku, sinovi znaju lice svoga Oca, na kojega liče, i znaju koja je njegova volja i šta mogu dobiti od Njega.
Prosjacima biva po njihovom ponašanju ili hiru davaoca, sinovima biva po ljubavi i milosti Očevoj. Prosjaci se obraćaju umilnim i kitnjastim glasom puni slatkorječivosti, a sinovi se ne pretvaraju, već jasno i kratko kažu što im treba.
Prosjaci mole gospodara, sinovi mole Oca koji ih je rodio i podigao i koji bdije nad njihovim životima.
Ja znam kako moj Danilo, odlučno traži ono što mu je potrebno za školu, znam koliko sigurno mi trči u susret kad se vraćam sa puta i pita "Šta si mi donio?", ne pita "Jesi li?".
Zato nije stvar u molitvi u tome kako je sročena, kako je izdeklamovana, stvar je u odnosu izmedju onog koji moli i Onog kome se obraća. Stvar je u stavu srca, u tvom identitetu, jesi li prosjak ili si sin? To čini razliku!!!

петак, 21. октобар 2011.

ČEKAJUĆI GODOA

Dotakoh se jedne mnogo važne teme u prošlom tekstu Evergreen, odnosi se na pitanje čekanja. To je možda i najsloženija tema pred kojom stojim tražeći odgovore, ne samo pišući ovaj blog, već i u svom ličnom životu. Pa sam postavio pitanje: Zašto!? A nijesam dao odgovor, bar ne direktan.
Mnogo nas ima, vrlo, vrlo negativan stav prema čekanju. Ono je frustrirajuće i veoma mučno za neke osobe. Ne znam nikog ko se baš spokojno nosi sa čekanjem, ali znam i ljude koji nemaju toliko negativan odnos prema ovom pitanju, tačnije problemu.
Pričaću o sebi, jer bi na ovu temu mogao da pišem nedeljama, a ne danima. Ali ne mogu da dočekam da vam ne napišem glavno odmah, he,he,he. Da, čekanje, i to ono strpljivo, ima itekako smisla u kad su neke stvari u pitanju. Sjećam se od onog Beketovog apsurdnog komada "Čekajući Godoa". Beket je, koliko sam ja ukapirao tu predstavu, obesmislio čekanje na neke ljude. Ona dvojica su čekala Godoa, koga niko nije vidio, ne znajući zašto su ga i čekali. Ako je smisao ove drame, čekanje na osnovu nekog ljudskog obećanja, zapravo neke vijesti da će neko doći, jer nije bilo ni obećanja, onda zaista zaslužuje tu popularnost. Zaista čekanje na ispunjenje ljudskih obećanja i nagovještaja, je apsurdno. Ja sam prošao nekoliko puta tu golgotu čekanja da mi neko ispuni ono što je obećao, Nikad neću zaboraviti, sve one tekstove koje sam smišljao da ću reći "tim gadovima" koji su me prevarili i koji me zavlače. Još kad sam na osnovu tog obećanja, pa makar on bio neko mnogo uticajan, bogat i moćan, ja nekom nešto obećao, uf, iz tog se pakla čekanja teško isčupati.
Vidio sam jednu stvar za ovih 40 godina mojega žurenja, da zapravo većinu svog života mi čekamo na nešto, možda čak 99 posto je neko čekanje, a samo 1 posto primamo. Često kad to dugo čekano primimo, to bude u vrijeme kad prestane euforija, kad se presjedne čekanje, kada nam i nije previše stalo. E kao da se tek tada kvalifikujemo da to dobijemo. Evo npr. juče baš razmišljam kako je kvalitet i jačina auta obrnuto proporcionalan našoj želji da ga posjedujemo. Kad sam nekad žudio za moćnom mašinom i brzim kolima kao dvadesetogodišnjak dobijao sam reno 4 i Aleko da vozim. A sad kada vozim mercedesa ili audija koje te ukopava u sjedište, ja ga mrcvarim. Sad nemam želje ni za kakvim adrenalinom, jer mi ga je svaki dan na poslu dosta, pa žudim za laganicom.
Ali opet skrenuh sa ove veoma interesantne teme, i lekcije koju i dalje učim. Zašto toliko frustracije i muke zbog čekanja. Najprije je to žudnja da se to nešto ili neko posjeduje. Onda je naravno i bojazan da nam uludo prolazi vrijeme, da nam prolazi život, pa smatramo taj period vremena izgubljenim, kao da su ga pojeli skakavci. Onda, ono što je još suptilniji jedan problem, je to što nas koji mislimo da sve možemo, da smo krojači svoje sudbine, da držimo svoj život u svojim rukama, to čekanje ponižava, ukazuje nam na našu bespomoćnost, udara nam po (po)nosu. A to već ne volimo. Ne volimo da priznamo, da stvari koje žarko želimo, nijesu u našoj aprehenziji, već da moramo, ili bi trebali, da čekamo da nam se daju kao dar, kao nezaslužena naklonost, kao znak ljubavi, kao milost.
E tu dolazimo do jedne nove teme, kada se gubi strpljenje, kada se stvari uzimaju u svoje ruke, kada se pokušava na prevarne načine doći do predmata naše požude, kada ulazimo u zonu manipulacije da bi ostvarili željeni cilj ili došli na mjesto autoriteta i vlasti, To je vještičarenje, ali o tome drugom prilikom.
Postoji samo jedno čekanje koje se isplati, a to je čekanje na Boga i ispunjenja Njegovih obećanja. Jer on nije čovjek da bi slagao. On je svemoćan i kadar da ispuni ono što je rekao. I kada on ne daje odmah kada ištemo, to nije zato što to neće, već zato što to nijesmo spremni da primimo. Pa nam ne daje ženu, dok nijesmo spremni za brak, ne daje nam funkciju dok nemamo jak karakter, ne daje nam novac dok ne znamo da njime gospodarimo, ne daje nam audi (kao meni) dok ne naučimo da ima i ona središnja pedala koja se zove kočnica.
A ja sam uvjek šibao po gasu, uvjek prebacivao iz druge u četvrtu, a sada razumijem da postoji i treća pedala koja se zove kočnica. Čekanje na prave stvari, trebalo bi da nas raduje, barem tako piše u Poslanicama patrijarha Jakova.
Pa danas sve češće osvešćujem sebi ovu stvar, da je čekanje značajan dio moga života, i da ga treba prihvatiti, da ne bi živjeli frustrirani i puni gorčine što nemamo sve što bi htjeli i što nam je potrebno. Da ne bjesnimo i ne "pucamo" što nijesmo gospodari svoje sudbine ili što ne možemo da kontrolišimo druge i da ih prinudimo na neko davanje ili činjenje od kojeg zavisi zadovoljština, pa makar nam to oni sto puta obećali pa slagali.
Radovati se čekanju tj. Radovati se cijelog života, a ne samo onda kada se prima ili uspjeva, može samo onaj u čekanju vidi smisao, a ne apsurd, vidi priliku da radi na svom karakteru i na svojemu srcu. Ispitivajući stalno sebe zašto želim to što želim? Jer krotost I strpljivost su preduslovi za neke visoke pozicije, preduslovi I a brak I djecu koju želiš, preduslovi i za veliko bogastvo i za slavu. Takvo čekanje nije Čekanje na Godoa, već Čekanje na Gospoda. I samo takvo čekanje ima svoj puni smisao, pa sam počeo i da ga nekako volim.

четвртак, 20. октобар 2011.

EVERGREEN (SKAKAVCI)

Nekoliko meni dragih ljudi, skromnih, vjernih u zadnje vrijeme je uspjelo da završi fakultet koji je dugo studirao, da dobije posao koji je dugo tražio, da dobije dijete koje je dugo čekano... Zašto je toliko trebalo da se čeka? Jesu li to godine koje su pojeli skakavci? Kao što smo umjeli to govoriti 90tih po zvučnom i simboličkom nazivu Pekićevog romana, dok sam bio još beogradski student na demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića. Jer mučno je čekanje, oskudica, neizvjesnost i nesigurnost.
Ko su ili šta su ti skakavci, o kojima je Pekić pisao? To je ona ista biblijska simbolika, simbolika Božije kazne za bezbožni narod. Kazne koja je došla na Misir, a o kojima su kasnije pisali Joel i drugi biblijski proroci. Gledao sam na televiziji kako to izgleda kada dodje milionska najezda skakavaca. Ogromni su, veličine ptice. Nebo se zacrni od njih. I kada slete na neko polje ili voćnjak, to je prava strahota, jedu bukvalno sve, i kada totalno opustoše polje, ta horda se podiže i ide dalje, ostavljajući za sobom pustoš i sivilo. Neobjašnjivo se roje u tolikom broju i lete kao vojska pod komandu iako nemaju nekog "cara" ili neku maticu, ali u krajevima gdje i sada nije neobična ovakva milionska posjeta, skakvci su simbol prokletsva, suda i kazne.
Ali ja volim jedan dio Knjige Otkrivenja, koja je jedna simbolička knjiga koja govori o zadnjima danima čovječanstva, i koja govori o ovim skakavcima. Da će oni biti pušteni da dodju da opustoše, ali da im je naredjeno da samo jedno ne smiju da diraju. Ne smiju da oštete ono što je zeleno, ni zelenu travku, ni zeleno bilje. Ništa što je puno životnih sokova, ništa što raste, ništa što je Evergreen!
A ko je Evergreen? Pa to su oni ljudi koji su kao drva usadjena kraj potoka, čiji korijeni sežu do podzemnih vodenih žila. Pa oni ne venu ni kada dodje pripeka, i kada dodju nevremana, pustoš i glad. Oni žive u mirnom puzdanju u Božije izbavljenje. Oni puštaju korene u dubinu i rastu u visinu, šire svoje grane u širinu. Oni donose plod i u vrijeme i u nevrijeme. To su oni koji se ne odriču Istine, koji stoje postojano, na koje se možeš osloniti, i koje ćeš naći na istom mjestu gdje ste se rastali. Koji ostaju vjerni kad svi ostali okreću glavu.
Oni imaju božanski imunitet na skakavce! To su oni koji su uvjek puni duha, oni koji su puni života, koji idu naprijed, koji se posvećuju za ostvarivanje svoje vizije i cilja. Takvi ne stagniraju, takvi se ne umaraju, takvi ne venu, kao lišće u jesen. Oni su zimzeleni, oni su evergreen. Oni imaju one iglice bora i smreče, pa ostaju zeleni u sred studeni. Njihovi listovi nijesu za skakavce i oni ih zaobilaze.
Ali htio sam još nešto reći, sa čim sam počeo ovu današnju priču. O tim ljudima koji su ostali vjerni u svim ovim krizama i koji su sa nadom čekali dan ispunjenja njihovih molitava i snova. I dočekali su! Htio sam da završim, ovu priču sa eshatološkim riječima prorka Joila, koji prije nekoliko hiljada godina, govorio o zadnjim vremenima, i koji nagovještava spasenje riječima: "Nadoknadiću vam godine koje su pojeli skakavci!".
I to se dešava, da vidim, da pravednici opstaju u sred nevolja, da izlaze punih ruka, da pobjedjuju, da u nekoliko dana ili mjeseci, ostvaruju ono što su godinama čekali, oko čega su se trudili. A kada dodje nagrada, kada se sve završi, dodje i ona neka vrste amnezije, pa se ne sjećaš svoje muke. Pa sve nevolje izgledaju kao voda Morače koja je protekla. I koja se više neće vratiti. Zaboravljaju se one godine zebnje zbog nemogućnosti zaposlenja. One godine tuge, jer su propadali pokušaji da se ostane u drugom stanju. I onda dodje to dugo čekano dijete, kao što mi je javio prošle nedjelje dobar prijatelj sa ponosom: "Dobio sam sina!". Onako punih usta, punog srca, poslije ko zna koliko pokušaja. Sve čekanje se zaboravlja, nadoknadjene su godine koje su pojeli skakavci. Pa kažeš, ovo je vrijedelo čekati!
Zato znaj prijatelju, da suša i pustoš, imaju svoje granice, imaju svoja ograničenja. Samo oni koji su evergreen, koji su zimzeleni imaju taj imunitet, i dočekaće svoju zadovoljštinu. Pa će naša sreća biti potpuna, i zaboraviće se sve ono loše, ostaće daleko iza nas.

уторак, 18. октобар 2011.

PODIGNI POGLED

Sad mi jedan dobar prijatelj ispriča jedan od osnovnih pravila koji važi za gradjevinske radnike visokogradnje. On je i sam investitor i bavi se završnim radovima na jednoj od najvećih zgrada na primorju. Reče kako radnici na vrhovima zgrada, koji prelaze preko skela, preko dasaka, ispod kojih je provalija od nekoliko desetina metara, pobjedjuju strah. Moraju da podignu pogled! Ne smiju da gledaju u provaliju ispod sebe, jer onda im se muti u glavi, onda se javlja nesigurnost u hodu, javlja se strah i fobije. Naprotiv, trebaju da dignu pogled, da se usmjere na posao koji treba da rade, tako uspjevaju da odrze mir i ravnotežu.
Zadnjih dana mi se desilo, da sam zbog razlicitih negativnih izvjestaja i informacija, za tren spustio pogled i odmah me je uhvatio nemir i briga. Postalo mi je jasno zašto je Bog Avramu, ocu vjere, govorio da podigne pogled i da prebroji zvijezde na nebu. Rekao mu je da koliko je zvijezda na nebu toliko će biti njegovih potomaka. I to mu je govorio dok je bio gotovo stogodišnjak, kada je umrla i zadnja varijanta da on postane otac, jer njegova žena Sara je već punila 90 godina, njena materica je bila potpuno mrtva. A Bog govori Avramu da broji zvijedze !?!
Pomislim koliko je to bilo Avramu, da broji zvijezde u mrkloj noći, povečerju njegovog života. Kako mu je bilo da pomisli sve što je stekao neće imati kome da ostavi. A Bog mu govori nekoliko puta da podigne pogled.
I to je to što danas i sebi i tebi želim da iznova kažem, da ne spuštamo svoje oči u glibež naših problema, naših nemogućnosti. Da ne gledamo kao Avram u svoje sasušeno tijelo i tijelo svoje ostarjele žene, već da pogledamo u zvijezde, da pogledamo u Nebo, da se ohrabrimo u obećanjima Onog koji može iz ničega sve da stvori, čitav univerzum.
Piše na nekoliko mjesta da se Avram ohrabri u Gospodu, da Mu povjerova, i to ga učini pravednikom i ocem vjere. Tako i ja večeras, gledam ovo zvjezdano Nebo iznad Podgorice, kao onaj radnik na vrhu gradjevine. Gledam u pravcu odakle mi stiže pomoć, odakle je moje pouzdanje. I to nije neka jednokratna stvar, ne, to je trajna radnja kao što je brojanje zvijezda, kao što je gledanje u pravcu onog što stoji danas pred tobom da završiš svoju gradjevinu.
Jer ovo je vrijeme kada mnogi padaju pored nas, sa naše lijeve i desne strane. Vrijeme kada se i ispod nas otvaraju neki ponori, koji se čine zastrašujući kao pogled sa vrha solitera, od kojih se mute pogledi, manta u glavi, gubi mir i ravnoteža. Jedini način za uspjeh, pobjedu i spasenje je da podignemo oči i zadražimo oči na Zvijezdi Danici. Dok ne svane i naše jutro, ne dodje novi dan, naše bolje sjutra!

BALTAZAR

Ne izbija mi iz glave crtani film Baltazar koji sam gledao za vikend. Priča je o jednom gradjaninu Martinu, koji je imao nesvakidašnji problem - niko ga nije primjećivao. Svima je pokušavao da skrene pažnju na sebe, mahao bi im, javljao se, pokušavao nešto da kaže, ali niko u gradu nije ga primjećivao. Čak ni neki pas kojem je lajao, ni ga primjećivao. Bio je očajan, i uputio se profesoru Baltazaru za pomoć. Čak ga ni on nije na vratima primjetio, tek nakon nekoliko zvonjava. Kad mu je ispričao svoj problem, Baltazar je odšetao po sobi i na onoj čuvenoj mašini, izbacio rješenje za njega. Dao mu je jednu lijepu knjigu, i rekao mu da je to Knjiga uspjeha. Kad je siroti Martin otvorio knjigu pred njim, ugledao je prazne stranice. Začudjeno je pitao profesora o čemu se radi. Baltazar mu reče, da svako mora ispisati svoju knjigu uspjeha.
Kad pišem ovaj blog, nisam imao ideju da pišem knjigu o uspjehu. Neke tehnike kako da zadobijemo sreću u 7 koraka i sl. Kako da pronadjemo idealnog partnera? Kako ostvariti svoje snove ili kako uspjeti?
Što više shvatam stvari u životu, sve manje cijenim uspjeh, u nekom kontekstu koji preovladava danas u narodu. Sve manje sam zainteresovan za uspjeh kao cilj, po meni je on više kao kolateral ispravnog življenja, kao posljedica i plod drveta našega života. Pa ako ispravan život živimo, ako su naši korjeni duboko u plodnoj zemlji, ako mi imamo ispravne motive, onda će i plodovi biti slatki i sočni. A ako nijesmo, onda će biti opori i gorki, pa i uspjeh izgledati kao Pirova pobjeda.
Draži su mi neki "neuspjesi" koji su me približili mojim komšijama i rodbini, nego "uspjesi" koji su mi donjeli neprijatelje i stres.
Ovaj Martin je ispisao svoju knjigu, time što je napustio grad, otišavši na neku planinu u orlovsko gnijezdo i sa jednim orlom je bacao aviončiće od listova one knjige. A u gradu, je nastala pometnja, svi su najednom uvidjeli da im nešto tj neko nedostaje. Nastala je pomama za tim nekim, koga i ne znaju kako izgleda, ali im je nedostajao i nastala je velika praznina. I da skratim, napravili su ogromni spomenik, ali nijesu znali kakav lik da stave, pa su na tabli ispisali da je spomenik podignut NEZNANOM GRADJANINU.
I to je to. Za nekog je uspjeh, ako se povučeš, ako prestaneš da se upinješ da se dopadneš svima, prestaneš da skrećeš pažnju na sebe, odeš i budeš sa nekim sa kim želiš da budeš. Mene Bog vodi na jedan način, pokazuje mi se put na drugi način, i imam uspjeha u nekim stvarima koje su meni važne, i ne mogu ti pomoći da nadješ sebe, te odgovore moraš sam potražiti, ja ti mogu dati jedan okvir, jednu Knjigu uspjeha, ali je ti sam moraš ispisati, ti si kovač svoje sreće. Možda si neko kao Martin, nebitan i neprimjetan, ali ako uradiš pravu stvar ako učiniš što trebaš da učiniš, dobićeš svoj vijenac, spomenik neznanom gradjaninu, a ja bi rekao NEZNANOM JUNAKU. Ako te ljudi i nijesu vidjeli, jeste Onaj koji može dati nešto trajnije od statue i spomenika, a to je vječno ime u knjizi života.

I poslije nekoliko godina, jednog dana, u Baltazarovu sobu, doletio je avioncic od papira. Kad ga je otvorio pisalo je
THANKS YOU
Martin

понедељак, 17. октобар 2011.

MOTIVACIJA

Puno pisem o promjeni nacina razmisljanja, promjeni stavova, o potrebi uvodjenja promjena u rijecima, mislima i djelima. A zapravo suštinsko pitanje šta nas to sprečava da udjemo u tu željenu promjenu. To je kao ono kad bi mi neko rekao da sam gojazan, i ja to vidim, ali nekako ne uspjevam da smanjim ishranu, da se aktiviram u nekim sportovima ili rekreaciji. Često kao da se izgovaramo, kažemo da nijesmo motivisani. To je iz razloga što imamo pogrešno shvatanje motivacije. Mislimo da će se jednog dana promjeniti naša osjećanja i da će to stvoriti motivaciju. A da će onda ta motivacija da rezultira nekom promjenom ponašanja, pa da će ta promjena ponašanja rezuultirati željenim učnikom. I tako prolaze dani, jedan za drugim, i ništa se ne mijenja. Mi čitamo dobre knjige, pratimo mudre izreke na FB, lajkujemo, osjećamo se dobro, ali to ostaje bez učinka. Mi bi željeli i voljeli da smo vitki, ali nekako ne uspjevamo da se motivišemo da smanjimo obrok.
To je zato što polažemo nadu u osjaćenja, a to ne donosi motivaciju. Motivaciju donosi promjena u djelovanju. Motivacija je više plod promjena u poanašanju, kao naprimjer ljubav i radost. Učinimo to nešto ispravno, i ako nastavimo u tom pravcu, dolaze rezultati, dolazi plod, dolazi ljubav prema tome, dolazi radost, i onda smo motivisani za dalje. Promjene pošanja donose promjenu stavova. Kada nekome ukazujemo na njegove greške u stavovima, pokazujemo tako što mu ukazujemo na greške u njegovom ponašanju. Tako djeci trebamo korigovati ponašanje, pa će se i njegovi stavovi i motivacija izroditi kao plod ispravnog ponašanja. I to treba istrajavato, jer samo uzastopno ponavljanje ispravnih aktivnosti donosi promjenu stavova i donosi motivaciju da nastavimo dalje. Isus je na početku svoje službe na zemlji, objašnjavao svojim učenicima ovaj princip riječima: "Od Jovana Krstitelja na ovamo, carstvo nebesko (čitaj: mir, radost, ljubav) silu trpi i siledžije ga zauzimaju". To znači da se moraš silom natjerati na ispravno ponašanje, a onda ćeš vidjeti kako dolazi motivacija. Tako primjer sa početka, kad se natjeraš da smanjiš obroke, da ideš na neku rekraciju, u početku je teško, osjećaš jaku glad ili upalu mišića, ali ako istraješ i nastaviš dalje, osjetiš kako glad možeš da kontrolišeš, kako ti čak prija, prija ti i blaga upala mišića. A onda kad vidiš kako kilaža spada, kako se osjećaš dobro, osjećaš neku snagu i lakoću, i dišeš punim plućima poslije treninga, onda raste motivacija.Pa ono što ti je nekad bila težina, napor i gnjavaža, postaje zadovoljstvo bez koga ne možeš. Moj brat bilduje već 20 godina, i on bi ovo mogao da potvrdi, koliko mu je nezamisliv dan bez dizanja tegova, dan bez napora, bez slatkog bola u mišićima, bez znoja. Hoću reći da ne trebamo čekati sjutra, čekamo neko bolje vrijeme, neko bolje raspoloženje, koje nikad neće doći. Zato danas, ako osjećaš da ti raste želja za promjenom, odluči da se pokaješ, da se izmiriš, da kreneš dalje, da kažeš DA Životu, da kažeš da Istini i kreni ispravnim putem. Ako to činiš uz veliki napor, ako se ne osjećaš kadrim da podneseš taj teret, ako se ne osjećaš pozvatnim da učiniš tu veliku stvar, pozivam te da zanemariš svoja osjećanja, da znaš da upravo si tad taj "silnik" koji može da zadobije mir, radost i ljubav. Znaj da upravo onda, kada nema euforije, kada nema neke motivacije, a ti ipak činiš ono što treba da činiš, e onda si na pravom putu, na korak od rezultata, na korak do cilja, na korak do pobjede. A kada počneš sa pobjedama, kada ti one udju u krv, kad se navučeš na pobjede, nema bolje motivacije od toga. Onda ideš iz pobjede u pobjedu, iz slave u slavu, i ne gubiš entuzijazam.

субота, 15. октобар 2011.

INDIVIDUALIZAM

Sve što u zadnje vrijeme čitam na internetu, na nekim društvenim mrežama, pa u nekim kulturnim dodacima i knjigama, moze se obuhvatiti definicijom "sekularni individualizam". Ali da ne teoretišem, to je filozofija "biti svoj". Nemam protiv ništa stava da moramo naći sebe, da ostvarimo sebe kao ličnost, da svoju individuu izgradimo. Da budemo ono što jesmo, da se ne pretvaramo, ni da smo bolji, niti gori. I sam sam dosta pisao u ovom blogu o tome. Ali bojim se da pretjerivanje u ovom pravcu, što vidim da je postalo dominantno razmišljanje naše i mladjih generacija, je pogubno. Jer sagledavati svijet kroz jednu ovakvu prizmu, u kojoj smo mi centar univerzuma, je potpuno pogrešan ugao. Mislim da smo svi malo traumirani od onog socijalističkog kolektivizma, "pioniri maleni, mi smo vojska prava", "omladinski savezi", KUDovi i slična udruženja, partije, nacionalne i vjerske pripadnosti. Pa smo ostavljajući socijalizam, pomislili da treba poništiti i sav kolektivizam koji je svojsten, rekao bih nasušno potreban, čovjeku. Jer ni jedan čovjek nije ostrvo. Jer ni jedan čovjek nije Robinzon Kruso. Ni jedan čovjek nije Guliver medju liliputancima. Bojim se da smo otišli predaleko u svom individualizmu, pa zaboravlaljamo kakve blagodeti i prednosti donosi pripadnost nečem tj nekom. Da ta pripadnost nas ne poništava, već naprotiv da nas ostvaruje kao ličnosti.
Primjera radi, koliko je važno naše prezime, tj. pripadnost nekoj užoj ili široj porodici!? Mislim da pocjenjujemo taj lokalpatriotizam i ljubav prema svome mjestu, svojemu gradu. Ja volim taj urbani kolektivizam kao npr. "Zabjelo Republika" i sl. Koliko smo samo osiromašeni, što nema radnih akcija, Gorana, izvidjača, pionirskih organizacija, sekcija. Mislim da postajemo siromašni sa ovim individualizmom koji je u trendu. Malo se igraju djeca, malo se družimo na nekim igrama, manifestacijama, praznicima (prvomajski uranak, logorske vatre za 4jul i sl), vašarima, feštama... I ovo sto se dešava je nekako je sve komercijalnog karaktera, svaka fešta ili neka ....ijada (maslinijada i sl) sve je nekako postao biznis. Da ne pričam o pripadnosti naciji ili manjinskom narodu, dobilo je neki potpuno pogrešan atribut i smisao. Kao da je bitno da se od nekog razlikujem, valjda je bitno kome pripadam! U tome se radi. Bitno je gdje se osjećamo kao svoji medju svojima. U onom divnom psalmu car David počinje radosno da pjeva i kaže: "Obradovah se kad mi rekoše, ajmo u Dom Gospodnji". Ta radost koja dolazi, kada se skupljamo, kada hitamo u Crkvu. Ta sabornost naroda je divni doživljaj, osjećaj da smo zajedno, da smo skupa, da pripadamo Istome. Taj individualizam, koji sam posmatra svijet po svojoj mjeri, kao neku natalnu kartu u čijoj smo sredini mi, a oko nas leti sunce, mjesec i zvijezde... A istina je već vjekovima poznata, da zemlja (čitaj Ja) nije centar kosmosa. Ne kruži sunce oko nas, niti izlazi i zalazi zbog nas. Već sunce je centar sunčevog sistema, pa ostale planete kruže oko njega. Mi smo dio tog sistema, Izvor svjetlosti i života je u centru. “Biti svoj” tako lijepo zvuči, ali je nažlost velika besmislica. Ne možemo ni sačuvati svoj život od prolaznosti, ni svoje imanje od propadljivosti. A ako bi ga i mogli sačuvati od nekog drugog, on bi nam malo šta vrijedilo, posebno ne tamo kuda smo krenuli.

STANI U PROCJEP

Nasavicu u istom pravcu. Stajanju na "strašnom mjestu". Kad staviš "glavu na mjestu gdje neko ne bi stavio nogu", kako mi je rekao jedan uspješni biznismen prije 5 godina. Ali pišući tekst o Dolini blaogslova, dodje mi jedan stih, koji govori o jednoj potrebi koju ima Bog. Zvuci cudno, čak kontradiktorno, kako može Bog koji ima sve, koji jeste sve, koji je potpun, potpuno radostan... da ima odredjenu čežnju. Pa mislim da ipak, iz ogromne svoje ljubavi prema čovjeku, ona vapi kao što majka čeka svoju zabludjelu kćer da joj se vrati. Kao što otac tuguje za buntovnim sinom. Zaista sigruran sam da Gospodnja radost nije potpuna dok se svi ne spasu, dok mu se sva njegova djeca ne vrate, kao što kokoška juri svoje piliće, da zagrli i da ih utješi i poljubi. Postoji ta jedan nesklad, taj jedan procjep, kao rana koja zjapi na srcu Očevom, koja krvari. Ne vjrujem da se naš Bog totalno radostan dok gleda naše stadanje. To je kao jedan procjep, kao jedan klanac, koji razdvaja dva svijeta, koji razdvaja nebo i zemlju, koji razdvaja život od smrti. Zato postoji ta molitva to neko traženje od samoga Boga, koji kaže "Ima li čovjeka, imali posrednika, koji bi mogao da stane u procjep..? Ali ne nadjoh nikog!?!"
To mi se osvjestilo ovih dana, koliko je potrebno da ima ljudi koji bi bili odvažni da udju u onaj procjep, u ono grotlo koje se otvara, kada dodje grijeh, kada dodje do raspada, kada dodje do svadje, kada dolazi do razlaza i razvoda. Da ima ljudi i vodja kao što je bio krotki Mojsije, koji je ušao u takav rascijep, stajao izmedju Boga i Njegovog naroda koji se otrgao, i molio ispovjedajući grijehe svoje i njegovih sunarodnika, tražeći milost. I dobijao to što je tražio, jer je i Bog dobio što je tražio. Koliko je važno da ima danas onih koji su spremni da stanu u te kamene rascjeline, na mjestima gdje zemlja puca, puca ekonomija, na mjestima gdje se izmiče tlo pod nogama, gdje se postavljaju granice, gdje nastaju podjele, gdje se stvaraju razlike i diskriminacija... Ali ne nadjoh nikoga! Samo je Jedan koji se odvažio, koji sišao da bi se uzdigao, dao sebe na žrtvu, da mu se tijelo polomi, koji je ušao u taj procijep izmedju Boga i ljudi, da spoji dva svijeta u jedno, da od dvoga napravi cjelinu. I u tome je čudesnost našeg Boga, za razliku o svih bogova koje istorija veličala. Svi ovi bogovi su silni, strašni; svi su lijepi i snažni. Svi bogovi su mudri i vladaju. Svi besmrtni i stoje u vječnosti. Ali samo se Jedan, postao kao mi, postao sluga iako je trebalo da ga svi uzvisuju. Samo je jedan postao smrtan, samo Jedan bio kušan svime što nas snalazi, samo Jedan bi biven, prezren i odbačen od ljudi, vičan bolu i patnjama. I ono što je zbunilo čitav univerzum, sve andjele na nebu, sve ljude na zemlji, pa i samog Djavola, kada je naš Bog postao grijeh. On ponese na svom ranjenom tijelu u prepukom srcu, sve naše slabosti, bolesti, prokletstva. Od Njega je i sam Otac okrenuo glavu. Sišao u smrt, do dna pakla. To je po meni najvleičanstvenija slika Božij. To je Njegovo najsvetlije ime. Isus Hrist. Koji je stao u procjep i postao posrednik za svu vječnost. Takvu osobinu nema ni jedan bog za kojega znam. Sa njime se mogu uporediti kad mi je teško, kad sam odbačen i prezren. Znam da je prošao sve što mi se dešava. I kada sam u procjepu, kada mi je glava u torbi, kada je provalija ispod mene, mogu da znam da sam na najsigurnijem mjestu tj da sam na Njegovom mjestu, na mjestu gdje treba biti i gdje je Njegova volja. Da stenem u rascijep!

DOLINA BLAGOSLOVA

Ne znam koliko od vas neko zna pricu o Dolini blagoslova koja se nalazi u Izraelu? Zapisano je u knjizi kraljeva izraelnskih kako je ova dolina dobila ovo divno ime. Mozda bi na prvi pogled mogli pomisliti kako je to neka divna poljana prepuna predivnog poljskog cvijeca, sa nekim predivnim jezercetom, kraj kojega niče naljepše voće, u kojoj je divna mala kućica u kojoj jedna porodica živi srećno u harmoniji. Ali nažalost ili srećom nije. Priča o ovoj Dolini počinje strahovitom krizom i ratom koji se približavao Judejcima. Tri okolna naroda koji su inače bili u lošim odnosima, napravili su dogovor i ulogorili su se na granicama u jednoj Dolini koja je imala topografske, taktičke i strateške karakteristike bojišta, nadomak klanca koji su držali Judejci. Pobjedom neprijetelja na ovom polju, otvorio bi se put za potpunu okupaciju. Pravedni Kralj Josafat, zavapio je Bogu u sred ove krize. I dobio je Rijec da treba da DODJE i da STANE na bojno polje, i da ce vidjeti kako ce ga Bog izbaviti. I dok su Judeji stizali na Bojno polje, slavili su Boga, udarali u bubnjeve i trube, dok su Stajali pred neprijeteljem, desilo se da su se ona tri naroda, odnosno tri vojske izmedju sebe posvadjale, pobile do zadnjeg. Josafat i citav narod mogli su da dodju i da pokupe plen koji je bio tako velik, da su zbog toga i ove velike pobjede nazvali tu Dolinu blagoslovnom.
E to sam mogao i sam ovih dana osjetiti, mogao razumjeti, da se najveći blagoslov zapravo krije na bojnome polju. Važno je ne pobjeći, važno je doći u sred Doline, u sred borbenog polja. Presudno je to postojano Stajanje, slavljenje Boga u sred krize, u sred velike bitke koja se sprema. Koliko sam puta samo mogao da doživim da je dobitak sakriven u sredini nekog konflikta? U tome se sastoji razlika izmedju onih koji imaju pobjede, koji plene neprijatelja, koji zadobijaju blagoslov. Razlika je u onoj spremnosti junaka koju Njegoš opisuje riječima " ... i na strašnom mjestu postojati." To "strašno" mjesto, to mjesto sa kojeg bi svako želio uteći, sa kojeg bi se svako želio prije kukati a ne slaviti Boga, e to je mjesto Dolina blagoslova. Blagoslova za one koji ostaju, za one koji postojano čekaju izbavljenje. Izbavljenje koje je došlo. Izbavljenje koje će opet doći!

петак, 14. октобар 2011.

PREZAPOSLENOST

Danas je padao grad nekih deset minuta kod nas u Doljanima, velicine lješnika, ali uz takav jak vjetar i u ogromnoj kolicini kao da je neko lopatom nabacao. Sve ze zabijelilo za par minuta. Sjetih se one čuvene priče o 10 zala koje je Bog u vrijeme Mojsija pustio na Egipat, kako bi oslobodio svoj narod iz ropstva. I umjesto da je Faraon već poslije nekoliko pošasti koje su se desile, pustio narod da ode u obećanu zemlju, njemu je otvrdnulo srce pa je počeo da ih dodatno iscrpljuje radom, pa na sav onaj ropski rad pravljenja cigli, dodao im je i skupljanje slame uz istu normu koju su morali da ispoštuju. Pa su Izraelci čak počeli da se bune na Mojsija i na Boga, po sistemu "nemoj nam više pomagati i spašavati samo nam biva još gore".
Ova me je priča inspirisala jer veliki broj mojih prijatelja u ovo tesko vrijeme krize, kuburi sa poslom. Tesko se dolazi do dobrog posla, ali kad se do njega dodje postoji drugi problem - Prezapošljeni su. Ne govorim o workoholicima, ne govorim ni o ambicioznosti, ne govorim ni o prezaposlenosti kao nacinu da se pobjegne od stvarnosti, od nekih emotivnih i porodicnih problema. Postoji jedna vrsta prezaposlenosti, koja se manifestuje kao jednom oblik duhovnog ropstva, tačnije terora. Postoji jedna vrsta prezapošljenosti koja nije naš izbor, već prisila. Ta prisila naravno može biti fizička, prod pretnjom narušavanja egzistencije, gubitka života i slično, ali to je lako uočljivo, to je zona krivicne odgovornosi i tu nema šta dodati. Mislim o drugoj, perfidnijoj vrsti prisile koja se odnosi na neke duševne sveze, emocionalne prirode. Kako je prepoznati? Kako je pobijediti? Mislim da je kvaka i rješenje sakrivena u onoj priči sa početka. Na sve pogrešne sisteme i odnose, zasnovane na nekom sebičnom interesu, zasnovane iz pogrešnih pobuda i motiva, dolazi neka vrsta pritiska Božijeg. Čak sam spreman ustvrditi da je i ovo krizno okruženje jedna vrsta takvog pritiska na sve one odnose koje su neodrživi, koji su zasnovani sa nekim koruptivnim elementom, pa su grešne obije strane, i ona koja daje i ona koja uzima. I ono sto sam shvatio, da kad počinju krize, kada počinju da se drmaju temelji takvih sistema, dolazi do prezapošljavanja. Dolazi do iznurivanja jedne od strana, da bi se od nje izvukao maksimum, da bi se održala kontrola, da bi se konačno osujetio svaki pokušaj oslobodjenja. Upravo strana koja želi da se se pokaje, koja želi da prekine bilo koji zavisnički odnos, bilo to dužnicko-povjerilački, bilo neki emocionalni ili neko pogrešno obećanje itd počinje da trpi teror prezapošljenosti. Rastu zahtjevi, rastu očekivanja, rastu ucjenjivanja, rastu prijetnje. Taj govor možeš lako prepoznati, jer se čuje "Ti moraš ovo!... ti trebaš ono!... Razočaraćeš me ako!... Ne trebaš mi ako!" Itd itd, Za mene prezapošljenost u ovom smislu jedan je od sigurnih znakova, da je došlo vrijeme da se raskidaju takvi odnosi, da se izlazi iz takvih sistema, da se oslobadjamo takvih sveza. Prezapošljenost tj. Povećani zahtjevi, pritisci i očekivanja,obaveze, je jedan od signala, da se "terorista" pod velikim pritiskom, da gubi konce, da mu se ruši sve kao kula od karata. Znak da je krenulo na njega 10 zala, kojima neće moći odoljeti. A ono što sam mogao učiti iz ove priče o Mojsiju, da je on bio istrajan, strpljiv ali pokazujući aktivnu rezistenciju prema svim ovim pritiscima. Važno je znati, da kada se dešavaju ove stvari, da je vrijeme za izlazak, da je vrijeme za promjene, da uskoro pada onaj koji maltretira. Ne treba osudjivati one koji ti žele pomoći, koji žele da te izvuku iz tog zavisničkog odnosa, samo zato što raste pritisak na pri početnim pokušajima da se oslobodiš. Prezapošljenost je neka vrsta negativnog vodjstva, koja nas ne treba obeshrabriti, dezavujisati, već učvrstiti u odlici da se napusti taj sistem, taj ugovor, taj odnos koji je problematičan. Pa ma od koga da dolazi, možda su to naši dojučerašnji prijatelji,idoli, ljudi od autoriteta, trebamo imati neku vrstu postojane rezistencije, odnosno otpora, jer brzo stiže oslobodjenje.

уторак, 11. октобар 2011.

PROMJENA PERSPEKTIVE

Vidjeh se sa jednim prijateljem prije nekoliko dana, podijelio je sa nama jedno interesantno iskustvo, koje je imao dok je ljetos bio u Americi. Dok se vozio kolima gledao je visoke zgrade grada ka kojem su išli, i najednom kao u duhu, došlo je do promjene perspektive, kao da se ogromnom brzinom približavao jednom soliteru, dok nije skoro došao licem tih do zida, kada više nije mogao da vidi ništa.
Pričali smo upravo o tome, da često moramo promijeniti perspektivu da bi mogli sagledati stvari oko nas. Često smo tako daleko od problema, bavimo se visokom politikom, filozofiramo o krupnim svjetskim dešavanjima, umjesto da se približimo i da udjemo u suštinu stvari. Potreban nam je mikroskop da bi saznali da postoje bakterije i virusi koji razaruju organizam, koji donose bolest, pa od onih malih i nevidljivih elemenata, nastaju čitavi porobelmi, koji ugrožavaju sistem ili neki organizam.
A sa druge strane, čini da smo se toliko udubili u neke probleme, kao kad bi se nabio licem u tu veliku zgradu. Pa je ispred nas neko crnilo, neki zid. I onda ne vidiš ništa, ništa ti nije jasno. Zato posebno za one velike i važne stvari moramo se izmaći, moramo napraviti distancu, da bi mogli sagledati čitavu jednu gradu, čitavu jednu mrežu, koja se plete.
Sjetih se, kad sam prošle godine bio na dužem putu u Švedsku, da kad sam se vratio, doživio takav izliv ljubavi od svoje žene. Valjda tek kad sam se malo odaljio, nešto je u njoj shvatilo, koliko nam je dobar brak, kakav sam ja muž. Prosto da ne vjeruješ, druga žena :-))) Ja rekoh, dje ne znadoh da davno otputujem malo, hahaha.
Ali zaista izgleda tako, da tek kad neke važne stvari koje su nam bile u životu, neki nama dragi ljudi, kada se odalje od nas, kada ih možda izgubimo, vidimo koliko su nam bile važni. Kolike su to zgrade od ljudi bili, da su u njihovom srcu mogli sigurno živjeti mnogi.
Zato budimo trezveni, pa danas promjenimo perspektivu, pa se udubimo u problematiku, da bi saznali uzroke nekih bolesti i slabosti, ali takodje izmeknimo se za neke važne stvari koje su u našem životu, koje možda pocjenjujemo, pa budimo objektivni, i sagledajmo njihovu pravu veličinu, da kasnije ne bude kasno i da nam ne bude žao, kad bez toga i njih ostanemo.

понедељак, 10. октобар 2011.

SKROMNOST - PRISTATI NA MANJE?

Vaspitavan sam da je skormnost vrlina. Posebno u ovo vrijeme džet seta, bahatih i razmetljivih zvijezda, upoznati skoromnu osobu svakako je osvježenje i privilegija. Biti umjeren, biti odmjeren, a ne nezajažljiv, prembiciozan, pohlepan, danas je velika vrlina. Nadjoh jednu divnu izreku od Voltera: “Jedina vrlina kojom čovjek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.” Ali nažalost danas preovladava uvjerenje da skromnost je znak slabosti, ili čak gluposti. Posebno kada su muškarci u pitanju, negdje sam pročitao da žene ne vole skromne i skrušene tipove, i da čak smatraju da je to mana. A da muškarci, ipak više cijene skormnost kog žena, više nego neku razmetljivost i bahatost. Ipak smatram da pitanje skromnosti, posebno one hrišćanske, nije baš tako jednostavno. Kad vidimo one likove na ikonama, sa nagnutim glavama u jednu stranu, koji se pokazuje kao mučenici, nekom skrušenom položaju, meni ne djeluju prirodno. Da bi malo problematizovao pitanje skromnosti, napisao bih par riječi o lažnoj skromnosti. To je ona skromnost, više neka skrušenost, kada dobijemo poklon, pa kao femkamo se, a milo nam je. Ili kad dobijemo kompliment pa se zacrvenimo. To nije po meni skromnost.
Mislim da prava skormnost mora da uključuje samopoštovanje. Jer skromnost može da posjeduje samo onaj koji je svjestan svoje vrijednosti i duhovnosti. Zar prava krotost ne podrazumjeva izuzetnu snagu, koja je kontrolisana? Zar onaj koji je slab može da bude krotak? NEma logike, zar ne? Tako i prava skromnost, po meni, podrazumjeva svijest o talentima kojima smo obdareni, ali sa jednim stavom da su nam Bogom dani. Ali sve ovo sam počeo da pišem o jednoj vrsti lažne poniznosti i skromnosti, koja je zapravo prikriveni oblik nevjere. Često kad odustajemo od vjere u čudo, vjere u pobjedu, pravdamo to svojom religioznom skrušenošću, kao “To nije bilo za mene! Nije volja Božija! Ja sam zadovoljan i sa ovim što imam! “Ko hoće veće izgubi ono iz vreće!” “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani!” i sl. Sve više shvatam da Bogu jedino vjerom može neko ugoditi. I osnovno pitanje je “Do koje mjere si spreman da ideš sa NJim?”. Šta tvoje i moje srce vjeruje? Koliko ja razumijem stvari, jedino naša (ne)vjera čini Boga lažcem. Pa sve ono što stoji kao obećanje, da ćemo biti zdravi a ne bolesni, da ćemo biti glava a ne rep, gore a ne dolje, plodni a ne besplodni, zavisi od nas i jesmo li spremni vjerovati. A kad ne vjerujemo, nego filozofiramo, onda činimo Boga lažovom, kao da sve ono što je obećao, nije ispoštovao.
Zato nema skromnosti u duhovnim stvarima! Ako je ima onda je zaista to glupost. Zadovoljiti se sa nekim malim bogom, je mana po meni. Zadovoljiti se sa nekim bogom, koji je nemoćan da pomogne, je maloumno. Zapravo, čini mi se da Bog vapi za običnim i svakidašnjim ljudima koji imaju neobične i nesvakidašnje ciljeve i očekivanja. Koji su spremni sa idu dalje, da idu dublje, da idu više! Koji izazivaju i Boga i ljude na čudo, na nadprirodnu intervenciju. E takvi mogu da budu skromni ako hoće. Takvi neće tražiti izgovore u skromnosti i skrušenosti.
Ta neka vrsta religioznosti kada se ljudi odriču sile Božije, a oblače se u nekakvu skrušenost, najcrnja je tama koju ovaj svijet može da upozna. To nije vjera, to je nevjera. Taj lažni stav poniznosti, je zapravo prikriveni oblik samopravednosti i ponosa, koji govori “Pa mi smo ipak samo ljudi! Od krvi i mesa! Slabašni i grešni!”. Pristati na manje, od Njegove savršene volje, je zapravo najveći grijeh koji se može učiniti protiv nas samih. Da naše slabosti ne budu opravdanje za neuspjeh, jer je pravi uzrok zapravo leži u našoj nespremnosti da krenemo ka onom u šta bi trebalo da vjerujemo. A to nije ništa drugo do prezir prema žrtvi koja je za nas plaćena. Pa što se onda crvenimo kada dobijemo poklon ili pohvalu?
Budimo skromni u nekim zahtjevima prema drugima, u nekim zahjevima prema onima koje ne volimo. A tražimo sve od Života, tražimo sve od Boga, dokučimo svoje granice i prevazidjimo ih.

недеља, 09. октобар 2011.

TREBA MI SOBA

"Treba mi svet,
otvoren za poglede,
otvoren za trcanje.
I treba mi soba,
da primi pet hiljada ljudi,
sa dignutim čašama!" EKV 1986-1988

Pamtim i ne zaboravljam moje srednjoskolske dane, moja traženja, moj vapaj za smislom i svrhom. Te osamdesete godine, kažu neki istoričari su možda i najsretnije godine koje je čovječanstvo u nekoliko zadnjih vjekova imalo,. Nikad nije bilo veće blagostanje i mir u svijetu. Najmanje je ratova zabilježeno u toj deceniji. Mi u Jugi, sanjali smo neki san, osjećali dolazak nečeg novog, nama neznanog. Osjećali smo snagu promjena u našim glavama, promjene u društvu, rastanak sa komunizmom. Pjevli smo ove pjesme EKVa sa nekim titrajem u stomaku. I muzika 80tih je po meni neprevazidjena i danas.
I veoma dobro smo se provodili, kao pred rat, što su neki govorili. Najrodnije godine su predratne. Primao sam ogromnu platu, zivio u navećim centrim tadašnje SFRJ, Sarajevo je bilo evropski grad osamdesetih, Zagreb i Beograd su se budili. Na ulicama krajem osamdesetih je bilo tako živo, tako uzbudljivo, da to ne mogu ni da opišem. Ali sve to nazalost nije se najbolje završilo. Stigle su 90te, koje su uprljale krvlju sve naše snove iz 80tih.
Dovešću u vezu stihove sa početka sa jednom poznatom starozavjetnom pričom o proroku Iliji na gori Karmel. Na njoj se našao u svojoj krizi u svojemu strahu, bežeći pred otvorenom pretnjom zle kraljice Jezavelje. Sakrio se u pećinu, na kraj svijete, odmah poslije najveće pobjede koju je jedan prorok mogao da ostvari. Uspio je da dovede pred izazov sve lažne proroke onog vremena, koji su poštovali idole svojih susjednih naroda, koje su obožavali i vodje njihovog naroda. Uspio je da u jedan dan pobije 840 lažnih sveštenika. Mnogo uspjeha, ali zbog umora i pretnji, upao je u tešku depresiju. Jer je mislio da je sam, da jedini on revnuje za Boga, i za svoj narod. Da jedini on traži Boga da su svi ostali otpadnici.
Ali dolazi mu Bog u sred njegovog očaja, i pita ga "Šta ćeš ti tu Ilija?!?...", i na Ilijin samosažaljevajući odgovor i jadikovku, otkiva mu da u Izraelu ima još sedam hiljada ljudi koji nijesu savili koljena pred Idolima, da Bog ima svoje izabranike, "ostatak Izraelov" koji će se spasiti.
Često proroci, ljudi koji vide dalje, koji mogu da osluhnu huk onoga što dolazi, mogu da zapadnu u zamku u koju je Ilija upao, pa vjerovatno i Milan iz EKV, u ovoj pjesmi BUDI SAM. Da pomisle, u svom ponosu, da su jedini, da ih niko ne razumije, da su jedini pravedni, da osjete samoću u svom dubokom otkrivenju, u svom velikom uspjehu, da tako upadnu u ponor depresije.
Duboko sam siguran da postoji tih "sedam hiljada ljudi, sa dignutim čašama", ljudi koji nijesu poklekli, koji nijesu odustali, koji su spremni da vjeruju, unatoč i uprkos svemu. Postoje izabranici u tvom i mom gradu, koje nijesi vidio u svojem ponosu. Ljudi koji se nijesu odrekli istine i milosti. Zato pjevam da mi treba ta Soba, da primim sve njih, da znam i da znaju, da nijesmo sami, da u svakom mjestu postoje oni koji su slični. Sliačan se sličnom raduje. Bezdan bezdana doziva. Dubina dubinu priziva. Zato hajde dase okupimo, da slavimo, da pjevamo, da se radujemo. Da podignemo čaše, jer imamo samo jedno piće, krv Jagnjeta Božijega. Treba mi zajedništvo sa istomišljenicima, treba mi Soba u koju bi ih sve zagrlio I pokazao koliko mi trebaju. Hajde da se družimo, da se medjusobno čuvamo, da se tješimo... jer u ovom svemiru, mi nijesmo sami, imamo jednog Roditelja, jednu kuću, jednu domovinu, jedno Sunce koje nas grije i osvjeljava put. A Nebo je naša domovina. Ali treba mi samo jedna soba, tu u mome gradu. I to danas, ne sjutra.

субота, 08. октобар 2011.

LJEPOTA JE U OKU

Sretoh jednog starog poslovnog partnera i prijatelja poslije nekoliko godina. U medjuvremenu je prosao medijsku golgotu, smjenu sa funkcije. Ali uspio je da se vrati na isti polozaj, mada bi rekao da je to sad jos vise mjesto, jer je sve to sto ga je lomilo zapravo ojacalo, mnogo je smireniji, sigurniji i mudriji. Ostali smo u neplanirano dugom razgovoru o svemu sta je prozivio. Ali zapamtih jednu recenicu sa kojom je zapoceo razgovor. Kako je u tom intermecu skoro 4 mjeseca bio bez posla, krenuo je na neki put za Srbiju autom, ali isao je preko Zabljaka, gdje je nocio, i ujutru odmoran nastavio preko Pljevalja. Kad najednom, priča on, streknu se, pogleda oko sebe svu ljepotu Jabuke, neka radost ispuni njegovu dušu, i on razumjede da je poslije neznam koliko godina i decenija rada, trke i jurnjave, stresa, zapazio ljepotu prirode oko sebe, po prvi put neki mir ispunio njegovo srce.
O tome zelim danas da pisem, jer ljepota je u oku onog koji posmatra. Sta ti znaci sto ta Ljepota postoji, svuda je oko tebe, ako je ti ne vidiš, ako tvoja duša prebiva u jednoj drugoj stvarnosti, koja je puna dnevnih obaveza, konflikata, razvoda, oskudice, prevrata i td.
Isus je govorio da ako je naše oko svijetlo, da će biti svijetlo i čitavo naše biće, a ako je tamno naše oko, kolika li je tek tama u nama!?! Tako da na istu stvarnost, ti i ja možemo različito gledati, da ista dešavanja u tebi bude mir i radost, a da mene deprimiraju i bacaju u očaj. Moj prijatelj je desetine puta prolazio pored Jabuke, ali je tad prvi put zapazi njenu ljepotu. Jabuka je ubjek bila tu, uvjek ista, čista i predivna, jedino što se izmijenilo je bilo oko mojeg prijatelja. Prvi put je njegovo oko bilo podignuto sa zemlje, sa raznih problema koje su ga godinama zaokupljale, prvi put je mogao da vidi taj drvored, prvi put je udahnuo duboko planinski reski vazduh, prvi put imao malo vremana za sebe I za jednu drugačiju dimenziju života. Čini mi se da nas neki životni lomovi ipak uče nečemo korisnom. Da bi upoznali šta sup rave životne vrijednosti.
Jedan starozavjetni psalmista, svirajuci na cimbalu i psaltiru, pjeva jednu cudesnu pjesmu i kaže: “O Gospode, prepuna je zemlja slave Tvoje!”. A to je bilo vrijeme konstantnih ratova, borbe za državu i slobode. Ljudi su bili u velikoj nesigurnosti I gladi. Slično kao i danas, kada su svuda oko nas vijesti o prirodnim katastrofama, gladi, ekonomskim krizama, previranjima... A taj cudesni psalm pjeva o ljepoti, o slavi koju vidi na svaku stranu. Koju je to ljepotu mogao da vidi ovaj Božiji čovjek? Koja je to ljepota koja nam izmiče, a stoji nam tu ispred nosa? Nije to, ljepotu je u oku psalmiste, njegovom shvatanju veličine milosti Božije, čudesnoj ljubavi prema čitavom stvorenju! Tako dok mi možda očekujemo da se to nešto lijepo desi, I da to nešto dodje u naš život, bojim se da gubimo dragocjeno vrijeme, jer ljepota stanuje u mom i tvojem oku. Stanuje u našem poimanju života I nas samih.
Ali kad pričamo o ovome, po meni je suštinsko pitanje, kako gledamo na druge ljude? Jer ako I ima onih koji uživaju u prirodi, koji vole životinje I ZOO parkove, čini mi se da sve manje vidimo ljepotu u drugim ljudima. Majstori smo da druge ocrnimo, da im nadjemo mane, mane u izgledu, mane u ponašanju, mane u onome što govore I što rade. Svoju iskričavost treniramo na drugima, pa smo brzi da omalovažimo tudji izgled, oblačenje, navike, običaje i dr. A ljepota stanuje ispred nas, možemo li obratiti pažnju na to lijepo što krasi naše bližnje? Kao ona planina Jabuka, neki ljudi žive oko nas, u kojima ne sagledavamo ljepotu, u kojima ne gledamo na ono dobro, na ono pozivitno što ih krasi i što čine. Ako bi mi promijenili naše oko, podigli oči sa patosa, uvijedjeli bi ljepotu, za koju nijesmo znali da postoje. Znam jedan, sada već bračni par, koji se mnogo voli. TO su bili ljudi koji su se znali godinama I družili, proveli mnogo vremena tražeći svoje životne saputnike I ljubav. Dok Im se jednog dana nijesu otvorile oči, otvorile mogućnost da sagledaju ljepotu, i ugledali su ljepotu jedno u drugome, kraj koje su prolazili godinama, koju su čak pocjenjivali. Šta se desilo? Nije se promjenila okolina I ljudi oko nas, promjenili smo se mi I način našeg gledanja na tu stvarnost. Zato ako osjećaš neko crnilo u sebi, promisli da tvoje oko nije postalo tamno I tvoj način gledanja pogrešan.

“Estetika je u nama, u našem načinu sagledavanja stvarnosti”.

четвртак, 06. октобар 2011.

ODVRACANJE PAZNJE

Sinoc sam vidio sekvencu neke serije o prevaratima. Nije neka serija, ne znam tacno ni kako se zove, ali mi je tako ostalo upecatljivo kada je stari prevatarant i dzeparos, poducavao novajliju kako moze da krade tj. dzepari. Pa mu reče da je suština i osnovna caka kod džeparenja da žrtvi odvratiš pažnju, i onda ga mozes ladno trkeljisati. Onda je prikazano u nekoliko kratkih scena, kako ovaj hvata za rame prolaznika i dok se ovaj u cudu buni sto ga ovaj grabi na taj nacin, ovaj bez problema drugom rukom vadi novcanik iz unutrasnjeg džepa od sakoa. I tako nekoliko drugih ljudi. I onda pomislim koliko sam pua na slican nacin pokraden. Ne ne mislim da mi je ukraden novcanik. Ukradene su mi bile neke vizije i snovi. Ja sam bio dosta odlucan u borbi za svoje snove i vizije. I obicno ako je neko pokusao da mi ih otme, nije bilo sanse. Tu vrstu napada sam uvjek lako prepoznavao i znao sam se oduprijeti. Ali ako je neko htio da mi otme viziju, bilo je dovoljno da mi da drugu. E tu sam padao, tu sam bivao pokraden. Pokusaj gladnom psu oteti kost iz usta, rastrgnucete, ali baci mu drugu socniju, odmah ce je odbaciti. To je tehnika prevaranata i lopova.
Cesto dolaze takva iskusenja, da kada pocinjes da ubiras plodove svojeg projekta, kada pocinjes da ostvarujes svoju viziju. Dodju ti neke stvari kao nekakvi mamci. Kao oni maci za rakete koje u ratnom vazduhoplovstvu i protivvazdusnoj odbrani umiju da izbacuju oni ratni avioni, kada vide da tvoja raketa ide pravo u cilj, pravac ka uzroku tvojih problema. Oni svjetleci mamci, koji isijavaju veću toplotu od toplote motora aviona, pa time pogresno navode raketu, ne bi li je preusmjerili daleko od letjelice. Dolaze nekakvo more sitnih obaveza koje moras da zavrsis, more nekih novih promlecica, more nekih ljudi sa svojim zahtjevima. I sve to ti dodje kao nekakav mamac, da se odvratis od sustine, da se ne bavis onim sto je prioritet, onim sto je tvoj poziv i tvoja misija. Jedan drug mi je jednom rekao: Kad Djavo ne moze da te zaustavi, onda pocne da te pozuruje i da te gura u razne stvari. To je cudo kako mi se desavalo da stvari stoje mjesecima, cak i godinama, i kad uspijem da istrajem i da dodzivim preokret i proboj. Onda odjedanput desetine ponuda, desetine raznih mogucnosti. Odjedanput otvaraju se razne mogucnosti, i ako se upecas na jednu od tih stvari, vrlo lako mozes da dozivis sto mi se nekoliko puta desilo, da budem pokraden za ono sto mi je sve vrijeme bio moj osnovni zadatak, moj posao, moj san, moja vizija. Sve te druge sitne poslove i mogucnosti, mogao bi bilo ko da zavrsi, ali onaj tvoj posao, niko drugi, samo ti. I dok se bavis tudjim, neko je vec ukrao tvoj posao. Zato treba biti oprezan, budan, mudar i trezven, da prepoznas ove stranputice, da prepoznas ove zamke i mamce, da ne bi ostao praznih dzepova, sa porazom, gubitkom vizije, gubitkom svog zivotnog sna.

среда, 05. октобар 2011.

MAJEUTIKA

Danas mi je tako bliska ona Sokratova rečenica „Znam da ništa ne znam!“. Kao ona Ekremova „Poso – kuća, kuća – poso, a što da znam, ništa ne znam....“:))) Ali šalu na stranu, zaista početak svih saznanja i razumjevanja počinje od svijesti o količini našeg neznanja i svim ograničenjima u nešem razumjevanju. To je ironija, kada ulazeći u dubinu razumjevanja života, shvatamo koliko zapravo ima neistraženih stvari, koliko oblasti o kojima ama baš ništa ne znamo. Ali Sokrat je promovisao još jednu važnu polugu u tom misaonom procesu, a to je majeutika tkz. „poradjanje istine“. Ja ne mislim da je Sokrat potpuno u pravu, da se metodom negativne eliminacije i logiciranja, u kojem je misoani proces važniji od činjenica, može doći do istine. Sve više sam svjestan tog ograničenja razumijevanja svih stvari koje mi se dogadjaju. Ali ono što se slažem je ovaj proces spoznaje sličan radjanju tj. poradjanju. Tako da danas, dok imam neke probleme za koje tražim rješenje, za koje bih rado pitao ovog ili onog, da mi kaže šta je istina, da li će da se desi to što očekujem. A ono niko isto da mi kaže, svako ima neku svoju poluinformaciju, poluistinu. Pitam se i sam „Šta je istina od svega toga?“, a kao da mi je bljesnulo pred očima, da je to pogrešno pitanje, jer ja znam Ko je Istina.
„Šta je istina?“ rezignirano i razočarano je kazao Pilat na sudećoj stolici, ustao i dao da se Isus kazni. NIje vapio za istinom, već je bio razočaran jer od Isusa nije dobio odgovore koji su njemu odgovarali. A zapravo pravo pitanje je „Ko je Istina?“ jer istina nije smao neka definicaja ili pravilo, istina je osoba. U tome je sva razlika. Pilat nije razumio da je sve vrijeme pred njim bila Istina. Isus nije govorio, ja znam koji je put, On je rekao Ja sam Put. Nije rekao ja znam šta je istina. On je rekao Ja sam Istina i Ja sam Život. Ta istina se poradja kao dijete. Čitavo stvorenje stenje u porodjajnim bolovima. Od dana vaskrsnuća u ono nedjeljno jutro, kada se onaj ogromni kamen pomjerio sa pećine u kojoj je On bi zakopan. Zemlja se otvorila, i najprije je izašla Glava, kao što to biva kod svakog porodjaja. Od onda taj porodjaj i dalje traje, jer Tijelo Gospodnje koje je Crkva Njegova, izlazi još uvjek, radja se još uvjek. Ta majeutika, tj taj „porodjaj Istina“ još traje, i trajaće do svršetka svijeta. I kad se sve završi to je i to će biti, Sin Božiji, Isus koji je Glava Crkve i Crkava koja je Tijelo Gospodnje. Jer sve je za Njega stvoreno, i sve je od Njega stvoreno. To je Istina za koju piše „Upozaćeš Istinu i Ona će te osloboditi“. Važnije je upoznati Nju, nego tražiti po ovome svijetu istinu. Jer to je kao kod onih koji u Centralnoj banci proučavaju falsifikovane novčanice. Iznenadilo me je kad sam čuo, da ti ljudi kada su obučavani, nijesu obučavani na način da su im nudjene stotine vrsta falsifikata, da bi oni proučavali sve moguće načine krivotvorenja. Već njima je dat original da ga temeljno prouče, da tačno znaju šta sve originalna novčanica treba da sadrži, i onda kada upoznaju Original, vrlo lako otkivaju falsifikate. Ja čitav ovaj blog pišem zbog sebe i zbog tebe, da bi upoznali Original čovjeka, Original Boga, da bi se u nama „porodila istina“ i onda vrlo lako ćemo provaliti falsifikatora, otkriješ prevaranta, kradljivca i lažova. Zato je danas pravo pitanje „Ko je Istina?“ za mene i tebe, a ne šta je istina?

недеља, 02. октобар 2011.

MILOS OBILIC

Ako bi htio da govorim o ratnicima i onima koji sebe vide u borbi protiv zla koji se nadvija nad jednim narodom, tesko bi mogao da preskocim lik Milosa Obilica koji je u Boju na Kosovu ubio Sulatana Murata I, vodju otomanske vojske koja je dosla da porobi narod. Danasnja istorija osporava postojanje ovoga srpskog viteza, tvrde da njegovo ime Milos nije postojalo u to vrijeme, pa da mu je i prezime Kobilovic, da je zapravo bio neko ko je bio na straniTuraka, neko iz njegove garde, koji je iskoristio priliku i ubio Sulatana itd. Ali Njegos je uzdigao ovaj lik do nivoa arhetipa, koji je bio vodilja i primjer crnogorcima koji su se trebali pobuniti protiv turskih okupatora. Ali ne zelim da polemisem sa istorijom, vec da ukazem na jedan princip u duhovnom ratovanju, jer nasa borba nije protiv ljudi i nekih naroda, vec protiv zla, nepravde i protiv raznih sila tame I demona. Ne mislim naravno da ova priča u 21 vijeku, znači da trebamo ići mačem na neprijtelje, već želim da objasnim neke duhovne principe, pouke I mudrosti koji se kriju u ovakvim legendama. Ono što mi je ostalo u sjećanju iz guslarske pjesme koju sam često slušao u djetinjstvu, je kad je rasporio Murata „od učkura pa do grla bijelia“. Taj čin ulaska u neprijateljske redove, prolazak kroz njihovu teritoriju, i dolazak do centra neprijetljske vojske, do šatora gdje stoluje njihov vojvoda i knez, njihov Sultan kao u ovoj priči. Taj prodor u svijet tame i dolazak u neposrednu blizinu samog zla, toliko blizu da mu i dah na vratu možeš osjetiti, kao što je Obilić se pružio podnoje Muratovih nogu, i onda zgrabio kratki mač i zario mu u stomak, rasporio na pola vodju neprijateljske vojske.
U mnogo filmova se ovo prikazuje i mnogo knjiga piše o ovome, mada nidgdje to nije jasnije prikazano nego u filmu „Gospodar prstenova“. Iako o tom filmu ima oprečnih stavova, da je dosta naivna i simplifikovana epska fantazija mada svi priznaju da jedinstvena po mnogo kompjuterskih efekata i čudesnih prikaza. Onaj prvi dio filma prati dvije odvojene priče, i sigurno svi pamte onu osnovnu priču o borbi dobra i zla, o dvije vojske koje su neravnopravne ali se ipak čudom dešava preokret i velika pobjeda. Ali postoji i ona pararelna priča o dvojici malih Hobita, koji nose onaj prsten koji je objekat moći i simbol zla, da ga unište u velikom vulkanu, gdje je onaj Sauron, ono veliko oko, što predstavlja centar zla, izvor njegove zle moći. Ova dva Hobita, Frodo i Sam, osjećaju teret nošenja onog jedinstvenog prstena,koji ih mami svojom moći, tako da im se um pomračuje, i prestavlja im veliki izazov. Postavlja se pitanje da li će moći da se od njega odvoje onoga trenutka kada dospiju na najvišu tačku, na mjesto odakle bi mogli baciti i uništiti taj krug moći i zla. Ni Obilić ni Frodo ne bi mogli učiniti ništa iz položaja sigurnosti svoga Okruga u kojem žive normalnim životom. Ako hoće pobjedu, oni se moraju odvažiti da predju jednu liniju, da se čak prikrivaju, da se šunjaju, da strpljivo idu ka mjestu na kojem mogu da izvrše svoj zadatak. Mi moramo doći na uzvišeni položaj, na položaj odgovarajućeg autoriteta, da bi imali mogućnost da ostvarimo svoj zadatak. I Obilić i Frodo u ovim pričama, morali su imati hrabrosti da bi prošli taj put, ali i čisto srce bez obzira što su tron Sultana, raskoš koja ga okružuje, ili privlačenje moći prstena i položaja na koji je Frodo stigao, gazeći po neprijateljskoj teriotoriji. Za svakog drugog, koji posmatra sa strane, to što čine podvižnici, djeluje kao izdaja, djeluje kao predaja, djeluje kao saučesništvo. Ali tajna je sakrivena u savjesti onih koji imaju zadatak, i znaju svoj put i svoj cilj. Oni se ne moraju nikome pravdati, oni se ne trebaju dokazivati, jer će pobjeda koju oni ostvare, njihov kraj, govoriti o svemu onome kroz šta su morali proći. To je jedan neshvatljivi dio puta, koji je i Isus morao proći u svojemu stradanju. Tri i po godine službe, od kršetnja na Jordanu, svih događaja i čuda na ovome svijetu koji su zapisani, pa do hapšenja u Gecemanskom vrtu i raspeća na Krstu Golgotskom, na kojem je imao takav neposredan doticaj sa zlom, da je sam postao grijehom, svaki milimetar njega je bio grijeh i zlo. I onda odbačenost od Oca, totalna smrt, onda silazak do dna pakla u kojem je uzeo ključeve od svega. Da bi onda u nedeljno jutro ostvario veliku pobjedu, vaskrsnuće, pobjedom nad smrti i grijehom. Za sve vrijeme njegovog hoda po zemlji, on je znao i govorio da još nije došlo njegovo vrijeme. A kad je shvatio da je došao čas i to vrijeme stradanja, on je objasnio svojim učenicima a ostalima je samo ćutao. Ipak niko nije razumio šta se dešava, svi apostoli i učenici su se razbježali, razočarali, zbunili. I tek su onda kada su ga vidjeli i dodirivali, shvatili o kakvoj se pobjedi radi. O tome sam htio pisati, o tom putu i svijesti o tome da je ovo bitka za koju si rodjen, da znaš kao Obilić šta radiš, gdje si krenuo, čekanje na pravo vrijeme, čekanje da dodješ na položaj autoriteta, sa kog bi mogao da zadaš udarac. Da zadaš udarac, koji je presudan za pobjedu. Ta svijest da moraš proći i dolinom sjena smrtnoga, da moraš doći u neposredan doticaj sa zlom, da se ne plaši zbunjuje srce. Da nam se u tim trenucima mozak ne pomuti, da nam ne prione srce za moć i uticaj koje pruža to mjesto na koje ćemo doći, kao onaj prsten koji je Frodo nosio, i kojeg se sve teže odvajao što je bio bliži cilju. Ali kad je došao onaj tren kad je došao do središta Sauronove moći, ipak je imao dovoljno čisto srce da taj prsten i moć odbaci od sebe, i da zada sudbonosan udarac, od kojeg je zavisila borba koja se dešavala tamo negdje na bojnome polju. Od spremnosti Obilića, da udje duboko u neprijetljske redove do šatora Muratovog, zavisio je ishod čitave bitke na Kosovu. Tako je i od Krsta, više nego od svega drugog, zavisila pobjeda nad grijehom. Tako i od nase spremnosti da se suočimo sa našim neprijateljem, da udjemo u borbu prsa u prsa, u neposredni doticajem sa zlom, zavisi i pobjeda u našem životu.

субота, 01. октобар 2011.

ALISA U ZEMLJI ČUDA

Moji klinci i ja volimo da odemo u bioskop u Deltu da gledamo neki dječiji film. Ah, i mi matori volimo da se de „prošvercujemo“, pa gledamo crtane i bez djece. Volim da npr da gledam Mumijeve i sl. crtane, pa me Ceca i djeca cesto zezaju na tu temu. Zapamtio sam od tih dječijih filmova Alisu u zemlji čuda, najviše po scenama kako je ušavši u svijet čuda, u jednoj prostoriji naglo porasla, pa se smanjila. I sve to ju je vodilo kroz one odaje dalje. Kad mi se pomene Alisa, to mi je asocijacija, to povećavanje i smanjivanje nas i stvari oko nas. Vjerujem da se nešto slično dešava i u duhovnom svijetu. Postoji jedan princip koji ću pokušati da objasnim, a ovih dana sam ga doživio i uočio ga. Postoji taj nutarnji i vanjski život koji živimo. U nama se dešavaju stvari, a dešavaju se i oko nas. Često ovi svjetovi su paralelni i kontoverzni, i postoji samo nekoliko tački dodira. Jedna od najčešćih tački gdje se ovi svjetovi prepiću su naša usta. I još nešto mi je karakteristično, da na tim mjestima su kao neka kontaktna sočiva, kao ono što smo učili iz fizike, pa jedna uveličavaju, a druga smanjuju.
Tako kad je u nama neki problem, neki grijeh koji naš tišti, koji se bojimo da priznamo, sve dok ćutimo sve doka ga trapamo u sebe, on je velik, on je nepremostiv. Ali kad se odvažimo da ga prizmamo, kao što mi se desilo ovih dana, kad sam to nešto priznao svojoj ženi i prijateljima, taj problem postane mali i izgubi silu nad nama. Pa se pitamo čudeći, zar je to to što me je toliko mučilo, čega sam se bojao priznati. Kad ga izneseš iz sebe, kad ga ispovjediš svojim prijateljima, pa kad ti onu kažu šta su sve oni doživjeli i šta prolaze, onda uvidjaš koliko je bilo nepotrebno to tvoje čutanje. Jer u nama svaki problem izgleda kao planina, ali kad prodje kroz kontaktno sočivo usta napolje, postane mizerno i ništavno. Kao da nas obuzme neka nova snaga i spremnost da se suočimo sa tim iskušenjem. Po mojoj procjeni sama činjenica da postanemo svjesni stvoje slabosti i kada to priznamo na glas kao da 90% svega nestane, pa onda sa nekom lakoćom uspjemo da se izborimo sa onom preostalom „desetinom“. Priznanjem desetkujemo problem. A sa druge strane, kad je Bog tamo daleko izvan nas, on je neki mali, bezličan, nezainteresovan i nemoćan čičica, koji stalno nešto čangriza. Ali kada ga „provučemo“ kroz kontaktno sočivo svojih usta, i unesemo u svoje srce, time što ispovedimo da je on naš spasitelj i naš Bog, on postaje gromada u nama, on je na prestolju našeg srca. Onda je Bog velik i silan, veoma nežan i brižan, zainteresovan za i namanje detalje u našem životu. On postaje intimni dio našeg bića, hridina o koji se svaki talas problema rasprašuje i gubi snagu. Kad Ga unesemo u svoje srce, shvatimo da je On nešto najveće što nam se desilo u životu i da po njemu mjerimo vrijeme, kao i u ostalom što čitav sadašnji svijet mjeri vjekove, na vjekove prije Hrista, i vrijeme poslije Hrista. Pa kao da je sve ono prije bio jedan „malešni bogić“, a kasnije Silni Bog, Knez Mira, Čedesni Savjetnik. Takodje postoji i obrnuti proces od ovoga. Jer svako se zlo pokazuje u dva oblika, ili kao ogromna planina, o čemu sam pričao, ili kao neka nezazlena sićuštna stvar, To obično počinje „Probaj malo, duni, neće ti škoditi“, „Lezi pored mene, neću ti ništa“, „U lijepe laži treba vjerovati“, „Ukradi, to svi u tvojoj firmi čine“. I onda kada tu „sićušnu stvar“ kao virus koji je najmanji živi organizam uneseš u svoj sistem, on donese ogrmnu, tešku i neizlečivu bolest. To malo zlo i mali grijeh, postane u tebi najveće breme koje možda nikad ne prebrodiš. I taj svijet u koji je ušla ona djevojšica Alisa, je pun zamki i pun ovakvih prevarnih stvari. Pa kad misliš da si mali i slab i kad to izneše iz sebe, uvidjaš da počinješ da rasteš kao Alisa odo onog čarobnog napitaka. A kada u sebi misliš da si velik i da si neuništiv i da nikad nećeš pasti, onda taj isti napitak te smanjuje do dna, tako da ti spadne sva odeća sa tebe, i ostaneš skoro go, i više ni jedna vrata ne možeš da otvoriš i da prodješ dalje. Zato mi se potpuno logično čine oni stihovi: Da ne pogane čovjeka one stvari koje unosi kroz usta, već ga pogane ono što iz njih izlazi. Stavimo stražu na svoja usta, budimo oprezni nad svojim unutarnjim životom, brinuči se da one loše stvari i grijehe koje nas tište ispovjedimo pred prijateljima i ljudima koji imaju iskustva. I osjetićemo nevjerovatno olakšanje i snagu , kao što sam osjetio prekjuče. A sa druge strane da prizovemo i priznamo ono dobro koje nam se čini danas malo i beznačajno, ali koje će u našem srcu donijeti takav rast i učvrstiti karakter da ćemo porati kao Alisa u zemlji čuda.