Vladimir Lajović Blog

Sjedim u dječijem parku ispred Zvezdara Tetra i Šeste beogradske gimnazije, na klupi na divnom oktobarskom suncu. Gledam kao se djeca bezbrižno igraju i uživaju. Sjetih se Isusovih riječi: "Ako ne budete kao jedan od ovih malijeh, nećete ući u carstvo nebesko!". O, kako su silne ove riječi, u vrijeme kada ti brige žele preplaviti mozak. Pomislim: Bože, zar zaista zapovjedaš ovoliki stepen bezbrižnosti! Ako zapovjedaš, sigurno je i moguće da budem kao ovo dvogodišne dijete ispred mene, koga Otac lagano ljulja na ljuljaški, pričajući mu šapatom neke utešne riječi u ovo sporo i tiho nedjeljno prijepodne. Kada onaj poslovni život i sva njegova trka izgleda tako daleko, negdje preko sedam gora i sedam mora. Koji nemaju mjesta u ovom ogradjenomm dječijem dvorištancu. Zar zaista treba da budem kao ovo drugo dijete koje se prije sekunde durilo i plakalo, a već sada se miri, smije i trči? Zaboravlja sve što je loše bilo i već je zaokupljeno sljedećom igrom, sljedećim drugarom sa koj

Kad govorimo o vremenu, sve ima neku svoju mjeru i odredjeno vrijeme, da se te stvari dese, odnosno promijene. Život je ograničen, pa time i vrijeme koje imamo za neke prave odluke. Mi možemo i trebamo ulagati sebe u odredjene projekte, da ulažemo vrijeme u neke ljude. Ali i za to ima ograničnja, jer postoji to neko odredjeno vrijeme kada ocekujemo plod od svoga truda. Ne možemo dovjeka ulagati, davati, čuvati, a da kod njih ne vidimo nikakav plod. Takodje, ne možemo dovijeka ostati u nekim jalovim poduhvatima, bez obzira na našu dobru volju. Sjetih se jedne simboličke pjesme koju je spjevao čuveni prorok Isajia. Pjeva o vinogradu koji je jedan čovjek usadio, oko kojega se trudio, napravio ogradu, okopavao, napravio kulu nasred nje za zaštitu od lisica... Za manje upućene, otprilike 4 godine je potrebno da se izgradi vinograd. Četiri duge godine neko treba da ulaže novac, vrijeme i sebe da bi sačekao da ubere plod. A šta kaže ova pjesma dalje. "Nema šta nisam uradio vinogradu,

Ovih dana na poslu raspravljamo da li je dobro vrijeme da započnemo jedan projekat? Znači, ne raspravlja se da li je taj projekat dobar za firmu? da li je strateški važno ući u to? da li je korisno i isplativo? Već da li je dobro vrijeme? Da li je momenat, što bi crnogorci rekli? I istina je da nekad sretnemo prave ljude, na pravome mjestu ali u pogrešno vrijeme, i uzalud? Mi smo se kao studenti šalili, apropo one narodne pjesme, "da smo se drugčije sreli, ranije bilo bi sve" ;-). Koje je to pravo vrijeme? Da bi razumjeli o kakvom pojmu vremena se radi, trebali bi razumjeti, nešto što su stari narodi razdvajali i terminološki. Naime, na starogrčkom pojam vremena se odredjivao dvema različitim riječima chronos i kairos. Prvi izraz je označavao pojam vremena u njegovom trajanju, otud izraz hronologija, kada prati neku pojavu u njenom trajanju. A drugi izraz kairos, koji odgovara temi ovog današnjeg teksta, označava jedna naročito važan trenutak, momenat u vremenu. To je ono

Teško je čovjeku koji svoj život tj. odluke temelji na nečijim obećanjima. Posebno je teško kad neke projekte u koje planiraš da udješ temeljiš na tome što ti je neko obećao pomoć. I onda nastaju problemi. Taj koji ti je obećao ispadne da ne neće ili što je još češće, ne može da ispuni ono to je obećao. I onda se hvatamo za guše, ulazimo u svadje, prijetimo i pozivamo se na to što mi je ovaj ili onaj obećao. Toga sam se naslušao I nagledao u svome životu mnoogoo puta. A zašto smo ljuti i bijesni, zar čovjek može ispuniti sve što obeća? Šta ako sa njegove strane postoji volja ali ne i mogućnost. Npr. Obećao je da će dati neku pomoć za mjesec dana, i desi se da nema mogućnosti nakon tog vremena, zbog ovog ili onog. Možda se čovjek razboli, pretrpi neku iznenadnu štetu i sl. a mi na osnovu njegovog obećanja, ušli u neki aranžman I dogovor, koji je vezan plaćanjem u obećanom roku. E tu nastaje nevolja… Postoje neke izmijenjene okolnosti ili "viša sila" kako to zovu pravnici, k

Kada je došlo odlučujuće vrijeme da božiji narod udje u svoju Obećanu zemlju, sa jedne strane rijeke Jordana bio je jedan narod, a sa druge strane njih sedam. Ovi narodi su bili visoki rastom kao divovi, živjeli su u dobro utvrdjenim gradovima, izgledi za pobjedu su bili veoma mali. Ali malo ko zna, da je postojalo nešto što je odlučilo ishod ove velike bitke. Nešto što je bilo sakriveno u samim korijenima oba naroda koja su stajala suprostavljeni jedna drugom. Nešto što je slomilo silu otpora ovih sedam naroda, da su oni poklekli i izgubili teritoriju, izgubili svoju državu. Jedan je pobjedio sedmoricu, kako? Odgovor se krije u samom korijenu tih nacija,u pitanju je bilo jedno prokletstvo očevo, koje su skoro svi zaboravili. O čemu se radi? Nekada davno, nakon velikog potopa, pravedni Noje, počeo je da obradjuje zemlju, sagradio je prvi vinograd, i od prvog roda, napravio vino, i desilo mu se da se napio. Njegov mladji sin Ham, nadje ga golog i pijanog, i naruga se svome ocu zbog nje

Dugo sam vjerovao da je priča o lažnom caru koji je vlada Crnom Gorom, polovinom 18tog vijeka jedna od Njegoševih književnih fikcija, način da ispriča priču o crnogorskom mentalitetu. Ali nije baš tako, izgleda da je zaista takav jedan Lažni Car vladao Crnom Gorom. Da je bio neki veoma dovotljiv čovjek, iz Dalmacije, znao je nekoliko jezika. Predstavio se kao Petar III Romanov. Njegoih oko 6 godina vladavine predstavljaju prekid u vladanju vladika u Crnoj Gori. Čak je uspio i neke reforme da sprovede i da učvrsti centralnu vlast u Crnoj Gori, dobivši neke bitke sa Turcima. Kako je to moguće? Još bolje je pitanje, kakve su posledice, kada na mjesto od autoritet dodje neko ko je lažan, ko nema stvarno pomazanje i izvornu ili delegiranu vlast? Posledice su pogubne. Jedan dobar teolog čiju knjigu sam više puta čitao, nazivao je i uporedjivao je ovu situaciju lažnog autoriteta, klasičnim vještičarenjem. Možda djeluje drastično, ali po meni nije, jer nema veće nesreće i zla, nego dati stv

Ja nijesam ekonomista, iako mnogi misle tako, zbog toga sto sam se bavio ekonomskim zakonodavstvom, privatizacijom, turizmom, kreditiranjem. A racunovodstvo, analize poslovanja, bilansi i biznis planovi su mi veoma bliski, jer sam skoro deceniju bavio time posredno kroz svoje poslove, a time mi se majka bavila, pa sam jos kao djecak pomagao kad je kuci donosila da radi, Znaci nisam ekspert, ali ne mogu da se ne osvrnem na dešavanja koje gledam preko medija, ovu svjetsku ekonomsku krizu i promjene koje ona donosi. A promjene su fokus ovoga moga bloga. Jedna od najvećih uspjeha, barem po meni, ove krize je promjena stava o Tržištu, o kojem su ekonomsiti govorili kao o nekom bogu, kao nekom vrhovnom pravednom regulatoru ekonomskih odnosa. Skoro da su neki ekonomsti zagovarali neki raj na zemlji, kao da postoje nevidljivi ekonomski zakoni koji nagradjuju vrijedne, marljive i kreativne, a sa druge strane kažnjavaju one nesposobne, nekreativne i nesigurne. Govorili su o tržištu koje je na

Nisam mislio da govorim o onoj sjajnoj dalmatinskoj seriji iz mojih dječačkih dana tj. 70tih godina prošlog vijeka, u kojoj je glumio Fabijan Šovagović, koji je nenormalno ličio na mog pokojnog strica Veselina. Pisaću o tome da postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu, postoji oni koji mole kao prosjaci, i oni koji traže kao sinovi. U mnogome se razlikuju ove dvije vrste ljudi, ove dvije vrste molitve. Prosjaci mole za sitniš i milostinju, sinovi traže sve ono što je pripadalo njihovom ocu. Prosjaci pokazuju i dokazuju svoju bijedu i ništavost da bi izmamili pažnju, sažaljenje za koji novčić, sinovi dolaze onakvi kakvi jesu uzdajući se u ljubav i prihvaćenost Očevu da bi dobili utjehu i zaštitu. Prosjaci traže ispruženu punu ruku, sinovi traže ozareno lice Očevo. Prosjaci dobijaju manje od onoga što ištu, sinovi dobijaju sve što im je potrebno pa i ono uzvišeno što nisu smjeli ni da zatraže. Prosjaci nisu sigurni i ne vjeruju u svoje moljenje, sinovi traže bez ikakvog ustezanja sa

Dotakoh se jedne mnogo važne teme u prošlom tekstu Evergreen, odnosi se na pitanje čekanja. To je možda i najsloženija tema pred kojom stojim tražeći odgovore, ne samo pišući ovaj blog, već i u svom ličnom životu. Pa sam postavio pitanje: Zašto!? A nijesam dao odgovor, bar ne direktan. Mnogo nas ima, vrlo, vrlo negativan stav prema čekanju. Ono je frustrirajuće i veoma mučno za neke osobe. Ne znam nikog ko se baš spokojno nosi sa čekanjem, ali znam i ljude koji nemaju toliko negativan odnos prema ovom pitanju, tačnije problemu. Pričaću o sebi, jer bi na ovu temu mogao da pišem nedeljama, a ne danima. Ali ne mogu da dočekam da vam ne napišem glavno odmah, he,he,he. Da, čekanje, i to ono strpljivo, ima itekako smisla u kad su neke stvari u pitanju. Sjećam se od onog Beketovog apsurdnog komada "Čekajući Godoa". Beket je, koliko sam ja ukapirao tu predstavu, obesmislio čekanje na neke ljude. Ona dvojica su čekala Godoa, koga niko nije vidio, ne znajući zašto su ga i čekali. Ako

Nekoliko meni dragih ljudi, skromnih, vjernih u zadnje vrijeme je uspjelo da završi fakultet koji je dugo studirao, da dobije posao koji je dugo tražio, da dobije dijete koje je dugo čekano... Zašto je toliko trebalo da se čeka? Jesu li to godine koje su pojeli skakavci? Kao što smo umjeli to govoriti 90tih po zvučnom i simboličkom nazivu Pekićevog romana, dok sam bio još beogradski student na demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića. Jer mučno je čekanje, oskudica, neizvjesnost i nesigurnost. Ko su ili šta su ti skakavci, o kojima je Pekić pisao? To je ona ista biblijska simbolika, simbolika Božije kazne za bezbožni narod. Kazne koja je došla na Misir, a o kojima su kasnije pisali Joel i drugi biblijski proroci. Gledao sam na televiziji kako to izgleda kada dodje milionska najezda skakavaca. Ogromni su, veličine ptice. Nebo se zacrni od njih. I kada slete na neko polje ili voćnjak, to je prava strahota, jedu bukvalno sve, i kada totalno opustoše polje, ta horda se podiže i i

Sad mi jedan dobar prijatelj ispriča jedan od osnovnih pravila koji važi za gradjevinske radnike visokogradnje. On je i sam investitor i bavi se završnim radovima na jednoj od najvećih zgrada na primorju. Reče kako radnici na vrhovima zgrada, koji prelaze preko skela, preko dasaka, ispod kojih je provalija od nekoliko desetina metara, pobjedjuju strah. Moraju da podignu pogled! Ne smiju da gledaju u provaliju ispod sebe, jer onda im se muti u glavi, onda se javlja nesigurnost u hodu, javlja se strah i fobije. Naprotiv, trebaju da dignu pogled, da se usmjere na posao koji treba da rade, tako uspjevaju da odrze mir i ravnotežu. Zadnjih dana mi se desilo, da sam zbog razlicitih negativnih izvjestaja i informacija, za tren spustio pogled i odmah me je uhvatio nemir i briga. Postalo mi je jasno zašto je Bog Avramu, ocu vjere, govorio da podigne pogled i da prebroji zvijezde na nebu. Rekao mu je da koliko je zvijezda na nebu toliko će biti njegovih potomaka. I to mu je govorio dok je bio got

Ne izbija mi iz glave crtani film Baltazar koji sam gledao za vikend. Priča je o jednom gradjaninu Martinu, koji je imao nesvakidašnji problem - niko ga nije primjećivao. Svima je pokušavao da skrene pažnju na sebe, mahao bi im, javljao se, pokušavao nešto da kaže, ali niko u gradu nije ga primjećivao. Čak ni neki pas kojem je lajao, ni ga primjećivao. Bio je očajan, i uputio se profesoru Baltazaru za pomoć. Čak ga ni on nije na vratima primjetio, tek nakon nekoliko zvonjava. Kad mu je ispričao svoj problem, Baltazar je odšetao po sobi i na onoj čuvenoj mašini, izbacio rješenje za njega. Dao mu je jednu lijepu knjigu, i rekao mu da je to Knjiga uspjeha. Kad je siroti Martin otvorio knjigu pred njim, ugledao je prazne stranice. Začudjeno je pitao profesora o čemu se radi. Baltazar mu reče, da svako mora ispisati svoju knjigu uspjeha. Kad pišem ovaj blog, nisam imao ideju da pišem knjigu o uspjehu. Neke tehnike kako da zadobijemo sreću u 7 koraka i sl. Kako da pronadjemo idealnog partne

Puno pisem o promjeni nacina razmisljanja, promjeni stavova, o potrebi uvodjenja promjena u rijecima, mislima i djelima. A zapravo suštinsko pitanje šta nas to sprečava da udjemo u tu željenu promjenu. To je kao ono kad bi mi neko rekao da sam gojazan, i ja to vidim, ali nekako ne uspjevam da smanjim ishranu, da se aktiviram u nekim sportovima ili rekreaciji. Često kao da se izgovaramo, kažemo da nijesmo motivisani. To je iz razloga što imamo pogrešno shvatanje motivacije. Mislimo da će se jednog dana promjeniti naša osjećanja i da će to stvoriti motivaciju. A da će onda ta motivacija da rezultira nekom promjenom ponašanja, pa da će ta promjena ponašanja rezuultirati željenim učnikom. I tako prolaze dani, jedan za drugim, i ništa se ne mijenja. Mi čitamo dobre knjige, pratimo mudre izreke na FB, lajkujemo, osjećamo se dobro, ali to ostaje bez učinka. Mi bi željeli i voljeli da smo vitki, ali nekako ne uspjevamo da se motivišemo da smanjimo obrok. To je zato što polažemo nadu u osjać

Sve što u zadnje vrijeme čitam na internetu, na nekim društvenim mrežama, pa u nekim kulturnim dodacima i knjigama, moze se obuhvatiti definicijom "sekularni individualizam". Ali da ne teoretišem, to je filozofija "biti svoj". Nemam protiv ništa stava da moramo naći sebe, da ostvarimo sebe kao ličnost, da svoju individuu izgradimo. Da budemo ono što jesmo, da se ne pretvaramo, ni da smo bolji, niti gori. I sam sam dosta pisao u ovom blogu o tome. Ali bojim se da pretjerivanje u ovom pravcu, što vidim da je postalo dominantno razmišljanje naše i mladjih generacija, je pogubno. Jer sagledavati svijet kroz jednu ovakvu prizmu, u kojoj smo mi centar univerzuma, je potpuno pogrešan ugao. Mislim da smo svi malo traumirani od onog socijalističkog kolektivizma, "pioniri maleni, mi smo vojska prava", "omladinski savezi", KUDovi i slična udruženja, partije, nacionalne i vjerske pripadnosti. Pa smo ostavljajući socijalizam, pomislili da treba poništiti i s

Nasavicu u istom pravcu. Stajanju na "strašnom mjestu". Kad staviš "glavu na mjestu gdje neko ne bi stavio nogu", kako mi je rekao jedan uspješni biznismen prije 5 godina. Ali pišući tekst o Dolini blaogslova, dodje mi jedan stih, koji govori o jednoj potrebi koju ima Bog. Zvuci cudno, čak kontradiktorno, kako može Bog koji ima sve, koji jeste sve, koji je potpun, potpuno radostan... da ima odredjenu čežnju. Pa mislim da ipak, iz ogromne svoje ljubavi prema čovjeku, ona vapi kao što majka čeka svoju zabludjelu kćer da joj se vrati. Kao što otac tuguje za buntovnim sinom. Zaista sigruran sam da Gospodnja radost nije potpuna dok se svi ne spasu, dok mu se sva njegova djeca ne vrate, kao što kokoška juri svoje piliće, da zagrli i da ih utješi i poljubi. Postoji ta jedan nesklad, taj jedan procjep, kao rana koja zjapi na srcu Očevom, koja krvari. Ne vjrujem da se naš Bog totalno radostan dok gleda naše stadanje. To je kao jedan procjep, kao jedan klanac, koji razdvaja d

Ne znam koliko od vas neko zna pricu o Dolini blagoslova koja se nalazi u Izraelu? Zapisano je u knjizi kraljeva izraelnskih kako je ova dolina dobila ovo divno ime. Mozda bi na prvi pogled mogli pomisliti kako je to neka divna poljana prepuna predivnog poljskog cvijeca, sa nekim predivnim jezercetom, kraj kojega niče naljepše voće, u kojoj je divna mala kućica u kojoj jedna porodica živi srećno u harmoniji. Ali nažalost ili srećom nije. Priča o ovoj Dolini počinje strahovitom krizom i ratom koji se približavao Judejcima. Tri okolna naroda koji su inače bili u lošim odnosima, napravili su dogovor i ulogorili su se na granicama u jednoj Dolini koja je imala topografske, taktičke i strateške karakteristike bojišta, nadomak klanca koji su držali Judejci. Pobjedom neprijetelja na ovom polju, otvorio bi se put za potpunu okupaciju. Pravedni Kralj Josafat, zavapio je Bogu u sred ove krize. I dobio je Rijec da treba da DODJE i da STANE na bojno polje, i da ce vidjeti kako ce ga Bog izbaviti.

Danas je padao grad nekih deset minuta kod nas u Doljanima, velicine lješnika, ali uz takav jak vjetar i u ogromnoj kolicini kao da je neko lopatom nabacao. Sve ze zabijelilo za par minuta. Sjetih se one čuvene priče o 10 zala koje je Bog u vrijeme Mojsija pustio na Egipat, kako bi oslobodio svoj narod iz ropstva. I umjesto da je Faraon već poslije nekoliko pošasti koje su se desile, pustio narod da ode u obećanu zemlju, njemu je otvrdnulo srce pa je počeo da ih dodatno iscrpljuje radom, pa na sav onaj ropski rad pravljenja cigli, dodao im je i skupljanje slame uz istu normu koju su morali da ispoštuju. Pa su Izraelci čak počeli da se bune na Mojsija i na Boga, po sistemu "nemoj nam više pomagati i spašavati samo nam biva još gore". Ova me je priča inspirisala jer veliki broj mojih prijatelja u ovo tesko vrijeme krize, kuburi sa poslom. Tesko se dolazi do dobrog posla, ali kad se do njega dodje postoji drugi problem - Prezapošljeni su. Ne govorim o workoholicima, ne govori

Vidjeh se sa jednim prijateljem prije nekoliko dana, podijelio je sa nama jedno interesantno iskustvo, koje je imao dok je ljetos bio u Americi. Dok se vozio kolima gledao je visoke zgrade grada ka kojem su išli, i najednom kao u duhu, došlo je do promjene perspektive, kao da se ogromnom brzinom približavao jednom soliteru, dok nije skoro došao licem tih do zida, kada više nije mogao da vidi ništa. Pričali smo upravo o tome, da često moramo promijeniti perspektivu da bi mogli sagledati stvari oko nas. Često smo tako daleko od problema, bavimo se visokom politikom, filozofiramo o krupnim svjetskim dešavanjima, umjesto da se približimo i da udjemo u suštinu stvari. Potreban nam je mikroskop da bi saznali da postoje bakterije i virusi koji razaruju organizam, koji donose bolest, pa od onih malih i nevidljivih elemenata, nastaju čitavi porobelmi, koji ugrožavaju sistem ili neki organizam. A sa druge strane, čini da smo se toliko udubili u neke probleme, kao kad bi se nabio licem u tu vel

Vaspitavan sam da je skormnost vrlina. Posebno u ovo vrijeme džet seta, bahatih i razmetljivih zvijezda, upoznati skoromnu osobu svakako je osvježenje i privilegija. Biti umjeren, biti odmjeren, a ne nezajažljiv, prembiciozan, pohlepan, danas je velika vrlina. Nadjoh jednu divnu izreku od Voltera: “Jedina vrlina kojom čovjek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.” Ali nažalost danas preovladava uvjerenje da skromnost je znak slabosti, ili čak gluposti. Posebno kada su muškarci u pitanju, negdje sam pročitao da žene ne vole skromne i skrušene tipove, i da čak smatraju da je to mana. A da muškarci, ipak više cijene skormnost kog žena, više nego neku razmetljivost i bahatost. Ipak smatram da pitanje skromnosti, posebno one hrišćanske, nije baš tako jednostavno. Kad vidimo one likove na ikonama, sa nagnutim glavama u jednu stranu, koji se pokazuje kao mučenici, nekom skrušenom položaju, meni ne djeluju prirodno. Da bi malo problematizovao

"Treba mi svet, otvoren za poglede, otvoren za trcanje. I treba mi soba, da primi pet hiljada ljudi, sa dignutim čašama!" EKV 1986-1988 Pamtim i ne zaboravljam moje srednjoskolske dane, moja traženja, moj vapaj za smislom i svrhom. Te osamdesete godine, kažu neki istoričari su možda i najsretnije godine koje je čovječanstvo u nekoliko zadnjih vjekova imalo,. Nikad nije bilo veće blagostanje i mir u svijetu. Najmanje je ratova zabilježeno u toj deceniji. Mi u Jugi, sanjali smo neki san, osjećali dolazak nečeg novog, nama neznanog. Osjećali smo snagu promjena u našim glavama, promjene u društvu, rastanak sa komunizmom. Pjevli smo ove pjesme EKVa sa nekim titrajem u stomaku. I muzika 80tih je po meni neprevazidjena i danas. I veoma dobro smo se provodili, kao pred rat, što su neki govorili. Najrodnije godine su predratne. Primao sam ogromnu platu, zivio u navećim centrim tadašnje SFRJ, Sarajevo je bilo evropski grad osamdesetih, Zagreb i Beograd su se budili. Na ulicama

Sretoh jednog starog poslovnog partnera i prijatelja poslije nekoliko godina. U medjuvremenu je prosao medijsku golgotu, smjenu sa funkcije. Ali uspio je da se vrati na isti polozaj, mada bi rekao da je to sad jos vise mjesto, jer je sve to sto ga je lomilo zapravo ojacalo, mnogo je smireniji, sigurniji i mudriji. Ostali smo u neplanirano dugom razgovoru o svemu sta je prozivio. Ali zapamtih jednu recenicu sa kojom je zapoceo razgovor. Kako je u tom intermecu skoro 4 mjeseca bio bez posla, krenuo je na neki put za Srbiju autom, ali isao je preko Zabljaka, gdje je nocio, i ujutru odmoran nastavio preko Pljevalja. Kad najednom, priča on, streknu se, pogleda oko sebe svu ljepotu Jabuke, neka radost ispuni njegovu dušu, i on razumjede da je poslije neznam koliko godina i decenija rada, trke i jurnjave, stresa, zapazio ljepotu prirode oko sebe, po prvi put neki mir ispunio njegovo srce. O tome zelim danas da pisem, jer ljepota je u oku onog koji posmatra. Sta ti znaci sto ta Ljepota postoj

Sinoc sam vidio sekvencu neke serije o prevaratima. Nije neka serija, ne znam tacno ni kako se zove, ali mi je tako ostalo upecatljivo kada je stari prevatarant i dzeparos, poducavao novajliju kako moze da krade tj. dzepari. Pa mu reče da je suština i osnovna caka kod džeparenja da žrtvi odvratiš pažnju, i onda ga mozes ladno trkeljisati. Onda je prikazano u nekoliko kratkih scena, kako ovaj hvata za rame prolaznika i dok se ovaj u cudu buni sto ga ovaj grabi na taj nacin, ovaj bez problema drugom rukom vadi novcanik iz unutrasnjeg džepa od sakoa. I tako nekoliko drugih ljudi. I onda pomislim koliko sam pua na slican nacin pokraden. Ne ne mislim da mi je ukraden novcanik. Ukradene su mi bile neke vizije i snovi. Ja sam bio dosta odlucan u borbi za svoje snove i vizije. I obicno ako je neko pokusao da mi ih otme, nije bilo sanse. Tu vrstu napada sam uvjek lako prepoznavao i znao sam se oduprijeti. Ali ako je neko htio da mi otme viziju, bilo je dovoljno da mi da drugu. E tu sam padao, t

Danas mi je tako bliska ona Sokratova rečenica „Znam da ništa ne znam!“. Kao ona Ekremova „Poso – kuća, kuća – poso, a što da znam, ništa ne znam....“:))) Ali šalu na stranu, zaista početak svih saznanja i razumjevanja počinje od svijesti o količini našeg neznanja i svim ograničenjima u nešem razumjevanju. To je ironija, kada ulazeći u dubinu razumjevanja života, shvatamo koliko zapravo ima neistraženih stvari, koliko oblasti o kojima ama baš ništa ne znamo. Ali Sokrat je promovisao još jednu važnu polugu u tom misaonom procesu, a to je majeutika tkz. „poradjanje istine“. Ja ne mislim da je Sokrat potpuno u pravu, da se metodom negativne eliminacije i logiciranja, u kojem je misoani proces važniji od činjenica, može doći do istine. Sve više sam svjestan tog ograničenja razumijevanja svih stvari koje mi se dogadjaju. Ali ono što se slažem je ovaj proces spoznaje sličan radjanju tj. poradjanju. Tako da danas, dok imam neke probleme za koje tražim rješenje, za koje bih rado pitao ovog il

Ako bi htio da govorim o ratnicima i onima koji sebe vide u borbi protiv zla koji se nadvija nad jednim narodom, tesko bi mogao da preskocim lik Milosa Obilica koji je u Boju na Kosovu ubio Sulatana Murata I, vodju otomanske vojske koja je dosla da porobi narod. Danasnja istorija osporava postojanje ovoga srpskog viteza, tvrde da njegovo ime Milos nije postojalo u to vrijeme, pa da mu je i prezime Kobilovic, da je zapravo bio neko ko je bio na straniTuraka, neko iz njegove garde, koji je iskoristio priliku i ubio Sulatana itd. Ali Njegos je uzdigao ovaj lik do nivoa arhetipa, koji je bio vodilja i primjer crnogorcima koji su se trebali pobuniti protiv turskih okupatora. Ali ne zelim da polemisem sa istorijom, vec da ukazem na jedan princip u duhovnom ratovanju, jer nasa borba nije protiv ljudi i nekih naroda, vec protiv zla, nepravde i protiv raznih sila tame I demona. Ne mislim naravno da ova priča u 21 vijeku, znači da trebamo ići mačem na neprijtelje, već želim da objasnim neke duho