Пређи на главни садржај

STRAH OD STRAHA

Čitam da jedna od najraširenijih i najperfidnijih bolesti današnjice nije neka infektivna bolesti, nije ni rak ni šećer ni neke slične poznate bolesti, već jedna "bolest" duše koja se stučno zove anksioznost, praćena raznim simptomima panike, tjeskobe ili fobija. Ja nisam stručnjak za te stvari, ali pitanje promjene u duši kojim se bavim u ovom blogu, vjerujem da pomažu isceljenju i ovih duševnih smetnji. Ona je posebno izržena kod žena.
Postoje ljekovi, razne terapije i savjeti stručnjaka, ali je vjerujem da Sveto pismo otlkriva pravu suštinu ove napasti duše i da daje odgovor kako pobjediti ove strahove. Apostol Petar ovu anksioznost zove zapravo "strah od straha", jer u svojoj sabornoj poslanici, obraća se ženama u crkvi i piše:

"Kao sto Sara slusase Avraama, i zvase ga gospodarom; koje ste vi kceri postale, ako cinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha."

Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene, dobijaju napad panike ne od neke spoljne opasnosti već od nekih simptoma koji se dešavaju od straha koji osjećaju. Pa se zapravo boje straha koji osjećaju. Djeluje nelogično, a nije nažalost. Jer pokušavaju da se odupiru strahu koji može biti izazvan bilo čime, da ga potisnu, da ga prebrode ili da ga iskontrolišu, ali onda zbog nemogućnosti da to pobjede u sebi, u njima se stvara strah i neka vrsta frustracije, koja proizvodi napade panike a kasnije i stanje anksioznosti. Tako zbog straha da im se ne ponovi napad panike, oni počinju da se boje straha. Jer osjećaju da nemaju kontrolu nad njim, što stvara veliku nesigurnost i neizvjesnost, koja prati ovo stanje straha od straha.
A neću, mada sam čitao, davati savjete psihijatrijske, kako se treba suočavati sa ovim napadima. Želim samo da udjem dublje u ovaj biblijski stih, jer vjerujem da razotkriva, one najdublje uzroke stanja, koje je za mnoge, a žene posebno, nepodnošljivo.
Apostol ženama ukazuje na Saru, Avramovu ženu, čije ime znači "Majka kralja". I ona i simblolički i faktički je začetnica čitave loze vjernika, jer je od njenog jedinog sina Isaka, koja je rodila u 90toj godin, nastao čitav jedan narod Izreal. A Hrišćani su nebeski Izreal. Pa ako je Avram otac svih vjernika, onda je Sara majka, koja je svojim životom pokazala, da je bila velika žena vjere, ali prije svega neustrašiva. Nekoliko puta njen muž, koji je bio vodja velikog plemena, pokazao je strah u mnogim kriznim situacijama. Ali Sara, žena ogromne ljepote, je bila primjer neustrašivosti svima ali i svojemu mužu. Elem, pred naletom suše, Avraam je krenuo u susjednu zemlju Egipat, i tražio od faraona dopuštenje da se nastani dok suša ne prodje. Uplašio se za svoj život, misleći da će ga ubiti zbog ljepote njegove žene a nju oteti. I prestavio ju je kao sestru faraonovim slugama. Ona istina i jeste bili njegova bliska rodjaka, ali je prije svega bila žena. Rizikovao je njen život i podmetnuo je caru, da bi se spasio. Sara je i pored svega toga ostala privržena i podložna svom ne baš hvale vrijednom suprugu. I to je isto ponovio Filistejskom caru u sličnoj situaciji. Bog je razotkrio laž Avramovu i spasio Saru iz harema ova dva cara.
Iako joj nije bilo lako, ona je ostala krotka i poslušna svome mužu. Podložnost autoritetima je po meni ključna za osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koja je važna svakome, a snažna je i odbrana od napasti zvane strah (fobija). Primjetio sam da problem sa anksioznošću imaju jake žene, one koje se pokazuju da su superiorne, koje ne tolerišu nikog nad sobom. Gipku granu teško lomi i najači vjetar, a one krute i drvenaste mnogo lakše pucaju. Autoritet, u ovom slučaju muž, ma kako on slabašan bio, za Saru je bio onaj koji joj je dat od Boga, i ona je to prihvatila, pa se i mogla umiriti i osjetiti sigurnom i zaštićenom i u teškim okolnostima.
I drugo što je radila, činila je dobro. Mnogo je važno da se nastavi činiti dobro i kada tvoji autoritete nijesu ispravni. Ona je bila ispravna u onom što je bilo do nje, to je nastavila da čini, bila je aktivna i nije se dala paralisati od straha, kao njen muž. Ona se nije povlačila, nije bježala, nije pravila izlaznu strategiju, ne, ona je išla napred u jednom višem puzdanju i zato je ostati pribrana u sred neprijateljske teriotorije. Iako je osjećala strah, nije ga se bojala.
Apostol kaže da ako se ugledamo na ovu veliku ženu, nećemo se bojati straha. Zato vjerujem da onaj ko prihvata autoritete koji su mu bogom dani, ma kako oni slabašno izgledali, i ne ulivali nam povjerenje, može uživati ovu božiju zaštitu i živjeti daleko od ovog straha od straha.
Zvuči romantično kad je Isus govorio "Šaljem vas kao ovce medju vukove!". Ali razmislimo kako se osjeća jedna ovčica koja je okružena vukovima. Strah stravični, zar ne? A koja je to zaštita koju mi imamo u ovom nemirnom i neprijateljskom svijetu, ako nije to o čemu sam danas pisao, to su autoriteti koji su nam dati od boga. Ko su ti autoriteti? To su roditelji, muževi, učitelji, poslodavci, državni službenici (policija, vojsko, pravosudje), sveštenici... tj sve institucije države i crkva.
Ko izlazi ispod kišobrana autoriteta, ko hoće da ruši sve ovo i da živi po svojim pravilima, prolazi kao one jedinke koje izlaze iz stada, koje posustaju, pa postaju lak plijen za grabljivce. Ljudi sadašnjice ruše sve autoritete, velika je kriza institucija sistema, sve što je sveto (brak, porodica, država,crkva i dr ) pod velikim su osporavanjem, razaranjem, pa zato mislim da se i ova bolest 21og vijeka - anksioznosti širi kao kakva zaraza.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski