Пређи на главни садржај

SIROTI SAMSON

Mislim da nema toga čovjeka koji ne zna priču o Samsonu i Dalili. U osnovi je jedna tragična priča o vodji jednog naroda koji je bio obdaren nadčovječanskom snagom, i koji je bio ratove za svoj uplašeni nemoćni porobljeni narod. Priča o jednom božijem nazireju, koji je držao običaj i zavjet bogu dat od stane njegovih roditelja, tako što nije šišao svoju kosu ni bradu i nije pio alkohol. U tom zavjetu je ležala čudesna snaga, kojom je mogao zadaviti lava golim rukama, isprebijati na desetine neprijateljskih vojnika, sasušenom viličnom kosti magarca, pokidati kanape kojima su ga vezivali kao da su od vunenog konca i td. Faktički on je sam vojevao bitke i dobijao, čime je oslobodi svoja plemena ropstva. Jak vodja i nemoćni narod bez oružja, uspjevali su da izvojevaju pobjede i slobodu, tako da višestruko jači osvajač sa naprednim oružjem (jer su prije otkrili gvoždje i imali gvozdeno oružje) nije uspjevao da nadvlada.
Ali postojalo je jedno oružje, koje je oborilo tog supermena Samsona. To nije Dalila, kako mnogi misle, i ljubav prema njoj, iako je bila pripadnica neprijateljskog naroda, kao Mata Hari, prostituka sa zadatkom. To nije ni grijeh bludničenja, jer je jasno da je Samson iz nekog razloga bio slab na kurve. Sve je naravno povezano, ali oružje koje je preudilo, i došlo glave Samsonu, je DOSADNO, UPORNO ISKANJE!
Na sve je bio jak, ali je poklekao pred maltretiranjem jedne žene. Ona mu je zvocala, manimupativnim tehnikama uporno tražila da otkrije tajnu svoje snage. Siroti Samson, priznao je pod poznatim pritiskom žene: "Ti me ne voliš, jer da me voliš ti bi meni rekao..." i tako tehnikama vruće hladno, dok mozak ne eksplodira. Kao da mogu vidjeti te scene, prvo ljubaznim umilnim glasom: "Dragi, ljubavi moja jedina, ajde reci mi, molim te, ajde, ajde... Pliiiiz, pliiiiz...", pa kad ne uplali onda ljutito "Meni i ne treba ovaj brak ako nismo iskreni... Odlazim pa ti nadji drugu budalu... Nikad me nisi ni volio itd. Itd". I čovjek popusti pred kontinuiranom upornom šikanijom i pade u okove. Ošišali su mu kosu, vezali ga, izvadili mu oči i ponizili pred svima.
Sa druge strane, radeći u kabinetima predsjednika i potpredsjednika nagledao sam se ljudi koji su na ovaj način, dosadnim upornim iskanjem, dobili svoja prava, čak ostvarili i značajna sredstva. Sjetih se i one priče o udovici i nepravednom sudiji koju je Isus ispričao. Koja je iz dana u dan dolazila ovom nepravednom sudiji da je zaštiti i da dobije svoje pravo. Kaže Isus da ako se ovaj sudija i nije bojao Boga, i nije stidio ljudi, uslišio je udovicu zbog dosadjivanja. Pa kaže "Koliko više neće pravedni Bog, uslišiti njegove izabrane koji ga mole dan i noć!".
Moja možda i najveća mana je što nemam ove upornosti kad mi neko dosadju da ga otkačim ili da uporno tražim nešto za sebe. U principu sam lako popuštao ljudima koji mi se nakače na život i traže nešto za sebe. A sa druge strane, ako sam se i nakanio jedva da zamolim nekog da mi učini uslugu, ako bi me odbio, više mu se nikad ne bi obratio ponovo. To nije dobro niti ispravno, jer i Bog nagradjuje one koji su istrajni u molitvama i istrajavaju u naporima da ostvare pravedne zahtjeve i ciljeve.
Utjeha mi je, što je Samson u svome porazu, zavapio Bogu da mu da još jednom snage, i uspio je da obori stubove grada i da ubije u jednom trenu više neprijatelja nego za svih 40 godina borbi. Pa je i njegov poraz i pogibija bila efikasnija od svih pobjeda njegovih sunarodnika. Ali ovu lekciju ipak trebamo naučiti, lekciju o snažnom uticaju koji donosi uporno dosadno iskanje.

Коментари

  1. Kad ljude naviknes da im stalno izlazis u susret, teze ti oprastaju kad ih jednom odbijes, nego onima koji im nikada nista nisu htjeli uciniti.
    S druge strane, ljudi koji mnogo daju, tesko se odlucuju da traze.

    ОдговориИзбриши
  2. Dobro rečeno!
    Ovdje sam htio da naglasim taj metod kojim ljudi dolaze do svojega. I veoma mi je žao što nekim ljudima koji su bili vaspitani, korektni, strpljivi nijesam izašao u susret, upravo zbog ovih koji su mi na život stajali.
    Sa druge strane, sam za neke moje prijatelje i rodbinu nijesam se dovoljno borio i uporno tražio, i to mi je žao.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski