RAVA KURVA

Moji roditelji su zivjeli pored Autobuske i Željezničke Stanice, u stanu od oko 60m2 koji su dobili za svojih 40godina rada. E u tom stanu, kad nam dodje rodbina, znalo nas je stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majka jedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50 a šire sigurno preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili u goste. Pravili smo štoseve da nam je stan kao peron na željezničkoj stanici. Ko god bi dolazio u Pg, ili išao ka moru i prolazio kroz Podgoricu, obavezno bi svraćao. Moj otac i majka su mnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma su bili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju, a majka je imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veoliku stpljivost za svačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nije bilo problem da nas i po četvoro spava na francuskom ležaju, a još toliko po podovima.
Kod nas u tih 60 kvadrata studiralo je nekoliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko mjeseci i godina. Ja i Vuk smo uživali u tome.
Ali i ni to nije ništa, nekoliko puta otac je pokazao veliku gostoprimljivost, mi smo ugostilii i neku rodbinu koji su bili u nevolji, u bjekstvu, neke su i jurili pravosudni organi. Jedno veče sjećam se, otac je pustio u kuću, djevojku, sumnjivog morala, koja je bježala od nekog siledžije, sjećam se da je lupala od vrata do vrata u našem ulazi, zvala pomoć, sigurno je na desetine vrata zalupala prije naših, i samo su jedna bila otvorena, naša vrata. Ugostili smo je, malo je okrepili, otac je ponudio da zove miliciju i kasnije poslije par sati, kad je ovaj napadač otišao, ju je otpratio.
Danas kada i sam imam svoju porodicu i dom, i kada imamo neke zvane i neke ne zvane goste. Mogu da shvatim o kolikoj se "žrtvi" radi. Ali i nije žrtva za onog koji to čini sa radošću.

Danas znači pišem o gostoprimljivosti, jednoj osobini koja je vrlo cijenjena i kod ljudi i kod Boga. Ne mogu da dokučim baš do kraja zašto je ta osobina toliko važna Bogu, da je Lot i cijela njegova porodica, za koju nema zapisano ni jedno dobro dijelo, spašena Sodome samo jer su taj ključni dan ne znajući ugostili andjele i pružili im zaštitu od nekih siledžija.
Takodje, toliko mi je jaka priča o Ravi Kurvi, koja je ugostila Izrealske uhode u gradu Jerihonu i pružila ima zaštitu. Takodje obezbijedila spasenje za nju, njene roditelje i djecu. To nije bilo samo puko gostoprimstvo, jer je znala da dolaze u ime Gospoda, i to je i sama krišom vjerovala jer je razumjela koliko je silan Bog koji je izbavio čitav jedan narod, preveo ih preko Crvenog mora i omogućio im da prežive surovu pustinju 40 godina. Crvena traka na njenim vratima, bio je znak za spasenje njenoga doma, jer u vjeri pružila utočište božijim poslanicima. Njeno ime je, zbog svega ovoga, zapisano u knjizi heroja vjere Izraelske istorije i čita se do današnjih dana.
Nevjerovatno! Da se zapitamo, kako se ponašamo prema putnicima namjernicima. Bojim se da ovaj divan hrišćanski običaj koji je važio kod crnogoraca, nestaje. Svi smo se nabili u svoje kuće, bojimo se za svoju sigurnost, čuvamo svoju imovinu, a najviše svoju privatnost i komoditet. A Pismo kaže "Neki su, ne znajući, ugostili!".
Gospod Isus, na kraju jevandjelja, ide dotle da kaže, da kad dodje sud, da će zadobiti vječni život, oni koji su ga kad je bio žedan napojili, kad je bio gladan nahranili, kad je bio nevoljan ugostili i pružili mu smještaj i zaštitu. A oni dugi će biti kažnjeni, jer ga nijesu ni napojili i nahranili, niti obišli nevoljna. A oni ga upitaše "Kad si to dolazio Gospode? Mi se ne sjećamo!". "Kad nijeste primili one male, koje sam slao, niste ni mene primili, bježite od mene nikad vas nijesam poznavao!"
i ponoviću, neki su, ne znajući, andjele ugostili! I spasili se i oni i čitav njihov dom!!!