Пређи на главни садржај

RAVA KURVA

Moji roditelji su zivjeli pored Autobuske i Željezničke Stanice, u stanu od oko 60m2 koji su dobili za svojih 40godina rada. E u tom stanu, kad nam dodje rodbina, znalo nas je stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majka jedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50 a šire sigurno preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili u goste. Pravili smo štoseve da nam je stan kao peron na željezničkoj stanici. Ko god bi dolazio u Pg, ili išao ka moru i prolazio kroz Podgoricu, obavezno bi svraćao. Moj otac i majka su mnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma su bili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju, a majka je imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veoliku stpljivost za svačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nije bilo problem da nas i po četvoro spava na francuskom ležaju, a još toliko po podovima.
Kod nas u tih 60 kvadrata studiralo je nekoliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko mjeseci i godina. Ja i Vuk smo uživali u tome.
Ali i ni to nije ništa, nekoliko puta otac je pokazao veliku gostoprimljivost, mi smo ugostilii i neku rodbinu koji su bili u nevolji, u bjekstvu, neke su i jurili pravosudni organi. Jedno veče sjećam se, otac je pustio u kuću, djevojku, sumnjivog morala, koja je bježala od nekog siledžije, sjećam se da je lupala od vrata do vrata u našem ulazi, zvala pomoć, sigurno je na desetine vrata zalupala prije naših, i samo su jedna bila otvorena, naša vrata. Ugostili smo je, malo je okrepili, otac je ponudio da zove miliciju i kasnije poslije par sati, kad je ovaj napadač otišao, ju je otpratio.
Danas kada i sam imam svoju porodicu i dom, i kada imamo neke zvane i neke ne zvane goste. Mogu da shvatim o kolikoj se "žrtvi" radi. Ali i nije žrtva za onog koji to čini sa radošću.
Danas znači pišem o gostoprimljivosti, jednoj osobini koja je vrlo cijenjena i kod ljudi i kod Boga. Ne mogu da dokučim baš do kraja zašto je ta osobina toliko važna Bogu, da je Lot i cijela njegova porodica, za koju nema zapisano ni jedno dobro dijelo, spašena Sodome samo jer su taj ključni dan ne znajući ugostili andjele i pružili im zaštitu od nekih siledžija.
Takodje, toliko mi je jaka priča o Ravi Kurvi, koja je ugostila Izrealske uhode u gradu Jerihonu i pružila ima zaštitu. Takodje obezbijedila spasenje za nju, njene roditelje i djecu. To nije bilo samo puko gostoprimstvo, jer je znala da dolaze u ime Gospoda, i to je i sama krišom vjerovala jer je razumjela koliko je silan Bog koji je izbavio čitav jedan narod, preveo ih preko Crvenog mora i omogućio im da prežive surovu pustinju 40 godina. Crvena traka na njenim vratima, bio je znak za spasenje njenoga doma, jer u vjeri pružila utočište božijim poslanicima. Njeno ime je, zbog svega ovoga, zapisano u knjizi heroja vjere Izraelske istorije i čita se do današnjih dana.
Nevjerovatno! Da se zapitamo, kako se ponašamo prema putnicima namjernicima. Bojim se da ovaj divan hrišćanski običaj koji je važio kod crnogoraca, nestaje. Svi smo se nabili u svoje kuće, bojimo se za svoju sigurnost, čuvamo svoju imovinu, a najviše svoju privatnost i komoditet. A Pismo kaže "Neki su, ne znajući, ugostili!".
Gospod Isus, na kraju jevandjelja, ide dotle da kaže, da kad dodje sud, da će zadobiti vječni život, oni koji su ga kad je bio žedan napojili, kad je bio gladan nahranili, kad je bio nevoljan ugostili i pružili mu smještaj i zaštitu. A oni dugi će biti kažnjeni, jer ga nijesu ni napojili i nahranili, niti obišli nevoljna. A oni ga upitaše "Kad si to dolazio Gospode? Mi se ne sjećamo!". "Kad nijeste primili one male, koje sam slao, niste ni mene primili, bježite od mene nikad vas nijesam poznavao!"
i ponoviću, neki su, ne znajući, andjele ugostili! I spasili se i oni i čitav njihov dom!!!

Коментари

  1. Sve mi je tako poznato...
    Moj otac je jedno od sedmoro djece (od kojih je troje, nevinih, poginulo u ratu), a majka je takodje imala 3 brata i tri sestre...
    Tata je svakog putnika namjernika,kome je usput stao, vozio do kuce...U povratku iz setnje spasavao je nesmotrene djevojke od ulicnih mangupa...
    Kod nas su ucili i studirali...
    Okupljali smo se ljeti na selo kod majkinih i spavali po dvoje i troje u krevetu (i po petoro na podu :) ) i nikad nam nije bilo tijesno...
    Zalim za tim vremenima...
    Danas se sve manje posjecujemo, nemamo vremena, gledamo svoja posla...

    ОдговориИзбриши
  2. Super!
    Živa istina, toliko se sve ne stiže, a zapravo nema spremnosti, nažalost :-(

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski