недеља, 20. јануар 2013.

PUSTINJA JE SLOBODA

Ako je sloboda tako primamljiva zašto ne vidimo te mase ljudi koji idu, grabe i ginu za tu slobodu? Zašto su slobodni ljudi tako rijedak cvijet na ovom svijetu, kako poetično reče na jednom mjestu Berdjajev? Pa zato što postoji nešto strašno što ljude i narode drži u ropstvu. Kažem strašno jer i od ropstva postoji nešto strašnije, od čega robovi zaziru pa zato trpe teret ropstva. To je "pustinja slobode"! Jer pustinja je simbol nezaštićenosti, nesigurnosti, oskudice i osamljenosti.
Ljudi se plaše se samoće, plaše se gladi, plaše se lutanja i svoje ranjivosti.
To sa najslikovitije može sagledati u čevenom starozavjetnom oslobodjenju Božijeg naroda i njihovom izlasku iz Misira i odlazak u obećanju zemlju. Zarobljeni narod koji je vjekovima trpio teški zulum ropstva dobio je sudbonosnu šansu da se oslobodi pod vodjstvom Mojsija. Ali izlazak u slobodu n ije bio jednostavan, naprotiv bio je naporan i zahtjevan. Misir je bio pritisnut teškom rukom Božijom sa 10 velikih pošasti koji je natjerao Faraona da pusti Božiji narod bez borbe da napusti Egipat. Ali za sve to vrijeme izraelski narod bio je još više pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika koji su na svaku sljede.u Božiju pošast sve više se svetili na Izrealu. Ipak desio se taj čudesni dan izlaska i prelaska preko Crvenoga mora, kada su svojim očima vidjeli kako je tiranin i sva njegovo silna vojska bila uništena za jedan dan. Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni snovima o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.
ALI, dočekala ih je pustinja. Jer sloboda je najprije pustinja pa tek onda Obećna zemlja. Čak čta više, postoji odredjene dijalektika i dinamička slobode koja je ponajviše pustinja. I u tome je vjerovatno krije tragadija slobode o kojoj Berdjajev piše. Kada čovjek krene ka slobodi, i uspije da pobjedi te unutrašnje kočnice, dolazi u vrlo čudnu situaciju. Jer u njoj se sada treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi ljudski senzori u pustinji su podvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnih uslova, traženja hrane i vode, a sunce žeže li žeže dok noći ne donose odmora jer su prehladne noći, a pred njima dugo i naporno putovanje.
Sloboda time postaje ozbiljno iskušnje kome je Božji narod nažalost podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Ali nije samo ta ravan oskudice i gladi najveći izazov slobode, kao u onoj priči o patakama koju sam pominjao negdje. D naše patke nijesu željele da pobjegnu kroz otvorena vrata kaveza. Žrtvovali su slobodu zarad onog izobilja hrane i njege koju je donosio kavez. Sloboda je pustinja u još jednom dubljem smilu, jer se moramo osloniti na milost Božiju i svoje vlastite snage i uprijeti sve sile do krajnjih granica, želimo li doći do cilja do Obećane zemlje. A pošto je Božija milost nepromjenjiva konstanta, sva odgovornost hoćemo li doći do Obećane zemlje i, uopšte, za kojim će idealom ići, je isključivo na nama. Mi, kao i onaj Božiji narod koji je stajao pred prvom preprekom, pred gorkom vodom Mare odlučujemo kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Nije ni tri dana prošlo a već su sva čuda zaboravljena, i kako je Egipat opsutošen, i kako su potopljene sve njihove vojske, a već je sloboda postala nepodnošljiva. Više nema tlačitelja na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve probleme i nevolje. I to je prvi "benefit" slobode taj susret sa sobom, susret bez ikakvih "oslonaca" u toj potpunoj nedostatnosti svega onoga što je spolja uticalo na našu (ne)sigurnost. Odjedno na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek poštuje i kome se klanja u svojem životu.
Izraelci su upravo poslije nekoliko dana hoda, o čemu sam pisao, primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu i tragediju slobode: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsij. A kad Mojsija nema, pošto se zadržao sa Bogom više nego što su oni očekivali odustaju i od njega. Tako je uvjek, kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima i idolima, pa od onog što su sami napravili grade boga i kažu da ih je to izbavilo iz ropstva. Postoji ta tragična potreba ljudi, koja se u pustinji itekako otkriva, da ljudi traže nekoga za kim će ići koga će slijediti. To je ta drugo lice, tačnije naličje slobode o kome i Dostojevski piše u Velikom Inkvizitoru, da čovjek žudi da prema nekome usmjeri svoje najdublje i najsvetije težnje. Zato vapaj naroda Aronu "Napravi nam boga!". Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kip bika je jadna, drska i zavodnička patvorina.
I to su nevolje slobode zbog kojih ljudi se okreću od slobode i hrle za nekom "srećom". Ali to je ambis i to je ludilo. Jer kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, kad slobodu vidi kao jedini cilj, on zapravo luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju. Sloboda van Boga je totalna ludost i bezumlje. Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.
Tako je i ovaj nesrećni naraštaj izgubio sebe u doticaju sa slobodom, i počeo da planira pobunu, da planira povratak nazad u ropstvo. Jer sloboda je teška, a robstvo je lako. I to po cijenu da krenu u bratoubilački rat, da smaknu svoje vodje i da se odreknu zauvjek tog "Boga", koji ih je pozvao u neizvjesnost, oskudicu, nezaštićenost i samoću. Njihov ropski mentalitet nije bio u stanju da sagleda Božiju ljubav, da mu povjeruje da je on kadar da ih dovede u zemlju gdje teče med i mlijeko, gdje neće sirotinjski jesti hljeba i gdja će živjeti u kućama koje nije gradio i jesti od vinograda koje nije sadio.
I zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Samo rijetki prihvate sa radošću iskušenje pustinje. Jer nema slobode ako se stalno bježi od iskušenja tj pustinje. A pustinja je danas sva ona samoća koju osjećamo kada ostajemo dosljedni sebi i svojim uvjerenjima. Pustinja je danas i sva nesigurnost koju osjeća onaj koji se odvažuje da kaže istinu i da u njoj živi. Pustinja je i osjećaj snažne ugrženosti jagnjeta koje je poslano medju vukove za sve sluge i apostole Isusa Hrista u ovome svijetu. Karakter jagnjeta na koji smo pozvani da ga izgradjujemo, je "ludost" u ovom današnjem svijetu "tržišnih" utakmica, kada svi koji se bore za profit i vlast hoće da te prožderu. Pustinja je i onaj strah od oskudice kada svoje daješ drugima.
Ali ni tada ni danas Gospod nas nije ostavio usamljene. On je vjerni saputnik ratnika slobode, kao što je i tada svakodnevno pratio karavan Božijeg naroda, pa se preko dana pokazivao u ogromnom stubu od dima, koji je činio lad u onim vrelim pustinjskim danima. A noću im se pokazivao u plamenu, pa ih je grijao i osvjetljavao im put. I tada je On, kao i danas bio živa stijena iz koje je tekla voda pa je narod i njegova stoka mogao da održi. Nije im se upropastila ni obuća ni odjeća a svaki dan je sa neba padala mana od koje su se pogli spremiti različita jela i hljebovi. I na kraju pustinja je bila mjesto na kojem je Božiji narod primio Zakon i Silu da bi mogao d udje u Obećanu zemlju. U Pustinju je On dozvao svoga sina da bi ga uhvatio za srce, da bi mu progovorio o svojoj ljubavi, i na kraju da bi mu dobor učinio i da bi mu dao "snagu da dobavlja blago". Tako je i Sin Božiji, Isus Hrist nakon kušnje u Pustinji, izašao u Sili duha svetoga i učinio čitavo čudesno djelo Spasenja o kojem jevandjelja i čitava istorija svjedoči. Pustinja je mjesto gdje se mjenja naš mentalitet roba u mentalite sina. Gdje mi ojačavamo da postanemo samostalni, nezavisni, odvažni i snažni da podignemo mač i zauzmemo sva ona duhovna prostranstva Obećane zemlje koja nam je obećana i na ovom i na onom svijetu. Pustinja jeste strašno jesto, ali nije zlo i naopako, već mjesto gdje nas Gospod vodi, kao što je i Isusa vodio, da bi prošli sva ta iskušenja i da bi upoznali ne samo našeg neprijatelja, već prije da spoznamo sebe, svega ko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo. Da odbacimo svaku materijalnu i emocionu sigurnost i intelektualnu zavodljivost ovoga propadljivog svijeta, koja nas je uljuljkivala i davala nam lažni oslonac. Pustinja je sloboda u kojoj moramo da spoznamo prave vrijednosti i izrastemo do punine rasta Hristovoga da bi bili kadri da nosimo jevandjelje i da primimo stvoralačku silu da ispunimo svrhu svojega života i učinimo ovaj svijet boljim mjestom za život.

субота, 05. јануар 2013.

OSVETA ILI SLOBODA

Nemoguće je pisati o slobodi a ne pisati o oproštenju. Oproštenje je možda i najvažniji element puta ličnog oslobodjenja. I to oproštenje za svopstvene grijehe koje smo primili od Boga kroz Hrista i oproštenje koje mi dajemo ljudima koji su nam skrivili. Ne postoji alternativa ovom oproštenju i ne postoji moćnije oružje od nje za skidanje okova osude i osvete. Ovo je najbolje izraženo kroz priču o nemilosrdnom slugi koju je Isus ispričao u Matejevom jevandjelju.
Isus odgovara Petru na pitanje koliko puta treba da oprosti svojem bližnjem i kaže: "Carstvo nebesko slično kralju koji je hteo da se obračuna sa svojim slugama. A kada poče obračunavati, dovedoše mu jednoga koji je dugovao deset hiljada talanata. I kako nije imao da vrati, zapovjedi gospodar da prodadu njega i njegovu ženu i decu i sve što je imao, i da se naplata izvrši. Tada sluga pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru, budi strpljiv prema meni i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova na onoga slugu, otpusti ga i dug mu oprosti.
Ali onaj sluga iziđe, te nađe jednog od svojih drugova u službi koji mu je dugovao sto dinara, uhvati ga i stade ga daviti govoreći: vrati ako šta duguješ. Tada pade pred njega njegov drug i moljaše ga govoreći: imaj strpljenja prema meni i vratiću ti. Ali on ne htede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne plati dug. Videvši dakle njegovi drugovi šta se dogodilo, ožalostiše se jako, otidoše i obavestiše svoga gospodara o svemu što se dogodilo.
Tada ga pozva njegov gospodar i reče mu: zli slugo, oprostio sam ti sav onaj dug, jer si me molio; zar nije trebalo da se i ti smiluješ na svoga druga u službi kao što sam se ja na tebe smilovao? I razgnevi se njegov gospodar i predade ga mučiteljima dok mu ne plati sav dug. Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca bratu svome."
Isus za prvi dug daje cifru od „deset hiljada talanata" a za drugi „sto dinara", odnosno denarijusa. Jedan talanat iz ove priče u ono vrijeme je vrijedeo oko 6.000 denara, tako da je prvi dug 600.000 puta veći od drugog. Pritom, 10.000 (mirjada) je bio najveći grčki broj, a talanat najveća jedinica valute, tako da je 10.000 talanata bio najveći zamislivi dug (poređenja radi, zajednički godišnji danak Judeje, Samarije i Idumeje u to vreme je iznosio samo 600 talenata[, a prosječna dnevnica je iznosila oko jedan denarija.
Ova priča nosi više pouka, između ostalog da je božje oproštenje grijeha nezamislivo veliko (kao i 10.000 talenata), da ovo neizmerno milosrđe treba biti model za hrišćane da opraštaju drugima, da nemilosrdnost vređa Boga i da oproštaj mora biti iskren.
Ali ova priča, ne slučajno, govori i o slobodi tj o ropstcu i mučenju onih koji nose neoproštenje. Ne može imati i uživati slobodu Hristovu onaj koji ne daje tu istu slobodu drugima oko sebe, koji ne žive po zakonu slobode o kojem sam pisao u prethodnim postovima.
Svi mi vidimo oko sebe ogromnu količinu neslobode, ropstva grijehu i mučenja koje ljudi doživljavaju jedan od drugog. Kao da je ovaj svijet jedan veliki zatvor u koji smo pravedno ili nepravedno ubačeni. Ali mi moramo donijeti odluku hoćemo li početi sa osvetom ili sa oproštenjem.
Josif je bio u sličnoj situaciji. Kao plemić i omiljeni sin ljubimac, zbog ljubomore svoje braće bio je prodan u roblje u tudju zemlju. Pa ni to nije bilo dovoljno nego je bačen u zatovr potpuno nevin jer je bio oklevetan od gospodarice koja ga je željela seksualno iskoristiti. Mogu misliti koliko je "pravednog" gnjeva moglo biti u srcu ovog mladića. Ali tek je dno dotakao kada ga je lični faraonov peharnik kome je pomogao u zatvoru potpuno zaboravio kad je izašao. Morao je da odluči da li će da zauvjek živi u tamnici i ne neoproštenju ili da počne da sanja o slobodi. Ova velika biblijska ličnost je upamćena upravo po tome što je mogao da oprosti svojoj braći i da na vrhuncu svoje slave, kad je postao vladar nad cijelim Egiptom, da ih nahrani, zaštiti i da im utočište u najvećoj i nezapamćenoj gladi toga vremena. Zašto? Zato što mu je sloboda bila važnija od osvete, ma kako se ona mogla nazvati pravednom. To je bila praslika Hristove otkupljujuće žrtve na krstu. I on je prošao tamu Golgote i sišao do dna pakla. Ali je nije se ispunjavao mislima o pravednoj osveti i Božijem sudu za svoje progonitelje i prijatelje koji su ga iznevjerili i koji su ga se odrekli. Misli o slobodi su bile uzvišenije od misli o nepravdi i zlu koje vlada cijelim svijetom.
Ta Josifovska sloboda koju je nosio u sred najvećih jama i tamnica u koje su ga najbliži bacali je nešto što je silno i jače od ovog svijeta, nešto što je nezarobljivo i neuništivo. Nešto što ga je uzvisilo na najveću poziciju u tadašnjem društvu. Kao što je i Isusu dalo jedincato Ime koje je iznad svakog drugog imena na zemlji i na nebu. A šta je Ime nego drugi izraz za karakter, ličnost, autoritet. To sloboda gradi u nama. gradi taj naš karakter i naše biće.
moramo razumjeti da neoproštenje i misli o osveti zarobljavaju, urušavaju našu ličnost, oni stvaraju ono ontološko zlo tj. nebiće.A šta da očekuju svi kojima je oprošten nezamislivo veliki dug grijeha, a fataju i kinje do besvjesti najbliže zbog kojekakavih sitnica. I nema veće tamnice i nema druge vatre paklene od ove vatre neoproštenja i ognja osvete u koje gospodar baca mučiteljskim duhovima sve nemilosrdne sluge, kao u onoj Isusovoj pripovjetki sa početka ovog posta. Priznajem oprostiti nije lako, naprotiv vrlo je teško. Jer Sloboda nije jednostavna i jeftina stvar koja se dobija za badava kao sapsenje. Za nju se moramo izboriti u sebi i to je fundamentalna životna bitka. Svako mora, svaki dan, da izabira izmedju osvete i slobode. Ne zbog onoga kome se gnusan grijeh treba oprostiti, već zbog sebe, zbog svoje slobode. Da bi se mi razvezali od te ljute i destruktivne vatre sržbe i gnjeva. To je put za velike visine tj. Put za Nebo!