среда, 19. јул 2017.

Da nas ništa ne kontroliše

Jednostavno je, Božja volja, kao našega Tvorca, je da nas ništa ne kontroliše, da ne gospodari našom dušom tj našom voljom, emocijama i mislima! NISTA I NIKO!
Ni đavo, ni potrebe, ni ambicije, ni strasti, ni novci, ni hrana, ni piće, nikakvi medikameniti, psihogene supstance.. a naročito ne ljudi. Naša duša treba da se oslobodi, da samo Njemu pripadne. On želi da nas ohrabri i rehabilituje, da povrati naše ljudsko dostojastvo, da budemo ljudi podignute čela, nepomućenog mira i čiste savjesti ..
Jer Božji čovjek, je slobodan čovjek od svega i svakoga, a rob je jedino svoje savjesti, razuma i ljubavi.
Ako se na to odlučimo, Bog će se boriti za nas, dati nam snage, volje i vjere da kažemo NE i da se odupremo svakoj sili koja želi da zagospodari našom dušom.

уторак, 11. јул 2017.

Kako primiti blagoslov od Oca

E ovo zapamtite! Ovo je jedna od najdubljih istina koju sam spoznao u svom hodu sa Bogom.
Od Boga dolazi i htjeti i moći. Kada Gospod odluči da nekog blagoslovi, najprije mu stavi želju u srce da bi mu mogao dati blagoslov. Medjutim, kada se rodi jaka želja u našem srcu, mi odmah krenemo da tražimo satisfakciju, zadovoiljenje a nemamo karakter i nemamo moć da taj blagoslov primimo i da ga zadržimo. Samo bi nas sablaznio ili skršio.
Onda mi ljudi ugledamo surogat, nešto što bi moglo da liči kao zadovoljenje te želje, i tješimo se da je ta želja od Boga, i slavimo Boga kako se čuda dešavaju. Ali ne shvatamo da i kada je želja istinita i legitimna problem je samom sredstvu zadovoljenja želja, a još češće u načinu i sredstvima. I umjesto da u vjeri i strpljenju čekamo na drugi dio obećanja, mi nestroljivo krećemo da se borimo, da se laktamo, da u grču činimo sve da bi to nešto dobili što zadovoljava našu želju, ne shvatajući i odbijajući pogledati istini u oči da to nije od Boga. To je naše zamešetanije.
I onda se dešavaju porazi, ruševine, fijasci i razočarenja. Na kraju kao da i zamre ona želja, nema ničeg na vidiku, isprazni se srce i isprazne ruke. A Bog sve vrijeme čeka, vreba priliku kada ćemo stati, kada ćemo podići pogled i isprazniti ruke da bi nam dao moć da primimo blagoslov. I kada se dobro izranjavamo, ako ostanemo vjerni, pa pustimo da nas prodju talasi bijesa, pa onda talasi očaja i razočarenja , i i ona faza kada sve počne da nestaje, kada se utišaju emocije, zamire zadnja nada i na kraju neka svejednoća. Kažeš: Ma više mi nije stalo.
I baš onda kada su sjećanja zamrla, i kada zaboraviš da je ikad tvoje srce gorjelo u želji za tim nečim, otvara se prilika za Boga. Pustinja se završava, pročišćeni primamo snagu i primamo ispunjenje želje. Stiže blagoslov kao proljećnja jaka kiša. Iznenada, na takav čudesan i božanski način, da nesumnjivo možemo mi ali i svi oko nas reći, ovo je nesumljivo čudo, ovo je samo Bog mogao poslati. Kada sam prestao se truditi, kada mi više nije bilo ni stalo, i kada se više nisam nadao, primo sam ovo što je potpuno drugačije nego što sam zamišljao, ali je baš ono što sam oduvjek trebao, što zadovoljava najdublju želju moga srca... To je pravo uživanje u blagu za koje ne moraš da se grčiš, da se mučiš i da strahuješ. To je blagoslov. On obogaćava, a ne prati ga nikakva muka. Samo takvo ispunjenje donosi mir i spokojstvo, donosi radost, donosi slobodu i ljubav.
Shvatamo da samo On koji nas je stvorio, koji je utisno dio svoje duše u naša tjelesa, proniče naše nadublje slojeve duše i poznaje stvarne želje našeg srca, i kadar je da ih ispuni. Samo On zna tačno šta je nama potrebno i kada nam je potrebno, jer nije potrebno da ti je "stalo" da bi bio srećan. Potrebno je da uživaš tako u blagoslovima, da te ona ne zarobljavaju, da uvjek ostane dovoljno mjesta u srcu za NJega i za zahvalnost Njemu, koji je darodavac, koji je Otac Nježni koji poznaje svoju djecu i koji vapi za prilikom da nas blagoslovi. Samo ovaj Božiji način po životu u vjeri i strpljenju donosi silu i karakter koji može primiti velike stvari, ali tako da naše srce uvjek buide vezano za Darodavca a ne samo tim darom. Jer samo On, od koga dolazi i htjeti i moći, je naša najdublja potreba i naše jedino i najveće ispunjenje.

субота, 08. јул 2017.

AKO UČINIŠ KOLIKO MOŽEŠ UČINIO SI ŠTO TREBA

Prepricacu jednu pricu o jednom mladiću koji je došao na farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.

Više puta sam u životu stajao pred izazivom, kada treba uraditi ono što je očigledno, a ljudi oko tebe ti govore da je nemoguče. To krizno mjesto je "planina izgovora". Planina pred kojem su mnogi prije zastali i obeshrabeni počeli da smišljaju izgovore umjesto da pronalaze pukotine mogućnosti i nastave da čine male korake. 
Te planine su one priče kako nema ljudi, kako nema para, kako nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da to neće podržati taj i taj itd..
Treba začepiti uši za sve, i odbaciti to kao laž, jer nije isto. Postoji jedna bitna razlika. Razlika je u vjeri i viziji. Vjera i vizija čini svoje, ona pomjera planine, ali pod jednim uslovom. Taj uslov je u objašnjen u onoj izreci svetog Petra Cetinjskog "ako ùčiniš koliko možeš, učinio si što treba".
Ako prestaneš da kukaš, prestaneš da smišljaš izgovore, pa počneš činiti sve što možeš. Samo je to ono što si trebao učiniti a ne ono što drugi misle da je trebalo i moglo.
Kada činis ono što možeš na plemenitom zadatku, a što je u tvojoj vlasti i nivou odgovornosti da učiniš, to je ona "dobra, ugodna i savrsena" Bozja volja za tebe. 

Jer sveti Petar, ovim očinskun savjetom opominje ali i tješi. Želi reći, ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i novce koji ti trebaju a koje nemaš, samo učini ono sto je do tebe. To je dovoljna i potrebna mjera svemu, to je ono "zrno gorušice" o kome govori Isus, koje pomjera planine. To je ono što uvodi u mir, sto uspokojava našu savjest kad nas optužuju i koja hrabri. Samo u tom stavu "učinio sam što je do mene" mi možemo kao onaj mladić sa početka, spokojno leći i počivati u sred oluje. A Gospod "milome svome u snu daje."