субота, 25. јун 2011.

„NE BRINI“

Da nisam promijenio svoj način razmišljanja, što je i teme ovog bloga Metanoja, u sadašnjim okolnostima donošenja odluka, promjene posla i sl. Veoma bih se brinuo i opterećivao se. Da li vam zvuči poznato, kad se prevrces u krevetu cijelu noc razmisljajuci o nekom vaznom razgovoru koji te ceka, o roku za vracanje novaca kojeg si uzajmio, o ispitu koji nisi spremao a uslov ti je za godinu, o djeci koja krecu na put bez tebe, o ponudi o kojoj se trebas izjasniti sjutra do 12h itd. Znao sam da budem neupotrebljiv za razgovore do tog dana, da budem napet, lijenj, mrzovoljan, iscrpljen. Ne znam je li ti se desilo da ono sto ukapiras tokom noci u nekom polu snu i kazes „da, to je to“, ujutru ti se cini takva besmislica.

Skoro sam cuo izreku; „pravi planove, da ti se zivot smije“. Moje je iskustvo do sada bilo, da nikad, ali nikad, nije bilo kako sam ocekivao i kako sam se spremao. Sve te moje besane noci, (a znao sam nocima da ne spavam, tek me jutro prevari i iscrpljen zaspem), bile su beskorisne. Kad bi dosao taj dan D, bio bih vec umoran i bezvoljan, pa bih bjezao u neku drugu krajnost – bezvoljnost, kao „ma svejedno mi je“, a nije mi bilo svjedno. Procitao sam neke definicije sta je briga: „prouzrokovati osjecaj zebnje, uznemirenosti ili bojazni“, druga kaze „izvor upornog zlosutnog interesovanja“, treća „opterećivanja ili mučenje sebe uznemirujućim mislima.“
Zašto to činimo, kad svojom brigom ne možemo ništa promijeniti? Možda mislimo da smo kadri sami sebe spasiti, a zapravo se samo dublje ukopavamo svojim slutnjama, od kojih često na kraju ništa i ne bude. Bojimo se šta će nam drugi reći, kakve će posledice da prouzrokuju naše odluke, šta će biti sa nama ako se desi to i to... a 90% stvari koje nam prolaze kroz glavu, ako dozvolimo brizi da nas mrcvari, nemaju veze sa stvarnošću. Često nemamo sve činjenice od značaja za tu stvar, pa brinemo kako će to izadje, i vrlo brzo, vidimo da su se desile neke druge okolnosti i da ono zbog čega smo strepeli nije relevantno više, na to nešto „važno“ su drugi i zaboravili, a ti si izgubio nekoliko divnih dana svog života. Ukreden ti je bio mir, spokoj, san, radost, i vrlo često zdravlje, ali to kasno shvatimo.

Jedna stara izreka kaže: „Ne brinite se dakle za sjutrašnji dan, jer sjutra će se brinuti za se. Dosta je svakom danu njegovoga zla.“. I istina, ja sam ukapirao da nekako uvjek imam dovoljno snage samo za današnje probleme i izazaove, a ako se počnem brinuti i za sjutra, gotov sam. Klonem, pa nema snage ni za ovo što mi je danas na repertoaru.

Ovaj zabrinuti um, tačnije opterećenost, imaju više ljudi koji su svjesni svojih sposobnosti, puni zdravlja i snage, jer polaze od činjenice, da mogu sami „sve sa svojih deset prsta“. Ali kako ne brinuti u ovo vrijeme, reći će? Možeš samo ako predaš sve svoje, planove, slutne, brige, Onome koji je kadar da ih nosi, jer očigledno ti i ja nismo, jer nas satraše, i klecamo pod tim teretom. Sjetih se jedne vježbe koju sam gledao na TV-u, valjda u nekom filmu, kad u nekim velikim amričkim kompanijama koji rade na razvoju ljudskih kapaciteta, i koji rade odredjene treninge „jačanja povjerenja izmedju saradnika.“. Podjele zaposlene u pravove, onda oni treneri oči prekriju maramom oči jednom, i on treba kao svjeća da padne u nazad, a njegov kolega da ga sačeka otpozadi i da ga pridrži i sačuva od jakog udarca. Nisam probao baš, i nešto ne bih se baš pustio nekima sa mog posla da mi budu sa ledja :-)). Šalim se, ali ima smisla, da li si spreman da se pustiš u ruke nekom drugom i da mu vjeruješ. Sigurno da si zabrinut prvi put, pa možda i drugi i treći, ali poslije nekog vremena počinješ da mu vjeruješ i da ne brineš, da se nećeš razbiti ako se pustiš. Ja sam počeo da se puštam, onome kome zasita vjerujem, a vjerujem samo Bogu potpuno. I to zato što sam se uvjerio više puta, da kad sam Mu se pustio, da me je uhvatio i da nisam doživio slobodan pad.

Podijeliću sa vama jedan recept za važne odluke koje vas brinu, koji sam dobio od jednog poznatog srpskog diplomate, dok sam radio u Beogradu, koji je pravoslavne vjeroispovjesti, saradjuje sa organizacijom „Molitveni doručak kod predsjednika SAD“, i na jednom ručku, razgovarali smo o tom procesu donošenja odluka, jer na nekim liderskim pozicijama, često si prinudjen da donosiš odluke, koje mogu imati posledice, ne samo za tebe, nego i za ljude oko tebe. Reče mi: „Lave, ja se molim Bogu za mudrost do dana kada treba da donesem odluku, i kad dodje taj dan, ja jednostavno znam šta treba da uradim. A onda kad donesem odluku, ja je više nikad ne preispitujem!“. I to je to.