Za mene je identitetsko pitanje, pitanje: Ko sam ja? Šta me čini idividuom? Da li je moja ličnost odredjena nekim unaprijed zadatim kategorijama, to što sam crnogorac, bjelopavlić, lajović, da li sam pripradnik crnogorske ili srpske crkve pravoslavne, ili su moji bili atesiti, partizani, komunisti, bjelaši. Da li to danas odredjuje moj identitet? Ili je moj identitet čini neki horoskopski znak, možda? Pripadnost nekoj partiji, udruženju, organizaciji? 
Ne umanjujem značaj pitanja kolektivnog u nama, ali za ovih mojih četrdeset godina nije mi mnogo to pomoglo da pronadjem sebe. A pronašao sam sebe hvala Bogu,(za nekog ko ima 20 ili 30 godina, bi bilo i normalno, za 40 bi već zabrinjavajuće bilo da nisam :-)), na drugačiji način, ne metodom dedukcije, da idem od opšteg ka pojedinačnom, već obrnuto. Šta je ono što je u dnu našeg srca što nas vodi, šta je poziv kojim se trebate baviti i sl.
Istina je da dok čovjek ne pronadje sebe i dok ima taj unutarnji konflikt, sa onim što on jeste i onim kakvim se predstavlja, tj. što drugi oko njega očekuju on nije sposoban za život, nije prispio ni za ženidbu, ni za posao, ni za podizanje djece, ni za bilo koju drugu društvenu ulogu. Jer koliko se god skriva, više ili manje vješto, ta frustracija i ta bipolarnost duše, izbija na vidjelo i čini ga nepodnošljivim za druge i nestalnim na svim svojim putevima.
Naš identitet nije nešto statično, nije nešto očigledno, za njega se treba izboriti, za njega treba podnijeti odredjena iskušenja. Sigurno ste čitali o Isusovom iskušavanju u pustinji. Sotona ga je kušao trima stvarima, koje se jednom rečenicom mogu opisati „telesna želja, i želja očiju i ponos života“. U današnjim uslovima to su tri stvari koje dominantno motivišu svijet, a utiču i na nas, su: sex, novac i vlast. I ništa od ovoga nije samo po sebi grijeh, da uživaš u svom braku, plodovima svoga rada, i primiš autoritet služeći drugima. Problem je sakriven u onom izazovu koji je prethodio: „Ako si Sin Božiji, učinićeš to i to....“. implicirajući da nije i izazavati reakciji i da će Isus preduzeti nešto kako bi se dokazivao i sebi i drugima. Kako je On to što za sebe tvrdi, zapravo ono što je neposredno prije pustinje čuo od Oca: „Ti si Sin moj ljubljeni...“. Ovo je samo jedan primjer koji pokazuje šta je na iskušenju: pitanje ko smo mi, koji je naš identitet, to se testira? Ako činiimo bilo šta što nije iz tog unutrašnjeg uvjerenja, to nam je grijeh. Primjer: Ako čovjek laže, kako može pronaći svoj identitet, ili krade nečije djelo (plagijat) kako može govoriti o onome ko je on. Zato, ostvariti sebe, po mom mišljenju znači, dobiti ili biti karakter. Biti ono što jesi, znači biti slobodan od grijeha. Jer grijeh ubija ono ljudsko dostojanstvo u nama, čini nas bednim u svojim očima, degradira onaj pozitivni lik u našim dušama. Ako bi i čitav svijet zadobili, a duši svojoj (sebi samima) naudili, kakva bi nam korist bila, kaže Sveto pismo?
Znati odakle si (kolektivno u nama), znati šta si i kuda ideš (personalitet) danas je presudno. U moru kolektivizma oko nas (koji je dijete pedesetogodišnjeg komunizma), današnje ere globalizacije i univerzalizma, čini se herojskim podići glavu, biti ono što jesi, reći istinu i živjeti je, doživjeti tu metanoju, promjenu u svojim riječima, mislima i djelima, imperativ je.
Ako me pitate, šta je sa naslovom i identiteskim pitanjem, zar nisi mislio na pitanje crnogorske nacije ili jezika i sl? Kažem, da se gore pomenuti princip može prenijeti i na ta kolektivna identiteska pitanja. Jer, ako si ono što jesi (npr. crnogorac ili srbin, to je sad najaktuelnije) ne zbog materijalne sigurnosti ili nekog položaja i uticaja, već uprkos njima, onda je riješeno tvoje identitesko pitanje. Ako sa druge strane, činimo nešto zbog raznih Izazova: „ako si srbin ili crnogorac učinićeš to i to....“ i krenemo da dokazujemo naše crnogorstvo ili srpstvo drugima, to što činimo grijeh nam je. Ako si to što jesi, to ne podrazumijeva negaciju tudjeg identiteta, to ne otvara konflikte u tebi i oko tebe, to te dovodi u sklad sa tvojim okruženjem i donosi slobodu i spontanost u djelovanju.
Riješimo naše lično identitesko pitanje, pa će onom „butterfly effect-u“ sa početka bloga, promijeniti na bolje stanje u našoj porodici, našem komšiluku i konačno našem društvu. A neće biti obrnuto.
Istina je da dok čovjek ne pronadje sebe i dok ima taj unutarnji konflikt, sa onim što on jeste i onim kakvim se predstavlja, tj. što drugi oko njega očekuju on nije sposoban za život, nije prispio ni za ženidbu, ni za posao, ni za podizanje djece, ni za bilo koju drugu društvenu ulogu. Jer koliko se god skriva, više ili manje vješto, ta frustracija i ta bipolarnost duše, izbija na vidjelo i čini ga nepodnošljivim za druge i nestalnim na svim svojim putevima.
Naš identitet nije nešto statično, nije nešto očigledno, za njega se treba izboriti, za njega treba podnijeti odredjena iskušenja. Sigurno ste čitali o Isusovom iskušavanju u pustinji. Sotona ga je kušao trima stvarima, koje se jednom rečenicom mogu opisati „telesna želja, i želja očiju i ponos života“. U današnjim uslovima to su tri stvari koje dominantno motivišu svijet, a utiču i na nas, su: sex, novac i vlast. I ništa od ovoga nije samo po sebi grijeh, da uživaš u svom braku, plodovima svoga rada, i primiš autoritet služeći drugima. Problem je sakriven u onom izazovu koji je prethodio: „Ako si Sin Božiji, učinićeš to i to....“. implicirajući da nije i izazavati reakciji i da će Isus preduzeti nešto kako bi se dokazivao i sebi i drugima. Kako je On to što za sebe tvrdi, zapravo ono što je neposredno prije pustinje čuo od Oca: „Ti si Sin moj ljubljeni...“. Ovo je samo jedan primjer koji pokazuje šta je na iskušenju: pitanje ko smo mi, koji je naš identitet, to se testira? Ako činiimo bilo šta što nije iz tog unutrašnjeg uvjerenja, to nam je grijeh. Primjer: Ako čovjek laže, kako može pronaći svoj identitet, ili krade nečije djelo (plagijat) kako može govoriti o onome ko je on. Zato, ostvariti sebe, po mom mišljenju znači, dobiti ili biti karakter. Biti ono što jesi, znači biti slobodan od grijeha. Jer grijeh ubija ono ljudsko dostojanstvo u nama, čini nas bednim u svojim očima, degradira onaj pozitivni lik u našim dušama. Ako bi i čitav svijet zadobili, a duši svojoj (sebi samima) naudili, kakva bi nam korist bila, kaže Sveto pismo?
Znati odakle si (kolektivno u nama), znati šta si i kuda ideš (personalitet) danas je presudno. U moru kolektivizma oko nas (koji je dijete pedesetogodišnjeg komunizma), današnje ere globalizacije i univerzalizma, čini se herojskim podići glavu, biti ono što jesi, reći istinu i živjeti je, doživjeti tu metanoju, promjenu u svojim riječima, mislima i djelima, imperativ je.
Ako me pitate, šta je sa naslovom i identiteskim pitanjem, zar nisi mislio na pitanje crnogorske nacije ili jezika i sl? Kažem, da se gore pomenuti princip može prenijeti i na ta kolektivna identiteska pitanja. Jer, ako si ono što jesi (npr. crnogorac ili srbin, to je sad najaktuelnije) ne zbog materijalne sigurnosti ili nekog položaja i uticaja, već uprkos njima, onda je riješeno tvoje identitesko pitanje. Ako sa druge strane, činimo nešto zbog raznih Izazova: „ako si srbin ili crnogorac učinićeš to i to....“ i krenemo da dokazujemo naše crnogorstvo ili srpstvo drugima, to što činimo grijeh nam je. Ako si to što jesi, to ne podrazumijeva negaciju tudjeg identiteta, to ne otvara konflikte u tebi i oko tebe, to te dovodi u sklad sa tvojim okruženjem i donosi slobodu i spontanost u djelovanju.
Riješimo naše lično identitesko pitanje, pa će onom „butterfly effect-u“ sa početka bloga, promijeniti na bolje stanje u našoj porodici, našem komšiluku i konačno našem društvu. A neće biti obrnuto.
Коментари
Постави коментар